Republika Hrvatska
Općinski sud u Metkoviću
Andrije Hebranga 9
20350 Metković
Poslovni broj: P-695/2019-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužiteljice ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Nedjeljko Tutavac i Luka Šiljeg, odvjetnici u Pločama, Vukovarska 6, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. Zagreb, Radnička cesta 54, radi ništetnosti i naplate, dana 26. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu br. 256 -126/2004, kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 18. listopada 2004. god. i solemnizirali dana 27. listopada 2004. godine kod javnog bilježnika Mihe Plećaša iz Metkovića pod br. OU-341/04.
II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu br. 256-126/2004, kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 18. listopada 2004. god. i solemnizirali dana 27. listopada 2004.godine kod javnog bilježnika Mihe Plećaša iz Metkovića pod br.OU - 341/04 - u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).
III. Nalaže se tuženiku da na ime iznosa preplate s osnova više plaćene kamate po predmetnom kreditu isplati tužiteljici iznos od 869,81 eura, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.godine do 31. srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%, koje na pojedine novčane iznose
teku kako slijedi:
-na iznos od 3,91 EUR počevši od 30.rujna 2007.godine do isplate,
-na iznos od 3,87 EUR počevši od 31.listopada 2007.godine do isplate,
-na iznos od 3,84 EUR počevši od 30.studenog 2007.godine do isplate,
-na iznos od 3,82 EUR počevši od 31.prosinca 2007.godine do isplate,
-na iznos od 3,78 EUR počevši od 31.siječnja 2008.godine do isplate,
-na iznos od 3,75 EUR počevši od 29.veljače 2008.godine do isplate,
-na iznos od 14,02 EUR počevši od 31.ožujka 2008.godine do isplate,
-na iznos od 13,91 EUR počevši od 30.travnja 2008.godine do isplate,
-na iznos od 13,79 EUR počevši od 31.svibnja 2008.godine do isplate,
-na iznos od 13,67 EUR počevši od 30.lipnja 2008.godine do isplate,
-na iznos od 13,55 EUR počevši od 31.srpnja 2008.godine do isplate,
-na iznos od 13,43 EUR počevši od 31.kolovoza 2008.godine do isplate,
-na iznos od 13,31 EUR počevši od 30.rujna 2008.godine do isplate,
-na iznos od 20,69 EUR počevši od 31.listopada 2008.godine do isplate,
-na iznos od 20,50 EUR počevši od 30.studenog 2008.godine do isplate,
-na iznos od 20,31 EUR počevši od 31.prosinca 2008.godine do isplate,
-na iznos od 20,11 EUR počevši od 31.siječnja 2009.godine do isplate,
-na iznos od 19,91 EUR počevši od 28.veljače 2009.godine do isplate,
-na iznos od 19,71 EUR počevši od 31.ožujka 2009.godine do isplate,
-na iznos od 19,52 EUR počevši od 30.travnja 2009.godine do isplate,
-na iznos od 19,31 EUR počevši od 31.svibnja 2009.godine do isplate,
-na iznos od 19,10 EUR počevši od 30.lipnja 2009.godine do isplate,
-na iznos od 18,89 EUR počevši od 31.srpnja 2009.godine do isplate,
-na iznos od 18,68 EUR počevši od 31.kolovoza 2009.godine do isplate,
-na iznos od 18,47 EUR počevši od 30.rujna 2009.godine do isplate,
-na iznos od 18,25 EUR počevši od 31.listopada 2009.godine do isplate,
-na iznos od 18,04 EUR počevši od 30.studenog 2009.godine do isplate,
-na iznos od 17,81 EUR počevši od 31.prosinca 2009.godine do isplate,
-na iznos od 17,59 EUR počevši od 31.siječnja 2010.godine do isplate,
-na iznos od 17,37 EUR počevši od 28.veljače 2010.godine do isplate,
-na iznos od 17,14 EUR počevši od 31.ožujka 2010.godine do isplate,
-na iznos od 16,91 EUR počevši od 11.svibnja 2010.godine do isplate,
-na iznos od 16,68 EUR počevši od 31.svibnja 2010.godine do isplate,
-na iznos od 16,44 EUR počevši od 30.lipnja 2010.godine do isplate,
-na iznos od 16,21 EUR počevši od 24.kolovoza 2010.godine do isplate,
-na iznos od 15,96 EUR počevši od 15.listopada 2010.godine do isplate,
-na iznos od 15,72 EUR počevši od 15.listopada 2010.godine do isplate,
-na iznos od 15,48 EUR počevši od 23.studenog 2010.godine do isplate,
-na iznos od 15,24 EUR počevši od 13.prosinca 2010.godine do isplate,
-na iznos od 12,63 EUR počevši od 13.siječnja 2011.godine do isplate,
-na iznos od 12,42 EUR počevši od 16.veljače 2011.godine do isplate,
-na iznos od 12,20 EUR počevši od 23.ožujka 2011.godine do isplate,
-na iznos od 11,98 EUR počevši od 21.travnja 2011.godine do isplate,
-na iznos od 11,76 EUR počevši od 23.svibnja 2011.godine do isplate,
-na iznos od 11,54 EUR počevši od 20.lipnja 2011.godine do isplate,
-na iznos od 11,32 EUR počevši od 22.srpnja 2011.godine do isplate,
-na iznos od 11,09 EUR počevši od 24.kolovoza 2011.godine do isplate,
-na iznos od 10,86 EUR počevši od 19.rujna 2011.godine do isplate,
-na iznos od 10,63 EUR počevši od 24.listopada 2011.godine do isplate,
-na iznos od 8,87 EUR počevši od 21.studenog 2011.godine do isplate,
-na iznos od 8,67 EUR počevši od 27.prosinca 2011.godine do isplate,
-na iznos od 8,47 EUR počevši od 20.siječnja 2012.godine do isplate,
-na iznos od 8,25 EUR počevši od 20.veljače 2012.godine do isplate,
-na iznos od 8,05 EUR počevši od 19.ožujka 2012.godine do isplate,
-na iznos od 7,84 EUR počevši od 18.travnja 2012.godine do isplate,
-na iznos od 7,63 EUR počevši od 17.svibnja 2012.godine do isplate,
-na iznos od 7,41 EUR počevši od 14.lipnja 2012.godine do isplate,
-na iznos od 7,20 EUR počevši od 19.srpnja 2012.godine do isplate,
-na iznos od 6,98 EUR počevši od 20.kolovoza 2012.godine do isplate,
-na iznos od 6,76 EUR počevši od 20.rujna 2012.godine do isplate,
-na iznos od 6,54 EUR počevši od 15.listopada 2012.godine do isplate,
-na iznos od 6,31 EUR počevši od 15.studenog 2012.godine do isplate,
-na iznos od 6,09 EUR počevši od 13.prosinca 2012.godine do isplate,
-na iznos od 5,86 EUR počevši od 11.siječnja 2013.godine do isplate,
-na iznos od 5,63 EUR počevši od 12.veljače 2013.godine do isplate,
-na iznos od 5,40 EUR počevši od 13.ožujka 2013.godine do isplate,
-na iznos od 5,16 EUR počevši od 8.travnja 2013.godine do isplate,
-na iznos od 4,93 EUR počevši od 15.svibnja 2013.godine do isplate,
-na iznos od 4,69 EUR počevši od 17.lipnja 2013.godine do isplate,
-na iznos od 4,44 EUR počevši od 16.srpnja 2013.godine do isplate,
-na iznos od 4,21 EUR počevši od 19.kolovoza 2013.godine do isplate,
-na iznos od 3,96 EUR počevši od 13.rujna 2013.godine do isplate,
-na iznos od 3,71 EUR počevši od 3.listopada 2013.godine do isplate,
-na iznos od 3,46 EUR počevši od 12.studenog 2013.godine do isplate,
-na iznos od 3,21 EUR počevši od 2.prosinca 2013.godine do isplate,
-na iznos od 2,95 EUR počevši od 9.siječnja 2014.godine do isplate,
-na iznos od 0,24 EUR počevši od 21.ožujka 2014.godine do isplate,
-na iznos od 0,22 EUR počevši od 21.ožujka 2014.godine do isplate,
-na iznos od 0,24 EUR počevši od 20.svibnja 2014.godine do isplate,
-na iznos od 0,24 EUR počevši od 20.svibnja 2014.godine do isplate,
-na iznos od 0,24 EUR počevši od 21.srpnja 2014.godine do isplate,
-na iznos od 0,24 EUR počevši od 21.srpnja 2014.godine do isplate,
-na iznos od 0,24 EUR počevši od 31.srpnja 2014.godine do isplate,
-na iznos od 0,17 EUR počevši od 31.kolovoza 2014.godine do isplate,
-na iznos od 0,12 EUR počevši od 30.rujna 2014.godine do isplate, te
-na iznos od 0,06 EUR počevši od 31.listopada 2014.godine do isplate,
sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
IV. Nalaže se tuženiku da na ime iznosa preplate s osnova tečaja po predmetnom kreditu isplati tužitelju iznos od 3.315,53 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.godine do 31. srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023.godine po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:
-na iznos od 9,31 EUR počevši od 30.studenog 2004.godine do isplate,
-na iznos od 7,10 EUR počevši od 31.prosinca 2004.godine do isplate,
-na iznos od 2,31 EUR počevši od 31.siječnja 2005.godine do isplate,
-na iznos od 1,82 EUR počevši od 28.veljače 2005.godine do isplate,
-na iznos od 44,84 EUR počevši od 20.lipnja 2011.godine do isplate,
-na iznos od 75,66 EUR počevši od 22.srpnja 2011.godine do isplate,
-na iznos od 95,31 EUR počevši od 24.kolovoza 2011.godine do isplate,
-na iznos od 85,21 EUR počevši od 19.rujna 2011.godine do isplate,
-na iznos od 74,17 EUR počevši od 24.listopada 2011.godine do isplate,
-na iznos od 72,76 EUR počevši od 21.studenog 2011.godine do isplate,
-na iznos od 71,91 EUR počevši od 27.prosinca 2011.godine do isplate,
-na iznos od 77,16 EUR počevši od 20.siječnja 2012.godine do isplate,
-na iznos od 81,74 EUR počevši od 20.veljače 2012.godine do isplate,
-na iznos od 82,36 EUR počevši od 19.ožujka 2012.godine do isplate,
-na iznos od 79,19 EUR počevši od 18.travnja 2012.godine do isplate,
-na iznos od 81,33 EUR počevši od 17.svibnja 2012.godine do isplate,
-na iznos od 82,79 EUR počevši od 14.lipnja 2012.godine do isplate,
-na iznos od 80,33 EUR počevši od 19.srpnja 2012.godine do isplate,
-na iznos od 80,98 EUR počevši od 20.kolovoza 2012.godine do isplate,
-na iznos od 79,13 EUR počevši od 20.rujna 2012.godine do isplate,
-na iznos od 75,20 EUR počevši od 15.listopada 2012.godine do isplate,
-na iznos od 79,45 EUR počevši od 15.studenog 2012.godine do isplate,
-na iznos od 81,49 EUR počevši od 13.prosinca 2012.godine do isplate,
-na iznos od 80,01 EUR počevši od 11.siječnja 2013.godine do isplate,
-na iznos od 71,98 EUR počevši od 12.veljače 2013.godine do isplate,
-na iznos od 78,80 EUR počevši od 13.ožujka 2013.godine do isplate,
-na iznos od 79,39 EUR počevši od 8.travnja 2013.godine do isplate,
-na iznos od 76,72 EUR počevši od 15.svibnja 2013.godine do isplate,
-na iznos od 68,41 EUR počevši od 17.lipnja 2013.godine do isplate,
-na iznos od 68,2 EUR počevši od 16.srpnja 2013.godine do isplate,
-na iznos od 70,24 EUR počevši od 19.kolovoza 2013.godine do isplate,
-na iznos od 73,51 EUR počevši od 13.rujna 2013.godine do isplate,
-na iznos od 78,05 EUR počevši od 3.listopada 2013.godine do isplate,
-na iznos od 75,71 EUR počevši od 12.studenog 2013.godine do isplate,
-na iznos od 77,36 EUR počevši od 2.prosinca 2013.godine do isplate,
-na iznos od 79,24 EUR počevši od 9.siječnja 2014.godine do isplate,
-na iznos od 2,17 EUR počevši od 21.ožujka 2014.godine do isplate,
-na iznos od 2,02 EUR počevši od 21.ožujka 2014.godine do isplate,
-na iznos od 2,22 EUR počevši od 20.svibnja 2014.godine do isplate,
-na iznos od 2,07 EUR počevši od 20.svibnja 2014.godine do isplate,
-na iznos od 2,12 EUR počevši od 21.srpnja 2014.godine do isplate,
-na iznos od 2,06 EUR počevši od 21.srpnja 2014.godine do isplate,
-na iznos od 200,42 EUR počevši od 31.srpnja 2014.godine do isplate,
-na iznos od 206,81 EUR počevši od 31.kolovoza 2014.godine do isplate,
-na iznos od 205,48 EUR počevši od 30. rujna 2014.godine do isplate, te
-na iznos od 210,99 EUR počevši od 31. listopada 2014. godine do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
V. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.326,60 eura sa zateznim kamatama koje od presuđenja pa do isplate teku po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je sa tuženikom - tada pod tvrtkom (nazivom) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sklopila dana 18. listopada 2004. godine Ugovor o kreditu broj: 256-126/2004, koji ugovor je solemniziran dana 27. listopada 2004 godine od strane Mihe Plećaša, javnog bilježnika u Metkoviću pod brojem: OU-341/04,a temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici odobren namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, koji kredit je tužiteljica otplatila u cijelosti 31. listopada 2014.godine. Tuženik je u međuvremenu promijenio naziv te od 11. srpnja 2016. godine posluje pod nazivom Addiko bank d.d. U članku 3.Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje. Međutim, čl. 6. predmetnog Ugovora određeno je da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu Banke. Dakle, naprijed navedenom odredbom - kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa - nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate. Drugim riječima, predmetnom odredbom - koju je sastavio tuženik i na koju tužiteljica nije imala apsolutno nikakav utjecaj - određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci Banke - tuženika (dakle, jedne ugovorne strane), bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno bez da su utvrđene bilo kakve pojedinosti glede promjene kamatne stope. Slijedom navedenog, ta veoma važna ugovorna odredba (kojom je zapravo određena cijena) sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu je potpuno nerazumljiva tužiteljici, posebice kada se uzme u obzir da je ista zapravo prosječni potrošač, koja ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja. Ovdje valja naglasiti i da je presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovora odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva - a što u konkretnom slučaju znači da su tužiteljici u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Prema odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljičin nepovoljniji položaj, ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope. Budući da je promjenjivost kamatne stope, a što je nesumnjivo jedna od ključnih ugovornih odredbi, ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja - i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naime, jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara - dakle, potpuno izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu - tuženik, kao vjerovnik, je zapravo jednostrano određivao obvezu tužiteljice, kao dužnika. S druge pak strane, tužiteljica nije mogla niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za nju proizlaze. Isto tako, tužiteljica nije mogla niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi - a što ovdje nije slučaj. Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivos t redovne kamatne stope nepoštena i ništetna nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posi.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. Odredbom l. 2. predmetnog Ugovora određeno je da Banka - tuženik odobrava Korisniku kredita - tužiteljici nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 3. Ugovora određeno je da se kamata obračunava mjesečno, da je uključena u anuitete te da se naplaćuje u skladu sa stavkom II toga članka. Odredbom čl.3.stavak II određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 407,71 CHF, obračunato po srednjem tečaju za CHF (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužiteljicu (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu - karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica nije bila informirana, odnosno upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužiteljicu na sljedeće činjenice:
- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;
- da je CHF valuta u koju „bježi" kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;
- da je MIMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;
- da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan;
- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;
- te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.
Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici - budući da tužiteljica, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa joj nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka - trgovac) ju o tome ni na koji način nije informirao. Tužiteljica je od strane tuženika bila informirana samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF-a naraste ili padne – a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužiteljica znala i ranije. Međutim, budući da nije informirana o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozorena na naprijed navedene rizike - tužiteljica je Ugovor o kreditu sklopila s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate samo neznatno oscilirati. Glede (ne)razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, i ovdje treba skrenuti pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C-186/16. Tako je već citiranom presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje, presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost apreci jacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužiteljica, kao potrošač, (bila) dužna vratiti tuženiku. Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute - CHF. Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu - dok je tužiteljica, kao potrošač, prihvatila i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne" presude Pž-6632/17 - a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužiteljica (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjesna da ih ne razumije, jer su joj na prvi pogled jasne pa misli da je preuzela samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) - pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna "ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužiteljica u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 323. ZOO/05
- od tuženika potražuje preplaćene iznose po tim osnovama. Prema mišljenju tužiteljice, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu - 5,25% te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita. Obzirom da tužiteljica zbog proteka vremena ne može decidirano reći na koji točno dan joj je isplaćen odobreni iznos kredita, a imajući u vidu da ista ne posjeduje dokumentaciju iz koje je to sa sigurnošću vidljivo predlaže se Sudu naložiti tuženiku dostavu podatka o datumu isplate kredita, obvezati tuženika na dostavu podatka o datumu isplate kredita tužiteljici te financijsko - knjigovodstveno vještačenje od strane ovlaštenog vještaka. Prije pokretanja ovog postupka tužiteljica se obratila tuženiku sa zahtjevom za izdavanjem dokumentacije koja je potrebna radi određivanja visine tužbenog zahtjeva. Međutim, tuženik je odbio udovoljiti naprijed navedenom zahtjevu, iako traženu dokumentaciju zasigurno posjeduje te ju je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati tužiteljici. Obzirom da tužiteljica, dakle, u ovom trenutku ne raspolaže dokumentacijom (osim Ugovora o kreditu i priloženog Otplatnog plana) temeljem koje bi bilo moguće utvrditi visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtjeva ovom tužbom, ista objektivno nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu u smislu njegove visine. Stoga se - pozivom na odredbu čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku -predlaže Sudu naložiti tuženiku dostavu tražene dokumentacije, nakon čega će tužiteljica (po provedbi financijsko - knjigovodstvenog vještačenja) točno odrediti visinu tužbenog zahtjeva, kao i tijek pripadajuće zakonske zatezne kamate koja teče od uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do konačne isplate. Tužiteljica u ovom trenutku može samo pretpostaviti da je riječ o tražbini u iznosu ne manjem od 11.000,00 kn pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora. Naposljetku, ističe se da je odredbom čl. 20. Ugovora o kreditu za sve sporove iz istoga ugovorena nadležnost suda u Metkoviću.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu, u iznosu koji iznos tužitelj zadržava pravo specificirati nakon što tuženik u spis dostavi određenu dokumentaciju te nakon što se izvede dokaz odgovarajućim vještačenjem, a koju novčanu tražbinu navodno tužitelj ima prema tuženiku s osnove ništetnih Ugovora o kreditu broj: 256-126/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope te valutna klauzula u CHF. Tuženik ovim putem daje svoj odgovor na tužbu tužitelja od 05. lipnja 2019. godine. Tuženik izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati te pored toga ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku. Naime, u tužbi se neosnovano tvrdi kako je tužbeni zahtjev postavljen sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe kako nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe u ovom konkretnom slučaju. Prema navedenoj odredbi „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.“ Iz sadržaja predmetne odredbe razvidno je kako moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (i to kumulativno) za valjano postavljanje tzv. nespecificiranih kondemnacija: a) mora biti riječ o situaciji u kojoj tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje posjeduje tuženik
b) mora biti riječ o podacima koje je tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa ili o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke.
U ovom slučaju nije ispunjen niti jedan od spomenutih uvjeta. U prvom redu, tuženik ističe kako tužitelj raspolaže (ili bi barem trebao raspolagati) svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Sva dokumentacija iz kojih su razvidni svi potrebni podaci bili su već dostavljeni tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope i otplatne planove nakon svake izvršene promjene. Isto tako, tužitelj je taj koji je vršio uplate po Ugovoru o kreditu pa bi tužitelj trebao znati koliko je i kada plaćao na ime mjesečnih anuiteta. Iz navedenog je razvidno kako za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije uopće potrebno dostaviti tužitelju spomenutu dokumentaciju obzirom da je tužitelj i bez tuženika u mogućnosti pribaviti sve potrebne podatke radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (jer sve potrebne dokumente već ima). Tuženik ističe kako nije ispunjen niti ovaj uvjet obzirom da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi tuženik b io u obvezi dostaviti tužitelju zatražene podatke, i to niti po jednoj od zakonom predviđenih osnova:
- ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa – navedeno iz razloga što je kredit prema Ugovoru o kreditu u cijelosti otplaćen 2012. godine. Dakle, Ugovor o kreditu je ispunjen odnosno obveznopravni odnos između stranaka prestao je ispunjenjem sukladno članku 160. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Navedeno znači kako između stranaka ovog spora više ne postoji nikakav građanskopravni odnos, a pogotovo ne takav odnos u okviru kojeg bi tuženik bio dužan dostaviti tužitelju zatražene podatke.
- ne postoji obveza niti temeljem razloga da bi podaci bili zajednički za obje stranke, iz sadržaja podataka koje tužitelj traži razvidno je kako nije riječ o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke u smislu odredbe članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Riječ je o iznimci od pravila propisanog u članku 186. stavku 1. Zakona o parničnom postupku da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi. Obzirom da nema pretpostavki za primjenu navedene iznimke, tužitelj ne može izbjeći primjenu spomenutog članka 186. stavka 1. u uvjetima u kojima je tužitelj objektivno u mogućnosti odrediti odnosno specificirati svoj tužbeni zahtjev.
11. Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, iako je tužitelj propustio naznačiti u tužbi pravnu osnovu svoje navodne tražbine odnosno pravni propis temeljem kojeg smatra da bi njegov tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, iz tužbe se dade zaključiti kako tužitelj smatra da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Ugovoru o kreditu) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je dana 18.10.2004. godine. Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu je prestao postojati. Dakle, ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj k lauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Utvrđenje ništetnosti podrazumijeva, prije svega, postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost. Međutim, u ovom konkretnom slučaju navedene odredbe više ne postoje, a tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: − Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno: da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope; − Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope; − Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF.
Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu; temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Ugovor o kreditu. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parn ici potrebno je da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredaba. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita), da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smis lu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Naprijed navedeno stajalište izraženo je u pravnoj teoriji, konkretno u stručnom članku mr. sc. FĆ, dipl. iur., u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18. Dokaz: - stručni članak autora mr. sc. FĆ, dipl. iur., „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18 27. Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Ko lektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kreditu. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjekt ivnih prava pojedinačnih potrošača. S tim u vezi, mr. sc. RĆ, dipl. iur. u spomenutom članku utvrđuje sljedeće: „...pravomoćnost presude ne odnosi na neodređen broj fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi i prava povrijeđeni ili su mogli biti povrijeđeni. U parnici koja je pokrenuta kolektivnom tužbom može biti utvrđeno da je tuženik, primjerice, povrijedio interese ili prava potrošača općenito, ali ne i da je povrijeđeno određeno pravo ili interes SĆ, koji treba (ako hoće) pokrenuti posebnu parnicu. „Budući da se u čl. 502.c govori o posebnim parnicama koje mogu pokrenuti fizičke i pravne osobe, nije moguće izvoditi zaključak da ta odredba proširuje subjektivne granice pravomoćnosti. Činjenica da se fizičke i pravne osobe u tim posebnim parnicama mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz kolektivne tužbe i da je sud u posebnoj parnici za to pravno utvrđenje vezan ne znači proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti.“ Dokaz: - stručni članak autora mr. sc. FĆ, dipl. iur., „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 83. ZZP’03 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na Presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine, Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, Odluku Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine te Odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine. U navedenom sporu potrošač je u svojstvu tužitelja, između ostalog, osporavao valjanost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ističući kako je riječ o potpuno neodređenoj formulaciji koja nije mogla biti jasna tužitelju. Bez obzira što se radi o kreditu vezanom uz valutu EUR (a ne CHF) potrošač se u parnici pozivao i na pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora, a drugostupanjski sud je prihvatio tumačenje prema kojoj se može u smislu navedenih odluka na odgovarajući način sagledati i pravna situacija u ovoj parnici. Za odluku žalbenog suda o osnovanosti žalbe bilo je ključno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj/potrošač po struci diplomirani ekonomist i vlasnik trgovačkog društva koje pruža usluge investicijskog društva, plasmana financijskih instrumenata, posredovanja pri sklapanju financijskih poslova i dr. U takovim činjeničnim okolnostima Županijski sud u Puli je utvrdio kako promjenjiva kamatna stopa nije bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da je tužitelj kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s time se suglasio, ali i to da odredba o kamatnoj stopi nije nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača obzirom da je ista tužitelju bila razumljiva. Ovdje se citiraju ključni dijelovi predmetne drugostupanjske presude: „Po ocjeni ovog suda ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu čl. 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. st.2. ZOO, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način, na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit.“
- „Dakle, budući da ugovorna odredba o kamati tužitelju nije bila ni nejasna ni nerazumljiva, nije ju dopušteno ocjenjivati u smislu odredbe čl. 99. ZZP. S obzirom na razumljivost odredbe o kamatama i s obzirom na to da je odredba o kamatama samom tužitelju bila razumljiva, te ju je potpisivanjem ugovora prihvatio, prema njegovim navodima u postupku o visini kamate se i pregovaralo, odredba nije nepoštena ni u smislu čl. 96. ZZP, a u postupku nije dokazano ni da je uzrokovala znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da u postupku nije ni utvrđivano koliko bi kamate tužitelj platio da je ugovorio fiksnu kamatnu stopu za vrijeme cijelog trajanja kredita.“ Dokaz: - Presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/2017 od dana 14.06.2018. godine. U navedenoj odluci sud je utvrdio da su za pitanje meritornog odlučivanja u kolektivnom sporu pravno relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita odnosno općenita komunikacija banaka sa svim potrošačima te da su, s druge strane, informacije koje su potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora prilikom sklapanja ugovora o kreditu pravno relevantni za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Na taj način VTSRH potvrđuje kako činjenične okolnosti od kojih zavisi donošenje meritorne odluke u kolektivnom sporu i pojedinačnim sporovima nisu iste. Kolektivni spor ima u vidu apstraktnog („prosječnog“) potrošača dok se u pojedinačnim sporovima odlučuje o pravima konkretnih pojedinačnih potrošača koji se međusobno razlikuju po stupnju znanja i informiranosti. Odredbe koje možda nisu razumljive prosječnom potrošaču ne moraju nužno biti nerazumljive i u odnosu na sve konkretne pojedinačne potrošače. VTSRH utvrđuje sljedeće:▪ „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču. “Dokaz: - Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine. U navedenoj odluci sud je utvrdio da:▪ „Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo. U navedenoj odluci sud je utvrdio da:▪ „...nacionalni sud mora provjeriti je li pružatelj usluga predmetnim potrošačima priopćio sve relevantne informacije koje im omogućuju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe, poput one o kojoj je riječ uglavnom postupku, po njihove financijske obveze.“...članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na nač in da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. (...) Na nacionalnom sudu je da izvrši potrebne provjere u tom pogledu. "Dokaz: - Odluka Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017.godine- Odluka Suda Europske unije u predmetu C-484/08 od dana 03.06.2010.godine. Iz naprijed navedene argumentacije jasno i nedvojbeno proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima –bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja – zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika. Valjanost odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli34. Valutna klauzula sadržana je u članku 2. i 3. Ugovora o kreditu koji glase:▪ „Banka gospođi ZĆ iz [adresa] datum rođenja: **.**.1955. godine u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.000,00CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije kuće“▪ „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 407,71 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 30.11.2004. godine. Tuženik u ovom odgovoru na tužbu tvrdi i detaljno argumentira da va lutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03;c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81.ZZP’03.Ad/a) – dozvoljenost ugovaranja valutne klauzule. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu(Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO -a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U -I- 392/2011 i dr. od dana13.12.2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Ustavni sud je prilikom donošenja svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu. Naime, iz obrazloženja Zakona o obveznim odnosima iz 1993. godine, kada je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, proizlazi da je cilj valutne klauzule bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije. U tom smislu, poučeni povijesnim okolnostima odnosno gospodarskim i monetarnim prilikama u bivšoj državi u uvjetima visoke inflacije pravni učinci valutnih klauzula za hrvatske građane općenito predstavljaju notornu činjenicu. Upravo imajući u vidu ove nepobitne činjenice Ustavni sud je utvrdio da: „cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja. „Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO - a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine , odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže.“ „Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku).... Isto tako, tuženik ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012.godine odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista – Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje su dovele do zaključaka kako u Republici Hrvatskoj – gdje je visoka razina štednje u stranoj valuti (čak 80% svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu), zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica –opravdava postojanje mogućnosti ugovaranja valutne klauzule. Navedeno mišljenje također predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule. U tom smislu, tuženik argumentira kako je i ovdje tužitelju zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku nije mu moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjeca ti na njegove ugovorne obveze. Dokaz: - Mišljenje Vlade Republike Hrvatske Klasa: 330- 01/12-01/13, Ur.br.:50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine Ad/b) – nemogućnost primjene testa poštenosti. Tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbene mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Ugovora o kreditu:(i) mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i(ii) mora biti riječ o odredbama koje su: - jasne,- lako razumljive i- uočljive. Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Ad/(i) – valutna klauzula je odredba o predmetu ugovora46. Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Ugovora o kreditu. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi t ijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti odstrane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test.47. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora.48. Međutim, Bez obzira na navedeno, tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih sudova tako i europskog suda. Tuženik ukazuje na sljedeće odluke:Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od dana 09.04.2015. Navedeni je sud
utvrdio
sljedeće:
„... kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak bile odredbe o predmetu ugovora...“ Presuda Suda Europske unije u predmetu C- 186/16
od
dana
20.09.2017.
godine.
Navedeni je sud utvrdio sljedeće: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam ‘glavni predmet ugovora’ u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Ugovoru o kreditu (čl. 2. i 3.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora, slijedom čega su iste uočljive. U člancima 2. i 3. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor naglas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik je mišljenja kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koji iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti, tuženik predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istome objasnio što zapravo znači valutna klauzula, odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF-a na njegove kreditne obveze, odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom Hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo je teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je opće poznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80 %) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita, odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Opće je poznato da je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina, obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom, uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima, odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima, prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule, obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Iako je riječ o notornim činjenicama koje stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik opreza radi u privitku ovog podneska dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja obrađuje ove teme. Mišljenje Vlade Republike Hrvatske, Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine. Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed, odnosno prije sklapanja Ugovora o kreditu, detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja, već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. S tim u vezi, tuženik dostavlja članke objavljene u službenom glasilu „HYPO Times“, u kojima su objavljene sljedeće informacije: Članak „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?“, HYPO Times br. 7, VI/05, str. 14 „(...) Kredit odobren uz valutnu klauzulu znači da je anuitet koji korisnik kredita plaća banci kunska protuvrijednost određenog iznosa valute uz koju je vezan njegov kredit. Za korisnika kredita ovdje postoji tečajni rizik, što znači da zbog promjene visine tečaja može doći do promjene visine anuiteta koji mora platiti. Korisnik kredita mora donijeti odluku je li tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru.“ „Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit (EUR ili CHF) mora se uzeti u obzir ne samo pogodnost niže kamate, nego i mogućnost rasta tečaja. (...) No, iako iz povijesnih podataka ne možemo predvidjeti kretanje tečaja pojedine valute u budućnosti, možemo ih, među ostalim, iskoristiti kao podlogu za donošenje odluke uz koju valutu vezati svoj kredit, uzimajući posebno u obzir da je riječ o dugoročnom kreditu čiji rok otplate može biti i do 30 godina.“ Članak „Kretanje tečaja CHF i EUR – uz koju valutu vezati kredit?“, HYPO Times br. 8, XII/05 „Od proljeća prošle godine, kada su se prvi puta u Hrvatskoj u bankarskoj ponudi našli stambeni krediti vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, traje i diskusija o prednostima i nedostacima vezanja dugoročnog kredita uz tu valutu. Prošli smo put vidjeli da pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit treba razmotriti ne samo kamatnu stopu po kojoj nam se kredit nudi, nego i mogućnost promjene tečaja valute uz koju smo kredit odlučili vezati. Dana 18.07.2005. godine – u kojem se upozorava da iako su krediti u „švicarcima“ jeftiniji, oni koji se za njih vežu preuzimaju rizik da tijekom 20-godišnje otplate tečaj franka ojača 10 do 15 %, a time i otplatne rate. Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „U godinu dana rata povećana za 541 kn“, objavljen dana 25.08.2006. godine – u kojem je prezentirana simulacija HNB-a koji upozorava na veliki rizik uzimanja kredita vezanih uz „švicarce“. Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Opasni krediti u francima“, objavljen dana 09.07.2005. godine – u kojem sadašnji guverner HNB-a upozorava na opasnosti kod ovakvih kredita. Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „PREKO NOĆI PORASTAO DUG GRAĐANA BANKAMA: Rata od 3000 kn od sutra 3500 kn“, objavljen dana 25.08.2006. godine. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužitelju zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom, procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom, pristupio zaključanju Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se, sukladno članku 84. ZZP’03, ista ne može utvrditi nepoštenom. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik naglašava kako odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; (ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana
na
štetu
potrošača;
(iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj je imao pravo izbora između više kred itnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj je za sebe ocijenio kakvom mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja bila je upravo sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika, odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Ugovor o kreditu. Dakle, tužitelj je taj koji je sam tražio upravo takav kredit – predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba (v. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine, koje tuženik dostavlja u privitku). U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu – isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF, nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna, imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Ugovora o kreditu tužitelju nisu odobrene kune, već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i ima pravo kao protučinidbu primiti koliko je potrebno za ispunjenje svoje obveze, u skladu s tečajem HRK/CHF na dan plaćanja. Dakle, primatelj kredita u svakom trenutku zna koliko mora platiti u kunama da bi ispunio svoju obvezu prema kreditu denominiranom u CHF, dok davatelj kredita snosi sve rizike promjene tečaja. Takav model jasno pokazuje kako valutna klauzula ne stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, već štiti jednakost činidaba i pravičnost ugovornog odnosa. Tuženik naglašava kako je u cijelom postupku sklapanja Ugovora o kreditu postupao u skladu s načelima savjesnosti i poštenja. Tužitelj je bio detaljno informiran o svim značajkama kredita, uključujući valutnu klauzulu, rizike promjene tečaja i moguće posljedice po iznos anuiteta u kunama. Informacije su mu dane pisanim dokumentima, usmenim objašnjenjima i kroz stručne članke objavljene u javnim medijima te službenim biltenima HNB-a, što je dokazano naprijed navedenim materijalima. Nadalje, tuženik je osigurao da je tužitelj imao mogućnost izbora između više kreditnih proizvoda te je dobrovoljno i samostalno odlučio za kredit s valutnom klauzulom u CHF. Postupanje tuženika u pružanju informacija, savjetovanju i omogućavanju slobodnog izbora kreditnog proizvoda u potpunosti je u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te ne može se smatrati nepoštenim. Iz svega navedenog jasno proizlazi da predmetna odredba, valutna klauzula, ne zadovoljava kriterije članka 81. ZZP’03 za utvrđivanje nepoštene ugovorne odredbe: o njoj se pojedinačno pregovaralo, ne stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, a postupanje trgovca bilo je savjesno i pošteno. Načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako, većina hrvatskih štediša (za koje smo utvrdili da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojom se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. RĆ, dipl. iur., koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi: „Upravo je bit zaštitne valutne klauzule da se vrijednost ugovorne obveze izražene u određenoj valuti, a koja se ispunjava kroz dulje razdoblje, zaštiti od promjene vrijednosti te valute tako da se veže uz cijenu zlata ili uz tečaj prema nekoj drugoj stabilnoj valuti. S tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati), što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača, već je itekako moguća i obratna situacija, ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“, koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 3.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Ugovoru o kreditu, također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Ugovora o kreditu, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome, nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Tuženik u prvom redu ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva, također dokazuju ne samo da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF, te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima HYPO Times razvidno je kako je tuženik postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF, odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti, ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula; izgubile bi svaki cilj i smisao. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. RĆ, dipl. iur., koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18, tvrdi: „Ako bi bilo moguće u ovom trenutku predvidjeti koliko će kuna kao protuvrijednost za 500 švicarskih franaka ili eura korisnik kredita biti dužan platiti za deset, petnaest ili dvadeset godina, onda bi ugovaranje valutne klauzule bilo bez smisla, odnosno bilo bi nepotrebna zakonska odredba o valutnoj klauzuli.“ „...ne postoji banka koja bi mogla dati informaciju na temelju koje bi korisnik kredita mogao znati u trenutku sklapanja ugovora koliko će npr. za 10 godina biti dužan platiti u kunama za ratu od 500 švicarskih franaka (EUR, USD).“ Na ovu okolnost – da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF
– tuženik predlaže saslušanje svjedoka te dostavlja dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja potvrđuje ove činjenice. S tim u vezi, tuženik također ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Niels Wahl od dana 27.04.2017. godine, danog u predmetu koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-186/16, koji je potvrdio kako je nemoguće predvidjeti kretanje CHF tijekom cijelog trajanja kreditnog odnosa, navodeći sljedeće: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007., i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“ Prema tome, sasvim je jasno kako tuženik nije nikako mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF – jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz toga proizlazi jasan zaključak da tuženik ni u kojem trenutku (znači ni prije niti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi (članak 6.) nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP’03, niti uvjeti iz članka 81. ZZP’03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije štetna, naprosto iz razloga što ista nije zabranjena niti nije protivna bilo kojem prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što ovdje nije slučaj. Pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Ovo stajalište tuženika potvrđeno je i u sudskoj praksi, konkretno u Presudi Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od dana 11.11.2013. godine, kojom je utvrđeno sljedeće: „Sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4., 6. i 7. toga Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi. To načelo nije povrijeđeno ni porastom tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza, jer se radi o dopuštenoj valutnoj obvezi iz članka 22. ZOO.“ „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana je uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava, stoga što bi bila protivna prinudnom propisu, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu, za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina, na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva.“ Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva, ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 81. ZZP’03. Naime, odredba članka 6. Ugovora o kreditu je:
(i) Uočljiva – iz razloga što je jasno vidljiva i istaknuta u samom Ugovoru o kreditu te se po veličini fonta ni po čemu ne razlikuje od ostalih odredaba; (ii) Jasna – iz razloga što je jezično i gramatički ispravno sastavljena, te ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odredbe odnosno o tome što su stranke ugovorile temeljem
ove
odredbe;
(iii) Razumljiva – iz razloga što ne sadrži pojmove koji bi bili dvojbeni po značenju. Po prirodi stvari, graničilo bi s vrijeđanjem tvrdnja da tužitelj ne razumije što znači riječ „promjenjiva“ odnosno da to znači suprotno od riječi „fiksna“. Dakle, jasno je kako je predmetna odredba tužitelju bila sasvim razumljiva. Podredno tome, tuženik tvrdi kako predmetna odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi: (i) o kojoj se pojedinačno raspravljalo – tužitelj je mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je razmotrio sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja
– odredba sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka i nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. S tim u vezi, tuženik ukazuje i na relevantnu sudsku praksu koja potvrđuje naprijed navedena stajališta: Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od dana 11.11.2013. godine ▪ „Sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“35/05 i 41/08) iz članaka 4., 6. i 7. toga Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi. To načelo nije povrijeđeno ni porastom tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza, jer se radi o dopuštenoj valutnoj obvezi iz članka 22. ZOO.“▪ „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana je uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnom propisu, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3.ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godine na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva.“ Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2462/03 od dana12.12.2005. godine▪ „Na temelju stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je predmet spora tražbina nastala temeljem ugovora o kreditu od 30. siječnja 1995. godine, koji je Dubrovačka banka odobrila tuženiku iznosu od 1.000.000,00 DEM na rok otplate od 5 godina, uz promjenljivu ugovorenu kamatu po stopi od 19%godišnje. Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. godine, ugovorena je promjenljiva kamatna stopa od15% godišnje, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Tijekom postupka nije osporen sam obračun kamata, već tuženik smatra da obračunata kamata od4% mjesečno, odnosno 48% godišnje je zelenaška. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio na temelju uvida u odluke o kamatnim stopama banke, da je kamata obračunata od 4% mjesečno i to po toč. 3.3. pod nazivom „Aktivne kamate na devize uz valutnu klauzulu“. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 399. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora. “Dokaz: -Presuda Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 od dana 11.11.2013.godine-Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2462/03 od dana 12.12.2005. godine. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja2009. godine) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterij ima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako jedan od faktora koji je utjecao na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim dijelom financiranju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na inozemnom tržištu uzrokovao je i rast indeksa troškova sredstava koji je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi, došlo je i do rasta indeksa troškova regulacije, što se posljedično odrazilo na potrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika, već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane. Iz naprijed navedenih obrazloženja je razvidno kako tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira takvo postupanje banke naprosto ne bi bilo niti moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena je tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 112/12,u daljnjem tekstu: „ZID ZPK“) dana 04.10.2012. godine. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio temeljem gore spomenutih objektivnih tržišnih kriterija. Dokaz tome predstavlja činjenica da je već 01.01.2011. godine tuženik utvrdio odnosno propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. iako u tom trenutku nije imao zakonsku obvezu definiranja parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope. Prema tome, i prije donošenja ZID ZPK tuženik je mijenjao visinu kamate isključivo prema tržišnim parametrima, a ne arbitrarno kako to neosnovano i paušalno pokušava argumentirati tužitelj. Dokaz: - Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. od dana 01.01.2011. godine- Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju iz 2013. godine- Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju iz 2014. godine. Visina tužbenog zahtjeva. U konačnici, nije uopće jasno što tužitelj traži odnosno koji novčani iznos. Tužitelj tvrdi da će se iznos utvrditi vještačenjem, međutim nejasan je zadatak koji daje vještaku. Naime, tužitelj predlaže izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem „na ime preplate s osnova promjenjive kamatne stope i valute CHF“. Nejasno je što to uopće znači. U odnosu na koji tečaj HRK/CHF i u odnosu na koji iznos kamate tužitelj smatra da valja računati „preplatu“, ostaje otvoreno pitanje. Temeljem ovako određenog zadatka ne može se provesti nikakvo vještačenje jer vještak naprosto ne bi znao što treba vještačiti. Ukoliko tužitelj zapravo želi reći da pod „preplatom“ smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Ugovoru o kreditu i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom – jer iz tužbe se ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužitelj smatra kako uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom – tuženik smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Ugovora o kreditu nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom.. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Ugovoru o kreditu:- da je odobren kredit u iznosu od 38.000,00 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 2.);- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 3.); - banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama (članak 6.). Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj temeljem Ugovora o kreditu pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004.do 2008. godine pa bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno je zaključio i Sud Europske unije u predmetu Banco Español de Crédito, SA protiv Z Calderón Camino od dana 14.06.2012. godine, broj C-618/10 gdje je utvrđeno da u odnosu na pitanje izmjene ugovora odnosno pojedine njegove nepoštene odredbe, nacionalni sudovi ovlašteni su jedino isključiti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu, a ne vršiti i izmjenu ugovora. U suprotnom bilo bi narušeno načelo djelotvornosti jer bi prodavatelji ili pružatelji usluga mogli rabiti takvu nepoštenu ugovornu klauzulu, koja bi se iznimno, tj. u najgorem slučaju mogla izmijeniti odlukom suda. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno - financijskim vještačenjem. Navedeni prijedlog nije valjano postavljene se istom ne može udovoljiti. Ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a kojem prijedlogu se tuženik izričito protivi, prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom Ugovoru, moguće je eventualno kao početnu kamatnu stopu primijeniti prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke te na taj način utvrditi da li je tužitelj uopće išta preplatio po navedenom Ugovoru, kako to isti uporno tvrdi bez dostavljanja ikakvog dokaza. Ukoliko je vještaku potrebna dodatna dokumentacija, tuženik će istu naknadno dostaviti.
3. U dokazne svrhe pregledana je i pročitana dokumentacija u spisu (dokumentacija u spisu, ugovor o kreditu broj 256-126/2004 s lista 7-11, potvrda javnog bilježnika OU-341/04 s lista 12, odgovor na zahtjev s lista 13, otplatni plan s lista 442, pregled prometa za klijenta s lista 443-462, obavijesti o promjenama kamatnih stopa s lista 463-465 spisa, otplatni plan te obavijest o parametrima kamatne stope s lista 466- 479 spisa, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije s lista 483-507 spisa
4. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da:
- preplata, odnosno više plaćena kamata, iznosi 1.354,09 CHF, ili 6.553,80 kuna po početnom tečaju, odnosno 869,81 eura. Manje plaćene kamate nije bilo.
- pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, iznose 29.547,99 kuna, ili 3.921,66 eura.
- negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, su 4.566,92 kuna, odnosno 606,13 eura.
- neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 24.981,07 kuna, ili 3.315,53 eura.
5. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 2004. godine digla kredit te ga je mogla dignuti jedino u CHF-u. Kredit je vratila u potpunosti do 2014. godine, u početku je rata bila oko 400 CHF, a poslije se to značajno podizalo. Prilikom sklapanja kredita bilo joj je rečeno da će rata ostati 400 CHF, međutim to se nije ispoštovalo te je vraćala i dvostruko više nego što je trebala. To je bilo u Hypo Alpe Adria Bank, a današnjoj Addiko banci, prilikom sklapanja ugovora nitko ju na ništa nije upozorio u smislu da bi enormno mogla rasti rata. Na pitanje punomoćnika tužiteljice, upitana izjavljuje da joj službenici banke nisu ništa govorili o opasnostima podizanja kredita u CHF-u već samo su joj rekli da kredit može dignuti u CHF-u. nadalje odgovara da joj prilikom sklapanja ugovora nije spomenuta valutna klauzula, a pogotovo nije niti objašnjena. Na posebno pitanje zamjenika punomoćnika tuženika, tužiteljica odgovara da je kredit podignut u stambenu svrhu. Nadalje pojašnjava da je renovirala tim kreditom kuću koju je njezin muž naslijedio. Nadalje odgovara da je ona prilikom sklapanja ugovora bila kod javnog bilježnika Plećaša u Metkoviću, međutim isti joj tom prilikom nije ništa rekao. Nadalje odgovara da joj nitko nije objašnjavao valutnu klauzulu, što je već iskazala, a nitko je nije upozorio na to da će CHF u tolikoj mjeri porasti. Na posebno pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja zna li tužiteljica razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope, odgovara da joj to nije jasno niti ju itko o tome išta govorio . Ocjenjujući iskaz tužiteljice, sud je iskaz u cijelosti prihvatio jer je isti logičan, neposredno uvjerljiv i u skladu s materijalnim dokazima u spisu.
6. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 – dalje: "ZPP") sud je našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Sud je na temelju sadržaja spisa, isprava priloženih u postupku, kao i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, utvrdio sljedeće činjenično stanje.
8. Tužiteljica je s tuženikom, tada pod nazivom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., dana 18. listopada 2004. sklopila Ugovor o kreditu broj 256-126/2004, koji je solemniziran dana 27. listopada 2004. kod javnog bilježnika u Metkoviću pod brojem OU -341/04. Tim ugovorom tužiteljici je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.000,00 CHF, prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,25 % godišnje, s time da je ugovorom predviđena mogućnost njezine promjene sukladno jednostranoj odluci banke.
8.1. Ugovorom je nadalje ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u švicarskim francima (CHF), prema srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Tužiteljica je kredit u cijelosti otplatila dana 31. listopada 2014.
8.2. Iz sadržaja ugovora proizlazi da su sporne odredbe – i ona o promjenjivoj kamatnoj stopi i ona o valutnoj klauzuli u CHF – bile sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pri čemu tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, niti je o istima pojedinačno pregovarano.
9. Sud utvrđuje da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora imala položaj potrošača, dok je tuženik kreditni odnos sklapao u okviru svoje profesionalne djelatnosti kreditne institucije, slijedom čega se na konkretni ugovorni odnos primjenjuju odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03), kao i opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.; dalje: ZOO).
9.1. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao stvaran utjecaj na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi standardnog ugovora. Nadalje, prema stavku 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je člankom 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
10. Sud također ima u vidu temeljno načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO- a, koje obvezuje ugovorne strane da se pri sklapanju i izvršavanju obveznih odnosa uzajamno obziru prema interesima druge strane, kao i odredbe ZOO-a o određenosti i odredivosti činidbe (članci 269. i 272. ZOO-a)
11. U ovom postupku nije sporno da je riječ o potrošačkom ugovoru, i da su sporne ugovorne odredbe bile unaprijed sastavljene od strane tuženika. Sporno je, međutim, jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF bile jasne, razumljive i poštene, te jesu li kao takve mogle proizvoditi pravne učinke, odnosno jesu li ništetne.
11.1. Sud pritom polazi i od obvezujućih pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, kao i od sudske prakse Suda Europske unije u pogledu tumačenja Direktive 93/13/EEZ, koja se, sukladno ustaljenoj praksi, primjenjuje i pri tumačenju domaćih potrošačkih propisa.
11.2. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja i mjerodavnog pravnog okvira, sud je pristupio ocjeni ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.
11.3. Sud je nadalje ispitao ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da se isplata kredita (glavnica), kao i otplata mjesečnih anuiteta, veže uz valutu švicarskog franka (CHF), prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, odnosno na dan dospijeća pojedinog anuiteta.
12. Iz sadržaja ugovora proizlazi da je valutna klauzula u CHF bila ugovorena kao sastavni dio standardnog ugovora tuženika, bez mogućnosti da tužiteljica o istoj pojedinačno pregovara ili utječe na njezin sadržaj. Sud stoga polazi od utvrđenja da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/03.
13. Ključno pravno pitanje u ovom dijelu, jest jesu li navedene ugovorne odredbe bile jasne, razumljive i transparentne, odnosno je li tužiteljica, kao prosječni potrošač, u vrijeme sklapanja ugovora bila u stvarnoj mogućnosti razumjeti njihov stvarni doseg i ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze tijekom dugotrajnog kreditnog odnosa.
14. Sud prihvaća stajalište da sama činjenica što je valutna klauzula gramatički razumljiva i formalno jasno izražena nije dostatna za zaključak o njezinoj dopuštenosti u potrošačkom ugovoru. U tom smislu sud se poziva na ustaljenu praksu Suda Europske unije, prema kojoj zahtjev jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe podrazumijeva da potrošaču mora biti omogućeno ne samo formalno razumijevanje teksta ugovora, već i razumijevanje konkretnog ekonomskog učinka takve odredbe.
15. Sud Europske unije je u presudi od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13 (F i dr.) izričito naveo da ugovorna odredba mora biti transparentna na način da potrošaču omogućuje procjenu ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze iz ugovora, dok je u presudi od 20. rujna 2017. u predmetu C-186/16 dodatno naglašeno da financijske institucije moraju potrošačima pružiti dovoljan opseg informacija kako bi oni mogli donositi razborite i informirane odluke, osobito kada je riječ o ugovaranju kredita vezanih uz stranu valutu.
15.1. Primjenjujući navedena pravna shvaćanja na konkretan slučaj, sud nalazi da tuženik u vrijeme sklapanja ugovora nije tužiteljicu na jasan, razumljiv i potpun način informirao o specifičnim rizicima koje sa sobom nosi ugovaranje valutne klauzule upravo u švicarskim francima.
15.2. Naime, iz provedenog postupka ne proizlazi da je tužiteljici objašnjeno:
- da švicarski franak predstavlja tzv. „valutu utočišta“, čija vrijednost u razdobljima financijskih i gospodarskih nestabilnosti ima tendenciju značajnog rasta,
- da Hrvatska narodna banka ne provodi aktivnu politiku stabilizacije tečaja kune u odnosu na CHF, za razliku od odnosa prema euru,
- da je kretanje tečaja CHF-a podložno znatnim i teško predvidivim oscilacijama, osobito u dugoročnim ugovornim odnosima,
- da istodobno ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope dodatno povećava ukupni rizik za potrošača.
15.3. Sud ocjenjuje da upozorenje tužiteljici na opću mogućnost rasta ili pada tečaja ne predstavlja ispunjenje obveze transparentnog informiranja u smislu potrošačkog prava. Takva općenita informacija ne omogućuje prosječnom potrošaču da sagleda razmjere potencijalnog povećanja njegove obveze, niti da razumije da se rizik koji preuzima bitno razlikuje od rizika vezanog uz kredit denominiran u domaćoj valuti ili vezan uz euro.
15.4. Slijedom navedenog, sud nalazi da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, budući da je tuženik, kao profesionalni sudionik financijskog tržišta, bio svjestan specifičnih rizika vezanih uz CHF, dok tužiteljica o tim rizicima nije bila adekvatno informirana.
15.5. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući valutnu klauzulu u švicarskim francima bez potpunog i transparentnog informiranja potrošača o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje informirane odluke.
15.6. Sud pritom ističe da se u ovom individualnom postupku ne primjenjuje kolektivna presuda automatski, već se pravna utvrđenja iz takve presude uzimaju kao snažan argumentacijski okvir, koji se zatim vrednuje u svjetlu konkretnih okolnosti pojedinog slučaja. U konkretnom slučaju, sud nalazi da su činjenične okolnosti u bitnome podudarne s onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu.
15.7. Sud stoga zaključuje da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu uz valutu švicarskog franka nisu bile jasne i razumljive u smislu potrošačkog prava, da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su kao takve nepoštene i ništetne sukladno članku 81. i članku 87. ZZP/03.
16. Tuženik je tijekom postupka isticao više prigovora procesne i materijalnopravne naravi, i to: prigovor nedopuštenosti tužbe zbog neodređenosti tužbenog zahtjeva, prigovor nedostatka pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti, prigovor zastare utuženih tražbina, kao i prigovor neprimjenjivosti pravnih učinaka presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sud je sve navedene prigovore razmotrio pojedinačno te ih ocijenio neosnovanima.
17. Tuženik je isticao da je tužba nedopuštena jer tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nije mogla precizno odrediti visinu kondemnatornog dijela zahtjeva, pozivajući se pritom na članak 186. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.
17.1. U konkretnom slučaju tužiteljica je već u tužbi istaknula da zbog nedostupnosti cjelokupne kreditne dokumentacije, kojom raspolaže isključivo tuženik, nije u mogućnosti odrediti točnu visinu tražbine, te je sukladno članku 186.b stavku 3. ZPP - a zatražila da se visina potraživanja utvrdi nakon pribave potrebnih podataka i provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
18. Sud nalazi da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu navedene odredbe, budući da se radi o podacima koji proizlaze iz trajnog ugovornog odnosa između stranaka, a kojima tuženik raspolaže kao kreditna institucija, te koje je, prema sadržaju tog odnosa, dužan učiniti dostupnima potrošaču. Činjenica da je tužiteljica tijekom trajanja kreditnog odnosa izvršavala uplate ne znači da raspolaže svim potrebnim elementima za precizan izračun razlike između ugovorene i zakonite obveze, osobito imajući u vidu složenost obračuna kamate i valutnih razlika tijekom dugog razdoblja.
19. Tuženik je nadalje isticao da tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer je kredit u cijelosti otplaćen te ugovorne odredbe više ne proizvode pravne učinke.
19.1. Sud taj prigovor također ne prihvaća. Naime, pravni interes za utvrđenje ništetnosti postoji uvijek kada od utvrđenja ništetnosti proizlaze ili mogu proizaći određene pravne posljedice za stranku koja takvo utvrđenje traži. U konkretnom slučaju, utvrđenje ništetnosti spomenutih ugovornih odredbi predstavlja pravnu pretpostavku za ostvarenje kondemnatornog zahtjeva radi povrata neosnovano plaćenih iznosa.
19.2. Činjenica da je ugovor prestao ispunjenjem ne isključuje mogućnost sudske kontrole njegove valjanosti, osobito u pogledu ništetnih odredbi, budući da ništetnost djeluje ex tunc, odnosno od trenutka sklapanja ugovora, te se njezine pravne posljedice protežu i na već izvršena plaćanja.
19.3. Sud u tom smislu ističe da bi suprotno tumačenje dovelo do neprihvatljivog zaključka da bi profesionalni sudionici tržišta mogli zadržati imovinsku korist ostvarenu primjenom ništetnih ugovornih odredbi samo zato što je ugovor formalno prestao važiti, što bi bilo protivno temeljnim načelima obveznog i potrošačkog prava.
20. Tuženik je isticao da su utužene tražbine zastarjele, pozivajući se na zastarni rok za povremena davanja, odnosno na opći zastarni rok za stjecanje bez osnove.
20.1. Sud ocjenjuje taj prigovor neosnovanim. U konkretnom slučaju, tužbeni zahtjev temelji se na posljedicama ništetnosti ugovornih odredbi, a ne na redovnom ispunjenju ugovornih obveza. Zahtjev za povrat neosnovano stečenog na temelju ništetne odredbe ima samostalnu pravnu osnovu, pri čemu početak tijeka zastare ne može biti vezan uz dospijeće pojedinih anuiteta, već uz trenutak kada je potrošaču postalo objektivno moguće saznati za ništetnost ugovornih odredbi.
20.2. Sud pritom ima u vidu da su shvaćanja o nepoštenosti i ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF postala jasno izražena i pravomoćno potvrđena tek donošenjem presuda u postupcima zaštite kolektivnih interesa potrošača, kao i razvojem sudske prakse nakon toga. Stoga se ne može prihvatiti tumačenje prema kojem bi zastara započela teći već u trenutku sklapanja ugovora ili dospijeća pojedinih uplata, jer bi to potrošača dovelo u nerazmjerno nepovoljan položaj.
20.3. Sud zaključuje da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila te da tužiteljica nije izgubila pravo povrata preplaćenih iznosa.
21. Tuženik je nadalje osporavao mogućnost pozivanja na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, navodeći da iste nemaju izravne učinke u individualnim sporovima.
21.1. Sud prihvaća da kolektivne presude same po sebi ne proizvode izravne kondemnatorne učinke u pojedinačnim postupcima. Međutim, sud ističe da se u individualnim sporovima potrošači imaju pravo pozvati na pravna utvrđenja iz takvih presuda, dok je sud dužan ta utvrđenja uzeti u obzir prilikom odlučivanja, sukladno članku 502.c ZPP-a.
22. U konkretnom slučaju sud nije mehanički primijenio zaključke iz kolektivnih presuda, već ih je vrednovao u svjetlu konkretnih činjenica ovog spora, koje su po svojoj naravi i sadržaju podudarne s činjeničnim okolnostima razmatranima u kolektivnom postupku.
22.1. Nakon što je utvrdio da su ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ništetne, sud je razmotrio pravne posljedice takve ništetnosti u odnosu na ostvarene isplate tijekom trajanja ugovornog odnosa.
22.2. Prema odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora ili njegove pojedine odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetne odredbe, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dužna je dati odgovarajuću novčanu naknadu prema pravilima o stjecanju bez osnove.
22.3. Primjenjujući navedenu odredbu na konkretan slučaj, sud zaključuje da tužiteljica ima pravo na povrat iznosa koje je platila temeljem ništetnih ugovornih odredbi, odnosno na povrat razlike između iznosa koje je stvarno platila po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te iznosa koje bi platila da su se primjenjivale zakonite i valjane ugovorne odredbe.
22.4. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud prihvaća pravno shvaćanje da se u obračunu treba polaziti od početno ugovorene kamatne stope, budući da je ona jedina stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora bila određena, jasna i prihvaćena od obje ugovorne strane. Svako kasnije povećanje kamatne stope, koje se temeljilo na ništetnoj ugovornoj odredbi, ne može proizvoditi pravne učinke te predstavlja neosnovano stjecanje na strani tuženika.
22.5. U odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF, sud nalazi da se restitucija mora provesti na način da se u obzir uzme tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, odnosno da se isključi učinak kasnijih tečajnih promjena koje su nastale primjenom ništetne ugovorne odredbe. Time se uspostavlja imovinsko stanje koje bi postojalo da valutna klauzula u CHF nije bila ugovorena.
23. Sud pritom naglašava da cilj restitucije nije kažnjavanje jedne ugovorne strane, već uspostava pravedne ravnoteže među strankama i uklanjanje imovinskih učinaka koji su nastali primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Takav pristup u skladu je s temeljnim načelima obveznog prava, kao i s ciljevima potrošačkog prava, koje teži osigurati učinkovitu i djelotvornu zaštitu slabije ugovorne strane.
24. Visina tražbine tužiteljice u ovom postupku utvrđena je na temelju provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, koje sud prihvaća kao stručno, objektivno i uvjerljivo, budući da je izrađeno na temelju potpune kreditne dokumentacije te u skladu s uputama suda. Tuženik nije pružio uvjerljive razloge koji bi doveli u sumnju pravilnost i metodologiju tog nalaza, pa ga sud prihvaća u cijelosti.
24.1. Slijedom svega navedenog, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, kako u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, tako i u dijelu kojim se zahtijeva isplata preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
25. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbama Zakona o obveznim odnosima, pri čemu sud nalazi da tužiteljici pripada pravo na kamatu od dana svake pojedine neosnovane uplate pa do isplate, jer je tuženik već u trenutku primitka tih uplata bio u obvezi vratiti ono što je primio bez valjane pravne osnove.
26. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/ 2022, 126/22). Tužitelju se priznaje trošak: za zastupanje na ročištima od 05.02.2024. i 12.12.2025., za svako ročište po 200,00 eura; za sastav; na te radnje PDV 25% od 150,00 eura; trošak vještačenja 400,00 eura; sudska pristojba za tužbu i presudu 176,60 eura; što ukupno iznosi 1.326,60 eura.
27. S obzirom na navedeno odlučeno je kao u izreci.
Metković, 26. siječnja 2026. godine
S u d a c :
Damir Ujdur
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka iste, putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
