REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI – POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj Povrv-21/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli – Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga sudske savjetnice Katarine Licardo, u pravnoj stvari tužitelja ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o. Zagreb, sa sjedištem na adresi [adresa], OIB 85584865987, Podružnica Zagrebparking, kojeg zastupaju punomoćnici Zoran Šunić i Marko Lisec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šunić i Lisec d.o.o. Zagreb sa sjedištem na adresi [adresa], protiv tuženog NL iz [adresa], s prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željan Hrvatin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Hrvatin & Makovac j.t.d. Rovinj sa sjedištem na adresi [adresa], radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 16. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tuženika ČL te tuženika osobno, 26. siječnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ivana Kukučke iz Pule poslovni broj Ovrv- 7796/2016 od 21. ožujka 2016. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 66,36 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. siječnja 2016. pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, i

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od 16. ožujka 2016. povučen u dijelu kojim se na iznos od 66,36 EUR potražuje naplata zateznih kamata na dan 31. prosinca 2015. te se u tom dijelu obustavlja ovrha određena rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ivana Kukučke iz Pule poslovni broj Ovrv-7796/2016 od 21. ožujka 2016.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 131,64 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom se dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka odbija kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj 16. ožujka 2016. protiv tuženika kao ovršenika podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga broj 6018 od 16. ožujka 2016. – radi naplate novčane tražbine u iznosu od 500,00 kuna (66,36 EUR)[1] zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. prosinca 2015. pa do isplate. Potraživao je i trošak ovršnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje na nastale troškove u iznosu od 141,50 kuna (18,78 EUR) teku od dana donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pa do isplate, a na predvidive troškove u iznosu od 64,50 kuna (8,56 EUR) za slučaj da nastanu od dana pravomoćnosti i ovršnosti tog rješenja pa do isplate.

2. Prijedlogu ovrhovoditelja (sada tužitelja) udovoljeno je donošenjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ivana Kukučke iz Pule poslovni broj Ovrv-7796/2016 od 21. ožujka 2016. (dalje: rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave).

3. U pravodobno podnesenom prigovoru od 23. prosinca 2022. ovršenik (sada tuženik) osporava postavljeni ovršni zahtjev u bitnome navodeći da je njegovim vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja upravljao ŽL, koji mu je to vozilo inače prijevarno oduzeo, radi čega je Policijskoj postaji Rovinj podnio kaznenu prijavu. Tužitelj potražuje troškove od vlasnika vozila no slijedom navedenih okolnosti predlaže prihvatiti prigovor i sve troškove koji su vezani uz počinjenje prekršaja eventualno „prefakturirati“ na njegovog počinitelja.

4. Primjenom odredbe članka 58. stavka 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14. i 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: OZ) u povodu tog prigovora rješenjem ovoga suda poslovni broj Povrv- 21/2023-2 od 18. listopada 2024. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. Ovaj spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08. – ispravak, 57/11., 25/13. i 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZPP) jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna (1.327,23 EUR).

6. U podnesku od 6. studenoga 2024., kojim se očitovao na prigovor, tužitelj navodi da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba članka 86. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22. i 133/23.) prema kojoj troškove premještanja ili pokušaja premještanja vozila u slučajevima iz odredbe članka 84. tog zakona snosi vlasnik, odnosno korisnik vozila. U konkretnom slučaju vlasnik vozila je tuženik, a sve i da je podnio kaznenu prijavu kako to tvrdi u prigovoru njegova pasivna legitimacija u ovome postupku ne bi bila otklonjena jer kaznena prijava nema isti učinak kao pravomoćna presuda. Obrazlaže da je na temelju odredbi Pravilnika o uvjetima i načinu obavljanja poslova nadzora nepropisno zaustavljenih ili parkiranih vozila te uvjetima za obavljanje poslova premještanja nepropisno zaustavljenih ili parkiranih vozila („Narodne novine“ broj 134/08.) i Odluke o povjeravanju obavljanja komunalne djelatnosti usluge parkiranja na uređenim javnim površinama i u javnim garažama na području Grada Zagreba („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 4/19.), a sukladno odredbama članka 84., 85. i 86. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20. i 85/22.) te naredbom broj PR323599 od 14. studenoga 2015. koju je izdao ovlašteni prometni redar Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet – naređeno premještanje vozila registarske oznake [registarska oznaka], a u odnosu na koje je vozilo na dan premještanja u evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova kao registrirani korisnik bio upisan tuženik. Slijedom navedenoga tuženik je tužiteljevu novčanu tražbinu dužan i podmiriti, i to u iznosu koji je naveden u vjerodostojnoj ispravi pri čemu, pojašnjava, visinu troškova premještanja vozila propisuju jedinice lokalne samouprave uz prethodnu suglasnost ministarstva nadležnog za unutarnje poslove. Predlaže donijeti presudu kojom će se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave održati na snazi i kojom će se tuženiku naložiti da mu plati utuženu novčanu tražbinu u iznosu od 66,36 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. siječnja 2016. pa do isplate, uz naknadu troškova ovršnog i parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje na ovršni dio troška teku od 21. ožujka 2016. pa do isplate, a na parnični dio troška od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

6.1. S obzirom na to da je tužitelj još u svojstvu ovrhovoditelja u podnesku od 6. studenoga 2024. (prije pravomoćnosti rješenja ovoga suda poslovni broj Povrv- 21/2023-2 od 18. listopada 2024., tek pravomoćnošću kojeg se postupak nastavio voditi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga) predložio naložiti tuženiku platiti mu iznos glavnice zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. siječnja 2016., dok su se prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave zatezne kamate potraživale od 31. prosinca 2015. pa do isplate, primjenom odredbe članka 40. stavaka 1. i 2. OZ-a odlučeno je kao u točki I izreke rješenja.

7. U podnesku od 4. prosinca 2024., kojim se očitovao na podnesak tužitelja, tuženik ostaje kod istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije navodeći da je u vrijeme nastanka tužiteljeve tražbine ŽL bio u posjedu vozila marke Citroen C2 registarskih oznaka [registarska oznaka], i to na temelju ugovora kojeg su sklopili 28. listopada 2015. Pored toga ŽL je presudom Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj K-744/2016 od 4. rujna 2020. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijevarom na način da je, između ostalog, od rujna do kraja prosinca 2015. na području grada [adresa] i [adresa] i u cilju da se neosnovano imovinski okoristi, neistinito predočio tuženiku koji mu je krajem listopada 2015. predao vozilo, da će prodati to njegovo vozilo i za to mu platiti 2.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti također neistinito mu predočivši da se bavi prodajom vozila. Tuženiku je tek 31. ožujka 2016. vozilo vraćeno u posjed i vlasništvo, a da je tužitelju bilo poznato tko je u vrijeme počinjenja prekršaja bio stvarni vlasnik i korisnik vozila proizlazi iz zapisnika broj 201520994 prema kojem je vozilo nakon izvršenog premještanja 14. studenoga 2015. predao upravo AL. Smatra da iz navedenog slijedi da je u vrijeme premještanja vozila njegov stvarni korisnik i vlasnik dakle bio ŽL te da bi na temelju zakonske odredbe na koju se tužitelj poziva on bio obveznik plaćanja njegove novčane tražbine, a ne tuženik. Predlaže ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

8. Tužitelj u podnesku od 10. ožujka 2025. u bitnome navodi i ponavlja da je u evidenciji Ministarstva unutarnjih poslova tuženik bio vlasnik vozila na dan njegovog premještanja i da on snosi odgovornost za svoje vozilo sve dok ga ne prenese na drugu osobu u registru vozila, pozivajući se pritom na presudu Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3873/2015 od 27. siječnja 2016. u kojoj je zauzeto stajalište da se u situaciji kada korisnik nije istovjetan osobi vlasnika nepropisno parkiranog vozila, vlasnik vozila ne može s uspjehom protiviti plaćanju takvih troškova.

9. Na pripremnom ročištu tužitelj je ostao pri stavu da se tuženik kao vlasnik vozila ne može protiviti plaćanju troškova premještanja vozila neovisno o tome što je vozilo koristila druga osoba, dok je tuženik ustrajao kod istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije navevši da postoji pravna osnova na temelju koje je ŽL upravljao vozilom kojeg je tužitelj premještao i da je ŽL tijekom kaznenog postupka priznao da je od rujna 2015. upravljao tuženikovim vozilom, istaknuvši zaključno da on nije bio u posjedu vozila od 28. listopada 2015. do 31. ožujka 2016.

10. Kraj takvih tvrdnji stranke su pozvane izjasniti se o činjenicama koje nisu sporne, pa je tuženik na glavnoj raspravi pojasnio da nije sporno da je na području grada Zagreba 14. studenoga 2015. počinjen prekršaj na način da je osobno vozilo registarske oznake [registarska oznaka] kojeg je tada bio vlasnik bilo nepropisno parkirano, da je u tužitelj na temelju naredbe prometnog redara premjestio vozilo s mjesta gdje je zatečeno, da mu je tužitelj za tu izvršenu radnju izdao račun u iznosu od 500,00 kuna (66,36 EUR) visina kojeg nije sporna i da je tužitelj aktivno legitimiran u ovome postupku. Među strankama nije sporno da je vozilom u vlasništvu tuženika te zgode upravljala treća osoba.

11. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. Predmet spora odnosi se na zahtjev tužitelja da mu tuženik kao vlasnik osobnog vozila marke Citroen C2 registarskih oznaka [registarska oznaka], kojeg je na temelju naredbe nadležnog prometnog redara 14. studenoga 2015. premjestio s javne površine, podmiri neplaćenu naknadu za premještanje u iznosu od 500,00 kuna (66,36 EUR) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. siječnja 2016. pa do isplate.

13. Tuženik spori da bi bio pasivno legitimiran u ovome postupku tvrdeći da bi obveznik plaćanja tužiteljeve novčane tražbine trebao biti ŽL koji je nepropisnim parkiranjem osobnog vozila u njegovom vlasništvu prouzrokovao trošak premještanja.

14. Odlučne činjenice ove pravne stvari u konačnici nisu sporne pa je na glavnoj raspravi održanoj 16. siječnja 2026. odlučeno da se predloženi dokazi neće izvoditi. Ocijenjeno je naime da je sporna primjena prava i to konkretno primjena odredbe članka 86. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. i 64/15. – dalje: ZSPC) koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj poduzeo radnju premještanja osobnog vozila registarske oznake [registarska oznaka].

15. Troškove premještanja vozila u slučajevima iz odredbe članka 84. tog zakona snosi vlasnik, odnosno korisnik vozila (odredba članka 86. stavka 1. ZSPC-a).

16. Stranke su tijekom postupka AL zbog činjenice da je upravljao tuženikovim vozilom nazivale korisnikom vozila međutim prije svega valja reći da ZSPC razlikuje pojam vlasnika vozila od pojma korisnika, kao i vlasnika i korisnika vozila od pojma vozača iako je tim zakonom, i to odredbom članka 2. stavka 1. točke 68. ZSPC-a, definiran samo pojam vozača kao osobe koja na cesti upravlja vozilom. Pojmovno određenje vlasnika vozila kao osobe na koju je vozilo registrirano uvedeno je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 70/19.) no budući da pojam „korisnik vozila“ nije definiran, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 1049/2019-2 od 18. siječnja 2022. korisnikom se u smislu odredbe članka 86. stavka 1. ZSPC-a smatra osoba na koju je vlasnik vozila pravnim poslom prenio korištenje predmetnog vozila, a koje je korištenje evidentirano pri nadležnim tijelima. Tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da je AL u evidencijama nadležnih tijela upisan kao korisnik vozila kojeg je nesporno koristio pa ga se u skladu s iznijetim revizijskim pravnim shvaćanjem može podvesti tek pod pojam vozača, no ne i pod pojam korisnika vozila u smislu odredbe članka 86. stavka 1. ZSCP-a.

17. Osim toga odredba članka 86. stavka 1. ZSCP-a regulira građanskopravnu odgovornost vlasnika odnosno korisnika vozila primjenom općih načela obveznog prava za čije postojanje nije odlučno tko je nepropisno zaustavio ili parkirao vozilo (ta bi okolnost bila odlučna u slučaju postavljanja regresnog zahtjeva prema osobi koja je parkirala ili zaustavila vozilo na mjestu na kojem je to prema odredbama ZSCP-a zabranjeno), pa dakle iz te zakonske odredbe slijedi da je trošak premještanja koji je nastao uklanjanjem nepropisno zaustavljenih i parkiranih vozila s javnih prometnih površina solidarna obveza vlasnika i korisnika vozila te da tužitelj kao vjerovnik ima pravo izbora od koga će tražiti njezino ispunjenje – bilo od vlasnika vozila, ili njegova korisnika, ili od obojice. Stoga je kraj nesporne činjenice da je na dan vršenja premještaja tuženik bio vlasnik vozila marke Citroen C2 registarskih oznaka [registarska oznaka], neovisno o također nespornoj činjenici da je njime te zgode upravljala treća osoba koja ga ne oslobađa odgovornosti za trošak premještanja vozila (pa sve i da se AL smatra korisnikom vozila), istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan.

18. Prema Zaključku o visini troškova premještanja vozila od 13. kolovoza 2014. („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 19/14.) naknada za premještanje osobnih automobila do 1.500 kg mase praznog vozila, motocikla i mopeda iznosi 500,00 kuna (66,36 EUR), pa je slijedom navedenoga i kraj činjenice da visina nepodmirene tužiteljeve novčane tražbine nije niti bila sporna, održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 66,36 EUR, pri čemu je, budući da svoju novčanu obvezu nije ispunio po dospijeću, i to na temelju odredbe članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. – dalje: ZOO), pored glavnice dužan platiti i zatezne kamate.

19. Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka pa se odluka o trošku temelji na odredbi članka 164. ZPP-a u vezi s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 151. ZPP-a, pri čemu je njihova visina određena prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa). Tužitelju kojeg je tijekom postupka zastupao punomoćnik iz redova odvjetnika je primjenom Tbr. 7. točke 9. Tarife priznata jednokratna nagrada u visini od 50 bodova što, množeno s vrijednošću jednoga boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), iznosi 125,00 EUR. Zatim, budući da se stranci naknađuju samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a tužitelj ima mogućnost smanjiti pristojbenu osnovicu za 50%, priznat mu je i trošak sudske pristojbe na presudu no u iznosu od 6,64 EUR (od ukupno zatraženih 13,27 EUR i to primjenom odredbe članka 7. stavka 2. u vezi s odredbom članka 4. stavka 1. alineje 4. Zakona o sudskim pristojbama „Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23. te Tbr. 2. stavak 1. u vezi s Tbr. 1. stavkom 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi „Narodne novine“ broj 37/23.).

19.1. Osim dijela troška po osnovi sudske pristojbe (za 6,64 EUR), tužitelju nisu priznati niti zatraženi troškovi po osnovi javnobilježničke nagrade na rješenje o ovrsi (75,00 kuna / 9,95 EUR) i za dostavu rješenja (29,00 kuna / 3,85 EUR) jer u spisu predmeta nema dokaza da su ti troškovi obračunati i plaćeni, a također iz istih razloga nije priznat materijalni trošak ovrhovoditelja (37,50 kuna / 9,88 EUR), u odnosu na kojeg pak nije niti obrazloženo kao posljedica kojih je to radnji taj trošak nastao. Vođenjem ovog postupka spriječeno je nastajanje tzv. predvidivih troškova pa tužitelju ne pripada niti po toj osnovi zatraženih 64,50 kuna (8,56 EUR).

19.2. Ukupni trošak postupka kojeg je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 131,64 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. siječnja 2026. pa do isplate, i to sukladno zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. broj Su-IV-204/17 prema kojem zatezne kamate na priznati trošak teku od dana donošenja prvostupanjske odluke (točka II izreke rješenja), a slijedom iznijetoga u točki 19.1. obrazloženja tužiteljev zahtjev za naknadu troškova je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan (točka III izreke rješenja).

19.3. Budući da tuženik nije uspio u postupku ne pripada mu pravo na naknadu troškova pa je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan (točka IV izreke rješenja).

20. O visini stope zateznih kamata odlučeno je primjenom odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a.

21. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Puli, 26. siječnja 2026.

Sudac

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka istih. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i za protivnu stranku (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

DNA:

1. Tužitelju putem punomoćnika – uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku putem punomoćnika