REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Posl. br. P-398/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice CJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Josipu Valiću odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po OD Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 16. prosinca 2025. godine održane u nazočnosti punomoćnike tužitelja i zamjenskog punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 ZPP-a, dana 26. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se primarno postavljeni tuženi zahtjev u dijelu koji glasi:

Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 118-50-3658525 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 08.09.2006.god., a koje glase:

u odredbi čl.2. «… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. »

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 118-50-3658525 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 08.09.2006.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … tečaju kreditora na dan korištenja. »,

u odredbi čl.7. koje glase: « ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća... »

« Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke.»

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuje se postojanje potraživanja tužiteljice s osnova preplaćene zatezne kamate po svakoj pojedinoj razlici u iznosu od 522,05 eura.

Utvrđuje se postojanje potraživanja i tužene prema tužiteljici s osnova preplate po konverziji u iznosu od 158,48 eura.

Prebijaju se međusobne tražbine tražbine tužiteljice s osnova preplaćene zatezne kamate po svakoj pojedinoj razlici u iznosu od 522,05 eura, sa tražbinom tužene s osnova preplate po konverziji u iznosu od 158,48 eura, te se odbija tražbina tužiteljice do visine od 158,48 eura.

Utvrđuje se nepostojanje potraživanja tužene s osnova istaknutog prigovora prijeboja u parnici na ime tzv. negativne tečajne razlike.

III Odbija se primarno postavljeni kondemnatoran tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku u dijelu u kojem je tražila da se naloži tuženiku, da tužiteljici, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 1.642,15 EUR (slovima: tisuću šesto četrdeset dva eura i petnaest centi) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 3,64 EUR od 1.11.2008 do isplate,

na iznos od 4,88 EUR od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 5,77 EUR od 1.2.2009 do isplate,

na iznos od 6,17 EUR od 1.3.2009 do isplate,

na iznos od 5,06 EUR od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 5,28 EUR od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 3,58 EUR od 1.6.2009 do isplate,

na iznos od 2,33 EUR od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 2,66 EUR od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 3,32 EUR od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 3,26 EUR od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 2,60 EUR od 1.11.2009 do isplate,

na iznos od 3,85 EUR od 23.12.2009 do isplate,

na iznos od 4,85 EUR od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 6,27 EUR od 25.2.2010 do isplate,

na iznos od 5,95 EUR od 1.3.2010 do isplate,

na iznos od 7,88 EUR od 29.4.2010 do isplate,

na iznos od 7,51 EUR od 28.5.2010 do isplate,

na iznos od 8,23 EUR od 1.6.2010 do isplate,

na iznos od 14,41 EUR od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 13,14 EUR od 1.8.2010 do isplate,

na iznos od 15,69 EUR od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 14,45 EUR od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 12,46 EUR od 1.11.2010 do isplate,

na iznos od 16,66 EUR od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 22,01 EUR od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 18,23 EUR od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 19,55 EUR od 1.3.2011 do isplate,

na iznos od 17,86 EUR od 5.4.2011 do isplate,

na iznos od 18,17 EUR od 19.5.2011 do isplate,

na iznos od 25,34 EUR od 16.6.2011 do isplate,

na iznos od 25,49 EUR od 13.7.2011 do isplate,

na iznos od 31,35 EUR od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 28,34 EUR od 8.10.2011 do isplate,

na iznos od 25,04 EUR od 5.11.2011 do isplate,

na iznos od 24,69 EUR od 30.11.2011 do isplate,

na iznos od 24,43 EUR od 20.1.2012 do isplate,

na iznos od 26,00 EUR od 20.1.2012 do isplate,

na iznos od 27,38 EUR od 6.3.2012 do isplate,

na iznos od 27,56 EUR od 6.3.2012 do isplate,

na iznos od 26,61 EUR od 6.4.2012 do isplate,

na iznos od 27,25 EUR od 11.5.2012 do isplate,

na iznos od 27,69 EUR od 6.6.2012 do isplate,

na iznos od 26,95 EUR od 1.7.2012 do isplate,

na iznos od 27,15 EUR od 1.8.2012 do isplate,

na iznos od 26,59 EUR od 29.9.2012 do isplate,

na iznos od 25,40 EUR od 1.10.2012 do isplate,

na iznos od 26,67 EUR od 1.11.2012 do isplate,

na iznos od 27,28 EUR od 1.12.2012 do isplate,

na iznos od 26,86 EUR od 19.1.2013 do isplate,

na iznos od 24,45 EUR od 14.2.2013 do isplate,

na iznos od 26,49 EUR od 1.3.2013 do isplate,

na iznos od 26,67 EUR od 1.4.2013 do isplate,

na iznos od 25,87 EUR od 1.5.2013 do isplate,

na iznos od 23,39 EUR od 1.6.2013 do isplate,

na iznos od 23,32 EUR od 1.7.2013 do isplate,

na iznos od 23,93 EUR od 1.8.2013 do isplate,

na iznos od 24,91 EUR od 1.9.2013 do isplate,

na iznos od 26,27 EUR od 16.10.2013 do isplate,

na iznos od 25,57 EUR od 20.11.2013 do isplate,

na iznos od 26,06 EUR od 1.12.2013 do isplate,

na iznos od 26,63 EUR od 1.1.2014 do isplate,

na iznos od 23,94 EUR od 1.2.2014 do isplate,

na iznos od 24,59 EUR od 1.3.2014 do isplate,

na iznos od 24,38 EUR od 11.4.2014 do isplate,

na iznos od 23,66 EUR od 1.5.2014 do isplate,

na iznos od 23,42 EUR od 1.6.2014 do isplate,

na iznos od 23,53 EUR od 1.7.2014 do isplate,

na iznos od 24,35 EUR od 26.8.2014 do isplate,

na iznos od 25,04 EUR od 26.9.2014 do isplate,

na iznos od 24,90 EUR od 1.10.2014 do isplate,

na iznos od 25,50 EUR od 1.11.2014 do isplate,

na iznos od 25,91 EUR od 1.12.2014 do isplate,

na iznos od 25,67 EUR od 1.1.2015 do isplate,

na iznos od 25,99 EUR od 1.2.2015 do isplate,

na iznos od 25,99 EUR od 1.3.2015 do isplate,

na iznos od 25,99 EUR od 1.4.2015 do isplate,

na iznos od 25,99 EUR od 1.5.2015 do isplate,

na iznos od 25,99 EUR od 1.6.2015 do isplate,

na iznos od 25,99 EUR od 1.7.2015 do isplate,

na iznos od 25,99 EUR od 1.8.2015 do isplate,

na iznos od 25,99 EUR od 1.9.2015 do isplate,

na iznos od 25,99 EUR od 1.10.2015 do isplate,

do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana, kao neosnovan.

IV Odbija se i primarno postavljeni kondemnatoran tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku i u dijelu u kojem je tražila da se naloži tuženiku, da tužiteljici isplati iznos od 880,13 EUR zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana, kao neosnovan.

V Prihvaća se eventualno kumulirani kondemnatoran tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku pa se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.885,85 eura (slovima: dvije tisuće osamsto osamdeset pet eura i osamdeset pet centi) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 2.522,28 eura teče počev od 1.10.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana, kao neosnovan.

VI Odbija se tužiteljica prema tuženiku u dijelu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva u kojem je tražila tijek zakonske zatezne kamate na obračunatu zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2015.godine pa do isplate kao neosnovan.

VII Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 2.984,95 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 26.1.2026.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VIII Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj preko iznosa parničnog troška iz stavka VII izreke sa kamatom na isti, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su dana 08.09.2006.god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 118-50-3658525, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF, kao i Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj: 118-50- 3658525kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-o. Navodi da ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci tuženika, da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, da je opisana odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna je kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Nadalje navodi da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan dospijeća, a sve prema otplatnom planu. Prema početnom otplatnom planu mjesečni anuitet tužitelja trebao je iznositi 127,97 CHF. Tužitelj navodi da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Navodi da je banka u konverziju stavila i sve promjene kamatnih stopa što znači da banka tada nije poštivala primjenu pravomoćne odluka Trgovačkog suda iz kolektivnog postupka posl.br. Pž-7129/13. Stoga, zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Dodatka dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije. Slijedom navedenog predlaže prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev koje je u konačnici specificirao u podnesku od 15.12.2025.godine, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev, da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 08.09.2006. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 118-50- 3658525 kao i dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 118-50-365852523, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Navodi da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik ističe i prigovor zastare navodeći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF te da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik navodi da su tužitelj i tuženik dana 03.02.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR te da je tuženik izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Slijedom svega prethodno navedenog predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije: na listovima 11-15 spisa, 17-38 spisa, 50-56 spisa, 94-133 spisa, 145-160 spisa-nalaza i mišljenja sa privicima na listovima 161-164 spisa, 181-184 spisa-specificiranog tužbenog zahtjeva, 185-188 spisa-iskaza svjedoka i tužiteljice.

4. Primarno postavljeni deklaratoran tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti, dok su kondemnatorno postavljeni tužbeni zahtjevi djelomično osnovani.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 11 do 13 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 118-50-3658525 od 08.09.2006. godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 1 ugovora.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 17 do 27 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 29 do 37 spisa prileži prijepis knjigovodstvene kartice, dok na listu 38 spisa također prileži dopis tužiteljice tuženoj naslovljen kao opomena pred tužbu.

7. Nije sporna činjenica da na listu 51 do 56 spisa prileži Dodatak ugovoru o kreditu od 03.02.2016. godine kojim dodatkom su ugovorne strane izvršile tzv. konverziju kredita. U čl. 4 predmetnog ugovora o kreditu utvrđena je i tražbina korisnika kredita tzv. pretplata u iznosu od 156,46 eura na dana 30.09.2015. godine.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,95 % godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 4. ugovoren način isplate kredita da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta. Nije sporna činjenica da je u čl. 7 predmetnog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu te da e uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa banke.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 11 do 13 spisa te Dodatak ugovoru o kreditu na listovima 51 do 56 spisa pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke.

10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 113 spisa prileži obavijest tužene tužiteljici a vezano za tražbinu po predmetnom kreditu na dan 27.2.2016. godine.

11. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit sukladno iskazu tužiteljice ranije zatvoren te da je po iskazu tužiteljice taj nova od dobivenog kredita utrošen za renoviranja stana, što je bilo i u suglasju s čl. 6 predmetnog ugovora u kojem se navodi da se radilo o stambenom kreditu.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i u dijelu glede jednostrane promjene kamatne stope. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporna je i osnovanost od strane tužene istaknutog prigovora prijeboja u parnici, a svezi s tim i osnovanost od strane tužiteljice istaknutog prigovora zastare za taj prigovor prijeboja. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate (što međutim samo glede kondemnacije nije predmetom ove parnice op.a. ali se isto obrazlaže zbog cjelovitog konteksta) bilo razdoblje od 13.6.2014. uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi . Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018- 11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 23.5.2023.godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem tužbe a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd.

16. U odnosu na sam meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 160 do 163 spisa prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke i svjedokinje OJ listovi 185 do 188 spisa.Iz iskaza imenovane svjedokinje utvrđeno je u bitnom da je predmetni ugovor na str. 12 do 15 spisa sačinjen u poslovnici u Puli, te da ona nije sudjelovala u izradi tog ugovoru, te da ona nije pregovarala sa tužiteljicom i da o istom nema nikakvih saznanja. Imenovana je iskazala da ona ima samo općenita saznanja a to je da su u 2006.godini bili u ponudi krediti u eurima i da je dodatna ponuda bila ponuda kredita u CHF, te su krediti u eurima imali veću kamatnu stopu, pa je kreditna sposobnost potrošača bila veća za kredite u CHF. Predmetni kredit predstavlja šprancu koju je sastavila banka. Dodaci ugovora o kreditu su se radili u Zagrebu a špranca je bila ovisno o tome što je klijent prihvatio, list 186 spisa. Klijenti nisu bili slobodni u pregovaranju o uvjetima kreditiranja i drugim odredbama. Vezano za upit da li je klijentima pojašnjavanja karakteristika švicarca kao valute svjedokinja je odgovorila da regulator HNB to njima nije stavio u obvezu, kao niti temeljem kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa. Sud prihvaća iskaz svjedokinje. Nadalje iz objektivnog i životnog iskaza tužiteljice saslušanog na ročištu od 09.04.2025. godine proizlazi nakon što joj je sudac predočio ugovor da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 12-15 spisa, da mu je kredit trebao radi renoviranja stana u koje su stanovali, većinom za krov te je taj novac i utrošen za renoviranje stana te da su prije dvije godine ranije zatvorili ovaj kredit. Na upit da li joj je bankarski službenik nešto objasnio vezano za karakteristiku švicarca kao valute odgovorila je da je uzela kredit u švicarcima jer joj je kamatna stopa odgovarala s obzirom na veličinu plaće a da je uzela u eurima dobila bi manji novčani iznos, kredit u chf je uzela jer joj je to ponuđeno u banci. Na upit najmanja rata joj je bila oko 400- 500,00 kuna a onda je išla na visinu 800,00 kuna, te je navela da je to bila neizvjesnost, da nije očekivala toliko povećanje niti je očekivala jer s agenticom iz banke se nekako sugeriralo da uzme u švicarcu zbog stabilnosti. Ugovor je sačinila banka te nije mogla pregovarati o odredbama ugovora kojeg je sačinila banka. Na upit suca da li joj je netko objasnio temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope odgovorila je da joj nije objašnjeno temeljem kojih parametara će se mijenjati, već samo da će se ona mijenjati ali da neće biti toliko značajna. Navela je i da je banka sačinila taj dodatak ugovora o kreditu, da je zaključila dodatka ugovora o kreditu jer je rata uvijek bila neizvjesna, povećanja i onda je očekivala da će euro biti stabilniji a imala je još dosta za otplatiti. Navela je da nije mogla pregovarati niti vezano za ovaj dodatak. Na upit da li se sjeća da joj je bila priznata neka pretplata odgovorila je da se može sada sjetiti jer je prošlo puno godina. Na upit suca ne sjeća se niti da je banci rekla da se potpisivanjem ovog dodataka odriče daljnjih potraživanja. Navela je da je nakon konverzije vezano za plaćanje rate da je prije dvije godine bila oko 150 i nešto eura te da je ranije otplatila kredit prije dvije godine i da ga je htjela ranije zatvoriti. Na upit je navela da ju u banci na bilo koji način nisu upozorili o valutnom riziku nego joj je samo rečeno da je kata promjenjiva i da može doći od manjih oscilacija. Na upit punomoćnika tuženika znala je da postoji promjenjiva kamatna stopa ali nije očekivala takve drastične promjene, imala je povjerenja u djelatnicu banke koja joj je kroz razgovor sugerirala da je kredit u chf povoljniji. Na upit razumjela je što znači valutna klauzula da se njezin anuitet veže za vrijednost valute. Na upit da li je htjela pojedine ugovorne odredbe mijenjati odgovorila je da nije a na upit suca da li sam je mijenjati pojedine odredbe ugovora odgovorila je da se ne sjeća te je na upit bila svjesna da će rata kredita prilikom otplate kredita mijenjati ali ne toliko. Sud prihvaća u cijelosti iskaz tužiteljice budući je isti bio (blagodat načela neposrednosti iskren, životan objektivan) te u suglasju sa priležećim dokazima u spisu.

21. Po ocjeni ovog suda predmetni ugovor spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što je vidljivo i iz samog ugovora, a teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene u kontekstu zaključenog dodatka ugovoru o kreditu.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 8.9.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87 st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužitelj svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF kao i glede jednostrane promjene kamatne stope na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. U takvom kontekstu (i) odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF koju je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, kao o odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe u kojima je valutna klauzula vezana i za CHF kao i u dijelu glede jednostrane promjene kamatne stope .

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe.

26. Naime, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, niti to tvrdi, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj vozilo koristio za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene. Sve opisano proizlazi i iz objektivnog iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava CJN i OJN protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazvati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje tj. imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 IJ protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu C protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njegovog iskaza).Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelju unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., IJ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF.

33. Stoga nije osnovano pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

34. U odnosu na pravno stajalište da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi mora voditi računa o iznosu preplate koji je tužitelju ipak priznat prilikom konverzije kredita, a koji iznos proizlazi iz sklopljenog dodatka ugovora ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž- 635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.).Osim toga tužena je istaknula i prigovor prijeboja u parnici, o čemu će kasnije biti riječi.

36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 valjalo je prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 8.9.2006.godine, a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću listovi 145 do 160 spisa. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog vještaka od 08.11.2024. godine utvrđeno je u bitnom list 160 spisa da 1. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 1.642,15 €, 2. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 880,13 € . Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije, 3. tužiteljica je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 158,48 € na dan 30.09.2015., 4. rekapitulacija

- Nakon uzetih iznosa iz točke 1 u obračun, , kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući točke 2 i 3 mišljenja), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 2.885,85 € i to: 2.522,28 glavnice - preplate po valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te

- 363,57 € preostale dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015. Vještak je nadalje naveo da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1, 2 i 4, odnosno sukladno rekapitulaciji list 160 spisa. Isto tako s obzirom na istaknuti prigovor prijeboja u parnici vještak je utvrdio i ukupno obračunate zatezne kamate po svakoj pojedinoj razlici u iznosu od 522,05 eura, list 159 spisa odnosno list 15 nalaza. Upravo zbog navedenog po odbijanju iznosa od 522,05 eura sa iznosom preplate po konverziji dobiven je iznos od 363,57 eura na ime preostale zakonske zatezne kamate, list 160 spisa.

38. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužiteljica je sukladno nalazu vještaka i specificirala u konačnici u podnesku od 15.12.2025.godine, listovi 208 do 214 spisa svoju tražbinu kroz primarno postavljene i eventualno kumulirane tužbene zahtjeve ovisno o uvažavanju prigovora radi prijeboja u parnici.

39. Sukladno članku 190 ZPP-a valjalo je rješenjem dopustiti objektivnu preinaku tužbe i iz razloga svrsishodnosti.

40. Nadalje, glede od strane tuženika istaknutog procesnog prigovora prijeboja u parnici odlukom suda isti je bio djelomično osnovan iz slijedećih razloga. Naime tuženik je taj prigovor istaknuo pravodobno u smislu članka 288 a st. 6 ZPP-a prije zaključenja prethodnog postupka list 135 spisa i to u odnosu na iznos priznat konverzijom i u odnosu na negativne tečajne razlike. Po ocjeni ovog suda taj prigovor prijeboja u parnici bio je osnovan i određeno postavljen glede iznosa koji je tužitelju sukladno nalazu vještaka bio priznat (list 160 spisa) u iznosu od 158,45 eura, dok glede negativnih tečajnih razlika isti nije bio niti određeno postavljen. Tužiteljica je još na ročištu od 11.3.2024.godine tužiteljica je istaknula i prigovor zastare za tako istaknute tražbine dakle i preplate utvrđene konverzijom koji prigovor zastare istaknut od strane tužiteljice po ocjeni ovog suda ipak nije bio osnovan. Naime sukladno članku 198 ZOO-a st. 1 dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke za prijeboj, a to je bilo kad su se tražbine međusobno susrele. Ta odredba se sukladno recentnoj sudskoj praksi primjenjuje i za prigovor prijeboja u parnici, a ne samo za meterijalno pravni prigovor prijeboja. Iznos preplate po konverziji u trenutku kad se susreo za obračunatim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos preplate nije bio zastario po ocjeni ovog suda u zastarnom rok od 5 godina. Naravno radi se o pravnom pitanju. U odnosu na navedeno valjalo je u stavku II izreke ove presude utvrditi postojanje potraživanja tužiteljice s osnova preplaćene obračunate zatezne kamate po svakoj pojedinoj razlici u iznosu od 522,05 eura, zatim utvrditi postojanje potraživanja i tuženika prema tužiteljici s osnova preplate po konverziji u iznosu od 158,48 eura, te nakon toga prebiti međusobne tražbine tužiteljice s osnova preplaćene zatezne kamate po svakoj pojedinoj razlici u iznosu od 522,05 eura prebiti sa tražbinom tuženika s osnova preplate po konverziji u iznosu od 158,48 eura, te odbiti tražbinu tužiteljice do visine od 158,48 eura. Budući je sud vezan okvirima tužbenog zahtjeva (članak 2 st. 1 ZPP-a) kao i sadržajem eventualno kumuliranog kondemnatornog tužbenog zahtjeva koji opisano u biti "kompenzira" po ocjeni ovog suda nije bilo mjesta za osudu tuženoj da tužiteljici isplati višak nekompenziranog dijela potraživanja. Naravno radi se opet o pravnom pitanju. Isto tako valjalo je utvrditi i nepostojanje potraživanja tuženika s osnova istaknutog prigovora prijeboja u parnici na ime tzv. negativne tečajne razlike, stav II izreke ove presude (iako ponavlja se u tom dijelu prigovor prijeboja u parnici nije bio niti određeno a niti odredivo postavljen glede iznosa koji se u tom dijelu stavlja u prijeboj). No čak i kad bi se opisano glede tzv. negativnih tečajnih razlika i zanemarilo vezano za često pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž- 755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud ne prihvaća pravno stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.

41. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjalo je cijeneći efekte konverzije koje je utvrdio i vještak odbiti primarno postavljeni kondemnatoran tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj, stavak III i IV izreke ove presude, a prihvatiti u najvećem dijelu eventualno kumulirani kondemnatoran tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj i naložiti isplatu, sukladno nalazu vještaka list 160 spisa ukupnog iznosa od 2.885,85 eura, stav V izreke ove presude. Međutim budući je sam vještak naveo da od tog iznosa glavnicu preplate čini iznos od 2.522,28 eura , list 160 spisa valjalo je temeljem članka 29 st. 2 ZOO-a dosuditi propisanu zakonsku zateznu kamatu samo na taj iznos glavnice počev od 1.10.2015.godine kako je to i traženo (prvi slijedeći dan nakon 30.9.2015.godine) sukladno članku 1115 ZOO-a budući je tužena bila nepoštena , stav V izreke ove presude pa do isplate a sve kako je to sadržajno i navedeno da se sve ne ponavlja. U odnosu na tijek zakonske zatezne kamate dok god postoji glavno potraživanje po ocjeni ovog suda tada na obračunatu zakonsku zateznu kamatu od 363,57 eura ne može još teći zatezna kamata i na taj iznos jer bi se radilo o anatocizmu pa je u tom dijelu valjalo odbiti tužiteljicu prema tuženoj, stav VI izreke ove presude.

42. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 16.12.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 28.1.2026.godine, ali je isto prezakazano zbog spriječenosti ranije tj. rješenjem za dan 26.1.2026. godine.

43. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a, cijeneći kvalitativan i kvantitativan uspjeh tužiteljice u parnici

44. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podneska od 1.3.2024., 6.4.2024., 1.4.2025., 29.4.2025. godine po 100 bodova za svaki taj podnesak tbr.8/1, a za podnesak od 8.1.2024.godine 25% ili 25 bodova tbr. 8/3, za zastupanje na ročištima od: 11.3.2024., 9.4.2025., 5.5.2025., i 16.12.2025.godnine po 100 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 925 bodova ili 1.850,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 462,50 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 2.312,50 eura. Tužiteljici pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 600,00 eura ( sukladno evidenciji računovodstva), kao i iznos sudske pristojbe za tužbu od 72,45 eura po tar. br. 1 st. 1 ZOSP-a. Sukladno obrazloženom tužiteljici pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 2.984,95 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici , stav VII izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 26 1. 2026. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav V izreke ove presude.

45. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VII izreke ove presude sa kamatom na isti, te tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovane, stav VIII izreke ove presude.

46. Sukladno članku 155 ZPP-a tužiteljici ne pripada trošak za sastav opomene pred tužbu budući ista nije bila preduvjeta za pokretanje parnice. Isto tako tužiteljica nije dostavila dokaz glede materijalnih troškova od 70,00 eura za dokumentaciju. Tužiteljici ne pripada trošak za sastav petog po redu obrazloženog podneska od 15.12.2025.godine sukladno tbr. 8 st. 1 Tarife. Glede troškova sudskih pristojbi na presudu tužiteljica je od istih oslobođena sukladno članku 6 Zakona i izmjenama i dopunama ZOSP-a NN 51/23.

U Puli, 26. siječnja 2026. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

l. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.