REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-2792/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Mariji Krajnović u pravnoj stvari tužitelja UB, vl. obrta ''KABLARIĆ AUTO'', [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnk Ivan Župan , odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, dana 26. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju UB, vl. obrta " [obrt]", [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 48,13 EUR (slovima: četrdeset osam eura i trinaest centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom od dana 26. listopada 2025. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju UB, vl. obrta " [obrt]", [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 138,28 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom od dana 26. siječnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 13,28 EUR-a.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 9. prosinca 2025. navodi da je prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 18. rujna 2025. nastala šteta na vozilu, marke i tipa AUDI A3, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika HB iz [adresa]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja štetnika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22., 152/24.) te Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana19. rujna 2025. godine pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 90-AO-17135/2025. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja RH u svojim smjernicama od dana 20. veljače 2020. godine, KLASA: 034-08/18-01-093 navodi sljedeće: „...AZTN ističe kako je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne...”. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svojim smjernicama navodi isto, odnosno: „...Oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja…“.. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 144/VP/1, a koji račun u ukupnom iznosu od 549,46 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 501,33 EUR. Razliku od 48,13 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Dakle, tuženik je platio iznos od sveukupno 501,33 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 48,13 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) nije napisana cijena sata rada, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 40,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. U ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju i sljedeći stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. Sudske prakse u istovrsnim predmetima (i činjenično i pravno iste osnove samo druge stranke) Visokog trgovačkog suda RH koji je u pravomoćnoj presudi, posl. broj: Pž-3749/12 usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (auto servisne radionice) nedvojbeno proizlazi „...stoga činjenica da tuženik (kao osiguravatelj štetnika) ne prihvaća visinu satnice rada ovlaštenog servisa nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi...”, kao i nadalje „...niti je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima, a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu, dužan je u cijelosti podmiriti nastalu štetu...”. Stav tužitelja kako odgovorni osiguratelj ne može nametati cijenu sata rada servisima je potvrdio i Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj:
Pž-1749/2023 od dana 12. siječnja 2024. godine prema kojoj u predmetu slične činjenične i pravne osnove isti smatra „...S obzirom na ovakvo ponašanje tuženika, kao i na dostavljeno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja te dopis HANFA-e, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen, te tuženiku naloženo da tužitelju plati trošak popravka rada prema satnici tužitelja...”. Nadalje, stav Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu slične činjenične i pravne osnove, ali protiv drugog odgovornog osiguratelja je također potvrdio Visoki Trgovački sud RH u presudi posl. broj: Pž-387/2024 od dana 06. veljače 2024. prema kojoj isti sud u točki 11. presude navodi: „...Pravilno je sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu čl. 1085. ZOO-a i utvrdio da oštećeniku pripada pravo na naknadu štete s osnove radova popravka prema cijenama po kojoj popravke naplaćuje radionica koju oštećenik odabire, kao i da se odabir radionice koja ima više cijene popravaka ne smatra doprinosom oštećenika vlastitoj šteti u smislu odredbe čl. 1092 ZOO-a.”, a isti stav je nadležni Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo i u sudskoj praksi presudi posl. broj: Pž-3971/2023- 2 od dana 29. veljače 2024., kao i u presudi posl. broj: Pž- 914/2024-2 od dana 18. ožujka 2024. godine. Dakle, postupanje tuženika je pogrešno obzirom da nema ugovorni odnos sa tužiteljem niti zakonsku osnovu da bi „priznavao”, ”uvećavao” ili „umanjivao” nečiju cijenu rada, u konkretnom slučaju tužitelja. U tom smislu, tužitelj ukazuje i na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja RH od dana 20. veljače 2020. godine, KLASA: 034-08/18-01-093 koja nedvojbeno ističe sljedeće: „...kako cijenu radnog sata za izvođenje limarskih, lakirerskih i drugih radova u slučaju štetnog događaja na vozilu, treba određivati mjerodavno tržište popravka vozila, odnosno auto servisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila na određenom području, prema cijenama koje imaju istaknute u svojim cjenicima u poslovnom prostoru...”. Obzirom na prethodno navedeno ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su dana 16. listopada 2025. godine ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 48,13 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik.
2. Uz tužbu tužitelj dostavlja račun (list 9-10 spisa), zapisnik o izvidu šteta ( list 10 spisa), obavijest o isplati ( list 11 spisa) potvrdu ( list 12 spisa),, cjenik usluga ( list 14spisa) Ugovor o ustupu ( lis 15-16 spisa), obavijesti ( list 17-19 spisa)ztOznaku štete i procjenu (list 11 spisa), potvrdu o isplati (list 12-14 spisa), cjenik usluga (list 15 spisa), Ugovor o ustupu tražbine (list 16-17 spisa), Obavijest o ustupu (list 18-19 spisa), smjernice AZTN (list 53-58 spisa), sudsku praksu.
3. Rješenjem ovog suda od 12. prosinca 2025. naloženo je tuženiku u roku od 30 dana podnijeti odgovor na tužbu uz prijetnju donošenja presude kojom se tužbeni zahtjev prihvaća (presuda zbog ogluhe).
4. Sud je navedeno rješenja zajedno s tužbom i prilozima dostavio tuženiku sukladno čl. 143.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Dakle, tuženik je rješenje i tužbu zaprimio 16. prosinca 2025., a rok za podnošenje odgovora na tužbu od 30 dana, istekao je 15. siječnja 2026., a u dodijeljenom mu roku tuženik nije postupio po nalogu iz rješenja.
5. Kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a ove činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio niti su u protivnosti s općepoznatim činjenicama, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je po osnovi č. 331.b st. 1. ZPP donesena presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe).
6. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.,155. i 164. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama, sve sukladno vrijednosti predmeta spora.
7. Tužitelju je kao potreban za vođenje spora priznat trošak zastupanja po odvjetniku koji je odmjeren u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tarifa), uzimajući u obzir naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 48,13 EUR, i to na ime sastava tužbe u iznosu od 100,00, PDV po stopi od 25% u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 7.9. Tarife), trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR koliko je tužitelj i platio i trošak sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 6,64 EUR (polovicu sudske pristojbe), odnosno 138,28 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
8. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 30. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj 112/12, 35/13 i 93/14), dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
9. Tužitelju nije priznat prekomjerno zatraženi trošak sudskih pristojbi u iznosu od 13,28 EUR-a, kao u toči III izreke.
U Zagrebu, 26. siječnja 2026.
SUDAC:
Marija Krajnović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 (petnaest) dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske.
Presuda zbog ogluhe može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1 i 2 ZPP).
DNA:
-tužitelju po odvj. uz pristojbu na presudu zbog ogluhe
-tuženiku
