REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] B 5
Poslovni broj: Us I-2077/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Nautica mare d. o. o., sa sjedištem u [adresa], Mel 1/B, OIB: 71672530894, zastupanog po opunomoćeniku Franji Hodaniću, odvjetniku u Krku, Bodulska 2C, protiv tuženika financija, Carinske uprave, Područnog Ministarstva financija, Carinskog ureda Rijeka, Rijeka, Riva boduli 9, OIB: 18683136487, zastupanog po službenim osobama BE i AE, radi naknade za koncesiju, 26. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-01/25-07/14, URBROJ: 513-02-6002/11-25-3 od 13. listopada 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-471-01/25-07/14, URBROJ: 513- 02-6002/11-25-3 od 13. listopada 2025., tužitelju je utvrđena obveza plaćanja naknade za koncesiju za izgradnju i gospodarsko korištenje luke posebne namjene – luke nautičkog turizma [adresa] za razdoblje od 18. svibnja 2023. do 31. prosinca 2024. u ukupnom iznosu od 119.850,69 eura (glavnica + kamata) i obveza plaćanja naknade za koncesiju za izgradnju i gospodarsko korištenje luke posebne namjene – luke nautičkog turizma [adresa] za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 31. prosinca 2024. u ukupnom iznosu od 143.051,19 eura (glavnica + kamata), odnosno sveukupno za razdoblje od 18. svibnja 2023. do 31. prosinca 2024. iznos od 262.901,88 eura.
2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede pravila postupka, te u bitnome navodi da je izreka rješenja netočna i suprotna samoj izreci i obrazloženju odluke o načinu obračuna koncesijske naknade jer ispada da je tužitelj dužan platiti 262.901,88 eur samo za period od 18.05.2023. do 31.12.2023. te takav iznos ne odgovara parametrima ugovora o koncesiji po pitanju fiksnog i varijabilnog dijela naknade. Ovim iznosom naknade samo za period od 18. 05. 2023. do 31. 12. 2023. tužitelju da je naplaćeno više koncesijske naknade nego je ugovorom o koncesiji obvezan odnosno više nego je u postupku nadzora utvrđeno da koristi. Iz rješenja da nije razvidno na koji način i od kada te po kojim kamatnim stopama je izvršen obračun zakonskih kamata. Slijedom navedenog, da pobijano rješenje ne može opstati obzirom da je nedvojbeno izreka rješenja suprotna utvrđenom činjeničnom stanju u obrazloženju istog. U obrazloženju pobijanog rješenja na listu 4 i 5 proizlazi da je tuženik u postupku nadzora izvršio uvid u isprave koje mu je dostavio tužitelj i Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, a radi se o zapisniku Ministarstva mora, prometa i infrastrukture KLASA: 342- 01/0801/564, URBROJ: 530-03-2-1-24-51 sa održanog sastanka od 7. 11. 2024. radi mirnog okončanja postupka pred Trgovačkim sudom u Rijeci pod br. P – 182/2024 po tužbi ovdje tužitelja protiv Republike Hrvatske kao davatelja koncesije radi nemogućnosti korištenja cjelokupnog koncesijskog područja i u tom smislu ispunjenja koncesijskog ugovora i isplate izgubljene dobiti. Iz obrazloženja rješenje proizlazi da je u navedenom postupku mirnog rješenja spora, na kojem su sudjelovali predstavnici tužitelja, ministarstva financija, pomorstva i ŽLU Novi Vinodolski utvrđeno da tužitelj nije u mogućnosti koristiti cjelokupno koncesionirano područje te da je u tijeku konačna izgradnja primarnog lukobrana pod upravljanjem ŽLU Novi Vinodolski kojim će se otkloniti nemogućnost korištenja cjelokupnog koncesioniranog područja, a što je predviđeno za dvije godine. Temeljem zajedničke odluke ovdje tužitelja i predstavnika ŽDO Rijeka te ministarstva pomorstva i financija da je odlučeno da se radi konkretnih parametara provede građevinsko i financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja u kojem dijelu koncesionar ne može koristiti koncesionirano područje i koliko zbog toga gubi. Pa je tako građevinskim vještačenjem utvrđeno da tužitelj zbog nedostatka primarnog lukobrana (nije dio koncesije već je u gospodarenju ŽLU-e) da u potpunosti zaštiti luku ne može koristiti u punom kapacitetu ugovoreno područje koncesije i to dio koncesioniranog područja na sekundarnom lukobranu (dio koncesije) te da se radi o površini od 4.076,95 m2 te ukupno 22 veza na sekundarnom lukobranu. Tužitelj je time, suprotno koncesijskom ugovoru, onemogućen koristiti financijski najisplativiji dio koncesioniranog područja uz sekundarni lukobran na koji se prema studiji i gospodarskom planu vezuju najveći brodovi i sve usluge koje uz to idu te ne ostvaruje prihode predviđene Studijom gospodarske opravdanosti i posluje s financijskim gubicima (utvrđeno u financijskom vještačenju po sudskom vještaku Violeti Peljušić), dok je s druge strane primoran po ovom rješenju plaćati koncesijsku naknadu u cijelosti. Da je tome tako, odnosno da je primarni lukobran neadekvatan za zaštitu luke u kojem je osnovana koncesija da govori činjenica da je nadležna Županijska lučka uprava Novi Vinodolski ishodila projektnu dokumentaciju i započela s radom izgradnje, odnosno dogradnje primarnog lukobrana koji će biti funkcionalan da zaštiti luku, a koji rok dovršetka se planira do kraja 2027. Iako u obrazloženju rješenja piše da je u tijeku financijsko vještačenje na okolnost visine izgubljene dobiti, ukazuje se da je ono provedeno od strane sudskog vještaka financijske struke Violete Peljušić kojim je utvrđeno da stalni dio naknade za koncesiju za područje koje se nije moglo koristiti iznosi 8.113,13 EUR godišnje (4.076,95 m² x 1,99 EUR/15,00 kn), odnosno 56.791,91 EUR za razdoblje 2018. do 2024., odnosno da visina izgubljene dobiti kod koncesionara iz razloga što nije mogao koristiti broj i vrstu vezova umanjeno za 13% koliko iznosi promjenjivi dio koncesijske naknade iznosi 991.931,00 EUR za razdoblje od 2018. do 2024. odnosno po godinama: 57.857,00 EUR 2018., 92.487,00 EUR 2019., 94.244,00 EUR 2020., 122.903,00 EUR 2021., 152.943,00 EUR 2022., 225.526,00 EUR 2023. i 245.971,00 EUR 2024., čime koncesionar uzimajući u obzir iznos više plaćene fiksne koncesijske naknade u iznosu od 56.791,91 EUR za razdoblje 2018. do 2024. uvećan za zatezne kamate u iznosu od 14.834,37 EUR, te iznos neostvarenog prihoda od 991.931,00 EUR za razdoblje od 2018. do 2024. uvećan za zatezne kamate u iznosu od 261.298,84 EUR do dana 5.lipnja 2025., nije ostvario dobit koju je prema redovnom tijeku trebao ostvariti, što uvažavajući obje stavke iznosi ukupno 1.324.856,12 EUR, a što je sve uzrokovalo nemogućnost podmirenja koncesijskih naknada. Iz navedenog da je razvidno da tužitelj koristi manji dio koncesije od ugovorenog te je Naslov prilikom obračuna koncesijske naknade bio dužan izvršiti obračun stvarno korištenog dijela koncesije, a ne i onog dijela kojeg koncesionar ne može koristiti i za to mu obračunati naknadu. Iz pobijanog rješenja nije razvidno da je naknada umanjena u fiksnom i varijabilnom dijelu za to područje, a što je suprotno zaključku sa sastanka u Ministarstvu od 7. 11. 2024. na kojem je dogovoreno da će se nakon što se zaprime vještački nalazi koncesionar obeštetiti za utvrđeni iznos, produžiti rok trajanja koncesije ili umanjiti naknada za koncesiju koju je koncesionar dužan plaćati za gospodarsko korištenje pomorskog dobra. Tužitelj ukazuje sudu da u konkretnom slučaju postoje dospjele tražbine s obje strane, kako od strane davatelja koncesije, tako i od strane tužitelja. Tužiteljeva dospjela tražbina utvrđena je od strane sudskog vještaka Violete Peljušić koja je angažirana i od strane davatelja koncesije i od strane tužitelja, a njegova dospjela tražbina se odnosi na stalni dio naknade za koncesiju za područje koje se nije moglo koristiti u iznosu 8.113,13 EUR godišnje (4.076,95 m² x 1,99 EUR/15,00 kn), odnosno 56.791,91 EUR za razdoblje 2018. do 2024., odnosno visina izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korištenja dijela koncesije, umanjena za 13% koliko iznosi promjenjivi dio koncesijske naknade iznosi 991.931,00 EUR za razdoblje od 2018. do 2024. uvećano za zatezne kamate u iznosu od 261.298,84 EUR do dana 5.lipnja 2025.g. sveukupno 1.324.856,12 EUR dok s druge strane postoji dospjela tražbina po osnovi koncesijske naknade, a koja je barem 5 puta manja od tražbine tužitelja. Nedvojbeno je da se radi o dospjelim a time i kompenzibilnim tražbinama, međutim iako postoje međusobne tražbine koje su dospjele i kompenzibilne, jedna (od davatelja koncesije) se donošenjem ovog rješenja može ovršiti dok druga koncesionareva čeka formu podobnu za prijeboj. Tužitelj da se je u cilju rješenja ovog problema podneskom od 30. rujna 2025. a sve temeljem izrađenih vještava obratio Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture da se navedeni problem riješi mirnim putem, sporazumom ugovornih strana kojim bi se postignula pravična ravnoteža ugovornog odnosa do sada i nadalje i kojim bi se riješili otvorena pitanja te je predložio rješenje kumulativno na slijedeći način: A) institut prijeboja (kompenzacije) dospjelih a kompenzibilnih tražbina, i to s jedne strane tražbinu davatelja koncesije po osnovi iznosa dospjele a neplaćene koncesijske naknade iz fiksnog i varijabilnog dijela do dana zaključenja sporazuma s tražbinom koncesionara po osnovi više plaćene fiksne koncesijske naknade te iznosa neostvarene dobiti zbog nemogućnosti korištenja Sekundarnog lukobrana do dana zaključenja sporazuma, tako da bi nakon zaključenja tog sporazuma ugovorne strane bile izravnate i navedene tražbine bi bile svedene na nulu, odnosno bila bi zatvorena obveza koncesionara po osnovi duga koncesijske naknade dospjelog do dana zaključenja sporazuma i s druge strane bi bila zatvorena u potpunosti dospjela tražbina koncesionara po navedenim osnovama do zaključenja sporazuma; B) kroz pravnu formu produljenja koncesije sukladno važećim zakonskim odredbama iz Zakona o koncesijama i Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama budući je sudsko vještačenje kojeg su zajednički angažirali obje strane nedvojbeno pokazalo da koncesionar zbog nedostatka primarnog lukobrana (nije dio koncesije već je u gospodarenju ŽLU-e) da u potpunosti zaštiti luku nije u mogućnosti koristiti u punom kapacitetu ugovoreno područje koncesije (morski dio oko sekundarnog lukobrana u površini 4.076,95 m2) te da je uslijed toga onemogućen koristiti financijski najisplativiji dio koncesioniranog područja uz sekundarni lukobran (sastavni dio koncesije) na koji se prema studiji i gospodarskom planu vezuju najveći brodovi i sve usluge koje uz to idu te ne ostvaruje prihode predviđene Studijom gospodarske opravdanosti i posluje s financijskim gubicima ( utvrđeno u financijskom vještačenju po sudskom vještaku Violeti Peljušić), dok je s druge strane primoran plaćati koncesijsku naknadu u cijelosti. Pobijanim rješenjem da se jedna ugovorna strana, ovdje tužitelj, stavlja u neravnopravan ugovorni položaj, obzirom da ugovorna strana, davatelj koncesije odnosno RH koristi sve modele sredstava prisile koje joj stoje na raspolaganju pa i prisilnu naplatu svoje tražbine bez odgađanja, dok tužitelj s druge strane nije u mogućnosti tako postupati već ovisi o tijelima državne uprave. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je 28. listopada 2025. donio Rješenje o ispravku Rješenja KLASA: UP/l-471-01/25-07/14, URBROJ: 513-02-6002/11-25-7 od 28. listopada 2025. kojim da su ispravljene omaške (tipfeleri) u izreci tuženikovog Rješenja od 13. listopada 2025., na način da u točki l. i II. izreke sada ispravno stoji da je tužitelju utvrđena i naložena uplata neplaćene naknade za koncesiju „sveukupno za razdoblje od 18. 05. 2023. do 31. 12. 2024. godine (1.+2.) u iznosu od 262.901 ,88 EUR.” lznos od 262.901 ,88 EUR odnosi se, dakle, na zbroj iznosa svih neplaćenih naknada za koncesiju utvrđenih kao dospjelih, a neplaćenih za razdoblje od 18.05.2023. do 31.12.2024. godine (koje je razdoblje provedenog poreznog nadzora) i iznosa pripadajućih zakonskih zateznih kamata utvrđenih do datuma donošenja istoga Rješenja 13.10.2025. Tužitelj da pogrešno smatra da je izreka pobijanog rješenja netočna i suprotna samoj izreci i obrazloženju, jer kako tužitelj tvrdi, ispada da je tužitelj dužan platiti 262.901 ,88 EUR samo za razdoblje od 18. 05. 2023. do 31. 12. 2023. te da takav iznos ne odgovara parametrima ugovora o koncesiji po pitanju fiksnog i varijabilnog dijela naknade, odnosno da je tužitelju naplaćeno više koncesijske naknade nego je ugovorom o koncesiji obvezan odnosno više nego je u postupku nadzora utvrđeno da koristi. Tuženik naglašava da je porezni nadzor, koji je rezultirao donošenjem pobijanog rješenja, proveden za nadzirano razdoblje od 18. 05. 2023. do 31. 12. 2024., a kako je i utvrđeno predmetnim zapisnikom o poreznom nadzoru KLASA: 471-01124-07/220, URBROJ: 513-02-6002/11-25-11 od 24. ožujka 2025. Sve dospjele, a neplaćene obveze po osnovi naknade za koncesiju koje je dužan platiti tužitelj da su utvrđene su u postupku poreznog nadzora, a kojim da su obuhvaćene sve obveze na ime naknade za koncesiju čiji su datumi/rokovi dospijeća plaćanja obveza unutar nadziranog razdoblje od 18. 05. 2023. do 31. 12 .2024., te su iste dospjele, a neplaćene obveze po osnovi naknade za koncesiju pravilno i zakonito iskazane od strane tuženika u predmetnom zapisniku o poreznom nadzoru od 24. ožujka 2025. Valja naglasiti da tužitelj nije podnio prigovor protiv istoga zapisnika o poreznom nadzoru iz čega da proizlazi da tužitelju uopće nisu bila sporna utvrđenja iz istoga zapisnika, te niti u jednom trenutku tijekom poreznog nadzora tužitelj nije sporio postojanje duga po osnovi naknade za koncesiju koje je utvrđeno pobijanim rješenjem i kojim je tužitelju naložena uplata istoga duga uvećano za zakonske zatezne kamate. Štoviše, i iz ove upravne tužbe proizlazi da tužitelj ne spori postojanje nadzorom utvrđenih dugovanja već ustraje na pobijanju predmetnog poreznog rješenja iz subjektivističkih i formalističkih razloga. Sva utvrđenja iz izreke pobijanog rješenja da su u potpunosti u skladu s obrazloženjem istoga, kao i sa zapisnikom o poreznom nadzoru od 24. ožujka 2025., a na temelju kojega je pobijano rješenje i doneseno te stoga tuženiku nije jasno na kakvu se to nesukladnost tužitelj poziva u tužbi. Posebice nije jasna tvrdnja tužitelja da mu je od strane tuženika utvrđeno da mora platiti više koncesijske naknade nego je ugovorom o koncesiji obvezan, a za tu tvrdnju tužitelj nije predočio nikakve dokaze niti je takve dokaze predočio tijekom poreznog nadzora, a niti po zaprimanju zapisnika o poreznom nadzoru. Tužitelj da također tvrdi da iz pobijanog rješenja nije razvidno na koji način i od kada te po kojim kamatnim stopama je izvršen obračun zakonskih kamata. Ta tvrdnja nije točna, a da je tome tako da je vidljivo i iz samog obrazloženja pobijanog rješenja u točki ad l. na stranicama 21. i 22. istoga. Zakonske zatezne kamate u pobijanom da su rješenju obračunate na pojedinačne neplaćene obveze stalnog i promjenjivog dijela naknade za koncesiju od datuma/roka dospijeća svake pojedine obveze (kada je tužitelj bio dužan platiti naknadu) do dana izdavanja rješenja 13. listopada 2025., u skladu sa zakonskim propisima, a kako je navedeno u samom obrazloženju pobijanog rješenja. U odnosu na činjenicu koju ističe tužitelj — da je u tijeku postupak pred Trgovačkim sudom u Rijeci, posl.br. P-182/2024 koji je pokrenut po tužbi tužitelja protiv Republike Hrvatske, kojim tužitelj traži od Republike Hrvatske ispunjenje obveze preuzete sklapanjem predmetnog Ugovora o koncesiji da se tužitelju kao koncesionaru omogući nesmetano korištenje koncesioniranog lučkog područja i obavljanje gospodarske djelatnosti koja je predmet Ugovora, tuženik želi istaknuti da je u tijeku poreznog nadzora primio na znanje činjenicu da je u tijeku navedeni postupak pred Trgovačkim sudom u Rijeci te je istu činjenicu unio u zapisnik o poreznom nadzoru, te kasnije u tekst obrazloženja pobijanog rješenja, međutim, sama činjenica da je isti postupak u tijeku, niti u jednom dijelu da nije utjecala na postupak poreznog nadzora i na njegovu provedbu, pa tako ni na donošenje pobijanog rješenja, obzirom da nije moguće predvidjeti ishod postupka pred Trgovačkim sudom u Rijeci niti se istome nazire okončanje, a niti je pravomoćnom sudskom odlukom u istom postupku utvrđeno bilo kakvo činjenično stanje. U ovom se slučaju, dakle, radi o dva odvojena postupka (postupak pred Trgovačkim sudom u Rijeci te porezni nadzor Carinske uprave iz kojeg je proizašao ovaj upravni spor) koji nisu međusobno povezani niti po svome predmetu niti po tužbenom zahtjevu, unatoč tome što to tužitelj tako želi prikazati. Stoga da nije moguće u ovome postupku po upravnoj tužbi smatrati mjerodavnima bilo kakve tvrdnje tužitelja da će po njegovoj tužbi protiv Republike Hrvatske u postupku pred Trgovačkim sudom u Rijeci doći do mirnog rješenja spora i prijeboja dospjelih, a neplaćenih naknada za koncesiju, dio kojih je, između ostalog, utvrđen u ovom postupku poreznog nadzora, a posebice to nije moguće jer tužitelj tijekom čitavog postupka poreznog nadzora, pa tako i u ovoj upravnoj tužbi, ničim nije dokazao vjerojatnost da će se takav prijeboj ili kompenzacija tražbina s Republikom Hrvatskom zaista izvršiti. Sama činjenica da postupak pred Trgovačkim sudom u Rijeci (već predugo) traje te da je provedeno financijsko i građevinsko vještačenje samo po sebi ne predstavlja dostatan stupanj izvjesnosti da će do mirnog rješenja spora zaista i doći, te ista vještačenja stoga ni ne predstavljaju relevantan dokaz u ovom upravnom sporu. Relevantan dokaz u tom pogledu svakako nije ni bilješka Ministarstva mora, prometa i infrastrukture o razgovoru/sastanku koji je održan dana 07. 11. 2024. obzirom da takav dokument nema nikakvu pravnu snagu, a posebice ne u ovom upravnom sporu. Uostalom, ako do mirnog rješenja spora pred Trgovačkim sudom u Rijeci između tužitelja i Republike Hrvatske nekada u budućnosti i dođe, što se u ovom trenutku ne čini izglednim, uplaćeni iznos od strane tužitelja u korist davatelja koncesije prema pobijanom rješenju jednostavno bi se mogao uglaviti u sadržaj nagodbe koja bi se u istom postupku pred Trgovačkim sudom u Rijeci eventualno sklopila. Svaki da je koncesionar, pa tako i tužitelj, dužan izvršavati sve obveze, uključujući i one financijske, koje su određene ugovorom o koncesiji, a kojih je koncesionar bio svjestan prilikom sklapanja istoga ugovora o koncesiji i pripadajućih aneksa. Ne postoji, stoga, pravni propis na temelju kojega bi se mogla uvažiti tvrdnja tužitelja da se pri donošenju rješenja tuženika trebalo dužan iznos dospjele, a neplaćene naknade za koncesiju umanjiti ili kompenzirati za bilo kakve iznose za koje se tvrdi da predstavljaju izgubljenu dobit zbog eventualne nemogućnosti korištenja dijela koncesije (neovisno radi li se o financijskom vještačenju ili bilo kojem drugom načinu utvrđivanja iste). Takvo bi umanjenje ili kompenziranje predstavljalo izravno kršenje mjerodavnih zakonskih propisa, a posebice Zakona o koncesijama. Tužitelj već dugi niz godina da prema davatelju koncesije, odnosno prema Republici Hrvatskoj, ne izvršava uredno svoje financijske obveze koje je preuzeo sklapanjem ugovora o koncesiji. Prema Listi dužnika Porezne uprave javno objavljenoj 22. 10. 2025. godine na Internet stranici Porezne uprave (koja prileži sudskom spisu) vidljivo je da je tužitelj jedan od najvećih poreznih dužnika u Primorsko-goranskoj županiji s trenutnim ukupnim poreznim dugom prema Republici Hrvatskoj koji iznosi 529.913,27 EUR te se isti dug praktički u cijelosti odnosi na ranije nepodmirena dugovanja po osnovi naknade za koncesiju. Naime, nad tužiteljem da je prethodno ovome postupku tuženik u dva navrata izvršio porezni nadzor obavljanja koncesijske djelatnosti sukladno predmetnom ugovoru o koncesiji identifikacijskog ('D) broja: 76459. Prvi je nadzor obavljen za razdoblje od 0I. 01. 2017. do 28. 02. 2021. o čemu da je 12. srpnja 2021. sastavljen Zapisnik KLASA: 471- 01/20-11/126, URBROJ: 513-02-600212-21-26, kojim je utvrđena manje obračunata i uplaćena naknada za koncesiju, za razdoblje od 0I . siječnja 2017. do 28. veljače 2021., po ID broju: 76459, u sveukupnom iznosu od 3.069.792,67 kn (bez kamata). U istome da je zapisniku navedeno da je dana 23. 11. 2020. zaprimljen dopis Ministarstva mora, prometa i infrastrukture KLASA: 342-22/20- 0113, URBROJ: 530-03-2-20-93 od 17. 11. 2020. u kojem da se, između ostalog, navodi da je 27. i 28. 10. 2018., orkansko jugo uzrokovalo značajno oštrenje primarnog lukobrana što je u prvi plan istaknulo problem sigurnosti akvatorija luke [adresa], te je bila potrebna sanacija i produženje istog kako bi se osigurala adekvatna zaštita kako luke posebne namjene tako i luke otvorene za javni promet Nautica Mare d. o. o. izvelo je sanaciju oštećenja vlastitim resursima u iznosu od 1.311.685,00 kn. Također, budući da je završena samo prva faza gradnje primarnog lukobrana, Nautica Mare d. o. o., da je navelo da ne može u cijelosti koristiti kapacitete vezova na sekundarnom lukobranu koji su direktno izloženi valovima iz smjera juga, te da je onemogućeno da ostvari puni planirani prihod, a time i pozitivno poslovanje, kao i podmirenje svih obveza preuzetih Ugovorom o koncesiji. Nautica Mare d. o. o. se stoga obratilo Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture s molbom da se valoriziraju ulaganja s osnova sanacije primarnog lukobrana i neostvareni prihodi zbog nemogućnosti korištenja sekundarnog lukobrana, a koja ulaganja da su uzrokovala nemogućnost podmirenja naknade za koncesiju, sve kroz umanjene dospjele, a nepodmirene koncesijske naknade i nedospjele koncesijske naknade. Na tu temu da je održan radni sastanak s predstavnicima Ministarstva financija i Nautica Mare d. o. o., te da je sukladno zaključcima Nautica Mare d. o. o. dostavilo Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Elaborat s ekonomski i pravno obrazloženim pokazateljima poslovanja istog, te je u tijeku izrada podloge koja će biti temelj za rješavanje pitanja dospjele, a nepodmirene koncesijske naknade. Slijedom navedenog, 19. 06. 2020. Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture da je dostavilo koncesionaru Nautica mare d. o. o. nacrt Sporazuma o podmirenju dospjele, a nepodmirene koncesijske naknade u kojem se u članku 1. navodi da su ugovorene strane suglasne da je potrebno valorizirati ulaganja Nautica mare d. o. o s osnova sanacije Primarnog lukobrana i neostvarene prihode zbog nemogućnosti korištenja Sekundarnog lukobrana u iznosu od 3.588.445,22 kn, a što da je uzrokovalo nemogućnost podmirenja naknade za koncesiju kroz umanjenje dospjele, a nepodmirene naknade do utvrđenog iznosa od 3.588.445,22 kn. Dana 30. 04. 2021. Nautica mare d. o. o. da je uputila dopis Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture u kojem predlaže sastanak u kojem bi se definirao navedeni sporazum, izvršile korekcije teksta istog, te definirale preostale obveze obiju strana. Do dana sastavljanja istoga Zapisnika Sporazum o podmirenju dospjele, a nepodmirene naknade između davatelja koncesije — Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i koncesionara — Nautica mare d. o. o. nije sklopljen. Na predmetni zapisnik nije izjavljen prigovor. Sukladno odredbi članka 88. stavak 1. Zakona o koncesijama („Narodne novine" broj 69/17 i 107/20) 10. kolovoza 2021. Rješenjem Područnog carinskog ureda Rijeka KLASA: UP/I471-01121-11/35, URBROJ: 513-02-6002/1-21-1 Davatelju koncesije - Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, naloženo je da poduzme dužne radnje (odmah a najkasnije u roku od 60 dana) iz članka 82. istog zakona te da ovom tijelu dostavi dokaz o poduzetim radnjama. Dana 18. listopada 2021. Područni carinski ured Rijeka donosi Rješenje KLASA: UP/l-471-01/21-11/35, URBROJ: 513-02-6002/221-8 kojim se Davatelju koncesije - Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, sukladno odredbi članka 88. stavak 3. točka 2. Zakona o koncesijama, produljuje rok za poduzimanje dužnih radnji iz članka 82. istog zakona do 31. prosinca 2021. Budući da Davatelj koncesije nije postupio sukladno naloženom u rješenju KLASA: UPI-471-01/21-11/35, URBROJ: 513-02-6002/2-21-8 od 18. listopada 2021., ovo tijelo da ožujka 2022. donosi rješenje KLASA: UPI-471-01/21-11/35, URBROJ: 513-02-6002/1-22-11 kojim se Nautica mare d. o. o. utvrđuje i nalaže uplata manje obračunate naknade za koncesiju, po ID broju: 76459, u sveukupnom iznosu od 2.913.433,35 kn za razdoblje od 01. 01. 2017. do 31. 12 2020. (od čega se iznos od 2.483.982,67 kn odnosi na glavnicu i iznos od 429.451 ,29 kn na zateznu kamatu obračunatu od datuma dospijeća obveze do dana donošenja rješenja). Dana 14. 07. 2022. da je sklopljen je, povodom prijedloga Nautica mare d. o. o., uz suglasnost Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, upravni ugovor između Ministarstva financija, Carinske uprave i Nautica mare d. o. o., radi namirenja dotičnog dospjelog duga po osnovi naknade za koncesiju. Drugi nadzor da je obavljen za razdoblje od 01. 01. 2021. do 17. 05. 2023. o čemu je 20. 11. 2023. sastavljen Zapisnik KLASA: UPA-471- 01/23-07/43, URBROJ: 513-02-6002/923-9. Na predmetni zapisnik da nije izjavljen prigovor. Tuženik ističe da tužiteljev stav da u konkretnom slučaju postoje dospjele tražbine s obje strane, kako od strane davatelja koncesije, tako i od strane tužitelja, nije predmet ovog spora. Tuženik naglašava da predmet ovog spora može biti isključivo je li tuženik ispravno utvrdio i naložio tužitelju uplatu dospjelih, a neplaćenih iznosa na ime naknade za koncesiju te pripadajućih zakonskih zateznih kamata, a predmet ovog upravnog spora nikako da ne može biti novčana tražbina koju tužitelj pred Trgovačkim sudom u Rijeci potražuje od Republike Hrvatske niti bilo kakav drugi sudski postupak. Tužitelj time isključivo pokušava stvoriti dojam da je država njemu dužna, a ne da je zapravo obratno, što je pomalo i apsurdna tvrdnja koja nije mogla imati nikakav utjecaj na porezni postupak u ovom predmetu. Kada bi se to tužitelju dalo za pravo, svaki bi porezni obveznik u Republici Hrvatskoj hipotetički imao pravo od države tražiti prijeboj dugovanja po osnovi javnih davanja ili mogućnost neplaćanja istih zbog nekorištenja određenih prava i mogućnosti, pa bi tako npr. fizička osoba mogla tražiti da ne plaća doprinos za zdravstveno osiguranje jer nije duže vrijeme koristila liječničke usluge. Takva logika dovela bi do podrivanja samih temelja hrvatskog poreznog sustava i ustavnopravnog poretka. Naime, tim je više tužitelj u konkretnom slučaju dužan uplatiti neplaćene financijske obveze, jer je ugovor o koncesiji sklopio partnerski i slobodnom voljom s državom, dakle radi se o dvostranom dobrovoljnom pravnom poslu. Koncesija je, dakle, ugovorni dvostrani odnos u kojem država ne nastupa isključivo u svojstvu iure imperii (kao autoritet javne Vlasti koju jednostrano izvršava), već primarno u svojstvu iure gestionis (kao ravnopravna ugovorna stranka). Između ostalog, koncesija, kao i svaki poslovni projekt, ne garantira sama po sebi profitabilnost i očekivanu zaradu za ovlaštenika te kao takva podrazumijeva stanovitu rizičnost koja je sastavni dio svakog poduzetničkog pothvata. Ugovorom o koncesiji i koncesionar i davatelj koncesije stječu određena prava i obveze, a jedna od temeljnih obveza koncesionara je redovito, točno i potpuno plaćanje ugovorene naknade za koncesiju. Međutim, kada koncesionar uopće ne plaća naknadu za koncesiju, zakonska je obveza države da u svojstvu iure imperii pristupi naplati tih dužnih javnih davanja od koncesionara institucionalnim putem, kao Sto je u ovom predmetu slučaj. Pobijanim je tuženikovim rješenjem tužitelju da je zakonito i pravilno utvrđena obveza neplaćene naknade za koncesiju i obračunata zatezna kamata te naložena uplata duga u korist davatelja koncesije. Pogrešne tvrdnje i zahtjev tužitelja kojim traži poništenje pobijanog rješenja tuženika te nadoknadu troškova upravnog spora da su usmjereni isključivo ka izbjegavanju podmirenja financijskih obveza zakonito i pravilno utvrđenih od strane tuženika u predmetnom postupku i nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima, niti novim činjenicama koje bi ukazivale na suprotno. Tuženik da je, postupajući u konkretnom predmetu, u postupku inspekcijskog nadzora i upravnom postupku, zakonito i pravilno primijenio važeće zakonske propise i niti jednom svojom radnjom da nije povrijedio zakonske odredbe na štetu tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik odbija navode i zahtjeve iz tužbe u cijelosti i traži od naslovnog Suda da odbije sve tužbene zahtjeve kao neosnovane i potvrdi predmetno rješenje tuženika.
4. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 19. siječnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službenih osoba tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.
5. Opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i podneska od 5. studenog 2025., kojim su predloženi dokazni prijedlozi, te predlaže da se ponovno provede cijeli ispitni postupak, da je tužitelj dostavio dokaze da se ne koristiti cijela površina koja je pod koncesijom, pa da se stoga ne može niti naplaćivati naknada za nekorištenje prostora.
6. Službena osoba tuženika ostaje pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, te smatra da nije relevantno vođenje postupka pred Trgovačkim sudom u Rijeci, da tužitelj nije ispunio svoje obveze koje proizlaze iz Ugovora o koncesiji slijedom čega da mu je utvrđena i obveza plaćanja naknade za koncesiju.
7. Opunomoćenik tužitelja ističe kako tužitelj nije bio u mogućnosti koristiti cijelo koncesionirano područje o čemu da potvrđuje i vještačenje, a cijelo područje će moći koristi tek negdje 2027. i stoga smatra da ne treba plaćati naknadu za taj dio koncesioniranog područja.
8. Službena osoba tuženika ističe kako je tužitelj sklopio s koncesionarom Ugovor o koncesiji i iz kojeg da proizlazi da mora plaćati cijelu naknadu što tužitelj nije činio, te ističe kako je zbog nemogućnosti korištenja koncesijskog područja trebao sklopiti onda anex ugovora o koncesiji. Ističe kako oni kao porezno tijelo nisu ovlašteni diskreciono odlučivati o visini plaćanja koncesijske naknade, već obračun vrše prema važećem ugovoru o koncesiji.
9. Opunomoćenik tužitelja je predložio da se izvrši financijsko vještačenje kako bi se utvrdila visina naknade izuzevši površine koje se ne koristi i predlaže da sud donese odluku kojom će utvrditi koju visini koncesijske naknade je dužan platiti tužitelj.
10. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika te dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti predložene dokazne prijedloge, ocijenivši te dokazne prijedloge suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.
11. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
12. Odredbom članka 3. stavak 1., 2. i 3. Zakona o koncesijama („Narodne novine“ broj: 69/17 i 107/20, dalje: Zakon), propisano je da je koncesija pravo koje se stječe ugovorom. Vrste koncesija su: 1. koncesija za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra, 2. koncesija za radove, 3. koncesija za usluge. Ugovor o koncesiji za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra jest upravni ugovor, u pisanom obliku, čiji je predmet gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra za koje je zakonom određeno da je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, a koje ne predstavlja izvođenje radova iz stavka 4., odnosno pružanje i upravljanjem uslugama iz stavka 5. ovoga članka.
13. Odredbom članka 8. stavak 1. točka 4. Zakona, propisano je da se koncesija daje u različitim područjima i za različite djelatnosti, a osobito na pomorskom dobru. Stavkom 3. istog članka je propisano da se posebna pitanja vezana za davanje koncesije u područjima, odnosno za djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka uređuju i posebnim zakonom.
14. Odredbom članka 54. stavak 7. Zakona, propisano je da sklapanjem ugovora o koncesiji ili stupanjem ugovora o koncesiji na snagu, ako se taj trenutak razlikuje od trenutka sklapanja ugovora, koncesionar stječe prava i preuzima obveze koja za njega proizlaze iz ugovora o koncesiji.
15. Odredbom članka 57. stavak 1. Zakona, propisano je da naknada za koncesiju ima značaj javnog davanja i plaća se u novcu, a može biti ugovorena kao stalan jednak iznos i/ili kao varijabilni iznos, ovisno o posebnostima predmeta koncesije, načelima utvrđenima studijom opravdanosti davanja koncesije, odnosno analizom davanja koncesije te posebnim zakonom.
Odredbom članka 58. Zakona, propisano je da koncesionar plaća novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji u skladu s odredbama posebnog zakona (stavak 1.). Ako koncesionar ne plati naknadu za koncesiju u roku određenom ugovorom o koncesiji, svakom sljedećom uplatom, neovisno o tome što je koncesionar označio da se tom uplatom plaća, smatra se da se najprije podmiruje zaostali dug po redoslijedu dospijeća, i to tako da se prvo podmiruju troškovi, zatim iznos obračunate zakonske zatezne kamate i napokon iznos dospjele naknade za koncesiju (stavak 2.). Davatelj koncesije odgovaran je za obračun i naplatu naknade za koncesiju ili iznimno drugo tijelo, ako je to posebnim zakonom drukčije propisano (stavak 3.)
16. Odredbom članka 68. Zakona, propisano je da za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji koncesionar može s trećim osobama sklopiti podugovor, osim ako posebnim propisom nije drugačije propisano (stavak 1.). Kada iz objektivnih opravdanih razloga nije moguće sklopiti podugovor, odnosno kada je pravni status nekretnine koja je predmet koncesije takav da nije sposobna biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava, moguće je sklopiti ugovor o potkoncesiji (stavak 2.). Prije sklapanja ugovora o potkoncesiji iz stavka 2. ovoga članka koncesionar je dužan dobiti pisanu suglasnost davatelja koncesije (stavak 3.). Za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji koncesionar mora od davatelja koncesije ishoditi pisanu suglasnost za izmjene postojećeg potkoncesionara ili izmjenu postojećeg ugovora o potkoncesiji (stavak 4.).
17. Odredbom članka 69. Zakona, propisano je da mogućnost sklapanja podugovora i ugovora o potkoncesiji davatelj koncesije predviđa u studiji opravdanosti davanja koncesije, dokumentaciji za nadmetanje, obavijesti o namjeri davanja koncesije te u ugovoru o koncesiji u okviru koje se može dati (stavak 1.). Podugovor i ugovor o potkoncesiji ne može se sklopiti s ciljem neopravdanog izbjegavanja izvršenja ugovornih obveza koncesionara (stavak 2.). Davatelj koncesije može u dokumentaciji za nadmetanje zahtijevati od ponuditelja dostavu podataka o budućem podugovaratelju ili potkoncesionaru (stavak 3.). Nakon zaprimanja zahtjeva za sklapanje ugovora o potkoncesiji ili dostave sklopljenog podugovora davatelj koncesije može provjeriti postojanje razloga za isključenje iz članaka 24. i 25. ovoga Zakona i zatražiti od koncesionara zamjenu navedenog potkoncesionara ili podugovaratelja (stavak 4.). Prihod koji ostvari podugovaratelj ili potkoncesionar od djelatnosti koju obavlja na temelju podugovora ili ugovora o potkoncesiji zbraja se u ukupan prihod koncesionara na koji se obračunava naknada za koncesiju (stavak 5.). Podugovor i ugovor o potkoncesiji koncesionar dostavlja davatelju koncesije u roku od deset dana od dana sklapanja podugovora, odnosno ugovora o potkoncesiji (stavak 6.). Podugovor i ugovor o potkoncesiji ne može se sklopiti na rok dulji od roka na koji je sklopljen ugovor o koncesiji (stavak 7.). Podatke o podugovoru i ugovoru o potkoncesiji davatelj koncesije unosi u Registar koncesija u skladu s odredbama ovoga Zakona (stavak 8.). Sudjelovanje podugovaratelja i potkoncesionara ne utječe na odgovornost koncesionara za provedbu ugovora o koncesiji (stavak 9.). Na podugovor ili ugovor o potkoncesiji osim odredbi ovoga Zakona na odgovarajući način se primjenjuju odredbe posebnih zakona (stavak 10.).
18. Odredbom članka 9. stavak 9. Pravilnika o Registru koncesija ("Narodne novine" broj: 1/18), propisano je da se u Registru koncesija evidentira podmiruje li koncesionar svoje obveze utvrđene ugovorom. Ako koncesionar nije podmirio dug iz prethodnog razdoblja, svakom sljedećom uplatom najprije se podmiruje zaostali dug po redoslijedu dospijeća, i to tako da se prvo podmiruje iznos obračunate zakonske zatezne kamate za pojedinu ratu, a zatim iznos rate.
19. Odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ br. 83/23, dalje: ZPDML) propisano je da na sva pitanja vezana za pripremne radnje, postupak davanja koncesije, ugovor o koncesiji, izmjenu ugovora o koncesiji, prestanak koncesije, prijenos koncesije, pravnu zaštitu u postupcima davanja koncesije, politiku koncesija i nadzor nad izvršavanjem obveza u skladu s ugovorom o koncesiji, način izračuna vrijednosti koncesije i koncesijske naknade primjenjuju se odredbe propisa kojima se uređuju koncesije.
20. Odredbom članka 58. ZPDML-a, propisano je da se naknada za koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra sastoji od godišnjeg stalnog i promjenjivog dijela (stavak 1.). Stalni dio naknade za koncesiju utvrđuje se prema površini pomorskog dobra (kopnenog i morskog dijela) danog u koncesiju (stavak 2.). Promjenjivi dio naknade za koncesiju utvrđuje se u postotku prihoda ostvarenog obavljanjem djelatnosti za koju je koncesija dana, s time da godišnji iznos promjenjivog dijela naknade za koncesiju za sve godine korištenja ne može biti manji od iznosa ponuđenog studijom gospodarske opravdanosti (stavak 3.). Početni iznosi naknade za koncesiju prilikom raspisa javnog prikupljanja ponuda određuju se na temelju izračuna i analiza iz studije opravdanosti davanja koncesije, ovisno o predmetu koncesije, procijenjenoj vrijednosti koncesije, roku trajanja, rizicima i troškovima koje koncesionar preuzima i očekivane dobiti, opremljenosti i vrijednosti imovine, površini pomorskog dobra koji se daje u koncesiju, a u skladu s propisom iz stavka 6. ovoga članka i općim propisom kojim se uređuju koncesije (stavak 4.). Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako davatelj koncesije ocijeni opravdanom studiju opravdanosti davanja koncesije, koncesijska naknada može se odrediti isključivo u stalnom dijelu (stavak 5.). Vlada Republike Hrvatske uredbom utvrđuje početne iznose naknade za koncesiju u ovisnosti o namjeni koncesije, obuhvaća li koncesija gradnju ili samo gospodarsko korištenje, o zonama, stupnju isključenja opće upotrebe te minimalnom sadržaju ponude i minimalnim kriterijima za ocjenjivanje ponuda (stavak 6.). Visina naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje se u iznosu dvostruke naknade za koncesiju postignute na natječaju za takav ili sličan predmet koncesije u razdoblju od pet godina od dana njezina određivanja (stavak 7.).
21. Uvidom u spis upravnog postupka, utvrđeno je da su tužitelj i Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture sklopili 9. studenog 2010. Ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu izgradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene — luke nautičkog turizma [adresa], kao i Dodatak broj 1. Ugovoru od 12. travnja 2012., Dodatak broj 2. Ugovoru od 1. kolovoza 2014., Dodatak broj 3. Ugovoru od 24. kolovoza 2016., Dodatak broj 4. Ugovoru od 28. kolovoza 2017., koji Ugovor o koncesiji je evidentiran u Registru koncesija Ministarstva financija pod identifikacijskim (ID) brojem: 76459.
22. Tijekom inspekcijskog nadzora je utvrđeno da tužitelj u nadziranom razdoblju od 18. svibnja 2023. do 31. prosinca 2024., po Ugovoru o koncesiji ID broja: 76459 nije izvršio uplatu stalnog dijela naknade za koncesiju za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 31. prosinca 2024. u iznosu od 77.750,35 eura i to na načina kako je to propisano odredbom članka 5. stavak 2. i članka 6. stavak 1. točka a) Ugovora o koncesiji pomorskog dobra u svrhu izgradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene — luke nautičkog turizma [adresa] od 9. studenog 2010. i članka 3. Dodatka broj 1. Ugovoru o koncesiji od 12. travnja 2012., čime je postupio suprotno odredbi članka 58. stavak 1. Zakona.
23. Što se tiče promjenjivog dijela naknade za koncesiju za razdoblje od 18. svibnja 2023. do 31. prosinca 2024., odredbom članka 5. stavak 2. točka b) Ugovora o koncesiji pomorskog dobra u svrhu izgradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene — luke nautičkog turizma [adresa], promjenjivi dio naknade iznosi 13% od ukupnog godišnjeg prihoda A. Promjenjivi dio naknade za koncesiju, sukladno članku 6. stavak 1. točka b) istog Ugovora plaća se u dva obroka i to prema prihodu u prvih šest mjeseci do 30. rujna, a za ostvareni prihod drugih šest mjeseci do 30. travnja u narednoj godini, kako je sve detaljno opisao u obrazloženju osporavanog rješenja.
24. Tužitelj pogrešno smatra da je izreka pobijanog rješenja netočna i suprotna samoj izreci, odnosno da mu je naplaćeno više koncesijske naknade nego što je to ugovorom određeno, a sve obzirom da je izreka rješenja jasna i u skladu sa obrazloženjem iste, a tužitelj nije niti naveo u čemu se sastoji ta neusklađenost u samom rješenju. O provedenom nadzoru donijet je i Zapisnik od 24. ožujka 2025. na koji zapisnik tužitelj nije izjavio prigovor.
25. Iz spisa predmeta upravnog postupka također proizlazi da tužitelju nije omogućeno korištenje cijelog koncesioniranog lučkog područja i obavljanje gospodarske djelatnosti, zbog čega se pred Trgovačkim sudom u Rijeci vodi postupak pokrenut od strane tužitelja, kojim isti traži od Republike Hrvatske ispunjenje obveze preuzete sklapanjem Ugovora o koncesiji. Međutim, vođenje postupka pred Trgovačkim sudom ne utječe na odluku koja se donosi u upravnom sporu, niti je utjecala na vođenje poreznog nadzora. Ukoliko dođe do mirnog rješenja spora pred Trgovačkim sudom u Rijeci, kako to navodi tužitelj, uplaćeni iznos od strane tužitelja se može uvrstiti u sadržaj eventualne nagodbe. Također je utvrđeno da tužitelj niti nije podnio prigovor na zapisnik o provedenom nadzoru, niti je sporio postojanje duga po osnovi naknade za koncesiju
26. Dakle, koncesionar je dužan plaćati koncesijsku naknadu u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji. Ugovor o koncesiji definira obveze plaćanja naknade, koja može biti sastavljena od stalnog i promjenjivog dijela, ovisno o predmetu i uvjetima koncesije. Zakonski okvir ne propisuje mogućnost nadležnog tijela da iznos koncesijske naknade umanji ili kompenzira zbog nemogućnosti korištenja cijelog koncesijskog područja. Zaključno, koncesionar je obvezan plaćati naknadu za koncesiju prema ugovoru, što uključuje i situacije kada zbog nedovršenih radova davatelja koncesije koncesionar ne može koristiti dio koncesioniranog područja. Sud je mišljenja da je u konkretnom slučaju tužitelj mogao tražiti izmjene ugovora o koncesiji koje se odnose na nemogućnost korištenja cijelog koncesioniranog područja, a samim time i na plaćanje koncesijske naknade.
27. Sagledavajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu upravnog postupka i spisu predmeta ovog spora te podvodeći iste pod kontekst gore citiranih pravnih normi, Sud utvrđuje da se pobijano rješenje tuženika temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a što prigovorima tužitelja nije dovedeno u sumnju.
28. Slijedom ovako izloženog stanja stvari, Sud zaključuje da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga trebalo, temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke.
29. Odluka Suda o troškovima spora temelji se na odredbi članka 147. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
U Riječi 26. siječnja 2026.
Sutkinja
Danica Vučinić, dipl. iur.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
Dostaviti:
- opunomoćeniku tužitelja Franji Hodaniću, odvjetniku u Krku, Bodulska 2C
- tuženiku Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Rijeka,
Rijeka, Riva Boduli 9
