Poslovni broj: P-977/2025-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 22. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a koja presuda je objavljena 26.siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 396- 123/2006 sklopljenog 3. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao Banke, a kojom je ugovoreno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 181,21 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 30. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 8.5.2006. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 245,29 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 26. siječnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan,.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 3. svibnja 2006. kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj. 396.123006 temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 19.550,00 CHF. Ugovorena da je tzv. ulazna naknada koja je naplaćena 8.svibnja 2006. g. u iznosu od 181,21 eura odnosno 1,50 % od iznosa kredita. Smatra da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba o plaćanju navedene ulazne naknade jer je ugovorena prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru bez posebnih pregovora o tim odredbama, po principu uzmi ili ostavi i ista kao potrošač nije mogla utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknada, na koje se troškove odnosi ,niti kako je određen njezin postotak slijedom čega je odredba o spornoj naknadi uzrokovala neravnotežu na štetu potrošača tužitelja i zbog toga je ništetna. Navodi da je spomenuta odredba nepoštena i ništetna u smislu odredbe čl. 81. i. 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i 296. Zakona o obveznim odnosima i to odredba čl.5. Ugovora prema kojoj je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,50% naknade na iznos kredita. Tuženik da je na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist koja se ogleda u neosnovano naplaćenoj ulaznoj naknadi. Kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na njezinu štetu to tužiteljica pored utvrđenja ništavosti odredbe čl .5. Ugovora o kreditu traži isplatu plaćene naknade s kamatama i troškovima postupka. Predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu te ističe prigovor zastare. Navodi da ne treba provoditi test poštenosti za jasne, razumljive i lako uočljive odredbe o ugovoru o cijeni. Navodi da je riječ o naknadi koja predstavlja cijenu. Odredba da je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Njezinim ugovaranjem nije došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Osporava tijek zakonskim zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Ne osporava visinu plaćene naknade od 181,21 eura.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja. Stranke su učinile nespornim da je plaćena naknada u iznosu od 181,21 eura pa nije bilo potrebe provoditi dokaz financijskim vještačenjem.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužitelj potražuje ovom tužbom utvrđenje ništavosti ugovorne odredbe čl. 5. o plaćanju ulazne naknade te traži iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita budući se radi o ništavoj ugovornoj odredbi. Visina i datum plaćanja predmetne naknade nije sporna. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništave ugovorna odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 3. svibnja 2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 19.550,00 CHF protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužitelju od iznosa kredita dana 8. svibnja 2006. naplaćen iznos od 181,21 eura/ 1.365,37HRK na ime naknade za obradu kredita. Sporno je da li je ugovorna odredbe čl. 5. o naplati naknade za obradu kredita ništetna te posljedično ima li tužitelj pravo na isplatu plaćene naknade.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je podigao predmetni kredit radi kupnje automobila kojeg koristi u privatne svrhe. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje ( čl. 5. sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništava. Radi se o odredbi čl. 5.predmentog ugovora o kreditu koja glasi: " prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita "

11.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za korištenje, a ta ugovorna odredba tj. dijelovi iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je platio sve što je trebalo da bi dobio kredit, pročitao je tekst ugovora ali shvatio je koliko je shvatio budući je bravar po struci, ne sjeća se odredbe o plaćanju jednokratne naknade ali zna da mu nitko nije ništa objašnjavao niti mu je objašnjeno zbog čega se plaća ta naknada. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 1,50 % od iznosa odobrenog kredita te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 1,50 % od odobrenog kredita. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 5. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

13. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je platio sve što je trebalo i da je potpisao ugovor što znači da je tekst ugovora bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njezinu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

14. S obzirom da je ugovorna odredbe čl. 5. o plaćanju predmetne naknade ništava tuženik je u obvezi isplatiti iznos od 181,21 eura koliko je tužitelju naplaćeno na ime predmetne naknade. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

15.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužitelja nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva na dan 8. svibnja 2006. g. ; tužba je podnesena 6.6.2025.. ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 20.08.2025. u visini od po 25 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištu 22.1.2026. u visini od 25 bodova a na ročištu 20.10.2025. u visini od 12,5 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om iznosi 218,75 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na tužbu od 13,27 eura i na presudu od 13,27 eura pa je ukupni trošak tužitelja 245,29 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja je odbijen. Ovo stoga što mu nisu priznati troškovi pristupa na sva ročišta po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga.

U Rijeci, 26. siječnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje pristojba na tužbu 13,27 eura i presudu 13,27 eura

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 6,64 eura

U Rijeci , 26.1.2026..