REPUBLIKA HRVATSKA
P-863/2020
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Stalna služba u Starom Gradu
21 460 Stari Grad
Novo Riva 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Ivanu Striniću, u pravnoj stvari tužitelja Sunčani Hvar d.d. Hvar, Ive Miličića 3, OIB 29834131149, protiv tuženika PI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa posebni skrbnik LI, odvjetnik u [adresa], radi utvrđenja prava vlasništva, 26. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e:
Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:
" I. Utvrđuje se da je tužitelj Sunčani Hvar d.d. Ive Miličića 3, 21 450 Hvar, OIB 29834131149 vlasnik nekretnine označene kao č. zgr. [katastarska čestica], ZU 702 k. o. [katastarska općina] za 18/192 dijela.
II. Ovlašten je tužitelj po pravomoćnosti ove presde zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist na nekretnini označenoj ka č. zgr. [katastarska čestica], ZU 702 k. o. [katastarska općina] za 18/192 dijela, uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika, a što je tuženik dužan trpjeti.
III. Utvrđuje se da je tužitelj Sunčani Hvar d.d. Ive Miličića 3, 21 450 Hvar, OIB 29834131149 vlasnik nekretnina označenih kao č.z. 177/4 i č.z. 177/6, ZU 124 k. o. [katastarska općina] za 63/2240 dijela.
IV. Ovlašten je tužitelj po pravomoćnosti ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist na nekretninama oznaenim kao č.z. 177/4 i č.z. 177/6, ZU 124 k. o. [katastarska općina] za 63/2240, uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika, a što je tuženik dužan trpjeti.
V. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak ovog postupka u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude."
Obrazloženje
1. Predmetni postupak pokrenut je 9. ožujka 2020. tužbom među gore navedenim strankama, radi utvrđenja prava vlasništva nad česticom kako je u izreci ove presude označena. Tužbom se tvrdi da je tuženik, za odgovarajući suvlasnički udio, u zemljišnoj knjizi upisan kao (su)vlasnik utužene čestice, te da je sestra tuženika (sada pok. TI) također upisana za jednaki suvlasnički udio. Rješenjem o nasljeđivanju iza TI, oznake O-3968/2019 od 11. prosinca 2019. tuženik je proglašen njezinim nasljednikom i to za 1/2 dijela. Budući da je TI u zemljišnoj knjizi upisana za ukupno 12/192 dijela, tuženik da je upisan za 18/192 dijela č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Isto tako, u zemljišnoj knjizi je tuženik upisan kao vlasnik čestica 177/4 i 177/6 k. o. [katastarska općina] i to za 21/2240 + 3/640 + 9/1920 dijela, odnosno, ukupno za 42/2240. Nadalje, tužitelj tvrdi da je upravo on stvarni izvanknjižni vlasnik predmetnih čestica, na kojima je svojedobno izgrađen gradski restoran For u gradu [adresa]. Nekretnine na kojima je izgrađen restoran For su nacionalizirane temeljem Rješenja Općine [adresa] o 28. prosinca 1959. Iste su predane u posjed Općini Hvar na temelju zaključka od 8. veljače 1960., a preuzimanje posjeda je izvršeno na zapisniku od 17. veljače 1960. U zapisniku, bivši vlasnik predmetnih nekretnina – MI P pok. Ivana izjavljuje kako se ne protivi predaji u posjed predmetnih nekretnina Općini Hvar. Naknada za nacionalizirane nekretnine utvrđena je i isplaćena temeljem Rješenja o naknadi Skupštine Općine [adresa] od 1. travnja 1964. Nekretnine da su oduzete radi izgradnje restorana koja je započela 23. travnja 1960.
2. Iz izlista Državnog arhiva u Splitu, Odjela za urbanističko planiranje i generalnu urbanistički plan Split, pod brojem 346 razvidno je da je Ugostiteljsko poduzeće Hvar izradilo projektnu dokumentaciju za izgradnju restorana još 1959. Iz dokumentacije, skice katastarskih čestica i skice građevine, tužitelj smatra da je razvidno kako su predmetne nekretnine obuhvaćene projektom izgradnje gradskog restorana [adresa]. Budući da Hotelsko poduzeće Hvar, zbog slabog boniteta nije bilo u mogućnosti ishoditi kredit za izgradnju restorana, umjesto Hotelskom poduzeću Hvar, kredit za izgradnju je odobren Narodnom odoru Općine Hvar. Iz ovog razloga je 23. travnja 1960., međutim, svi obroci kredita su otplaćeni od strane Hotelsko poduzeća Hvar. Ovo da proizlazi iz Zapisnika sa ročišta pred Općinskim sudom u Starom Gradu u predmetu P-420/2022 od 13. veljače 2004. u kojem su svjedočili RI, ĆI i ĐI, koji su to svojim iskazima potvrdili. Zaključkom Narodnog odbora Općine Hvar broj 01-5450/1 od 26. lipnja 1961. novosagrađeni restoran u [adresa] je ustupljen kao osnovno sredstvo na korištenje i raspolaganje prednik tužitelja Ugostiteljskom poduzeću Hvar. Prednik tužitelja, Hotelsko poduzeće Hvar je 1980. vršilo rekonstrukciju restorana, temeljem građevinske dozvole 05-Up-554/1- 80 od 15. travnja 1980., a za predmetni restoran je izdana i uporabna dozvola 05- Up-2019/1-801 28. kolovoza 1981. U čitavom razdoblju od 1960. do danas, posjed predmetne nekretnine tužitelju nikada nije osporavan, te je isti već 60 godina neprekidno u korištenju predmetnih nekretnina u skladu sa svojom registriranom djelatnošću. U katastru, tužitelj je upisan kao jedini posjednik predmetna spora. Ranije je nekretnina bila upisana u PL 53 na ime MI ud.pok. Ivana, te je ista temeljem prijavnog lista 550/60 od 6. rujna 1960. prenesena u PL 505 na ime prednika tužitelja – tada Ugostiteljsko poduzeće Hvar. Isto tako je promijenjena kultura i to iz oranice u sastavni dio restorana. U povijesnom izvatku ZU 702, u listu B, vidljivaje zabilježba Z-19/61 prema kojoj se zemljište upisuje kao društveno vlasništvo, a u listu C se upisuje pravo korištenja vlasnika zgrade sve dok na tom zemljištu postoji zgrada. Kako je u međuvremenu prestala postojati prvotna zgrada ZGR 17/4, koja je postala sastavni dio novoizgrađenog restorana, prestalo je i pravo korištenja ili upravljanja vlasnika zgrade. Isto tako, vidljiva je zabilježba Z-19/61 na zemljištu 177/4 i 177/6 prava korištenja u korist tamo upisanih fizičkih osoba dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed općini ili drugoj osobi. Prijavni list nikada nije proveden u zemljišnoj knjizi, radi čega su i dalje u zemljišnoj knjizi upisani kao vlasnici nasljednici osoba koje su deposesirane, odnosno, u konkretnom slučaju tuženik. Stoga, iako pravo korištenja prednika tužitelja nije bilo formalno upisano, materijalnopravno je stečeno, budući da su predmetne nekretnine u doba društvenog vlasništva od strane tada nadležnog tijela kao novosagrađeni restoran ustupljene kao osnovno sredstvo na korištenje i raspolaganje predniku tužitelja Ugostiteljskom poduzeću Hvar. Tužitelj ističe da se prvenstvo stjecanja prava vlasništva zasniva na pravu upravljanja i korištenja predmetnih nekretnina koje je tužitelj stekao na način kako je navedeno, te je ispunjenjem uvjeta iz članka 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima postao vlasnik istih. Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju UP/I-943-01/98-02-79 od 15. svibnja 2001., predmetne nekretnine su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala tužitelja u postupku pretvorbe društvenog poduzeća HP Sunčani Hvar s.p.o. Prema članku 390.a Zakona o vlasništvu, propisano je da je trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Nadalje, članak 362. Zakona o vlasništvu propisuje predmnijevu o vlasništvu nekretnina u društvenom vlasništvu, ali se može dokazivati suprotno. Prema članku 2., osoba koja se ne može osloniti na predmnijevu vlasništva, ili koja dokazuje suprotno od nje, dokazati će svoje vlasništvo ako dokaže da je ona, odnosno, njen prednik bio stekao pravo upravljanja ili korištenja i raspolaganja, odnosno, pravo korištenja ili prvenstvenog prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavki koje su se za stjecanja tog prava zahtijevale u trenutku stjecanja. Podredno, tvrdi se da je tužitelj pravo vlasništva stekao unosom istih u osnovna sredstva temeljem Zakona o udruženom radu. Naime, člankom 226. određeno je vraćanje nekretnine: "Ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravne osnove, njezino vraćanje može se zahtijevati u roku od pet godina od saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. S obzirom da je nekretnina unesena u temeljni kapital društva, budući da je prilikom građenja unesena kao osnovno sredstvo, tužitelj tvrdi da je po toj osnovi stekao pravo upravljanja i korištenja, a samim time i pravo vlasništva. Opet podredno, tužitelj tvrdi da je vlasništvo stekao građenjem, s obzirom na valjanu pravnu osnovu gradnje. Opet podredno, tužitelj se poziva na stjecanje prava vlasništva dosjelošću. S obzirom na navedeno, ustalo se ovom tužbom, radi utvrđenja prava vlasništva predmetnih nekretnina, sve u korist tužitelja.
3. S obzirom da je tuženik osoba potpuno lišena poslovne sposobnosti, tužba je dostavljena izravno tadašnjem Centru za socijalnu skrb, koji je tuženiku postavio posebnog skrbnika u osobi BI, odvjetnika u [adresa].
4. Odgovorom na tužbu, posebni skrbnik se u ime tuženika usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći kako se prvenstveno osporava aktivna legitimacija tužitelja. Isto tako, navodi se kako iz tužbe nije jasno na koji osnov stjecanja prava vlasništva se tužitelj poziv, jer su u tužbi navedeni razni.
5. Predmet ovog postupka je tužbeni zahtjev tužitelja, usmjeren na utvrđenje prava vlasništva nad utuženim česticama.
6. Vrijednost predmeta spora, kako je naznačena tužbom, a na isto nije bilo prigovora, iznosi 50.000,00 kuna / 6.636,20 eura.
7. U postupku među strankama nije bilo prijepora oko toga da je tuženik upisan za određene suvlasničke udjele na predmetnim nekretninama, kao ni oko toga da su predmetne čestice faktički u posjedu tužitelja.
8. Ono što je valjalo u postupku raspraviti i utvrditi je aktivna legitimacija i osnov stjecanja prava vlasništva predmetnih nekretnina, kako se to tužitelj poziva.
9. U cilju donošenja meritorne odluke o tužbenom zahtjevu, pregledana je cjelokupna dokumentacija koja je dostavljena u spis.
10. Po ocjeni ovog suda, tužbeni zahtjev nije osnovan, radi čega ga je valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude, iz razloga kako se navodi dalje u obrazloženju.
11. Kao što je gore navedeno, tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je posjednik predmetnih nekretnina, te da je u posjed nekretnina stupio u vrijeme izgradnje gradskog restorana u Hvaru 1960-ih godina i to na temelju građevinske dozvole od 23. travnja 1960. koja je izdana Narodnom odboru općine Hvar, mada je stvarni investitor radova bio prednik tužitelja, za kojega se tvrdi da je otplatio sve obroke kredita (koji kredit je dobio Narodni odbor općine Hvar). Nadalje, tvrdi se da se nekretnine koje su predmetom ovog postupka nalaze u temeljnom kapitalu društva i to na temelju rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15. svibnja 2001.
12. Uvidom u ZU 7963 k. o. [katastarska općina] (za č. zgr. [katastarska čestica]) utvrđeno je da je u listu B, između ostalih, kao jedan od suvlasnika upisan upravo ovdje tuženik i to za udio kako je uređenim tužbenim zahtjevom navedeno. U listu A je upisano "Fabrika, restoran, 25 m[2] ". Nadalje, uvidom u ZU 5782 k. o. [katastarska općina] (za č.z. 177/4 i 177/6) utvrđeno je da je u listu B, između ostalih, kao jedan od suvlasnika upisan ovdje tuženik i to za udio kako je uređenim tužbenim zahtjevom navedeno. U listu A je upisano "Fabrika, restoran, ukupno površine 190 m[2] ". U posjedovnom listu broj 505 k. o. [katastarska općina] upisane su gore navedene čestice, akao posjednik je upisan Sunčani Hvar d.d. OIB 29834131149.
13. Sud je nadalje utvrdio da su predmetne nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća HP Sunčani Hvar, na kojima je sagrađen objekt – restoran For, ali isto tako da je stavljena napomena da je u Hrvatskom fondu za privatizaciju izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti nekretnina zemljišta k. č. [katastarska čestica], zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15. svibnja 2001.
14. Nadalje, utvrđeno je da su utužene čestice nacionalizirane, te da je rješenjem Narodnog odbora Općine Hvar od 28. prosinca 1959. određeno da se nacionalizirano građevinsko zemljište čest. zem. [katastarska čestica], između ostalih, ima predati u posjed Općini Hvar za svrhu izgradnje restorana. Iz iste dokumentacije proizlazi da je Sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo i stambeno komunalne poslove Općine Hvar 28. kolovoza 1981. izdao uporabnu dozvolu investitoru Hotelskom poduzeću Hvar.
15. Budući da tužitelj navodi više osnova stjecanja prava vlasništva, sva zakonska (građenje, dosjelošću, pretvorbom), za zaključiti je po sadržaju tužbe da tužitelj smatra da je vlasništvo stekao na temelju zakona.
16. Prema odredbi članka 388. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako ovim prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drugačije određeno, a prema članku 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu, stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.
17. Za navesti je da se prema odredbama Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (Službeni list SFRJ br.6/80, 36/90), na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo dosjelošću steći pravo vlasništva. Donošenjem Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (NN 53/91- dalje ZOVO), stavljena je izvan snage odredba čl.29 ZOVO-a koja nije dopuštala stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću. U čl.159 st. 3 i 4 ZV-a koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.godine propisano je da samostalni posjednik koje je posjed barem pošten stječe vlasništvo nekretnine protekom 20 godina neprekidnom samostalnog posjedovanja, a st.4 propisuje da samostalni posjednik stvari u vlasništvu RH, županija i jedinica lokalne samouprave kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme (40 godina) od onoga iz st.3. navedenog članka. Isto tako čl.388 st.4 ZV-a bilo je određeno da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991.godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a Odlukom Ustavnog suda RH od 17. listopada 1999.godine ukinuta je navedena odredba čl.388 st.4 ZV-a, te je ista prestala važiti 24. prosinca 1999.godine. Kasnijim izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 20. prosinca 2000.godine određeno je da se na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991.godine bile u društvenom vlasništvu, u vrijeme dosjelosti ne računa i vrijeme proteklo prije toga dana.
18. Da bi u konkretnom slučaju tužitelj stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti potreban je protek vremena od 40 godina neprekidnog posjedovanja, dok je smislu čl.159 st.34. potreban samostalan posjed koji je zakonit, istinit i pošten.
19. Zakonit je onaj posjed koji se temelji na valjanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva, savjestan (pošten) je onaj posjed kada posjednik ne zna i ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova dok je istinit onaj posjed koji nije stečen ni silom, ni prijevarom, a ni zlouporabom povjerenja.
20. Odredbom čl. 160. st. 1. ZV-a propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava sa istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, dok je stavkom 2. iste odredbe propisano da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Da bi stekao pravo vlasništva dosjelošću posjednik mora biti kroz čitavo to vrijeme savjestan.
21. Po ocjeni ovog suda, tužitelj nije dokazao da bi bile ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, a ni građenjem. Iako je nedvojbeno da su nekretnine dugi niz godina u posjedu tužitelja, što ni tuženik ne spori, valja reći kako po ocjeni ovog suda taj posjed nije one kvalitete koja je potrebna za stjecanja dosjelošću, odnosno, nedostaje mu jedan od elemenata za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a to je zakonitost, odnosno, stjecanje posjeda koji se temelji na valjanoj pravnoj osnovi kao jedna od elemenata koji trebaju biti kumulativno ispunjeni da bi tužitelj mogao steći pravo vlasništva dosjelošću. Glede stjecanja vlasništva građenjem, tužitelj bi morao dokazati pretpostavke iz paragrafa 418. do 419. Općeg građanskog zakonika koji se, imajući u vidu vrijeme gradnje za koje tvrdi tužitelj da je bilo 1960-ih godina, ima primijeniti kao pravno pravilo. Te pretpostavke nije dokazao, niti predložio dokaze za utvrđenje takvih tvrdnji. Naime, iskazi svjedoka saslušani u predmetu P-420/02, čije je zapisnike tužitelj dostavio u spis, ne mogu biti osnova za presuđenje u ovom predmetu, jer se stranke nisu suglasile da se ti izvedeni dokazi mogu pročitati.
22. Po ocjeni ovog suda, tužitelj nije stekao pravo vlasništva ni na temelju odredbi o pretvorbi. Naime, prema odredbi članka 360. stavak 1 Zakona o vlasništvu, pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava – pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjih nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drugačije. Prema odredbi stavka 2 istog članka, pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga Zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga Zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, ako posebnim zakonom nije određeno drugačije.
23. Prema odredbi članka 390.a Zakona o vlasništvu, trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća, koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva, čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.
24. Prema odredbi članka 2 stavak 1 Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine broj 19/91, 26/91, 83/92, 18/93, 94/93, 2/94, 9/95, 42/95, 99/03) društveni kapital je razlika između vrijednosti sredstava (ukupne aktive) poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća, uključujući obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga u poduzeće. Postupak pretvorbe počinje donošenjem odluke o pretvorbi koju u smislu članka 10. toga zakona donosi organ upravljanja poduzeća, a koja se s prilozima u smislu članka 11. toga zakona dostavlja Fondu za privatizaciju kao nadležnom za davanje suglasnosti o namjeravanoj pretvorbi, odnosno za donošenje rješenja kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u smislu članka 42. Zakona o privatizaciji (Narodne novine, broj 21/96, 71/97, 16/98, 73/00). To znači da poduzeće samo donosi odluku o tome koje su nekretnine njegova sredstva i stoga ulaze u vrijednost njegove ukupne aktive (njegovih ukupnih sredstava), a rješenje o tome donosi Fond za privatizaciju kao nadležno tijelo, ako su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 11. Zakona o pretvorbi. Tako izdano rješenje temeljem čl. 42. st. 2. Zakona o privatizaciji služi za upis nekretnina u zemljišne knjige odnosno polaganje u knjigu isprava te predstavlja javnu ispravu u smislu čl. 55. st. 1.b Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07), što znači da je ta pretpostavka ispunjena ako je poduzeće na nekretnini imalo pravo korištenja.
25. Tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je glede predmetnih nekretnina, a koje su u postupku pretvorbe pravnog prednika tužitelja unesene u procjenu vrijednosti društvenog kapitala, bio nositelj prava korištenja i raspolaganja na tim nekretninama. Stoga po ocjeni ovog suda nisu ispunjene pretpostavke niti za stjecanje vlasništva na temelju odredbe članka 390.a Zakona o vlasništvu.
26. Zaključno, ocjena je ovog suda, nakon ocjene svakog dokaza zasebno, te svih dokaza zajedno, kako tužitelj nije dokazao ni jedan osnov stjecanja prava vlasništva, na koji sadržajno upire u tužbi,radi čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
27. Odluka o trošku je izostala, jer isti stranke nisu zatražile.
U Starom Gradu, 26. siječnja 2026.
S U D A C
Ivan Strinić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe, u roku od petnaest dana, računajući od dana objave. Žalba se podnosi ovom sudu, za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
DOSTAVTI:
- tužitelju, putem e-oglasne ploče;
- tuženiku, po posebnom skrbniku, e-komunikacijom;
- u spis.