REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 783/25-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice JF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Alenu Đapiću, odvj. u Solinu protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. ZAGREB, OIB: 90275854576, Velimira Škorpika 21, zastupanog po pun. iz odvj. društva Stefanović, J, B i E u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 10. rujna 2025. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i zamjenika pun. tuženika, dana 26. siječnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 16933 od 2. siječnja 2006. g., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoren kredit u iznosu od 18.352,73 CHF, čl. III. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, t. 5.1. Uvjeta Ugovora kojom je ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kn prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb za CHF važećem na dan plaćanja.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba t. 9.1. Uvjeta Ugovora o kreditu broj 16933 od 2. siječnja 2006. g., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako kamatna stopa na kredit može biti promijenjena zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak.

III.Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o. Zagreb, OIB: 90275854576, u roku 15 dana isplatiti tužiteljici JF, OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 2.218,94 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-0,94 EUR teče od 7. veljače 2008. g. do isplate,

-5,08 EUR teče od 11. travnja 2008. g. do isplate,

-0,96 EUR teče od 7. svibnja 2008. g. do isplate,

-5,78 EUR teče od 7. studenog 2008. g. do isplate,

-8,64 EUR teče od 4. prosinca 2008. g. do isplate,

-2,03 EUR teče od 5. siječnja 2009. g. do isplate,

-18,60 EUR teče od 6. veljače 2009. g. do isplate,

-19,88 EUR teče od 3. ožujka 2009. g. do isplate,

-12,90 EUR teče od 7. travnja 2009. g. do isplate,

-14,90 EUR teče od 7. svibnja 2009. g. do isplate,

-15,55 EUR teče od 9. lipnja 2009. g. do isplate,

-12,38 EUR teče od 7. srpnja 2009. g. do isplate,

-12,76 EUR teče od 7. kolovoza 2009. g. do isplate,

-11,74 EUR teče od 9. rujna 2009. g. do isplate,

-12,13 EUR teče od 6. listopada 2009. g. do isplate,

-10,48 EUR teče od 2. studenog 2009. g. do isplate,

-13,82 EUR teče od 8. prosinca 2009. g. do isplate,

-11,40 EUR teče od 5. siječnja 2010. g. do isplate,

-15,91 EUR teče od 5. veljače 2010. g. do isplate,

-17,26 EUR teče od 5. ožujka 2010. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 8. travnja 2010. g. do isplate,

-20,50 EUR teče od 6. svibnja 2010. g. do isplate,

-24,46 EUR teče od 7. lipnja 2010. g. do isplate,

-27,16 EUR teče od 7. srpnja 2010. g. do isplate,

-31,41 EUR teče od 9. kolovoza 2010. g. do isplate,

-33,84 EUR teče od 11. rujna 2010. g. do isplate,

-37,19 EUR teče od 11. listopada 2010. g. do isplate,

-35,95 EUR teče od 6. studenog 2010. g. do isplate,

-37,79 EUR teče od 6. prosinca 2010. g. do isplate,

-46,82 EUR teče od 4. siječnja 2011. g. do isplate,

-46,42 EUR teče od 4. veljače 2011. g. do isplate,

-45,92 EUR teče od 8. ožujka 2011. g. do isplate,

-50,42 EUR teče od 6. travnja 2011. g. do isplate,

-44,91 EUR teče od 6. svibnja 2011. g. do isplate,

-50,22 EUR teče od 6. lipnja 2011. g. do isplate,

-58,98 EUR teče od 4. srpnja 2011. g. do isplate,

-71,82 EUR teče od 3. kolovoza 2011. g. do isplate,

-80,44 EUR teče od 7. rujna 2011. g. do isplate,

-64,43 EUR teče od 12. listopada 2011. g. do isplate,

-58,64 EUR teče od 9. studenog 2011. g. do isplate,

-58,71 EUR teče od 8. prosinca 2011. g. do isplate,

-63,02 EUR teče od 9. siječnja 2012. g. do isplate,

-66,90 EUR teče od 6. veljače 2012. g. do isplate,

-67,70 EUR teče od 6. ožujka 2012. g. do isplate,

-66,01 EUR teče od 6. travnja 2012. g. do isplate,

-65,81 EUR teče od 3. svibnja 2012. g. do isplate,

-67,57 EUR teče od 11. lipnja 2012. g. do isplate,

-67,76 EUR teče od 18. srpnja 2012. g. do isplate,

-66,05 EUR teče od 9. kolovoza 2012. g. do isplate,

-64,97 EUR teče od 6. rujna 2012. g. do isplate,

-61,56 EUR teče od 3. listopada 2012. g. do isplate,

-65,90 EUR teče od 7. studenog 2012. g. do isplate,

-66,60 EUR teče od 4. prosinca 2012. g. do isplate,

-65,99 EUR teče od 15. siječnja 2013. g. do isplate,

i to po stopi:

-koja se u periodu od 7. veljače 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.116,71 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 26. siječnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica je ustala tužbom dana 28. srpnja 2021. g. pred ovim sudom, koja je evidentirana pod brojem P 2915/21, u kojoj je navela da je s tuženikom dana 2. siječnja 2006. g. sklopila Ugovor o kreditu broj 16933, temeljem kojeg je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit iskazan kao 18.352,73 CHF isplaćen u protuvrijednosti kn prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važeći na dan korištenja kredita. Tuženik da je u tom unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u odredbi čl. II. ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, a u t. 5.1. otplatu kredita vezao je uz tu valutu te je u odredbi čl. III. naveo visinu kamatne stope od 6,50% godišnje, ugovorivši u t. 9.1. Ugovora da je ista promjenjiva na način da ovisi o promjeni ili uvođenju novih poreza, davanja i pristojbi, promjeni uvjeta refinanciranja te u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koje neposredno ili posredno imaju slični učinak, a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, pa da proizlazi da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci tuženika. Postupajući na opisani način odnosno ugovarajući nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa bez da je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora s tužiteljicom pojedinačno pregovarao, tuženik da je postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima kao i načela savjesnosti i poštenja te protivno zakonodavstvu EU, sve na štetu tužiteljice. Zbog istovrsnog protupravnog postupanja, odnosno ugovaranja spornih odredbi na opisani način, da se vodio sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača protiv osam (8) banaka i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te su citirane odluke iz tog predmeta. Tužiteljica je predložila utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF te je navela da potražuje i novčani iznos koji je tim osnovama preplatila. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa da treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu od 6,50% te prodajni tečaj za CHF koji je vrijedio na dan korištenja- isplate kredita. Tužiteljica je privatno angažirala Juricu Dobrinića, inače sudskog vještaka za financije i računovodstvo, i saznala da je iznos koji je tuženik neosnovano na opisani način stekao: 15.862,50 kn. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 16933 od 2. siječnja 2006. g. u dijelu odredbi čl. II. i III. i t. 5.1. i 9.1. Ugovora te tuženiku naložiti isplata iznosa od 15.862,50 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti suda, koji sud neće posebno interpretirati jer je na ročištu od 31. kolovoza 2022. g. tuženik ovaj prigovor povukao, prigovor zastare potraživanja s obrazloženjem da se primjenjuje petogodišnji zastarni rok koji počinje teći od dana uplate svakog pojedinog obroka, što da znači da je potraživanje tužiteljice za sve mjesečne obroke u zastari i prigovor nedostatka pasivne legitimacije s obrazloženjem da je kamatna stopa mijenjana sukladno odlukama zakonodavca o promjeni visine stope PDV-a radi čega tuženik ne može biti pasivno legitimiran i odgovoran za zakonske izmjene zbog kojih je došlo do eventualnog rasta kamatne stope. U cijelosti je osporena tvrdnja tužiteljice da bi bilo koja odredba Ugovora bila nepoštena ili ništetna jer tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. U odnosu na pozivanje tužiteljice na kolektivnu presudu ukazano je sudu da tuženik nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka tako da pravna utvrđenja i odluke iz tog postupka nemaju nikakve veze s tuženikom koji uopće nije banka. Citirana je odredba čl. 502. c Zakona o parničnom postupku te je ponovljeno da se, s obzirom da tuženik nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem povrijedio zaštićene interese, presude iz tog postupka primijeniti na konkretan slučaj. Nadalje, da je pogrešan zaključak da tužiteljica, kao korisnica kredita, nije bila upoznata s parametrima iz Ugovora zato što s parametrima nisu bili upoznati korisnici kredita osam tuženih banaka, jer se način poslovanja tih osam banaka bitno razlikuje od poslovne prakse tuženika. To što pojedine, točno određene banke, nisu pristupile savjesno i pošteno pregovorima oko sklapanja pojedinih ugovora s potrošačima da ne znači nužno da drugi subjekti svojim klijentima nisu pojašnjavali značenje pojedinih ugovornih odredbi te da im nisu nudili drugačije mogućnosti. Citirana je i odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. te istovjetna odredba čl. 52. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Prema mišljenju tuženika sve odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu su jasne, lako razumljive i uočljive, u skladu su sa zakonskim odredbama te, suprotno tvrdnjama tužiteljice, ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljici da su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora te je ona svojevoljno odabrala sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF, a ne u EUR, za što je imala mogućnost. Tužiteljica da je informirana o CHF valuti te se, k tome, radilo o javno dostupnoj informaciji o kojoj se tužiteljica, kao prosječan potrošač, očito propustila samostalno informirati prilikom uzimanja kredita. Ujedno da se od tuženika ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja. Sklapanjem spornog Ugovora tužiteljica da je u razdoblju do 2011. g. ostvarila prednosti u odnosu na potrošače koji su u tom razdoblju imali zaključen ugovor s valutnom klauzulom u EUR ili kunski kredit. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu istaknuto je da tuženik nije svojevoljno određivao promjenu kamatne stope već u skladu s točno određenim parametrima koji uopće niti nisu ovisili o njemu, niti je time stekao ikakvu korist. Tuženik je ponovio da nije banka niti d.d., da nema svoj kapital te da je bio obveznik plaćanja PDV-a, a do promjene kamatne stope da je dolazilo radi zakonskih izmjena Zakona o PDV-u jer su se stope PDV-a mijenjale na temelju odluke zakonodavca. Kako je PDV prihod državnog proračuna Republike Hrvatske da bilo kakav rast kamate nije bio prihod tuženika. Što se tiče visine zahtjeva, tužiteljica da nije objasnila na koji je način došla do utuženog iznosa.

Tužbeni zahtjev tužiteljica je konačno postavila nakon provedenog dokaza vještačenjem po vještakinji za financije, računovodstvo i poreze te je zatražila, osim utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora, isplatu iznosa od 16.718,61 kn odnosno 2.218,94 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 16933 od 2. siječnja 2006. g., plana otplate uz Ugovor, knjigovodstvene kartice, plana otplate s prikazom promjena anuiteta i izračuna sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića iz lipnja 2021. g. Sud je izveo dokaz vještačenjem po vještakinji za financije, računovodstvo i poreze Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 11. listopada 2022. g. te saslušanjem tužiteljice.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 2915/21 od 27. svibnja 2024. g. kojom je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbama stranaka drugostupanjski sud je presudom broj Gž- 751/24 od 19. veljače 2025. g. ukinuo presudu suda prvog stupnja te predmet vratio ovom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. II. i III. i t. 5.1. i 9.1. Ugovora o kreditu broj 16933 od 2. siječnja 2006. g., a koje odredbe se, prema mišljenju tužiteljice, odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu te predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 2.218,94 EUR s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i promjenjive kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 2. siječnja 2006. g. sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 18.352,73 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima od 271,09 CHF prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. III. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 6,50% godišnje te da je odredbom t. 9.1. Ugovora određeno da je kamata promjenjiva na način da podliježe prilagodbi zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi kao i promjena uvjeta refinanciranja, a koji su temelj kalkulacije, kao i u slučaju promjene propisa te u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i kamate u odnosu na početno ugovorene vrijednosti (zaključno s danom 15. siječnja 2013. g. kada je tužiteljica uplatila zadnji anuitet). Istaknut je i prigovor zastare.

Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da su tuženici, a radi se točno određenim bankama u RH, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

Također, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Prema odredbi čl. 82. ZZP nepoštenom odredbom može se, između ostalog, smatrati primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, dok je odredbom čl. 83. ovog Zakona određeno da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava, dok prema st. 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

Prema uputi iz drugostupanjskog ukidnog rješenja Gž-751/24 od 19. veljače 2025. g. ostalo je neraspravljeno je li u konkretnom slučaju riječ o potrošačkom ugovoru odnosno ima li tužiteljica svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Prije svega, tuženik do zaključenja prethodnog postupka, što znači ni u odgovoru na tužbu ni u podnesku od 26. svibnja 2022. g. ni na pripremnom ročištu održanom 31. kolovoza 2022. g. nije prigovorio svojstvu tužiteljice kao potrošača, pa sud tu okolnost nije smatrao spornom. Štoviše, tuženik je po prvi put u žalbi u t. III. naveo da je sud pogrešno utvrdio status potrošača tužiteljice.

Iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je svrha tužiteljičinog zaduživanja bila kupovina automobila. Nije navedeno da se vozilo kupuje u gospodarske svrhe. Prilikom saslušanja tužiteljice na ročištu od 7. rujna 2023. g. prisutna zamjenica pun. tuženika nije postavila niti jedno pitanje kojim bi dovela u pitanje tužiteljičin status potrošača. Iz iskaza tužiteljice, nadalje, ne proizlazi da je automobil kupljen u svrhu zanimanja tužiteljice, radi poslovne aktivnosti tužiteljice odnosno radi njene poduzetničke djelatnosti. Stoga je zaključak suda da se radilo o potrošačkom ugovoru.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostalog je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

U navedenoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, utvrđeno da su tuženici postupali suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Iz iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio kao iskren i uvjerljiv, proizlazi da se radilo o kreditu kojeg je zaključila bez da je išla u poslovnicu tuženika jer joj je kredit ponuđen u auto kući Čović u Tučepima i to kao jedina opcija, osim plaćanja u gotovini. Još joj je rečeno da je najpovoljnije da rata bude u CHF kao trenutno najniža rata na tržištu. U auto kući da su sve sredili, a tužiteljica da je prije potpisivanja pročitala Ugovor u prostoru auto kuće. Navela je da nije imala nikakvog utjecaja na uvjete Ugovora jer službenicu tuženika nije ni vidjela pa tako ni bila u prilici pregovarati jer da je sve pripremila i sredila žena koja je radila u auto kući. Glavne stvari koje su je zanimale vezano za zaključenje Ugovora: kolika će biti rata i da se neće mijenjati, a kako joj je rečeno, da je u potpunosti razumjela.

U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena.

Nadalje, Ugovor o kreditu koji su stranke zaključile treba ocijeniti kao unaprijed sastavljen standardni ugovor tuženika, što znači da je tuženik bio dužan dokazati da se o spornoj ugovornoj odredbi kojom je bila predviđena promjena ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sve u skladu s važećim odlukama tuženika, pojedinačno pregovaralo, a što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati jer upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice. Treba istaknuti da u Ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredbi o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, jer su sve navedene okolnosti radi kojih je tuženiku bilo dopušteno promijeniti kamatnu stopu općenite te ukazuju na to da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane-tuženika. Tužiteljici su u Ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz Ugovora mogu proizaći, pa nije dovoljno da je tužiteljica općenito znala i bila svjesna da je kamatna stopa promjenjiva. Stoga odredba Ugovora o promjenjivosti kamatne stope predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužiteljice koju ona ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

Iako tuženik nije bio stranka odnosno jedan od tuženika u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, po ocjeni ovog suda presude i pravna shvaćanja iz tog postupka trebaju se primijeniti i u ovom postupku, a budući da se radi o istom osnovu te istim prigovorima tuženika kao i tuženika u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, o kojima su sudovi u tom postupku donijeli zaključke koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

Konačni je zaključak suda da se s tužiteljicom prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve okolnosti koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba u t. 9.1. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da ovisi o promjeni ili uvođenju novih poreza, davanja i pristojbi, promjeni uvjeta refinanciranja te u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koje neposredno ili posredno imaju slični učinak ništetna jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), pa je, u smislu odredbe 87. st. 1. ZZP-a, ta ugovorna odredba ništetna.

Temeljem odredbe čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio sporni dio odredbe iz t. 9.1. Ugovora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 6,50%.

S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u t. 9.1. Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 6,50%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužiteljica se pravilno pozvala na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženici u kolektivnom sporu nisu pridržavali načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženici iz tog postupka nisu vodili računa o interesima korisnika kredita kao potrošača i nisu im dali nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, da su tuženici, kao financijske ustanove, mogli i po redovnom tijeku stvari morali znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da su takve informacije uskratili korisnicima kredita pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega su korisnici kredita bili onemogućeni procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njih proizaći sklapanjem Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a vezano za visinu i obujam obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Sve zaključke iz navedene odluke koji se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF prihvaća i ovaj sud. Treba ponoviti i dio iskaza tužiteljice iz kojeg nesumnjivo proizlazi da se o izboru valutne klauzule s tužiteljicom nije pregovaralo niti su joj objašnjene posljedice takvog izbora.

Stoga je odredbe čl. II. i III. i t. 5.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 18.352,73 CHF po kn prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po kn prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećim na dan plaćanja trebalo utvrditi ništetnom, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 87. st. 1. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

S obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu, sadržane u čl. II. i III. i t. 5.1. koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti švicarski franak utvrđene ništetnima i bez pravnog učinka, to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić na okolnost razlike između početno ugovorenog tečaja CHF i svake promjene tečaja, pojedinačno po anuitetima, a radi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i stvarno isplaćenih iznosa anuiteta uz promijenjenu kamatnu stopu.

Vještakinja je početno navela da je tužiteljica dana 2. siječnja 2006. g. sklopila Ugovor o kreditu na iznos od 18.352,73 CHF na rok otplate od 84 mjeseca, da je ugovorena kamatna stopa od 6,50% (inicijalni otplatni plan), da je tečaj CHF na dan isplate kredita iznosio 4,830131, da je anuitet kredita prilikom ugovaranja iznosio 271,09 CHF, a na dan isplate kredita 9. siječnja 2006. g. 1.309,40 kn, da je dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo 31. siječnja 2006. g. u iznosu od 271,09 CHF, a dospijeće slijedećih anuiteta je svakog zadnjeg dana u mjesecu.

Na temelju dostupne dokumentacije, odnosno uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu i Plan otplate vještakinja je utvrdila da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale na slijedeći način: 6,50% godišnje do 31. kolovoza 2006. g., 7,10% godišnje do 31. prosinca 2006. g., 7,80% godišnje do 30. lipnja 2007. g., 8,52% godišnje do 31. srpnja 2009. g., 8,61% godišnje do 31. prosinca 2009. g. i 7,07% godišnje do konačne otplate kredita. Radi promjena kamatne stope anuitet tužitelja da se mijenjao od 271,09 CHF početno do 287,20 CHF, kao najveći iznos anuiteta.

Vještakinja je navela da se od dana 1. siječnja 2010. g. više nije obračunavao PDV na kamatu pa da je iskazano smanjenje kamatne stope stvarno proizašlo iz oslobođenja od plaćanja PDV-a na kamate, a ne zbog same kamatne stope koja je primijenjena za otplatu.

Vještakinja je objasnila da se svaka promjena kamatne stope odražava na promjenu ukupnog anuiteta, a s obzirom da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se radi promjene kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuiteta. Prilikom promjene kamatne stope na više da se mijenja cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se radi toga cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na navedeno te da radi promjene kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope.

Vještakinja je, nadalje, izradila usporedne otplatne planove, iskazujući anuitete obračunate sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama prilikom otplate kredita i anuitete obračunate primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu odnosno nakon 1. siječnja 2010. g. početno ugovorenu kamatnu stopu umanjenu za uračunati PDV za utuženo razdoblje.

Objašnjeno je i da je u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Radi promjene tečaja tužiteljica da je plaćala veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita, uz napomenu da su ukupne razlike koje je tužiteljica plaćala više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale kao posljedica promjene kamatne stope te tečaja.

S obzirom na zadatak vještačenja vještakinja je izvršila izračun kao posljedicu promjene tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita da predstavljaju potraživanje korisnika kredita i da su iskazane s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazane s negativnim predznakom.

Uspoređivanje stvarnog otplatnog plana te anuiteta i iznosa koje bi tužiteljica platila pod pretpostavkom da nije došlo do promjene kamatne stope ni anuiteta u odnosu na anuitet i kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora, te u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj u kunama te da je u primjeni za početni otplatni plan bila kamatna stopa umanjena za uračunati PDV u razdoblju nakon siječnja 2010. g. u odnosu na tečaj koji je vrijedio pri isplati kredita, vještakinja je prikazala u Tablici s oznakom 1.

U razdoblju otplate kredita zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno da je preplaćeno 14.534,59 kn od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjene kamatne stope odnosi 5.662,95 kn, te zbog promjene tečaja na više i niže od početnog iznos od 8.871,64 kn.

U Tablici oznake 2 vještakinja je izračunala iznos preplata po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečaja te usporedni pregled manje plaćenog zbog promjene kamatne stope i nižeg tečaja u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu i ugovoreni tečaj.

U razdoblju otplate kredita zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno da je više plaćeno 16.718,61 kn, a zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno je manje plaćen iznos od 2.184,02 kn.

Primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR, u razdoblju otplate kredita zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno da je preplaćeno 1.929,03 EUR (Tablica oznake 3, stupac 7) od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjene kamatne stope odnosi 751,59 EUR te zbog promjene tečaja iznos od 1.177,44 EUR.

Zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno da je više plaćeno 2.218,91 EUR (Tablica oznake 3 stupac 10) od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više plaćen iznos od 751,59 EUR te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita je više plaćen iznos od 1.467,32 EUR.

Zbog nižeg tečaja primijenjenog za otplatu kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno da je manje plaćen iznos od 289,88 EUR (Tablica oznake 3, stupac 12 ).

U zaključnom je mišljenju vještakinja još jednom ponovila i sumirala da je, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita 16.718,61 kn od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 5.662,95 kn te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 11.055,66 kn. Ukupan iznos preplata u EUR da iznosi 2.218,91 EUR, od kojeg iznosa se 751,59 EUR odnosi na preplatu zbog promjena kamatne stope, a iznos od 1.467,32 EUR na preplatu zbog rasta tečaja. Ukupni iznos koji je tužiteljica manje platila radi pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi 2.184,02 kn odnosno 289,88 EUR. Ukupno više plaćeni iznos zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja da iznosi 5.662,95 kn, odnosno 751,59 EUR, a ukupno više plaćeno između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja, da iznosi 8.871,64 kn ili 1.177,44 EUR.

Tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u podnesku od 7. studenog 2022. g. na način da su, osim utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu, zatražila isplatu razlike od 2.218,91 EUR s pripadajućim kamatama.

Što se tiče prigovora zastare koji je istaknuo tuženik, a s obzirom da tuženik nije bio stranka parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te da se na potraživanje tužiteljice ne mogu primijeniti pravni stavovi o početku tijeka zastarnih rokova od pravomoćnosti odluka u tom predmetu jer ništetnost nije ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, u primjeni je pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje glasi:

''Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.'',

koje na adekvatan način treba primijeniti i kod djelomične ništetnosti ugovora.

Kako je u ovoj pravnoj stvari sud u izreci presude pod t. I. i II. prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim odredbe čl. II. i III. i t. 5.1. i 9.1. Ugovora o kreditu, proizlazi da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan, jer zastarni rok počinje teći tek od pravomoćnosti ove presude.

U odnosu na prigovor tuženika o nedopuštenosti preinake tužbe, treba navesti da se radi o primjeni odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a prema kojoj tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Striktnim gramatičkim tumačenjem ove odredbe ne bi se mogla dopustiti preinaka. Međutim, u sudskoj je praksi izražen stav da u sporovima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog medicinskog vještačenja jer u trenutku podnošenja tužbe kao i u trenutku zaključenja prethodnog postupka tužitelj ne može sa sigurnošću znati opseg i visinu štete, radi čega je na pripremnom ročištu u pravilu i predloženo provođenje medicinskog vještačenja u smislu odredbe čl. 250. ZPP-a. U protivnom provedeno vještačenje ne bi imalo smisla, jer ako je sudu potrebno stručno znanje kako bi mogao utvrditi opseg i visinu štete (čl. 250. ZPP-a) isto to je potrebno i tužitelju da bi mogao sastaviti tužbeni zahtjev, sukladno rezultatima provedenog vještačenja. Stoga je zaključak da je preinaka tužbenog zahtjeva u parnicama radi naknade štete radi povrede prava osobnosti nakon provođenja dokaza medicinskim vještačenjima dopuštena, a ista je stvar i u parnici u kojoj je potrebno radi utvrđivanja visine zahtjeva provesti dokaz vještačenjem po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, radi čega je prigovor tuženika valjalo odbiti kao neosnovan.

Sud je prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice prema izračunu razlike više obračunatih anuiteta uz korištenje tečaja CHF koji je različit od početnog tečaja u visini te kamatne stope koja je veća od početno ugovorene od 2.218,91 EUR te je odlučeno je kao u izreci presude pod točkom III.

Na dio dosuđenog iznosa glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan plaćanja i kamatu koja je vrijedila na dan obračuna, što je sud u cijelosti prihvatio. Naime, treba navesti da je tužiteljica zatražila isplatu glavnice od 2.218,94 EUR, a da je kamatu zatražila na anuitete koji zbrojeno iznose 2.023,36 EUR, što znači da za dio glavnice od 195,58 EUR nije zatražila isplatu zatezne kamate iako joj to pripada, što je tužiteljičin izbor i pravo i kako je sud i dosudio, ne ulazeći u razloge takvog postupka tužiteljice.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužiteljice iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan plaćanja anuiteta koristeći višu stopu kamate od ugovorene znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, što je u skladu s propisima o zateznim kamatama do 1. siječnja 2023. g., od kada pa do isplate tužiteljici kamata pripada po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, radi čega je sud u izreci presude stopu zatezne kamate koja pripada tužiteljici odredio na izneseni način.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koji je imala tužiteljica vodeći ovaj spor.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 6. svibnja 2022. g. i 4. ožujka 2025. g. i zastupanja na ročištima od 7. rujna 2023. g. i 10. rujna 2025. g. po 100 bodova (ukupno 500 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 31. kolovoza 2022. g. i sastava žalbe protiv rješenja o troškovima po 50 bodova (ukupno 100 bodova), trošak sastava podnesaka od 20. rujna i 7. studenog 2022. g. i zastupanja na ročištima od 29. ožujka 2023. g. i 10. travnja 2024. g. po 25 bodova (ukupno 100 bodova).

Ukupan broj bodova od 700 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.400,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe (u plaćenom iznosu od 33,75 EUR) i presude (u zatraženom iznosu od 67,51 EUR iako tužiteljica treba biti pozvana na plaćanje iznosa od 68,64 EUR) i trošak za vještačenje koji je podmirila tužiteljica (265,45 EUR) te tako dobiti iznos od 2.116,71 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki IV. izreke presude.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 23. kolovoza 2022. g., 16. veljače i 8. rujna i 18. listopada 2023. g., trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude i trošak financijskog vještačenja prije podnošenja tužbe jer sud smatra da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. U podnescima koji su navedeni tužiteljica je samo ponavljala navode iz podnesaka za koje je priznat trošak sastava u punom iznosu, a financijsko vještačenje prije podnošenja tužbe nije bilo potrebno jer je tužiteljica konačno zahtjev uredila prema nalazu i mišljenju ovlaštene sudske vještakinje koju je odredio sud.

Treba navesti da je tužiteljici priznat popisani trošak sudske pristojbe presude jer će tužiteljica biti pozvana na plaćanje pristojbe za presude, a budući da se na nju ne odnosi novela Zakona o sudskim pristojbama (iz Narodnih novina broj 51/23) odnosno odredba čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23), prema kojoj su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni tužitelji u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, jer tužiteljica ovaj postupak nije pokrenula temeljem odluke koju ima u vidu ova odredba.

Na iznos parničnog troška tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate, koja joj, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Splitu, 26. siječnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).