Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-488/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Vedranu Miličeviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 18. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika, dana 26. siječnja 2026. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-1351/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 11. srpnja 2005. zaključenog između tužiteljice FŽ iz [adresa], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, u dijelu koji glasi:

''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.''

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužiteljici FŽ na ime povrata naknade isplati iznos od 965,65 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 31. srpnja 2005. pa do isplate, time da se kamate u razdoblju od 31. srpnja 2005. pa do 31. prosinca 2007. obračunavaju po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. kamate teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, dok od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. teku po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.053,10 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 26. siječnja 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 375,00 eura, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica FŽ je dana 12. ožujka 2025. podnijela tužbu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-1351/2005 kojeg je tužiteljica zaključila sa prednikom tuženika 11. srpnja 2005. kojim ugovorom je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 124.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste banke na dan korištenja kredita. U odredbi čl. 5 Ugovora o kreditu navedeno je da prilikom korištenja kredita korisnik kredita plaća ulaznu naknadu za obradu kredita.

2. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da joj prednik tuženika, kao kreditor nije niti prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se uvjeti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužiteljicu, u kojem periodu i konačnom iznosu, što je obvezu tužiteljice kao potrošača u potpunosti učinilo neodređenom i neodredivom pa stoga pa stoga nepoštenom i ništetnom u smislu odredbe čl. 47. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 81/01 dalje ZOO/91).

3. Tužiteljica u tužbi navodi kako odredba o tzv. ulaznoj naknadi u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je ista definirana u čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojem ugovoru se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici su tom odredbom nametnute obveze sa čijim sadržajem nije bila upoznata niti je o njima mogla pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Tužiteljica nadalje navodi da nije mogla visinu naknade komparirati sa drugim kreditorima te odabrati opciju koja joj je povoljnija poradi čega je došlo do neravnoteže u međusobnim obvezama trgovca i potrošača na štetu tužiteljice. Dakle, tužiteljica navodi kako je naplaćivanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zakonskim odredbama o čemu postoji brojna sudska praksa.

4. Tužiteljica navodi kako joj je prednik tuženika prilikom prvog korištenja ugovora o kreditu 31. srpnja 2005. naplatio naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) u iznosu od 965,65 eura (7.275,69 kuna) pa tužbom traži povrat tog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 31. srpnja 2005. pa do isplate.

5. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tužiteljice navodeći da je tužbeni zahtjev neosnovan u pogledu pravne osnove. Tuženik je naveo kako pravnu osnovu za naplatu predmetne ulazne naknade predstavlja upravo odredba čl. 5. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a ugovorna obveza je jasna, razumljiva i lako uočljiva.

6. U odgovoru na tužbu tuženik je nadalje naveo da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Izjavio je i prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 371. ZOO/91 kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a tužiteljica je tužbu podnijela 12. ožujka 2025.

7. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-2), ugovor o kreditu (list 4-12), izvadak iz zemljišne knjige (list 13-16), izvadak iz sudskog registra (list 17-28), potvrdu o plaćanju naknade (list 29), odgovor na tužbu (list 40-52) i iskaz tužiteljice kao stranke (list 121).

8. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

9. Tužiteljica FŽ u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. dana 11. srpnja 2005. zaključila Ugovor o kreditu broj 016-1351/2005 te joj je prednik tuženika stavio na raspolaganje iznos od 124.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužiteljica je kredit podigla za potrebu kupnje stana te je prilikom prvog korištenja kredita predniku tuženika platila naknadu u iznosu od 965,65 eura. Kako smatra da je odredba prema kojoj je ona morala platiti naknadu za obradu kredita ništetna podnijela je tužbu sudu radi povrata tog iznosa.

10. Uvidom u priloženi Ugovor (list 4-12) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj o naknadi za troškove obrade kredita (čl. 5), pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljicom, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

11. Iz iskaza tužiteljice kao stranke (list 121) proizlazi da je 2005. imala potrebu podići kredit jer je namjeravala kupiti stan kako bi riješila svoje stambeno pitanje. Pratila je kreditne uvjete banaka te je zaključila da su joj uvjeti u tadašnjoj Hypo-Alpe- Adria-Bank bili najpovoljniji pa je otišla k njima radi zaključenja ugovora o kreditu. Od strane djelatnika banke joj je ponuđen kredit u valuti CHF te joj je rečeno da je CHF stabilna valuta pa se nakon toga odlučila za takav kredit. Ugovor je pročitala te joj nije bilo jasno zašto mora platiti naknadu za obradu kredita, ali joj je rečeno da je to tako te ona nije imala mogućnost utjecati na tu ugovornu obvezu nego ili ju platiti kako bi dobila kredit ili odustati od zaključenja kredita. U vrijeme podizanja kredita nije imala u vlasništvu firmu niti obrt, već je bila u radnom odnosu u poduzeću Kraš te joj je iznos kredita bio potreban isključivo u privatne svrhe kako bi riješila svoje stambeno pitanje. Kada je iz medija i od ostalih korisnika kredita u CHF čula da nije bila dužna platiti naknadu za obradu kredita podnijela je tužbu sudu i traži da joj se vrati taj iznos zajedno s kamatama od dana plaćanja pa do isplate.

12. Nesporno je da je tužiteljica s prednikom tuženika zaključila dana 11. srpnja 2005. Ugovor o kreditu, broj 016-1351/2005 za kupnju stana, u kojem je u čl. 2. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 124.400,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 3. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,99 % koja se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima.

13. U ovom postupku sporna je osnova tužbenog zahtjeva. Sporno je također je li u konkretnom slučaju nastupila zastara obzirom da je tuženik tijekom postupka navodio da kod instituta stjecanja bez osnove zastarni rok od 5 godina teče od dana sklapanja ništetnog pravnog posla pa obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja pravnog posla.

14. Odredbom čl. 12. ZOO/91 propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

15. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. Prema odredbama čl. 82. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

17. Prema odredbi čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

19. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

22. Tužiteljica tijekom postupka navodi da je predmetna odredba nejasna budući da ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi te je samim time u suprotnosti s odredbom čl. 50. st. 1. ZOO/91.

23. Sukladno čl. 59. Zakona o potrošačkom kreditiranju Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora pa je tuženik na tužiteljicu kao potrošača prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

24. Sud prihvaća navode tužiteljice da tuženik tijekom postupka nije dokazao na što se odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije dokazao da je naplaćena naknada odgovarala stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti sa zahtjevom postupanja u dobroj vjeri.

25. Što se tiče navoda tuženika da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i uočljiva, valja reći da je tužiteljica potrošač, odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju, niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da tužiteljica nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koja je sklapanju predmetnog ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. Obzirom da je tužiteljica temeljem odredbe čl. 5. predmetnog ugovora platila tuženiku jednokratnu naknadu za obradu i odobrenje kredita, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. ZZP jer predstavljaju nepoštene odredbe.

26. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 120/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na Ugovore o stambenim kreditima sklopljenima prije stupanja na snagu tog zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) preciznije su definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadnu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom su ugovorene jednokratne naknade bez određivanja njihove visine, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, tuženik je odgovoran za ugovaranje takvih ništetnih odredbi jer je iste nametnuo tužiteljici kao potrošaču bez mogućega pregovaranja te se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem. Napominje se i to da se o odredbama akata kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati pa se nije moglo pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se naplaćuju iz te naknade, u vidu administrativnih troškova administracije, troškova osoblja i slično ti troškovi ulaze u redovito poslovanje tuženika pa nije jasno zašto bi te troškove trebao snositi ugovaratelj kredita, odnosno zašto bi se ti troškovi naplaćivali iz predmetne naknade.

27. Dakle, nakon provedenoga postupka utvrđeno je da je odredba o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita ništetna jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, odredba je sadržana u tipskom ugovoru, u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se naknada sastoji, što je uzrokovalo neravnotežu obveza na štetu potrošača pa je sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i proglasio ništetnom navedenu odredbu kredita (točka I. izreke).

28. Visina tužbenoga zahtjeva bila je nesporna jer je tuženik u odgovoru na tužbu od 12. lipnja 2025. priznao visinu tužbenoga zahtjeva. Sud visinu tužbenoga zahtjeva također prihvaća kao istinitu i točnu te je tuženiku naložio da isplati tužiteljici plaćeni iznos naknade zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

29. Prigovor zastare kojega je isticao tuženik nije osnovan. Ovo stoga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tužiteljica u tužbenom zahtjevu zatražila utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u kojoj je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita prije korištenja, a sud smatra da je ta odredba ništetna od utvrđenja suda počinje teći zastarni rok od 5 godina za povrat uplaćenog iznosa. Dakle, potraživanje tužiteljice nije u zastari jer odluka o ništetnosti još nije postala pravomoćna.

30. Odredbom čl. 210. st. 1. ZOO/91, propisano je da kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi, a čl. 214. ZOO/91 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Prema čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

32. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ništetna pa je proglasio ništetnom dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu kao što je to pod točkom I. izreke navedeno te naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 965,65 eura s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos (točka II. izreke).

33. Sud je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od 31. srpnja 2005. pa do isplate kao što je to tužiteljica i zatražila.

34. Odluka o kamatama u skladu je sa odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04 i 72/20), čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i čl. 214. ZOO/91.

35. Kako je tužiteljica uspjela u ovom postupku dosuđen joj je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.053,10 eura (točka III. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), troška sastava podneska od 30. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), troška zastupanja na ročištima 10. studenog 2025. i 18. prosinca 2025., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), PDV-a u iznosu od 200,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu, svako u iznosu od 26,55 eura.

36. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

37. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 375,00 eura pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

38. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 26. siječnja 2026.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

3. presuda nepravomoćna

4. vidi upisnik 'P'

5. zovi tužiteljicu na plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 eura

6. kal. 15 dana