R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-233/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški, po sutkinji Mariji Tworek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sandri Đurin, odvjetnici u Novoj Gradiški, protiv tužene OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 22. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja ĆŽ, osobno, punomoćnice tužitelja Sandre Đurin, odvjetnice i punomoćnika tuženika Belizara Tomaića, odvjetnika nakon javne objave presude, 26. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnom odredba članka 5. stavka 3. i 4. Ugovora o kreditu broj 12688/06 sklopljenog 2. veljače 2006. između tužitelja ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i HVB Splitska banka d.d. kao pravnog prednika tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 koje glase: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelihpedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Naknada iz prethodnog stavka može se naplatiti od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita“ pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 98,44 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 15 % godišnje koja teče od 11. veljače 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 % od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12 % od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 113,26 eura zajedno sa z.z. kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV U preostalom dijelu traženog parničnog troška u iznosu od 69,92 eura tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora: 12688/06 od 2. veljače 2006., a temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u visini od 30.990,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,20 % godišnje (do 31. prosinca 2006.), nakon kojeg roka se određuje kamatna stopa od 4,44 %, a uz ugovoreni rok otplate od 178 mjeseci. U točki 5. 3. Ugovora o kreditu tuženik je kao bankar ugradio odredbu o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, a plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Temeljem ove ugovorne odredbe tuženik je tužitelju obračunao i naplatio iznos od 154,95 CHF dana 10. veljače 2006. Tužitelj s prednikom tuženika nije pojedinačno pregovarao o odredbama članaka 5.3. Ugovora o kreditu, već je tužitelj prihvatio ponudu od strane tuženika, a koji Ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen od strane prednika tuženika. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu niti je niti mogao pregovarati o postotku naplate naknade za obradu kredita. Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. (NN 96/2003) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba članka 296. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega iznesenog tužitelj predlaže da sud nakon provedene rasprave i utvrđenog činjeničnog stanja donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare tražbine. Tuženik smatra, da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što u ovom predmetu nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena 28. travnja 2025. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužitelja prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo. Člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što smatra tuženik da u ovom predmetu nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo.

3. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u članku 5.3., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni te da su uvjeti ugovora o kreditu pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, smatra da je u ugovorima o kreditu potpuno jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva od 2. veljače 2006. broj: 12688/06, sklopljen između tada HVB Splitska banka d.d., a sada OTP banka d.d., kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, dopis punomoćnice tužitelja upućen tuženiku od 28. svibnja 2024., dopis tužene punomoćnici tužitelja od 17. lipnja 2024., u odgovor na tužbu i svih priloga istoj, u podnesak tužitelja od 21. kolovoza 2025., u podnesak tužene od 12. prosinca 2025. i u iskaz saslušanog tužitelja.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva te je stavljan prigovor zastare utuženog potraživanja.

7. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna. Na pripremnom ročištu tužitelj je predložio da sud raspravnim rješenjem utvrdi vrijednost predmeta spora kako bi se mogle utvrditi daljnje pristojbe i troškovi postupka, a sve s obzirom na različitost sudske prakse i činjenice da se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje ništetnosti kao i na isplatu plaćene naknade banci, što su dva zahtjeva, time da se napominje da u odnosu kod deklaratornog zahtjeva i kondemnatornog zahtjeva, kod jednog je vrijednost predmeta spora 1.335,67 eura, a kod kondemnatornog je 98,44 eura. Punomoćnik tuženika izjavljuje da ne osporava kondemnatorni iznos zahtjeva u iznosu od 98,44 eura, međutim osporava deklaratorni dio istog te sukladno tome tuženik osporava tužiteljevo neprihvatljivo postavljanje vrijednosti predmeta spora budući da je isto suprotno recentnoj sudskoj praksi koju je tuženik priložio uz sami odgovor na tužbu. Sud je raspravnim rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 98,44 eura. Također, nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 2. veljače 2006., zatim da je iznos kredita 30.990,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita.

8. Dakle, sporna je valjanost točke 5.3. iz Ugovora o kreditu.

9. Tužitelj je iskazao da je 2. veljače 2006. potpisao ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj: 12668/06 u poslovnici tuženika (tada HVB Splitska banka d.d.) u Novoj Gradiški, a kredit koji je sklopljen za svrhu adaptacije obiteljske kuće. Tužitelj iskazuje da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu osoba koja mu je dala potpisati ugovora o kreditu nije objasnila ništa o uvjetima kredita. Bilo je govora o iznosu koji tužitelj je mogao "podići" u banci, o visini mjesečne rate i o vremenu na koji se tužitelj obvezuje isplatiti kredit. Tužitelj nadalje iskazuje, da osoba koja mu je dala potpisati ugovor o kreditu nije objasnila točku 5. istog (kamatna stopa/naknada), pod točka 3. naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelipedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita. Tužitelju nije bila jasna odredba točke 5. pod točke 3. predmetnog ugovora. Isti je iskazao da mu nije jasno na koji način banka dolazi do određivanja postotka ulazne naknade i da mu bankarski službenik nije objasnio kako i zašto je ugovorna naknada od 0,50 % i da mu nije jasno na koji način banka dolazi do određivanja postotka ulazne naknade. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu isti je dobio uz ugovor o kreditu otplatni plan istog, a nije od bankarskog službenika dobio neku drugu dokumentaciju niti su mu uručeni dokumenti naziva opći uvjeti poslovanja ili tablica naknada. Iskazuje da je naknada isplaćena odmah, odnosno umanjena od iznosa isplaćenog kredita. Nadalje, iskazuje da prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili nekog trgovačkog društva. Navodi da ako je i pročitao odredbe ugovora o kreditu, nije siguran koliko bi mogao razumjeti odredbe ugovora o kreditu. Tužitelj nije postavio bankarskom službeniku pitanje o ulaznoj naknadi ili o drugim odredbama kredita.

10. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan obzirom da je potvrdio bitne sastojke iz Ugovora o kreditu, a koje su predmet ovog postupka.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu te iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru.

12. Temeljem članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

13. Temeljem članka 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a stavkom 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

14. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. s izmjenama (Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom članka 81. stavka 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Sukladno odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 0,50 % od iznosa kredita.

18. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila.

19. Dakle, sud cijeni da je tužitelj sporni Ugovor mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti.

20. Sud cijeni da je tužitelj sukladno članku 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

21. S obzirom da je tužitelj temeljem članka 5.3. predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a.

22. I odredbom članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 5.3. Ugovora o kreditu.

24. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu pobliže opisanom u izreci, a tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, stoga je riješeno kao u izreci.

26. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi članka 1115. ZOO-a i članka 29. stavka 2. ZOO-a.

27. Prigovor zastare nije osnovan.

28. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

29. Sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tuženik je dužan naknaditi trošak zastupanja tužitelju u iznosu 100,00 eura temeljem Tbr. 7. točka 9. iz razloga što je za zastupanje u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura, odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova te ukupno 13,26 eura na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu. S preostalim dijelom parničnih troškova u iznosu od 69,92 eura, tužitelj se odbija.

30. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Nova Gradiška, 26. siječnja 2026.

Sutkinja

Marija Tworek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana objave iste na E oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe članka 370 ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. odvjetnica Sandra Đurin iz Nove Gradiške

2. odvjetnik Belizar Tomaić iz Osijeka