REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ
Kralja Petra Krešimira IV br. 2
P-1397/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Makarskoj, po sucu toga suda Lariju Glavašu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne, usmene i javne rasprave zaključene 18. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu presude, 26. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu br. 246- 44/2005 od dana 01.07.2005.g. koji su sklopili tužitelj PG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, kao kreditor, a koja glasi:
“Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijeli dvadesetipetposto) jednokratno“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana."
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju PG, [adresa], 21300 Makarska, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 298,85 EURA zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.09.2005. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom u iznosu od 1.329,65 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 23.12.2024. navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 246-44/2005 dana 01. srpnja 2005.g.na iznos od 38.500,00 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju dana 31.07.2005. godine. Ugovor o kreditu je sklopljen s namjenom stambeni kredit. Prilaže Ugovor o kreditu br. 246-44/2005 od 1.7.2005.godine, te Otplatni plan. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 38.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Prilaže se pregled prometa za klijenta. Nadalje, navodi se da su ugovorne strane člankom 5.navele trošak obrade kredita u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita, jednokratna odbija se prije isplate kredita. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja.
2. U odnosu na naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisniku kredita odbijaju troškovi obrade prije isplate kredita, jednokratno u iznosu od 1,25 % , međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedeni trošak niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti.
3. Navodi se u tužbi dalje od tužitelja da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 5. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije isplate kredita platiti banci trošak, ali se ne navodi na što se točno taj trošak odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine troška nije naznačen u samom ugovoru.
4. Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba članka 5. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra NEPOŠTENOM, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 5. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: “ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužitelj ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužitelj nikako nije mogao utjecati na njihov sadržaj. Navedeno se ima analogno primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za trošak za obradu kredita.
5. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva s osnove nezakonito naplaćenog troška iz priložene dokumentacije je razvidno da je tužitelj s osnove naknade isplatio iznos od 1,25 % iznosa kredita odnosno 298,85 eura. Navedeno je osobito razvidno iz Isplatnog naloga – obračuna koju je tuženik izdao tužitelju dana 20.5.2005. godine, gdje se navodi kako su plaćeni troškovi obrade ( 1,25% ) upravo u utuženom iznosu i to 1,25 % od iznosa kredita odnosno 2,.251,72 Kn/ 298,85 Eur. Kao dokaz tužitelj se poziva na isplatni nalog – obračun od 20.7.2005.godine te E mail korespodencija u privitku. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Tužitelj smatra da je iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, međutim tužitelj predlaže, opreza radi, izvođenje financijskog vještačenja na okolnost koliku je naknadu tužitelj isplatio tuženika prije isplate kredita dana 31.08.2005. g. temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu. Na navedenu okolnost tužitelj se poziva i na odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-673/23, Rev-1035/2024, Revd-1601/24 i Revd-1974/2023, pa predlaže slijedom navedenog prihvatiti njegov zahtjev.
6. U odgovoru na tužbu od 27. veljače 2025. godine, tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Nadalje, tuženik napominje kako visina naplaćene ulazne naknade nije sporna. Tuženik u samom uvodu prigovora vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 22.12.2024. godine. Naime, tužitelj je vrijednost spora naznačio u iznosu od 1.330,00 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 298,85 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 298,85 EUR. Kako je tužba podnesena dana 22. prosinca 2024. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 22. prosinca 2019. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osim toga, tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu. Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Na navedeno ukazuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 09. travnja 2024. godine. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan. Da je tome tako, tuženik ukazuje i na presudu Općinskog suda u Zadru posl. br. P-2119/2021 od 04. travnja 2024. godine. Restitucijski zahtjevi iz ništetnih ugovora zastarijevaju u relativno zastarnom roku od 5 godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328. ZOO).
7. Među strankama nije prijeporno da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit, uvećanom uplatom glavnice, na datum 06. listopada 2014. godine po spomenutom ugovoru te je takav ugovorni odnos među strankama prestao s danom 06. listopada 2014. godine. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 09. studenog 2021. osnovan je tuženikov prigovor zastare u dijelu u kojem tužiteljica traži isplatu u visini isplaćene naknade za obavljanje bankarskih usluga (ulazna naknada) te u visini isplaćena naknade za prijevremenu otplatu kredita ( izlazna naknada). Dokaz je za to presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-2119/2021 od 04. travnja 2024. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 09. travnja 2024. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode –onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Tuženik ističe da u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003,46/2007,79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne, Sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik navodi da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je Banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim. Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Tako se ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. u kojoj je navedeno „Naime, čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu propisano je, između ostalog, kako korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25 % jednokratno, unaprijed min. 900,00 kn, na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita. 43. Čl. 173. st. 1. Zakona o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002) propisano je kako banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz stavka 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo je kako je tužitelj bio upoznat sa predmetnom naknadom pri sklapanju samog ugovora, odnosno kako je ista bila izvješena u poslovnicama, predočena klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika. Zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu je naveo kako ga banka nije upoznala sa troškom obrade kredita, nego su navedeni trošak naplatili. Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Takav stav dijeli i Županijski sud u Splitu koji je u presudi od 24.02.2021., posl. broj: Gž-1215/2020 odbio žalbu tužitelja u pogledu dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita i to iz razloga što: „su te odredbe dovoljno jasne“ te da se „iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno“, čime taj sud zauzima nedvojben stav kako odredbe o ulaznoj naknadi nikako ne mogu biti ništetne. Navedena odredba je dakle bila jasna, dopuštena i tužitelj je s njome bio upoznat. Tužitelj pak u spis ne dostavlja nikakav dokaz kojim dokazuje suprotno. Kao dokaz predlaže uvid u presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022., uvid u presudu Županijskog suda u Splitu od 24.02.2021., posl. broj: Gž-1215/2020. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma,niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, što je potvrđeno priloženim odlukama Trgovačkog i Županijskog suda. Tako i presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 230/2023-3 od 09. veljače 2023. godine. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 2.100,00 Eura odnose na troškove koje banka ima, a koji se odnose na troškove u svezi sklapanja ugovora, odnosno troškovi pogona, zaposlenika, a određuju se u rasponu od 2 do 5% a u konkretnom slučaju određeni su u najmanjem iznosu od 2% iznosa kredita, a isto tako pravilan je zaključak kako suprotno odredbama Direktive 93/13 EEZ-a nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije isključeno da se na teret potrošača stave troškovi zajmodavca koji su povezani sa zajmodavčevom djelatnošću kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja. Stoga tuženik i prema utvrđenju ovog suda nije bio obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje snosi potrošač, a važno je da su te odredbe sastavljene kod potrošača na način da ne stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama ili ekonomskim posljedicama slijedom čega su upravo iz navedenih ugovornih odredbi tužitelji mogli bez ikakvih dvojbi i nejasnoća procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi te obveze koje proizlaze na temelju takvih ugovornih odredbi. Dokaz za to je uvid u presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 230/2023-3 od 09. veljače 2023. godine. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude pa stoga predlaže odbiti zahtjev tužitelja.
8. Podneskom od 19. 3. 2025. godine, tužitelj navodi da se predmetni tužbeni zahtjev sastoji se od dijela u kojem tužitelj predlaže utvrditi nepoštenom odnosno ništetnom odredbom ugovora o ulaznoj naknadi, a drugi dio tužbenog zahtjeva odnosi se na isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora, a čija ništetnost se utvrđuje upravo u ovom predmetu. VPS je određen kao iznos koji odgovara visina oba zahtjeva, a tuženik je osporio osnov tužbenog zahtjeva odnosno utvrđenje nepoštenosti odredbe Ugovora o kreditu koji se odnosi na ulaznu naknadu, pa nema nikakve osnove da se kao vps uzme samo zahtjev koji se odnosi na isplatu neosnovano naplaćenih iznosa , a ne oba zahtjeva i na utvrđenje nepoštenosti odnosno ništetnosti i na utvrđenje visine, a ovo posebno jer tuženik osporava osnov i svojim postupanjem prouzročio je trošak kako u odnosu na osnov, tako i u odnosu na visinu. Stoga tužitelj smatra da je prigovor vps od strane tuženika u cijelosti neosnovan, pa se predlaže prigovor tuženiku u odnosu na vps odbiti u cijelosti kao neosnovan. Tužitelj se još jednom poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH i to na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Prigovor zastare je neosnovan. Tijek zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom postupku, pa je prigovor tuženika u tom dijelu neosnovan. Čl. 215. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. Tako da niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Stoga se u cijelosti osporavaju sva tumačenja tuženika u odnosu na odredbu čl. 241 ZOO, a na koje odredbu se tuženik poziva u svom odgovoru na tužbu. Uz navedeno tuženik smatra neosnovanim pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH na koje se poziva tužitelj, iako se navedeno pravno shvaćanje odnosi upravo na predmetni postupak i činjenicu kako zastara počinje teći po shvaćanju Vrhovnog suda RH u trenutku utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe na koju se ista odnosi. Prema navodima tužitelja nije riječ o naknadi štete, pa su i ova tumačenja tuženika u cijelosti neosnovana. Ovdje je kako tužitelj navodi riječ o institut stjecanja bez osnove, a ponavlja se rok zastare počinje teći od dana utvrđenja nepoštenosti navedene ugovorne odredbe, pa samim time u ovom predmetu nije, a niti je mogla nastupiti zastara, tako da je ovaj prigovor tuženika u cijelosti neosnovan. U cijelosti su neosnovano pozivanje tuženika na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-2637/2023 i tumačenja tuženika odnosno povezivanja sadržaja navedene presude sa stajalištem Vrhovnog suda RH, a sve kako bi se nastojalo ukazati kako je predmetna tražbina tužitelja u zastari, te navedeno tužitelj osporava u cijelosti. Zanimljivo je kako se tuženik na okolnost svojih navoda poziva na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Zadru br. P-2119/2021, a ne priznaje stajalište Vrhovnog suda RH , a vezano za zastaru upravo u ovakvim postupcima i kojom pravnom shvaćanju Vrhovni sud RH je zauzeo stajalište od kada počinje teći zastara u konkretnim predmetima povrata neosnovana naplate ulazne naknade i koje stajalište je u izravnoj protivnosti sa navedenom nepravomoćnom sudskom praksom Općinskog suda u Zadru, a protiv koje presude je uložena žalba, te se spis nalazi na Županijskom sudu u Zagrebu na odluci povodom žalbe na presudu. Tužitelj u cijelosti osporava i navode tuženika iz dijela : izostanak činjenične osnove tužbe i tereta dokaza kao neosnovan. Tužitelj je na okolnost utvrđenja činjeničnog stanja predložio uvid u materijalnu dokumentaciju i izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja i djelatnika tuženika koji je osobno sudjelovao prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem, te se u tom dijelu ustraje kod navedenog dokaznog prijedloga. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelj se niti ne poziva, a niti može pozivati isključivo na presudu povodom kolektivne tužbe, jer u navedenom postupku nije utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, a što je predmet ovog postupka. Stoga su u cijelosti neosnovani navodi tuženika u tom dijelu. Identično je postupanje tuženika bilo prilikom ugovaranje ove ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, kao i postupanje prilikom ugovaranja odredbe o promjeni kamatne stope i odredbi o valutnoj klauzuli, ali predmet kolektivne tužbe nisu bile odredbe o nepoštenosti ulazne naknade. Tužitelj niti ne tvrdi da je u ovom postupku sud vezan za utvrđenja iz parnice Potrošač, niti se tužitelj na isto poziva, pa se u cijelosti osporavaju svi navodi tuženika u tom dijelu.
9. Navodi se u podnesku od 19.ožujka 2025. godine da je tužitelj obrazložio osnov svog potraživanja, te je predložio i izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja i saslušanje djelatnika tuženika koji je osobno sudjelovao u realizaciji ovog ugovornog odnosa, te je naveo i okolnosti na koje će izvesti predloženi dokazi, tako da su navodi tuženika u tom dijelu u cijelosti neosnovani. Tužitelj je predložio i naveo okolnosti na koji će se izvesti dokaz financijskim vještačenjem, ukoliko tuženik ospori visinu, Kako tuženik nije osporio visinu zahtjeva, jasno je kako nema potrebe za provođenjem financijskog vještačenja, pa su proturječni navodi tuženika kako tužitelj nije predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. U cijelosti su neosnovani i ostali navodi tuženika iz ovog dijela podneska, te tužitelj iste osporava u cijelosti kao i navode tuženika iz dijela neosnovanosti navoda o ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Tužitelj ne smatra nego zna kako iste nisu pregovarale o navedenoj spornoj odredbi, te je navedenu okolnost i predložio dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka. Navodi da nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovora, kojeg je sastavio tuženik. Ugovor je prilagođen potrošaču samo u dijelu koji se odnosi na ime potrošača, na iznos kredita, na godinu trajanja ugovora i na mjesečne anuitete odnosno početnu kamatnu stopu, a ostale odredbe ugovora su tipizirane i na iste potrošač nema nikakvog utjecaja, niti ih može mijenjati, a pogotovo je nepoštena odredba o visini ulazne naknade , a koju je tuženik samovoljno odredio u postotku od iznosa odobrenog kredita.
10. Tužitelj u tužbi niti ne navodi da tuženik nije imao pravo na naknadu, niti navodi kako bi navedeno bilo zakonski zabranjeno. Tužitelj je tijekom postupka ukazao na način na koji je došlo do ugovaranja navedene odredbe u Ugovoru o kreditu u čl. 5, na način na koji je tuženik ugovorio način utvrđivanje visine navedene naknade, na način da tužitelj nije informiran o načinu utvrđivanja visine naknade, već je naknadu jednostranim svojim odlukama utvrđivao tuženik. Pri tome tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga naplaćuje ulaznu naknadu, na koji način je ista utvrđena , temeljem kojih parametara i zašto baš u navedenom postotku i na što se ista odnosi. Predmetna činidba neodrediva i neodređena, nejasna, istu je bez bilo kakvih tužitelju poznatih parametara utvrđivao i naplaćivao tuženik temeljem svojih Odluka na koje potrošač nije imao nikakvog utjecaja, te tužitelj nije niti mogao realizirati kredit bez plaćanja navedene naknade. Navedena situacija prema navodima tužitelja dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a osobito se još jednom ističe kako se o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista nije , a niti je mogla biti razumljiva pojedinačnom potrošaču, niti je jasna , te je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Protivi se dokaznom prijedlogu za saslušanjem javnog bilježnika na okolnost pregovaranja i postojanja prave i ozbiljne volje, a obzirom stranke niti su pregovarale, a niti su zajedno bile kod javnog bilježnika, a niti javni bilježnik ima, a niti može imati bilo kakva saznanja o navedenom. U odnosu na uvjete koje navodi tuženik, još jednom se ističe kako predmetna ugovorna odredba je uzrokovala znatnu neravnotežu među ugovornim stranama, suprotno načelu poštenja i savjesnosti. U odnosu na dio podneska dopuštenost ugovaranja naknade za obradu zahtjeva, tužitelj u cijelosti osporava sve navode tuženika u tom dijelu. Ponavlja se nije sporno mogućnost ugovaranja navedene naknade, nego način na koji je to učinio tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem, a što je tužitelj detaljno obrazložio i u ovom podnesku. Tužitelju nije bio poznat točan iznos naknade, niti ga je tuženik upozorio i informirao o razlozima plaćanja ulazne naknade, niti utvrđivanje metodologije temeljem kojeg je utvrđena naknada upravo u tom iznosu, niti su stranke pregovarale, a niti je tuženik dopustio tužitelju pregovaranje o navedenim odredbama ugovora, već je realizaciju ugovora uvjetovao plaćanjem predviđene u čl. 5 Ugovora, a čiju visinu je jednostrano odredio i u ugovoru i to u postotku stavio tuženik. Osporavaju se navodi tuženika kako ugovor nije unaprijed formuliran od strane tuženika, te da isti odražava volju tužitelja, a kako se navodi u podnesku tuženika. Tuženik se potom poziva na odredbe Zakona o bankama, a koje odredbe nisu od značenje za predmetni postupak, iz razloga navedenih tijekom ovog postupka, pa se tužitelj neće ponavljati u svojim navodima i razlozima zbog kojih smatra navedenu ugovornu odredbu nepoštenom. Tužitelju nije prezentirana naknada koja mu je naplaćena, nije mu prezentirano na koji način je ista utvrđena i zbog čega , na što se ista odnosi, za što se naplaćuje i sl., te tužitelj nije bio niti upoznat, a niti informiran o navedenom, a pogotovo ne na način kako to sada prezentira tuženik. Tužitelj je kao dokaz svojih navoda pozvao se na četiri odluke Vrhovnog suda RH kojim su potvrđeni navodi i ovdje tužitelja, a u odnosu na nepoštenost ulazne naknade i novijeg su datuma. Tuženik s druge strane dostavlja stariju sudsku praksu nižih sudova koje su u protivnosti sa sudskom praksom Vrhovnog suda RH na koju se poziva tužitelj. Tuženik se poziva na odredbe Zakona o javnom bilježništvu, ali iste pogrešno tumači. Prema odredbi čl. 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama čl. 24., 57. i 58. tog zakona i ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom čl. 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Ovdje ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je ništetna zato što je nepošteno ugovorena. Stoga pozivanje na odluku Vrhovnog suda RH iz 2003.godine u cijelosti je neosnovano, a pogotovo što tuženik ne priznaje noviju sudsku praksu Vrhovnog suda RH na koji se poziva tužitelj u tužbi, a koja sudska praksa, za razliku od prakse iz 2003.godine, se odnosi upravo na predmetni slučaj ulazne naknade i nepoštenosti odredbe o istoj. Predmetna ugovorna odredba naplaćena je od strane tuženika odmah prilikom realizacije kredita, pa su u cijelosti neosnovani navodi tuženika kako tužitelj nije zatražio izmjene nijedne ugovorne odredbe , refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Tuženik ponavlja u svojim navodima koje je ranije naveo na str. 6 odgovora na tužbu, te tužitelj navedeno još jednom osporava i ustraje kod navoda iznijetih u ovom podnesku, a u odnosu na te navode tuženika. Presuda Županijskog suda u Splitu protivnosti je sa sudskom praksom Vrhovnog suda RH na koju se poziva tužitelj u samoj tužbi. U odnosu na tijek kamata jasno je kako je tuženik nepošten stjecatelj i nepoštena ugovorna strana koja je u ugovor o kreditu unijela nepoštenu ugovornu odredbu i temeljem iste nepošteno naplatila ulaznu naknadu tužitelju, te samim time kao nepošteni stjecatelj dužan je platiti kamatu od dana stjecanja do dana povrata navedenog iznosa. Stoga je prigovor tuženika i u tom dijelu u cijelosti neosnovan.
11. Sud je odlučio prihvatiti prijedloge za izvođenje dokaza uz napomenu da se tijekom postupka može i odustati od izvođenja pojedinih dokaza ako je to suvišno za presuđenje. Nakon što je zaključen prethodni postupak, sud je odlučio najprije izvesti dokaz saslušanjem tužitelja što su stranke i predlagale u tužbi i odgovoru na tužbu. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 18. prosinca 2025. godine, ponovno u izočnosti uredno pozvanog tuženika, sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja nakon čega je i zaključeno raspravljanje u predmetnoj pravnoj stvari.
12. Sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava koje su stranke priložile u predmetni spis te je izveden i dokaz saslušanjem tužitelja.
13. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev utemeljen.
14. Stranke su popisale parnične troškove.
15. Nije prijeporna među strankama aktivna i pasivna legitimacija jer su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 1. srpnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 246-44/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim Ugovorom je prednik tuženika, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.500,00 CHF. Od strane tuženika nije učinjena spornim niti visina naplaćene ulazne naknade kako to proizlazi iz odgovora na tužbu.
16. U ovom postupku je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva a kojom se traži od suda donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 246-44/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koju su stranke zaključile 1. srpnja 2005. godine. Navedena odredba se odnosi na odbijanje troškova obrade u iznosu od 1,25% prije isplate kredita jednokratno s tim da se korisnik kredita obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora kao i javnobilježničke i sudske pristojbe te i druge nuzgredne troškove. U vezi s tim je i postavljen zahtjev za isplatu iznosa od 298,85 EUR, koliko je isplaćeno od tužitelja s osnove troškova obrade. Tuženik nije učinio spornim visinu zahtjeva za isplatu a koja se referira na iznos plaćen s osnova obrade, međutim, osporava zahtjev tužitelja da bi se radilo o postupanjima tuženika protivnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o bankama. Pored toga, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja a sporna je i visina predmeta spora.
17. Obzirom na istaknut prigovor u vezi s visinom predmeta spora, valja napomenuti da je tužitelj ovom tužbom postavio deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev, stoga je visina vrijednosti predmeta spora u iznosu 1.330,00 EUR postavljena sukladno odredbi čl. 37. Zakona o parničnom postupku o čemu je sud odlučio rješenjem na ročištu održanom 8. srpnja 2025.
18. U pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja sud je stajališta kako nije utemeljeno istaknut ovakav prigovor. U tom pravcu ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine (Su-IV- 4/2020), prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim obzirom na odredbu članka 215. ZOO-a, kojom je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći i pravo zahtijevati isplatu. Stoga nije u zastari potraživanje tužitelja.
19. Pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu broj: 246-44/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koje su stranke zaključile 1. srpnja 2005. godine, sud je utvrdio da su stranke člankom 2. Ugovora zaključile da se kredit odobrava za refinanciranje kredita Hypo Alpe –Adria-Bank d.d., u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.500,00 CHF. Nadalje, prema članku 5. predmetnog Ugovora, razvidno je da su stranke ugovorile da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno. Upravo u tom smislu i upire tužitelj navodeći kako je takva odredba ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača jer se o ovakvoj odredbi nije niti pregovaralo a sam tuženik je ostavio sebi na dispoziciji određivanje visine naknade ne navodeći od čega se sastoji navedeni trošak kao niti zašto je baš određen taj iznos.
20. Člankom 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano je da Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
21. Člankom 269. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05- 78/2015, dalje: ZOO), propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju a člankom 269. stavak 2. ZOO-a, propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je člankom 270. ZOO-a, propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
22. Točni su navodi tužitelja prema kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, još 5. studenoga 2020. godine, donio zaključak broj. Su IV-308/2020, prema kojemu proizlazi da: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ 23. Uzimajući u obzir da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO- a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je po izvršenom pregledu i čitanju odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da se korisniku kredita (tužitelj), nalaćuje tzv. ulazna naknada prilikom prvog korištenja kredita sud je mišljenja kako sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe prethodno citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao neprijeporno jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a o istoj odredbi tužitelj niti je mogao pregovarati a niti utjecati na sadržaj iste.
24. Iz iskaza tužitelja na ročištu 18. prosinca 2025., proizlazi da kredit nije bio namijenjen niti poslovnoj niti poduzetničkoj aktivnosti te je tužitelj kazao kako s tuženikom uopće nije pregovarao po pitanju naknada niti se u tom smislu bilo što navodilo već je sve unaprijed bilo formulirano od strane tuženika slijedom čega on nije niti imao bilo kakav utjecaj na sadržaj ugovora. Pored toga, naveo je tužitelj u iskazu i da mu nisu bile razumljive odredbe kao prosječnom potrošaču s tim da se ugovor odnosio na stambeni kredit i na adaptaciju stana a zaključen je ugovor po sistemu "uzmi ili ostavi", radi čega i smatra da ima pravo osnovano tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora ali i zahtijevati isplatu.
25. Nakon saslušanja tužitelja evidentno je da se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo oko odredbi ugovora o kreditu. Ugovor je dobila unaprijed sastavljen od strane banke, tipski ugovor, koji je pažljivo pročitala i uočila je odredbu o naknadi za obradu kredita. Međutim, nije dobio pojašnjenje na što se ti troškovi odnose. Takvim postupanjem banka je iskoristila svoj položaj jače ugovorne stranke, obzirom je financijska institucija, dok je tužitelj osoba koja nema znanja o financijskom poslovanju, a nije dobila sve potrebne i relevantne informacije o pojedinim odredbama ugovora. Banka je time postupila u potpunosti suprotno načelu savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a).
26. Na tuženiku je pored predloženih dokaza od tužitelja još u podnesenoj tužbi bilo valjano osporiti i pobiti navode i dokaze protivnika. Međutim, tuženik ničim uspješno nije pobio navode i tvrdnje protivnika koji su uostalom i valjano dokumentirani (članak 219. ZPP- a). Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a posljedica koje je ništetnost a stajalište ovog suda je da je tuženik - Banka dužna tužitelju vratiti plaćeni iznos od 298,85 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja odnosno 1. rujna 2005. godine do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.
27.
Vrijedi ukazati i na presudu Europskog suda u predmetu C-224/19. Sud EU tumači članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz konkretni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje relevantna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem. Tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.
28. Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade. i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti ekonomske razloge za naknadu, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade a razlog je tome što ekonomskog opravdanja i nema. Jasno proizlazi i iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu održanom 18. prosinca 2025. kako mu ništa nije bilo ukazano od tuženika a ovo tuženik nije do zaključenja raspravljanja ničim valjano pobio niti je dokazao suprotno a to jest u ovoj situaciji bila njegova dužnost i obveza.
29. S obzirom da je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena tzv. ulazna naknada, sud je utvrdio da je prednik tuženika, koji je dakle odgovoran za ugovaranje tih ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada do isplate. Valja napomenuti da je u tom pravcu Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH, poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.
30. Vrijedi napomenuti kako je tuženik u odgovoru na tužbu navodio izostanak činjenične osnove tužbe i teret dokaza pa da su dokazni prijedlozi predloženi paušalno od tužitelja bez navođenja na koje okolnosti i činjenične navode se odnose dokazni prijedlozi te da nije niti predloženo od tužitelja provođenje financijskog vještačenja. Međutim, ovakvi prigovori tuženika nisu osnovani. Prije svega, tužitelj je još u tužbi predložio izvođenje financijskog vještačenja, međutim, kako tuženik nije osporio visinu potraživanja to su u potpunosti neosnovani ovakvi prigovori pa stoga i nije odlučeno o provođenju financijskog vještačenja jer je isto suvišno u ovom postupku. Nadalje, tužitelj je jasno naznačio i predložio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja kao i djelatnika banke, pa je u tom pravcu i izveden dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu na kojem tuženik nije pristupio pa je na taj način tuženik ostao praktično samo kod odgovora na tužbu jer nije bio prisutan niti na ročištu na kojem je zaključen prethodni postupak i odlučeno o izvođenju dokaza od strane ovog suda. Stoga je sud i odlučio nakon pregleda i čitanja cjelokupne dokumentacije koja je priložena spisu kao i nakon izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja, zaključiti raspravljanje i odustati od bilo kakvog daljnjeg izvođenja dokaza u ovom postupku jer je isto pored utvrđenog činjeničnog stanja suvišno a tuženik nije uspješno pobio navode i dokaze protivnika. Uostalom, baš je prema stajalištu ovog suda, pored ovakvog odgovora na tužbu od strane tuženika, na tuženiku bila dužnost i obveza dokazati svoje tvrdnje odnosno valjano ih potkrijepiti. Međutim, nije tuženik to učinio niti je u tom pravcu sudu ponudio bilo kakav likvidan dokaz niti je predložio izvođenje dokaza kojima bi potvrdio svoje tvrdnje i navode. Osim toga, niti prigovori u dijelu gdje se poziva tuženik na odredbe Zakona o javnom bilježništvu s napomenom kako je tužitelj potpisao Sporazum, tako i akt o solemnizaciji što je predstavljalo odraz njegove stvarne volje, što bi značilo po navodima tuženika da se u pitanje dovodi osnovni smisao ugovora jer isti ima snagu javnobilježničkog akta. Nije u tom pravcu posebno predloženo izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika, međutim, neovisno o tome, niti za sud pored utvrđenog činjeničnog stanja nije bilo potrebe za provođenjem dokaznog postupka u tom pravcu. Tužitelj se u tom pravcu i očitovao na način da je istaknuo kako se razumijevanje odnosi na smisao i posljedice pravnog posla no ne i na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba, osobito što se u ovom postupku tražilo utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi.
31. Slijedom navedenog, ovaj sud je ujedno vodeći računa da je visina naplaćene naknade nesporna, prihvatio tužbeni zahtjev kao utemeljen u smislu utvrđenja ništetnim odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu br. 246-44/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koje su stranke zaključile 1. srpnja 2005. godine, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora kojim je ugovoreno prije isplate kredita odbiti troškove obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno, tzv. ulaznu naknadu te naložiti tuženiku platiti iznos od 298,85 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. rujna 2005. godine do isplate, primjenom odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 1024. stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOO-a, odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.
32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i vrijednosti predmeta spora od 1.330,00 EUR. Tužitelju je s obzirom na uspjeh u sporu prihvaćen trošak sastava tužbe, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 8. srpnja 2025. i 15. listopada 2025., te 18. prosinca 2025. kao i trošak sastava podnesaka od 19. ožujka 2025., sve radnje po 200,00 EUR (100 bodova x2), ukupno 1.000,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a, 250,00 EUR, te sudske pristojbe za presudu suda u iznosu od 79,65 EUR, sveukupno 1.329,65 EUR, na koji iznos tužitelja pripadaju i zakonske zatezne kamate prema članku 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, od dana presuđenja pa do isplate, radi čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.
U Makarskoj, 26. siječnja 2026.
S U D A C
Lari Glavaš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka ove presude. Žalba se podnosi pozivom na poslovni broj predmeta, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena (članak 335. ZPP- a).
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. tuženiku po punomoćniku
3. u spis.
