R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-340/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški, po sutkinji Mariji Tworek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sandri Đurin, odvjetnici u Novoj Gradiški, protiv tužene Erste i Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima iz OD Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 19. prosinca 2025., u nazočnosti tužiteljice OR, osobno, punomoćnice tužiteljice Sandre Đurin, odvjetnice, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, nakon javne objave presude, 26. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102924890 sklopljenog 29. ožujka 2006. između tužiteljice OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste i Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 koja glasi: „Naknada – Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,500 % (jedancijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke“ pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku Erste i Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 da tužiteljici OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 219,25 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 15 % godišnje koja teče od 31. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 % od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12 % od 1. srpnja 2011.do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku Erste i Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužiteljici OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 238,28 eura zajedno sa zz. kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Odbija se prigovor mjesne nadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607-5102924890 od 29. ožujka 2006., a temeljem kojega je tužiteljica koristila kredit u visini od 23.730 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. U članku 10. Ugovora o kreditu tuženik je kao bankar ugradio odredbu o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,500 %, a ista je naplaćena /ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Temeljem ove ugovorne odredbe tuženik je tužiteljici obračunao i naplatio iznos od 1.651,93 kuna 30. ožujka 2006. Tužiteljica a tuženikom nije pojedinačno pregovarala o odredbama članaka 10. Ugovora o kreditu, već je tužiteljica prihvatila ponudu od strane tuženika, a koji Ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen od strane tuženika. Tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu niti je mogla pregovarati o postotku naplate naknade za obradu kredita. Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. (Narodne novine broj 96/2003) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba članka 296 stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega iznesenog tužitelj predlaže da sud nakon provedene rasprave i utvrđenog činjeničnog stanja donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su Ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Rijeci obzirom da je sjedište tuženika u Rijeci. Tuženik smatra da tužiteljica svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Naime, tuženik je tužiteljici ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Navedena odredba je lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

3. Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. O naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik korisniku kredita na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužiteljici je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Naime, u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, korisniku kredita je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. U navedenom izvatku vidljivo je da je naknada za obradu kredita za istu vrstu kredita određena u visini 1,50 %. Uvažavajući sve dosada iznesene stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske za kondemnatorni dio tužiteljevog zahtjeva nesporno je nastupila zastara iz kojeg razloga tužitelj niti ne može imati pravni interes za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat veće plaćenog temeljem ništetne odredbe. Zakon o parničnom postupku u članku 187. propisuje sljedeće: „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno ne istinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.“

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/51400607-5102924890, sklopljen između Erste i Steiermarskische Bank d.d. kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita od 29. ožujka 2006., dopis punomoćnika tužiteljice upućen tužitelju od 9. svibnja 2025., dopis tužene punomoćnici tužiteljice od 26. svibnja 2025., u odgovor na tužbu i svih priloga istoj, u podnesak tužiteljice od 25. kolovoza 2025., u podneske tužene i u iskaz saslušane tužiteljice.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

6. Sporna je visina i osnova tužbenog zahtjeva te je stavljan prigovor zastare utuženog potraživanja, prigovor statusa potrošača i prigovor mjesne nadležnosti.

7. Na pripremnom ročištu tužiteljica je predložila da sud raspravnim rješenjem utvrdi vrijednost predmeta spora kako bi se mogle utvrditi daljnje pristojbe i troškovi postupka, a sve s obzirom na različitost sudske prakse i činjenice da se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje ništetnosti kao i na isplatu plaćene naknade banci, što su dva zahtjeva, time da se napominje da u odnosu kod deklaratornog zahtjeva i kondemnatornog zahtjeva, kod jednog je vrijednost predmeta spora 1.327,23 eura, a kod kondemnatornog je 219,25 eura. Sud je izvanraspravnim rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 219,25 eura.

8. Prigovor mjesne nadležnosti ovog suda nije osnovan.

8.1. Iz iskaza tužiteljice te iz uvida u Ugovor o kreditu, a glede prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, utvrđeno je da je tužiteljica zaključila Ugovor s tuženikom u poslovnici tuženika u Požegi. Pri zaključenju Ugovora nije bilo nikakvog govora koji će sud biti nadležan u slučaju spora. Vođenje ovog postupka u Rijeci gdje je sjedište tuženika za tužiteljicu bi iziskivalo dodatne financijske izdatke i gubila bi više vremena za odlazak u Rijeku.

8.2. Prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan, a sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

8.3. Obzirom da je Ugovor zaključen kod tuženika u Podružnici u Požegi te obzirom da se o odredbi o nadležnost suda u slučaju spora nije posebno pregovaralo, a također uzimajući u obzir činjenicu da bi tužiteljici vođenje spora pred sudom u Rijeci predstavljalo znatne financijske poteškoće, valjalo je odlučiti kao u izreci glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

8.4. Naime, sud cijeni da odredba Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Rijeci je nepoštena, a time i ništetna jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Tužiteljica iskazuje da je 29. ožujka 2006. potpisala ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102924890 u poslovnici tužitelja u Požegi, a kredit koji je sklopljen za svrhu adaptacije obiteljske kuće, a tužiteljica niti u sklapanja ugovora niti nakon toga nije bila vlasnica niti nositeljica nekakvog obrta niti obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, a niti trgovačkog društva. Tužiteljica iskazuje da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu osoba koja joj je dala potpisati ugovora o kreditu nije objasnila ništa o uvjetima kredita. Tužiteljica nadalje iskazuje, da osoba koja joj je dala potpisati ugovor o kreditu nije objasnila članak 10. istog tj. da je za obradu zahtjeva i odobravanja kredita korisnik kredita, u ovom slučaju tužiteljica, dužan prije korištenja kredita platiti 1,500 % (1,50 %) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 kuna (dvjesto kuna), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naplate naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naplatu sukladno važećim odlukama Banke, na što bi se odnosila naknada za odobrenje zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 1,500 %, a koju je tužiteljica morala platiti prije korištenja kredita. Napominje, da je iznos od 1,500 % visine naknade određen u odnosu na novčani iznos za koju je "podigla" kredit. Ona ne zna koliko je taj novčani iznos za obradu kredita iznosio. Tužiteljica iskazuje da ne zna za koliki je točno novčani iznos banka umanjila iznos ukupno isplaćenog novca na ime sklopljenog ugovora o kreditu. Tužiteljica iskazuje da joj nije poznato da se njezina punomoćnica banci obratila s pisanim upitom. Tužiteljica nadalje iskazuje da došavši u banku nije mogla pregovarati o uvjetima iz kredita, odnosno već ju je dočekao pripremljeni obrazac kredita, tako da nije mogla pregovarati niti o članku 10. Ugovora o kreditu, niti o drugim uvjetima kredita. Tužiteljice nije s bankom, prije nego što je sastavljen ugovor o kreditu, pregovarala pojedinačno o svim ugovornim odredbama iz obrasca kojega je koristila banka. Tužiteljica iskazuje da nije bila u mogućnosti pregovarati o odredbama iz obrasca ugovora kojeg je ponudila banka, već je samo bilo govora o kreditnoj sposobnosti tužiteljice za podizanje predmetnog kredita i smatra da bi u slučaju da je prigovorila kojoj odredbi predloženog ugovora o kreditu na predočenom obrascu istog sklopila s bankom ugovor o kreditu da ne bi došlo do sklapanja ugovora o kreditu. Prilikom predočavanja obrasca ugovora o kreditu koji je ista potpisala bankarski službenik joj nije predao neku drugu dokumentaciju glede bankarskog poslovanja koji se tiču takvih ugovora o kreditu, samo joj je predan otplatni plan prema kojem je trebala u mjesečnim ratama otplaćivati kredit. Tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije uručen dokument naziva opći uvjeti poslovanja, odluke o visinama naknada ili tablice naknada. Bankarski službenik joj nije objasnio gdje može doći do dokumenata koji se tiču kredita koji je sklopila s bankom. Bankarski službenik joj prije sklapanja ugovora o kreditu nije objasnio što je efektivna kamatna stopa, eskontna kamatna i interkalarna kamatna stopa.Tužiteljica je iskazala da joj ugovor o kreditu koji je potpisala nije u cijelosti bio jasan i razumljiv.

10. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan obzirom da je potvrdio bitne sastojke iz Ugovora o kreditu, a koje su predmet ovog postupka.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu te iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru.

12. Temeljem članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

13. Temeljem članka 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a stavkom 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

14. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. s izmjenama (Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom članka 81. stavka 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Sukladno odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,500 % od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,500 % od iznosa kredita.

18. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila.

19. Dakle, sud cijeni da je tužitelj sporni Ugovor mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti.

20. Sud cijeni da je tužitelj sukladno članku 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

21. S obzirom da je tužitelj temeljem točke 10. predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a.

22. I odredbom članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u točki 10. Ugovora o kreditu.

24. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu pobliže opisanom u izreci, a tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, stoga je riješeno kao u izreci.

26. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi članka 1115. ZOO-a i članka 29. stavka 2. ZOO-a.

27. Prigovor zastare nije osnovan.

28. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. staavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

29. Sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tuženik je dužan naknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu 238,28 eura koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 eura, sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT 50,00 eura, podnesak od 25.kolovoz 2025. u iznosu od 50,00 eura, zahtjev od 9. svibnja 2025. od 50,00 eura, zastupanje na ročištu 19. prosinca 2025. prema Tbr. 9.točka 1. OT 50,00 eura, ročište za objavu presude prema Tbr.9.točka 3.OT 25,00 eura.

30. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Nova Gradiška, 26. siječnja 2026.

Sutkinja

Marija Tworek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.

DN-a:

1. odvjetnica Sandra Đurin iz Nove Gradiške

2. OD Hanžeković i partneri iz Zagreba