REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-5/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Virna Sarvan, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju kao punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić, Rijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1981/2024-13 od 27. studenog 2025., na sjednici vijeća 26. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1981/2024-13 od 27. studenog 2025. u pobijanom dijelu – točke I., II., III., IV. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 396-199/2005 sklopljenog 02. kolovoza 2005. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. te ĐU kao Korisnika kredita, IU kao Sudužnika i ŽU kao Založnog dužnika sadržane u članku 5. Ugovora pod naslovom „TROŠKOVI“ kojom je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno kao i da se Korisnik kredita obavezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe kao i da će snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 396-247/2006 sklopljenog 30. listopada 2006. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. te ĐU kao Korisnika kredita i Založnog dužnika, te IU kao Sudužnika sadržane u članku 5. Ugovora pod naslovom „TROŠKOVI“ kojom je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita kao i da se Korisnik kredita obavezuje da će snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 329,29 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. kolovoza 2005. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 306,06 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. studenog 2006. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.329,64 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke., sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.“

2. Protiv presude, točaka I. do V., pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. i 12. ZPP. U odnosu na naknadu za obradu kredita ističe da se radi o transparentnoj odredbi, pa nije trebalo provoditi test poštenosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP); da troškovi obrade kredita s kamatom predstavljaju cijenu predmetnih kredita, da su troškovi obrade kredita jasno definirani; da sud pogrešno zaključuje da je tuženik naplatom obrade kredita prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka; da način na koji su odredbe napisane daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu, da su gramatički razumljive i predvidljive, da je isti mogao utvrditi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi, da su odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, da nije sporno da se radi o tipskom ugovoru, ali da je nepravilno primijenjena odredba čl. 81. ZZP; da potrošačko pravo štiti prosječnog potrošača; ukazuje na sudsku praksu sudova u Republici Hrvatskoj i Suda EU (odluke C-561/21, C-186/16, C-210/96, C-621/17); da u postupku nije dokazano da tužitelj uživa zaštitu kao potrošač; da nije provedena savjesna i brižljiva ocjena dokaza; da u odnosu na postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja sud daje nejasno obrazloženje temeljeno na osobnom stavu i mišljenju; da nije jasno obrazložio u čemu se sastoji značajna neravnoteža; da u konkretnom slučaju odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu; da nije postojala obveza da odredba o naknadi za obradu kredita sadržava i strukturu troškova. Ustraje i u prigovoru zastare ističuću kako se shvaćanje iz pravnog stava VSRH na koje se sud poziva ne može primijeniti u konkretnom slučaju budući da se odnosi na pitanje zastare potraživanja temeljenog na ništetnim ugovorima, a ne pojedinih ugovornih odredbi; ukazuje na odluku Suda EU C-561/21 i načelo djelotvornosti cijeneći protek vremena od 20 godina od izvršenog plaćanja naknada. Osporava i tijek zatezne kamate ističući da tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, pa nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Ukazuje na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Predlaže preinaku presude uz dosudu troška tuženiku, podredno ukidanje presude i vraćanje na ponovni postupak. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 396-199/2005 sklopljenog 02. kolovoza 2005. između Hypo Alpe–Adria- Bank d.d. te ĐU kao korisnika kredita te Ugovora o kreditu broj 396- 247/2006 sklopljen 30. listopada 2006. između Hypo Alpe–Adria-Bank d.d. te Đ ĐU kao korisnika kredita i to odredbi čl. 5. tih ugovora kojima je određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno kao i da se Korisnik kredita obavezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe kao i da će snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove, odnosno u ugovoru od 30. listopada 2006. da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita kao i da se Korisnik kredita obavezuje da će snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog. Sve to uz zahtjev za isplatu tih naknada u iznosu od 329,29 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. kolovoza 2005. pa do isplate, odnosno u iznosu od 306,06 eura sa zateznom kamatom tekućom od 23. studenog 2006. pa do isplate.

6. Nije sporno u postupku da su stranke, odnosno prednik tuženika i tužitelj sklopile predmetne ugovore o kreditu i to Ugovor od 2. kolovoza 2005. te da je tuženik osnovnom istoga naplatio naknadu u iznosu od 329,29 eura 11. kolovoza 2005., odnosno temeljem Ugovora o kreditu od 30. listopada 2006. naknadu u visini od 306,06 eura 22. studenog 2006. osnovom odredbe čl. 5. oba ugovora, a kojima je ugovoreno u ugovoru od 2. kolovoza 2005. da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno kao i da se korisnik kredita obavezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe kao i da će snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove, odnosno u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu od 30. listopada 2006. da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, kao i da se Korisnik kredita obavezuje da će snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog.

6.1. Sporno je, jesu navedene odredbe iz čl. 5. ugovora o kreditima ništetne, je li osnovan prigovor zastare, je li tuženik nesavjestan stjecatelj.

6.2. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši:

- da su predmetni ugovori između stranaka sklopljeni s promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke i valutnom klauzulom u švicarskim francima, radi kupnje i adaptacije stana

- da su oba ugovora tipski ugovoru

- da se o odredbi čl. 5. oba ugovora između stranaka nije pregovaralo te da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije imao mogućnost utjecati na sadržaj predmetne ugovorne odredbe; da tuženik nije niti predlagao dokaze na okolnost da se o sadržaju odredbi pregovaralo

- da je tužitelj sklopio predmetne ugovore jer su mu bila potrebna novčana sredstva za kupnju odnosno adaptaciju stana; da su mu krediti prezentirani kao najpovoljniji, da je pročitao ugovore, da mu nije ništa posebno objašnjeno na što se to odnosi naknada; da je ugovore pripremila banka; da u kupljenoj nekretnini i danas stanuje te ga nikada nije koristio u neku drugu svrhu, niti iznajmljivao

- da iz odredbe čl. 5. ugovora nije razvidno koliko iznosi naknada

- da interni akti tuženika na koje se tuženik poziva ukazuju da je tužitelj mogao biti upoznat s visinom naknade, ali tuženik nije dokazao, niti predlagao dokaze na okolnosti da je tužitelju pojašnjeno koji su to troškovi koji se banci podmiruju tom naknadom, kao i koji su to troškovi dodatnih naknada; da se niti iz sadržaja ugovora ne može utvrditi je li tuženik imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora, niti visina istih

a slijedom čega primjenom odredbi čl. 81., 83., 84., 87. ZZP i čl. 4. i 7. i čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; ZOO) zaključuje da su predmetne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer u odredbama nije jasno niti određeno navedeno koje to troškove banka ima i naplaćuje iz naknade, da je tuženik kao banka i jača ugovorna strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio za tužitelja kao fizičku osobu i korisnika kredita obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, a da prethodno nije upoznao tužitelja na što se takva naknada odnosi, niti je o toj ugovornoj odredbi pregovarao sa tužiteljem, već na unaprijed standardnom tipskom obrascu ugovorio odredbu o plaćanju naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa su predmetne ugovorne odredbe nepoštene, nastavno ništetne

- da je stoga tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio temeljen navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. ZOO u vezi sa čl. 323. st. 1. ZOO i to s kamatom od dana stjecanja primjenom odredbe članka 1115. ZOO

- da je neosnovan prigovor zastare tražbine uvažavajući stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici 30. siječnja 2020. sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, odnosno članak 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa tražbina nije zastarjela jer petogodišnji zastarni rok počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe ugovora o kreditu.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

8. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a nema niti proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Nije nejasno obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu u kojem zaključuje da je postupanje banke bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja jer sud prvog stupnja iz utvrđenih činjenica da je ugovor pripremila banka, da se radilo o tipskom ugovoru, da tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o odredbi, da mu nije bilo pojašnjeno, a niti iz odredbe moglo biti razumljivo na što se odnosi, koje troškove pokriva predmetna naknada upravo pravilno zaključuje da je postupanje banke koja je pritom jača ugovorna strana, kako navodi prvostupanjski sud, bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja (dobre vjere) jer je banka vodila računa samo o svojim interesima. Također presuda sadrži obrazloženje u svezi utvrđenja postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da nije trebalo provoditi test poštenosti jer ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi obvezivale potrošača moraju biti poštene i transparentne, a što je u konkretnom slučaju izostalo, kako je zaključio pravilno prvostupanjski sud.

8.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. t. 2. t. 12. ZPP u svezi koje žalba niti ne sadrži određene žalbene navode.

8.2. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prvostupanjski sud je upravo postupio po toj odredbi te provevši predložene dokaze koje je i ocijenio bitnima za donošenje odluke utvrdio je pravilnom primjenom te odredbe sve činjenice odlučne za ovaj spor, a koje se odnose na ništetnost predmetnih odredbi.

9. Nisu počinjene niti bitne povrede postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da su predmetne odredbe ništetne jer su bile nepoštene budući su sadržane u tipskim ugovorima koje je kao takve sačinio tuženik, da se o odredbama nije pregovaralo, da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj predmetnih odredbi.

12. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima. Sud prvog stupnja je nastavno proveo i test transparentnosti iz čl. 85. ZZP te utvrdio da je odredba bila nedovoljno određena, dakle da nije bila razumljiva, a proveo je i test poštenosti uzimajući u obzir i sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora. Time što je iznos naknade naznačen u iznosu 1,25 % iznosa kredita ne znači da je odredba razumljiva. Dakle, neosnovano tuženik ukazuje na praksu Suda EU izraženu u odlukama C- 621/17, C-186/16.

13. Odredbom čl. 85. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti.

13.1. Dakle, da bi odredba bila takva valjalo je tužitelju jasno, razumljivo i određeno navesti o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti upravo u tom iznosu koji očito ovisi o iznosu kredita. Dakle, da može predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze za njega (na što ukazuje odluka Suda EU C-565/21), a to je u konkretnom slučaju izostalo.

14. Pritom, pravilno sud prvog stupnja nije cijenio dakle samo iznos te naknade, već i činjenicu da o odredbama nije pregovaralo, pa slijedi da je tužitelj ako je htio ostvariti kredite morao pristati na takve uvjete u ugovorima, što tužitelj i iskazuje kada navodi da niti o rati nije mogao pregovarati, dakle morao je pristati na predmetnu nerazumljivu odredbu. Pritom je sud prvog stupnja dakle vodio računa i o okolnostima prilikom sklapanja ugovora, izostanku utjecaja tužitelja, da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade već zapravo samo o obvezi da je plati.

15. Dakle, postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao.

16. U konkretnom slučaju tužitelj je znao svakako mogao znati koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati.

17. Stoga, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da su predmetne odredbe nepoštene, nastavno ništetne i da je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi tih ništetnih odredbe, čl. 323. st. 1. ZOO. Na to činjenica da je dozvoljeno ugovaranje naknade za obradu kredita nije od značaja jer odredbe nisu utvrđene ništetnima zato što su ugovorene već zato što su nepoštene.

18. Prigovor zastare je pravilno ocijenjen neosnovanim primjenom pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Takvo shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Stoga su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani, odnosno neosnovano tuženik ukazuje na praksu Suda EU u smislu odluke C-210/96. Time se upravo ostvaruje načelo djelotvornosti jer bi u protivnom bilo gotovo nemoguće ili barem pretjerano teško ostvarivanje prava tužitelja kao potrošača; dakle, djelotvorna zaštita njegovih prava.

19. Zatezne kamate su pravilno odmjerene od dana stjecanja jer je tuženik nepošten stjecatelj, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud koji pritom pravilno primjenjuje odredbu čl. 1115. ZOO.

20. U svezi osporavanja statusa tužitelja kao potrošača valja navesti da tuženik u tijeku postupka u tom smislu nije osporavao zahtjev tužitelja, pa to ne može više niti u žalbi, čl. 352. st. 2. ZPP; mada iz iskaza tužitelja da je kredite koristio za kupnju i adaptaciju stana u kojem stanuje slijedi da to svojstvo tužitelju pripada sukladno odredbi čl. 3. st. 1. ZZP.

21. Slijedom navedenog, ispitujući presudu u granicama određenih žalbenih navoda koji se zadržavaju na osporavanju ništetnosti predmetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, valja zaključiti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, pa je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

22. Odluka o trošku se određeno žalbom ne osporava.

23. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 26. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško