Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-836/2022-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju Čedo Prodanović i Jadranka Sloković, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika FK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Jasmina Vrbanović,odvjetnica iz Odvjetničkog društva Vrbanović & Štefičić d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-672/2019-36 od 31. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-672/2019-36 od 31. ožujka 2022. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 25.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 12. ožujka 2019. do isplate, u točki II izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 25.000,00 kuna sa zateznom kamatom, dok je u točki III izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP).

3. U žalbi navodi da je pobijana presuda nejasna, da je izreka proturječna obrazloženju, što znači da sadržajno ukazuje na povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naglašava da je prijeporni dopis uputio vođen plemenitim ciljem zaštite zdravstveno ugroženih pacijenata koji su bili žrtve tužiteljice zbog mobinga, da dopis nije javni dokument koji bi bio dostupan široj javnosti, budući da je poslan stručnim službama nadležnim za imenovanje intendanta Hrvatskog narodnog kazališta (dalje HNK) te da dopis ne sadrži dijagnoze tužiteljice iz područja specijalizacije tuženika. Ističe da se neka medicinska dijagnoza može smatrati dijagnozom samo ako je uz nju navedena i šifra bolesti prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti. Nadalje tuženik detaljno obrazlaže tijek disciplinskog postupka koji se vodio po prijavi tužiteljice Hrvatskoj liječničkoj komori ukazujući na navodne nezakonitosti, pri čemu tvrdi da se taj postupak vodi primjenom Zakona o kaznenom postupku i Kaznenog zakona, ali da u nazočnom slučaju nije primijenjeno načelo in dubio pro reo (u slučaju sumnje u korist optuženika). Također ukazuje da je i Europski sud u više odluka istaknuo da stručna javnost ima pravo biti izvješćena o postupanjima iz javnog života javne osobe te propitivanjima ispravnosti njezina rada. Navodi da je u dopisima iznio subjektivni i objektivni sud i ukazao na obvezu poslodavca provoditi prevenciju stresa na radu pa da postoji razlog za isključenje protupravnosti, pri čemu ističe da je sloboda govora zajamčena Ustavom Republike Hrvatske te Zakonom o medijima. Navodi da tužiteljica nije predložila provođenje dokaza o jačini i manifestacijama povrede prava osobnosti, a da su za trajanja postupka sindikalni povjerenici HNK objavili da su zatražili smjenu intendantice uz podršku 69,67 % zaposlenika.

4. Smatra da tužiteljica nije dokazala svoje tvrdnje o nastanku neimovinske štete, potom da je bila dužna priložiti odgovarajuću medicinsku dokumentaciju i predložiti provođenje dokaza medicinskim vještačenjem, što da je izostalo pa da je nejasno na temelju kojih parametara i kriterija je utvrđena visina štete. Stoga da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) dosudom naknade štete tužiteljici. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, bez posebnog obrazloženja.

5. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

6. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila izložene žalbene navode i predložila žalbu odbiti.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede časti i ugleda, uslijed iznošenja navoda tuženika o vjerojatnoj psihijatrijskoj dijagnozi tužiteljice, u dopisu od 10. siječnja 2019., kojeg je uputio na više adresa, između ostalih Gradskoj skupštini Grada Zagreba, članovima Kazališnog vijeća HNK Zagreb te Saborskom odboru za kulturu.

10. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je u vrijeme upućivanja narečenog pisma adresatima, tužiteljica obnašala dužnost intendantice HNK Zagreb, dok je tuženik bio zaposlen u Domu zdravlja Zagreb u psihijatrijskoj ambulanti kao liječnik, specijalist psihijatrije. Nadalje je utvrđeno da je tuženik narečeni dopis uputio kao stručna osoba, potpisujući se kao specijalist psihijatar, s tim što je uvodno iznio viđenje tužiteljičinog odnosa prema zaposlenicima, nakon čega je zaključio da se kod tužiteljice „vjerojatno radi o poremećaju ličnosti, što je aberantnost koju takva osoba ne osjeća, da je nekritična, ne pati zbog toga, ne traži pomoć liječnika, ali od nje trpe stotine zaposlenika kazališne kuće“, da bi u nastavku ustvrdio kako tužiteljica provodi mobing nad zaposlenicima koji su izloženi psihičkom zlostavljanju na radnom mjestu, uz omalovažavanje, uvrede, prijetnje i manipulacije, a konačno je istaknuo „da se taksativnoj listi zlostavljajućih postupanja po I, istraživaču mobinga, može dodati i originalni IK zlostavljajući postupovnik.“

11. Iz iskaza tužiteljice u bitnom je utvrđeno da tuženika ne poznaje, da ju prije pisma nije kontaktirao niti je tražio kakvo očitovanje o stanju u kazalištu, da se narečeno pismo pojavilo i u medijima te da je tuženik u svezi toga dao intervju, da ju je posebno pogodilo to što se u pismu navodi da ima poremećaj ličnosti, iako se nikad nije psihijatrijski liječila, da je zbog toga imala osjećaj poniženja, gubitka dostojanstva, iznimne nelagode u odnosu na ljude iz okoline, da je bila uznemirena zbog etikete poremećene ličnosti. Iz iskaza tuženika je utvrđeno da su od 2015. u njegovu ambulantu radi liječenja psihičkih tegoba počeli dolaziti zaposlenici kazališta, da je stanje kulminiralo 2018., da su ga upoznali s patnjama koje trpe na radnom mjestu, da su bili uplašeni zbog mogućeg otkrivanja identiteta te da su ga upoznali s pokušajima rješavanja problema putem ..., koji pokušaj je bio bez uspjeha pa da je osjetio potrebu založiti se za njih, zbog čega je uputio narečeno pismo nadležnim institucijama. Glede dijela pisma u kojemu ukazuje na vjerojatnost da se kod tužiteljice radi o poremećaju ličnosti, proizlazilo bi da je tuženik o tome zaključivao na temelju utvrđenih psihičkih tegoba(„ozljeda“) svojih pacijenata od kojih je dobio upute kome bi trebalo dostaviti pismo, uz napomenu da je dio pisma napisao kao laik, a dio u kojemu je dao svoje viđenje o razlozima stanja pacijenata, kao stručnjak.

12. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja ocjenjuje da se dopis kojeg je uputio psihijatar, dakle stručna osoba, koji je kao takav i potpisan, ne može smatrati ni kritikom niti slobodom izražavanja, već u dijelu u kojemu iznosi navodne tužiteljičine dijagnoze predstavlja teški napad na čast i ugled tužiteljice, bez obzira na činjenicu što tužiteljica kao javna osoba mora biti u stanju trpjeti kritiku javnosti koja je vezana za njezin rad. Zaključuje da je takvo postupanje tuženika protupravno, protivno Kodeksu medicinske etike i deontologije, zbog čega je u konačnici proglašen odgovornim zbog disciplinske povrede Odlukom Časnog suda Hrvatske liječničke komore od 8. lipnja 2020..

13. Primjenjujući mjerodavno materijalno pravo iz čl. 1045., 1046. i 1100. ZOO- a, ali i mjerodavnu sudsku praksu Europskog suda u primjeni Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 13/17 – dalje Konvencija) na utvrđene činjenice,ocjenjuje da sve okolnosti slučaja opravdavaju dosudu naknade neimovinske štete tužiteljici u iznosu od 25.000,00 kuna pa obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa, a za isti iznos tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

14. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio sve okolnosti koje su bitne za donošenje odluke o naknadi neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti tužiteljice, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava pa tuženik bez osnove u žalbi tvrdi suprotno.

15. Tuženik u žalbi ponavlja prigovore koje je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, ukazujući da prijeporni dopis nije bio dostupan široj javnosti, već isključivo stručnim službama nadležnim za imenovanje intendanta HNK-a, da je u dopisu iznosio vrijednosne sudove te da nije postavljao dijagnoze tužiteljici, već da je upozorio na težak položaj zaposlenika koji rade u toj ustanovi.

16. Kako to pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja, javna osoba mora imati veći stupanj tolerancije na kritiku u javnom prostoru u odnosu na privatne osobe koje su nepoznate javnosti, međutim, izneseni navodi o razlozima zbog kojih tužiteljica provodi mobing nad svojim zaposlenicima, ne predstavljaju kritiku koju bi tužiteljica kao javna osoba bila dužna tolerirati, već predstavljaju napad na čast i ugled tužiteljice, budući da je tužiteljica prikazana kao vjerojatno duševno poremećena osoba, čije postupanje svrstava na listu zlostavljajućih postupanja kao posebnu kategoriju.

17. Pravo na zaštitu ugleda, časti i dostojanstva je dio prava na zaštitu osobnog života zajamčenog čl. 35. Ustava Republike Hrvatske te prava na poštovanje privatnog života koje je zajamčeno člankom 8. Konvencije. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, da bi se narečeni članci mogli primijeniti u postupku radi naknade neimovinske štete, napad na ugled neke osobe mora postići određenu razinu ozbiljnosti i biti takav da dovodi u pitanje uživanje prava na privatni život. U nazočnom slučaju iznesene tvrdnje u prijepornom dopisu zadovoljavaju narečene kriterije te se ne mogu podvesti pod plašt slobode izražavanja. Naime, pravo na slobodu izražavanja se odnosi na informacije koje se ne smatraju uvredljivima, koje nikoga ne vrijeđaju niti uznemiruju, što znači da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Sud prvog stupnja je pravilno proveo test razmjernosti i test nužnosti u demokratskom društvu glede ograničenja prava na slobodu izražavanja, ocijenivši da nakon vaganja svih relevantnih činjenica koje se odnose na dvije zaštićene vrijednosti, prava na slobodu izražavanja i prava na poštovanje osobnog života drugih, preteže u nazočnom slučaju pravo na dostojanstvo, čast i ugled.

18. Glede tvrdnje tuženika da prijeporni dopis nije dokument koji bi bio dostupan široj javnosti, treba navesti da iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je dopis upućen na adrese institucija, odnosno tijela koja na različite načine brinu o pitanjima iz područja kulture i kazališne djelatnosti, s velikim brojem članova, pa je tuženik dopis učinio dostupnim javnosti, a koja okolnost utječe na odluku o naknadi neimovinske štete. Iako u dopisu tuženik prije svega iznosi navode o neprimjerenim metodama rada intendantice prema zaposlenicima, tvrdeći da se radi o mobingu koji je kulminirao u tolikoj mjeri da dio zaposlenika zbog toga ima psihičke tegobe te se liječi u tuženikovoj psihijatrijskoj ambulanti, u nastavku tuženik obrazlaže razloge takvog postupanja tužiteljice, izvodeći zaključak da se kod nje vjerojatno radi o poremećaju ličnosti, a koji poremećaj opisuje i kroz manifestacije takvog stanja.

19. Takve tvrdnje je tuženik nesumnjivo iznosio kao stručna osoba, liječnik psihijatar, koji je u tom svojstvu i potpisao prijeporni dopis pa bez ikakve osnove tuženik u žalbi pokušava prikazati da nije iznosio dijagnoze iz područja njegove specijalnosti. Upravo činjenica da je tužiteljičino stanje opisao kao poremećaj ličnosti, pojašnjavajući o kakvom se stanju radi, ukazuje da je te činjenice iznosio kao liječnik psihijatar, dakle kao stručna osoba pa iznošenje takvih kvalifikacija zasigurno ima znatno veću težinu i značenje od slučaja kada bi takve tvrdnje iznosio laik. Stoga je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da su tužiteljici na takav način povrijeđeni čast i ugled te da je pretrpjela neimovinsku štetu, zbog čega joj pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu.

20. Na ostale žalbene navode tuženika treba odgovoriti da eventualne nezakonitosti počinjene u disciplinskom postupku nisu ni od kakvog značaja za ishod ovog postupka, da je visinu neimovinske štete moguće utvrditi na temelju svih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja te za donošenje odluke nije nužno provoditi medicinsko vještačenje, ukoliko se bitne činjenice mogu utvrditi provođenjem drugih dokaza, kao što je to slučaj u ovom postupku.

21. Zakonita je i odluka o parničnom trošku, budući da tuženiku ne pripada pravo na nadoknadu troška od tužiteljice, pri čemu treba navesti da tuženik u žalbi ne iznosi neke činjenice kojima bi potkrijepio taj žalbeni prigovor.

22. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki II. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci 26. siječnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Helena Vlahov-Kozomara