REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-350/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sutkinji Tanji Marušić, u pravnoj stvari tužiteljice NF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici ĐF, odvjetnici u [adresa], protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Jelačića 10, Zagreb zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave 19. prosinca 2025., održane u nazočnosti tužiteljice osobno sa punomoćnicom i u nenazočnosti punomoćnice tužene, te nakon objave presude 26. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207626234/06 sklopljenog 11. listopada 2006. između ČF kao prednika tužiteljice NF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Jelačića 10, Zagreb, koja glasi „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Jelačića 10, Zagreb da tužiteljici NF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati novčani iznos od 158,54 eura (stotinupedesetosam eura i pedesetčetiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 15% godišnje teče od 19. listopada 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 % godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12 % od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 8 (osam) dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Jelačića 10, Zagreb da tužiteljici NF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] naknadi parnični trošak u iznosu od 225,00 eura (dvijestotinedvadesetpet eura) te troška pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura te pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 eura, odnosno sveukupno 238,28 eura (dvijstotinetridesetosam eura i dvadesetosam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, tekućom od presuđenja 26. siječnja 2026. do isplate sve u roku od 8 (osam) dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je tužbom od 12. lipnja 2025. utužila tuženu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je kao prednik tužiteljice kao korisnik kredita s tuženom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu, broj ugovora 3207626234/06 od 11. listopada 2006., a temeljem kojeg je prednik tužiteljice koristio kredit u visini od 17.096,79 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za CHF. Tužitelj je svoju ugovornu obvezu otplate kredita u cijelosti izvršio 2. srpnja 2014. U članku 2. stavku 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila tužena je kao bankar ugradila odredbu o naplati naknada i troškova suglasno Odluci o Tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor. Iz Prometa po kreditu / Specifikacija uplate razvidno je da je naknada naplaćena iz iznosa odobrenog kredita 18. listopada 2006. Temeljem ove ugovorne odredbe tužena je predniku tužitelja obračunala i naplatila iznos od 1.194,51 kunu 18. listopada 2006. na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Prednik tužiteljice s tuženom nije pojedinačno pregovarao o odredbama članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, već je prednik tužiteljice prihvatio ponudu od strane tužene, a koji Ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor od strane tužene. Prednik tužiteljice nije imao nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu niti je mogao pregovarati o postotku naplate naknade za obradu kredita. Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. („Narodne novine“ broj 96/2003) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba članka 296. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se je tuženiku obratila svojim zahtjevom od 15. travnja 2025. za dostavom dokumentacije o visini naplate naknada te predložila i očitovanje tužene o mogućnosti rješavanja spora mirnim putem na što je tužena u svojem očitovanju od 22. travnja 2025. dostavila podatke o visini naplaćene naknade, ali se nije očitovala o mogućnosti mirnog rješenja spora. Mjesna nadležnost suda određena je člankom 16. Ugovorom o namjenskom kreditu, prema sjedištu banke, odnosno, podružnice banke, a ta podružnica nalazi se na području ovog suda. Stoga tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tužena prije svega ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 158,54 eura naplaćena 18. listopada 2006., a tužba je podnesena 2025., znači nakon više od 15 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 (VTSRH, poslovni broj Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljičin zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. U odnosu na prigovor zastare, tužena ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. Tužena u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi članka 270 Zakona o obveznim odnosima, odnosno nepoštenom sukladno odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tužena ističe kako tužiteljica ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama. Tužena ističe da s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Tužena ističe kako su prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora strogo osobne naravi koje pripadaju potrošačima kao pojedincima pa je time isključen njihov prijenos na druge osobe. Slijedom navedenog takva prava ne mogu biti prenesena niti temeljem nasljeđivanja (tako i Trgovački sud u Zagrebu u predmetu, poslovni broj P- 1230/2019 od 19. listopada 2020.( „....slijedom navedenog, budući da sukladno članku 96. i 97. u vezi s člankom 102. ZZP/07 pravo na pozivanje na nepoštene i stoga ništetne odredbe iz potrošačkog ugovora pripada isključivo potrošaču ista je stoga osobne naravi u smislu članka 80. stavka 1. ZOO-a i propada potrošaču koja je stranka potrošačkog ugovora te potrošač ne može svoja prava koja bi mu pripadala na ime nepoštene odredbe prinijeti na drugu fizičku ili pravnu osobu.“). U tom pogledu tužena ukazuje i na presudu ECJ br. C-498/16 („...potrošač je zaštićen samo kad je osobno tužitelj ili tuženik u postupku. Zato se podnositelj zahtjeva koji sam nije stranka potrošačkog ugovora ne može pozivati na sudsku nadležnost u potrošačkim stvarima. Ta razmatranja trebaju vrijediti i u odnosu na potrošača koji je cesionar zahtjeva drugih potrošača.). Tužena se poziva i na odluku Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž- 240/2021-2 od 4. svibnja 2022., zatim i na znanstveni rad koji su objavili gosp. HF i dr. VF s katedre za Trgovačko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu po nazivom „Cesija kod potrošačkih ugovora“ („U poslovnoj praksi potrošač u pravilu ne ustupa svoje tražbine koje ima prema drugom potrošaču ili banci. Ako do toga ipak dođe, tada cesionar trgovac ne bi mogao isticati cesusu prigovore i koristiti se pravima koja su vezana uz cedentova status potrošača jer su ta prava strogo osobne naravi i kako takva nisu prenosiva,“).

Tuženik ističe kako sama okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ne znači da su automatski ništetne pa navodi kriterije da bi se odredila ništetnost tih odredbi. Pri tome se poziva na odluku ŽSZ, poslovni broj Gž-253/23 od 25. ožujka 2024. te predlaže sudu da temeljem odredbe članka 221.a. ZPP-a o teretu dokazivanja odbije tužbu i tužbeni zahtjev jer je teret dokaza ništetnosti na onome tko se na ništetnost poziva, a da tužiteljica ničim nije dokazala kriterije koji upućuju na ništetnost.

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu temelji se na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima kao i posebnim propisima namijenjenim upravo zaštiti potrošača pa je ministar financija 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014) gdje je u članku 3. navedeno da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati naplatu naknade i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknadu za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita itd. Tužena također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2015/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe br. 1093/2010. Ta Direktiva u članku 4. (Definicije) navodi sljedeće: „efektivna kamatna stopa“ (EKS) znači ukupni trošak kredita za potrošača, izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući prema potrebi i troškove iz članka 12. stavka 2. te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih budućih ili postojećih obveza (povlačenja tranše, otplata i naknada), dogovorenih između vjerovnika i potrošača. Zatim se tužena poziva i na Direktivu 2008/48/EZ/ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. Zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/20179) od 12. listopada 2017. propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. U konkretnom, radi se o ugovoru za kupnju motornog vozila. To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući je on sklopljen 2006., za vrijeme važenja Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/2022), koji je u odredbi stavka 3. članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka) informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tužena smatra da je odredba članka 2. stavka 3. konkretnog Ugovora upravo takve kvalitete. Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u točki B3.1.10.a na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu kredita za kupnju motornih vozila u iznosu od 1,5% od iznosa kredita, a koja Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba dostupna u poslovnicama Banke. Prednik tužiteljice je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran od strane osobnog bankara. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke. Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,5% od iznosa kredita ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. U tom smislu tužena nabraja i sudsku praksu: presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-752/2019 od 24. kolovoza 2021., presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-548/19-40 od 3. lipnja 2022., presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-27. listopada 2022., presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2101/2022. Neosnovano je shvaćanje tužiteljice, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača. Činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo sama po sebi ne znači da je došlo do značajne neravnoteže među strankama. U tom pravcu tužena ističe odredbu Suda Europske unije C-415/11 Aziz od 14. ožujka 2013., zatim suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila:

- izričito zakonski dopuštena,

- ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u članku 2. stavku 3. Ugovora o kreditu,

- određena odnosno odrediva i lako povjerljiva u svakom trenutku,

-ekvivalentna uslugama banke

tužena smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, odnosno da bi naknada bila nerazmjerna ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom, pa se tužena poziva na gore navedeni predmet C-621/17 suda EU s vezi tumačenja članka 4. stavka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i članka 3. stavka 1. Direktive 93/13. Tužena pojašnjava koje su usluge i troškovi pokriveni naknadom za obradu kreditnog zahtjeva. Za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koje banka pruža u zamjenu za naknadu konkretno i detaljno navedene u ugovoru o kreditu, već je na sudu ocjena je li ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača.

3. U podnesku od 25. kolovoza 2025. tužiteljica po pitanju prigovora zastare ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022. godine Su-IV-33/2022- 2 za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću presude koja će se donijeti u ovom predmetu i kojom će se odlučiti o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, a ovakav stav su zauzeli brojni sudovi u identičnim predmetima. Stoga prigovor tužene nije osnovan.

U odnosu na prigovor tužene da su potrošačka prava strogo osobne naravi ističe da je popuno nebitno što tužiteljica nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na nju prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe (potrošačkog) ugovora o kreditu. Ovo stoga što se radi o prenosivoj imovinsko-pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, odnosno promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU u predmetima C- 383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenog 2020.) pa je slijedom navedenog tužiteljica aktivno legitimirana potraživati od tužene ono što što je ista primila od korisnika kredita u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

U odnosu na navode tužene da su ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita tzv. ulazna naknada, potpuno jasne, lako razumljive i uočljive pa da stoga ne bi bile podložne testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, ističe da su navedene odredbe, same po sebi, uočljive i samo gramatički razumljive, međutim, to ne znači da su poštene. To iz razloga što predniku tužiteljice kao korisniku kredita nisu bili prezentirani troškovi koje tužena ima u vezi obrade kreditnog zahtjeva i njegova odobravanja, niti zašto je iznos ulazne naknade u korelaciji s iznosom kredita koji se traži, a niti da je bilo jasno po kojem tečaju će se ta naknada obračunavati. Osim toga, da sama činjenica da je trošak ulazne naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kojima je odobren viši iznos kredita plaćaju veći iznos ulazne naknade, ukazuje na to da se tom naknadom ne pokrivaju stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi i odobravanju kreditnog zahtjeva, pri čemu su sve te radnje neminovno u opisu radnog mjesta odgovarajućih radnika banke, a koji za taj rad nisu plaćeni prema ostvarenom broju odobrenih kredita. Zbog svega toga tužiteljica zaključuje da su troškovi koji su na opisani način prebačeni na korisnika kredita, ugovaranjem ulazne naknade, nerazmjerni njihovoj stvarnoj visini. Pored toga, tužiteljica ističe da prema odredbi članka 1021. ZOO-a, koja uređuje ugovor o kreditu, tužena kao banka nema pravo na naplatu ulazne i izlazne naknade od korisnika kredita, slijedom čega da proizlazi da su navedene odredbe ništetne uslijed protivnosti prisilnoj normi. Tužiteljica ukazuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda dana 5. studenog 2020. prema kojem da ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu iz odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Da bi se utvrdio opravdanost ovog troška, sud je u obvezi prilikom ocjene da li su sporne odredbe poštene, uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmotriti pitanje da li bi prednik tužene, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporne odredbe ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

U odnosu na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da nije moguće niti utvrditi na što se konkretno ti troškovi odnose, a da bi se moglo eventualno kvantitativno ekonomski ocijeniti i usporediti ukupan iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji terete potrošača odnosno tužitelja. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti i iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. S obzirom da sporne odredbe ne sadrže konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za trošak zaključenja ugovora, a ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, da nisu moguće niti razmjerni u odnosu na visinu u kojoj bi stvarno nastali, da tužena u odgovoru na tužbu niti ne predlaže izvođenje ikakvih dokaza u tom pravcu niti ih dostavlja u spis, tužena, ničim ne dokazuje visinu i opravdanost tih troškova. Teret dokaza je na tuženoj. Kako se ne radi o samorazumljivim troškovima i na prednika tužiteljice je spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima, ta je okolnost utjecale na pravni položaj prednika tužiteljice i stvorile značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tužena nije dokazala da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremila tužena odnosno tipskom ugovoru te da predniku tužiteljice nije niti omogućeno da o ovim odredbama ugovora pregovara to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što upućuje na daljnji zaključak da su te odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu članka 96. i članka102. ZZP/07, članka 3-4., članka 269., članka 272. i članka 323. ZOO-a te Direktive.

Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odgovoru na tužbu tužena niti ne osporava činjenicu da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo. (Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP-a/03). Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (članak 1021. ZOO-a). Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati. Iz toga proizlazi da sporna odredba Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne jednokratne naknade (za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva), a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu. To proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023-2 u kojoj odluci je zaključio da Direktivu 2008/48 te točku I. Priloga I toj Direktivi treba tumačiti na način „da ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca, obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani sa predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču, a konkretno je naplaćena ustezanjem glavnice kredita što priznaje i sam tuženik.

U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO-a). S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i osiguranje kredita, do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem sporne odredbe Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (članak 81. stavak 1. i članak 87. ZZP-a/03). Tužena je ta koji je inzistirala na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora ujedno platiti i zatezne kamate od dana stjecanja navedenih naknada (članak 1115. ZOO-a). Ističe da ugovorna odredba da ''korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita …'' sama po sebi ne znači da je tužena uistinu u konkretnom slučaju obavijestila tužitelja o sadržaju predmetne Tarife naknada u poslovima kreditiranja građana. U Ugovoru o kreditu uopće ne navodi na koji je to način korisnik kredita upoznat ''s uvjetima kredita'', kada tužena ne predlaže saslušanje konkretnog radnika banke koji bi moguće iskazivao da li je i na koji način izvršena ova ugovorna odredba, slijedom čega ju prednika tužiteljice opći uvjeti, u smislu odredbe članka 295. stavka 5. ZOO-a, nisu mogli niti obvezivati. Ukazuje da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen ranije, to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je jedini pravilan zaključak da je sporni članak Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba.

4. Na ročištu održanom 19. prosinca 2025. saslušana je tužiteljica koja je iskazala da je pokojni suprug podigao kredit kod Zagrebačke banke, da se radi o ugovoru o namjenskom kreditu od 11. listopada 2006. Tužiteljica je nasljednica iza pokojnog supruga ČF zajedno s kćerkom LF (rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-1146/22-6 javnog bilježnika Dražena Oreškovića u [adresa] od 7. rujna 2022.) Suprug je digao kredit za kupnju motornog vozila. Misli da je pok. suprug prilikom realizacije kredita išao u banku i to sam. Kod kuće su razgovarali o otplati kredita koji su zajednički otplaćivali kao obitelj i kredit je u cijelosti otplaćen. Ne sjeća se da joj je suprug govorio o naknadi za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Inače su dugogodišnji klijenti Zagrebačke banke i ranije su kod te Banke dizali kredite. Nikada s Bankom nisu pregovarali o uvjetima kredita odnosno ugovornim odredbama. Pregovaranje je bilo oko iznosa novca, broja rata i vremena otplate. U vrijeme dizanja kredita kod Banke suprug je radio kao policajac i nije imao nikakvih bankarskih, odnosno ekonomskih znanja. U to vrijeme nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva nego su osobno vozilo koristili isključivo za privatne svrhe i to ponajviše za vožnju djece u Zagreb na kontrolne preglede. Tužiteljica nadalje izjavljuje se tuženoj, Zagrebačkoj banci za dostavom dokumentacije o visini naplate naknada te prijedlogu o mogućnost rješavanja spora mirnim putem, odnosno da se sklopi izvansudska nagodba, obratila njezina punomoćnica. Navodi da ni njoj niti njezinom pokojnom suprugu, a s obzirom da su dugogodišnji klijenti Zagrebačke banke i da su pored ovog kredita dizali i druge kredite kod iste, nije osim ugovora o kreditu i tablice s otplatnim planom, dostavljena bilo kakva druga dokumentacija koja bi se odnosila na navedene kredite, poslovanja Zagrebačke banke u smislu da su dostavljeni opći uvjeti poslovanja, upute o odobravanju kredita građanima i odluke o visinama naknada. Tužiteljica izjavljuje da ne zna niti što je eskontna a niti što je efektivna kamatna stopa niti joj je to itko ikada objasnio, a ne zna je li to itko objasnio i suprugu jer nikada o tome nisu razgovarali, a sami po zanimanju nisu ekonomisti niti se bave ekonomskom i financijskom strukom nego je suprug bio policajac, a ona je krojačica. Kredit je otplaćen prije nego je suprug tužiteljice preminuo, otplatili su kredit u roku od 7 godina nakon podizanja kredita, a koji je podignut 11. listopada 2006. Nema informaciju da je njezinom suprugu naplaćena naknada i u kojem iznosu. Ne sjeća se je li se obratila Banci s upitom na što se odnosi naknada za obradu kredita i razlozima i visini naknade. Ne zna da se na predmetni ugovor o kreditu primjenjuju opći uvjeti poslovanja i odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora. Za naplaćenu naknadu izjavljuje da je saznala kada se pok. suprug obratio punomoćnici ĐF. Inače pok. gosp. ČF bio je stranka punomoćnice i u ranijem parničnom predmetu te je punomoćnica obavijestila zakonske nasljednike pokojnog o vođenju postupka, o njihovim pravima i mogućnosti da nastave parnični postupak time da se napominje da se parnični postupak vodio kod ovoga suda pod posl.br. P-600/2022 (radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te da je i tamo udovoljeno tužbenom zahtjevu radi isplate i to ovdje tužiteljici kao nasljednici). Sud je dopustio punomoćnici tužiteljice da razjasni situaciju vezanu za zastupanje pok. supruga tužiteljice te načinu na koji je tužiteljica saznala i za mogućnost tužbe radi povrata naknade za usluge u poslovima koje obavlja kreditor jer sama tužiteljica, a što je vidljivo sudu, nema dovoljno saznanja o razlozima ove tužbe niti o financijskim uvjetima dizanja kredita i svim vezano za poslovanje banke, nego je sve prepustila punomoćnici kao stručnoj osobi koja može voditi i vodi postupke za tužiteljicu kao pravnica. Tužiteljica izjavljuje da je pročitala ugovor o namjenskom kreditu od 11. listopada 2006. s pokojnim suprugom, da baš i nije razumjela članke Ugovora. Izjavljuje da se ne sjeća, s obzirom na protek vremena od realizacije kredita, je li joj pokojni suprug kad su razgovarali o ovome kreditu rekao da mu je u Banci objašnjeno koji su sve uvjeti kredita i da mu je ugovor o kreditu objašnjen po svim člancima da bi mu kao takav bio jasan.

5. Sud je proveo dokaze uvidom u priloge uz tužbu, ugovor o kreditu od 11. listopada 2006., solemnizaciju od strane Javnog bilježnika Dražena Zime od 12. listopada 2006., rješenje o nasljeđivanju, poslovni broj O-1146/22-6 od 7. rujna 2022, u dopis punomoćnice tužiteljice tuženoj od 15. travnja 2025., u dopis tužene punomoćnici tužiteljice od 22. travnja 2025., promet po kreditu / specifikaciju tražbine (str. 15-21 spisa), izvadak iz odluke o tarifi naknada za usluge 2006. od 4. prosinca 2024. (str.22. spisa), u odgovor na tužbu, u Uputu za odobravanje kredita građanima

– osnovna uputa, opću uvjete poslovanja, u dostavljenu sudsku praksu, u podneske stranaka, u iskaz saslušane tužiteljice NF s ročišta od 19. prosinca 2025.

6. Nije sporno da su 11. listopada 2006. prednik tužiteljice kao korisnik kredita (potrošač) i tužena kao kreditor sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu (koji je ovjeren kod javnog bilježnika sa 1. listopada 2006.) u iznosu kunske protuvrijednosti od 17.096,79 CHF, te da je u čl. 2. stavku 3. Ugovora o kreditu navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora.

Iznos od 1.194,51 kuna odnosno 158,54 eura je prema je odbijen od odobrenog kredita tužitelju po dopisu tužene od 22. travnja 2025. (str. 14 spisa).

7. Među strankama je sporno je li odredba članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu od 11. listopada 2006., broj Ugovora: 3207626234/06 ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o toj odredbi članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tužena dužna vratiti tužitelju iznos od 158,54 eura sa zateznim kamatama od 19. listopada 2006. do isplate.

8. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženoj u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu od 11. listopada 2006.., sklopljenog između tužene kao kreditora i prednika tužiteljice kao korisnika kredita (točke 15., 16. i 17. obrazloženja). Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV33/2022-2 31. siječnja 2022.).

8.a. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., BF i GF, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., N, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima Direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

9. Prigovor tužene da su potrošačka prava strogo osobne naravi nije osnovan jer se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim sa sada pokojnim pravnom prednikom tužene kao fizičkom osobom, za kojega je u navedenom Ugovoru naznačen njegov „matični broj građana“ te namjena ostvarenog kredita (kupnja automobila), a iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da se taj automobil nije koristio su svrhe gospodarske djelatnosti jer je isti kupljen „privatne svrhe, ponajviše za vožnju djece na kontrolne preglede u Zagreb“. Pri tomu valja ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da sada pokojni pravni prednik tužiteljice nije bio potrošač je upravo na tuženoj, a ne tužiteljici pa posljedično tomu valja zaključiti da tužena tijekom postupka tu činjenicu nije uspjela dokazati (tako i Županijski sud u Pula-Pola, poslovni broj Gž-1611/24-2 od 15. travnja 2025.).

10. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

11. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

12. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

13. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu: Ugovor o kreditu (str. 4-7 spisa), nespornog priznanja tuženika o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva (str. 14 spisa) i iskaza tužiteljice, odredba članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu (str. 4 spisa) po ocijeni suda jest nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirala tužena (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

14. Činjenica je da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirala tužena na način da je u članku 2. stavku 3. navela da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, time da se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužiteljica u svom iskazu kada navodi da kao dugogodišnji klijenti tužene i korisnici više kredita nikada s tuženom nisu pregovarali o uvjetima kredita i o ugovornim odredbama niti im je tužena kod koje su bili dugogodišnji klijenti dostavljala bilo kakvu drugu dokumentaciju koja bi se odnosila na navedene kredite (opći uvjeti poslovanja, upute o odobravanju kredita građanima i odlukama o visini naknada).

Prednik tužiteljice u vrijeme podizanja kredita bio je zaposlen kao policajac te je kredit kao nenamjenski utrošio na obnovu obiteljske utrošio na kupnju osobnog automobila. Tužena strana tvrdi suprotno i na njoj je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasni na što se s obzirom na odredbu članka 2. stavka 3. ugovora, naknada u utuženom iznosu odnosi. Prema Odluci o tarifi naknada za usluge 2006. godina, ista se odnosi na obradu kreditnog zahtjeva za kupnju motornog vozila u visini od 1,50% u kunama od iznosa kredita, time da nije poznato kojim kriterijem se kreditor ovdje tužena rukovodila kad ju je odredila s iznosom od 1,50% od iznosa kredita, a za koji kriterij je to prednik tužene mogao znati (jer kako tužena navodi...budući da je primijenjen mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,5% od iznosa kredita ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita...). Međutim, nije svima jasno, jer nisu svi ekonomisti. Svi navodi tužene u konkretnom slučaju nisu primjenjivi jer tužiteljica se je u svom iskazu očitovala da je njezin prednik s kreditorom razgovarao jedino o visini kamatne stope, visini kredita i roku otplate, dakle ne i o nakadi po članku 2. stavku 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, a kamoli o Odluci o tarifi naknada za usluge 2006. godina.

15. Sud smatra da je odredba čl. 2. stavka 3. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

16. Kako je tužena povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora, a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tužen od prednika tužiteljice s 18. listopada 2006. naplatila iznos od 1.194,51 kunu/ 158,54 eura, to je tužena dužna vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO- a), odnosno 158,54 eura s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od idućeg dana naplate do isplate (članak 1115., članak 29. stavka 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tužena i prije obraćanja tužitelja imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetni iznose, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja.

17. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 19. listopada 2006. do isplate odlučeno je na temelju odredbe članka 2. ZID ZOO-a/2022 (Narodne novine, broj: 114/2022.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/2022.), kojim je izmijenjena odredba članka 29. stavka 2., tako što je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, koja izmijenjena odredba se primjenjuje od 1. siječnja 2023. (članak 5. ZID ZOO-a/2022), kada je euro postao službene valute u Republici Hrvatskoj (točka II. stavak 1. Odluke). Poslovni broj 34 Gž-2781/2022-2 7

18. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu od 11. listopada 2006., te isplata iznosa od 158,54 eura na ime ništetne odredbe članka 2. stavka 3. Ugovora.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su prednik tužiteljice kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila, a kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.096,79 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita, - da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu po članku 2. stavku 3 u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora.

Sporno je među strankama je li odredba sadržana u članku 2. stavku 3. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i visina navedene naknade. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena odn. njezin prednik), pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. stavka 1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 2. stavak 3. Ugovora o kreditu), odnosno je li prednik tužiteljice imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužiteljicu, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 11. listopada 2006. ovjerenog sa 12. listopada 2006, rješenje o nasljeđivanju iza pokojnog ČF, poslovni broj O-1146/22 od 7. rujna 2022, dopis odvjetnice ĐF tuženoj od 15, travnja 2005. za dostavom podataka: . Sud je kao vjerodostojan prihvatio iskaz saslušane tužiteljice koji je u bitnome iskazala da je pokojni suprug podigao kredit kod Zagrebačke banke, da se radi o ugovoru o namjenskom kreditu od 11. listopada 2006. Tužiteljica je nasljednica iza pokojnog supruga ČF zajedno s kćerkom LF (rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-1146/22-6 javnog bilježnika Dražena Oreškovića u [adresa] od 7. rujna 2022.) Suprug je digao kredit za kupnju motornog vozila. Misli da je pok. suprug prilikom realizacije kredita išao u banku i to sam. Kod kuće su razgovarali o otplati kredita koji smo zajednički otplaćivali kao obitelj, kredit je u cijelosti otplaćen. Ne sjeća se da joj je suprug govorio o naknadi za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Inače su dugogodišnji klijenti Zagrebačke banke i ranije smo kod te Banke dizali kredite. Nikada s Bankom nismo pregovarali o uvjetima kredita odnosno ugovornim odredbama. Pregovaranje je bilo oko iznosa novca, broja rata i vremena otplate. U vrijeme dizanja kredita kod Banke suprug je radio kao policajac i nije imao nikakvih bankarskih, odnosno ekonomskih znanja. U to vrijeme nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva nego su osobno vozilo koristili isključivo za privatne svrhe i to ponajviše za vožnju djece u Zagreb na kontrolne preglede. Tužiteljica nadalje izjavljuje se tuženoj, Zagrebačkoj banci za dostavom dokumentacije o visini naplate naknada te predložila tuženoj i mogućnost rješavanja spora mirnim putem odnosno da se sklopi izvansudska nagodba, obratila njezina punomoćnica. Navodi da ni njoj niti njezinom pokojnom suprugu, a s obzirom da su dugogodišnji klijenti Zagrebačke banke i da su pored ovog kredita dizali i druge kredite kod iste, nije osim ugovora o kreditu i tablice s otplatnim planom dostavljena bilo kakva druga dokumentacija koja bi se odnosila na navedene kredite, poslovanja Zagrebačke banke u smislu da su dostavljeni opći uvjeti poslovanja, upute o odobravanju kredita građanima i odluke o visinama naknada. Tužiteljica izjavljuje da ne zna niti što je eskontna a niti što je efektivna kamatna stopa niti joj je to itko ikada objasnio, a ne zna je li to itko objasnio i pokojnom suprugu jer nikada o tome nisu razgovarali, a sami po zanimanju nisu ekonomisti niti se bave ekonomskom i financijskom strukom nego je suprug bio policajac, a ona je krojačica. Kredit je otplaćen prije nego je suprug tužiteljice preminuo, otplatili 7 godina nakon podizanja kredita, a koji je podignut 11. listopada 2006. Nema informaciju da je je njezinom suprugu naplaćena naknada i u kojem iznosu. Ne sjeća se je li se obratila banci s upitom na što se odnosi naknada za obradu kredita i razlozima i visini naknade.

19.a. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na naknadu sadržanu u članku 2 stavku 3. ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Predniku tužiteljice je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj prednik tužiteljice nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a što predstavlja i na točku VII odgovora na tužbu.

20. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i prednik tužiteljice nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP- a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 2. stavku 3. Ugovora o kreditu.

21. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tužena sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužna vratiti tužitelju ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tužena povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to u visini od 1,00%, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tužena, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženoj isplatio iznos od 628,29 kuna/83,39 eura, a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženoj.

Kako je tužena utuženi iznos primila s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužna vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 24. studenog 2007. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

22. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22 i 155/23) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 158,54 eura, a obzirom da se tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela kojim se traži utvrđenje ništetnim jedne odredbe ugovora te dijela u kojem se traži isplata iznosa od 158,54 eura. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 25. kolovoza 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 19. prosinca 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 26. siječnja 2025. u iznosu 25,00 eura kn (Tbr. 9. točka 3. Tarife), trošak zahtjeva od 15. travnja 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 36/3 OT-e) a što zbrojeno daje iznos od 225,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 6,64 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 6,64 eura pa ukupan trošak tužitelja iznosi 238,38 eura koji trošak je tužena dužna platiti tužitelju. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su joj i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 26. siječnja 2026. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

U Novoj Gradiški 26. siječnja 2026.

Sutkinja

Tanja Marušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana objave iste na E oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. ĐF, odvjetnica u [adresa]

2. Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u OD Porobija & Porobija, Zagreb