REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-487/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Maji Jurovicki, u pravnoj stvari tužitelja DRAVA INTERNATIONAL d.o.o., Osijek, Ulica Stjepana Radića 15, OIB: 40223379376, zastupanog po punomoćniku Željku Švedlu, odvjetniku u OD Željko Švedl & Vedrana Švedl Blažeka j.t.d. iz Osijeka protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnica Sanji Porobija, odvjetnica iz OD Porobija & Porobija u Zagrebu, Galleria Importanne, Iblerov trag 10/VII , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 16. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 26. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2.5. Ugovora dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu u iznosu od 3.800.183,00 € broj: 3254534743 zaključenog dana 13. lipnja 2017. između parničnih stranaka u dijelu koji glasi: «Korisnik kredita može nakon proteka roka korištenja Kredita otplatiti Kredit u cijelosti ili djelomično i prije Datuma konačnog dospijeća Kredita, uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita... » i kao takva ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od od 21.300,68 € uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 19. kolovoza 2022. do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom iz HBR-ovog Programa kreditiranja projekata okoliša energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije broj: 3235915664 od 10. lipnja 2014. zaključenog između parničnih stranaka u dijelu koji glasi: «U slučaju prijevremene otplate kredita Klijent je dužan platiti naknadu u skladu s Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja HBOR. U slučaju prijevremene otplate, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu, sukladno Odlukama Banke, važećem u trenutku prijevremenog povrata.» i kao takva ne proizvodi pravne učinke.

IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od od 12.777,73 € uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 19. kolovoza 2022. do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

V

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Ugovora dugoročnom kreditu broj: 3235902841 zaključenog dana 28. veljače 2014. «Klijent je dužan po odobrenom kreditu platiti...sve ostale naknade u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Banke, važećom na dan obračuna.» i kao takva ne proizvodi pravne učinke.

VI Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od od 7.528,56 € uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 19. kolovoza 2022. do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 3.750,00 € u roku od 15 dana.

VIII Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.875,00 € kao neosnovan

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su stranke zaključile tri ugovora i to Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu u iznosu od 3.800.183,00 € broj: 3254534743 zaključenog 13. lipnja 2017. kojeg je tužitelj u kolovozu 2022. zatvorio kroz prijevremenu otplatu i zatvaranje kredita i tada mu je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 21.300,68 € koja je obračunata prema utvrđenjima iz pisma namjere Zagrebačke banke d.d. od 12. kolovoza 2022.

Stranke su 10. lipnja 2014 zaključile i Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom iz HBR-ovog Programa kreditiranja projekata okoliša energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije broj: 3235915664 kojeg je tužitelj u kolovozu 2022. zatvorio kroz kroz prijevremenu otplatu i zatvaranje kredita i tada mu je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 12.777,73 €. koja je obračunata prema utvrđenjima iz pisma namjere Zagrebačke banke d.d. od 12. kolovoza 2022.

Stranke su 28. veljače 2014. zaključile i Ugovor o dugoročnom kreditu broj: 3235902841 kojeg je tužitelj je u kolovozu 2022. zatvorio kroz prijevremenu otplatu i zatvaranje kredita i tada mu je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 7.528,56 € koja je obračunata prema utvrđenjima iz pisma namjere Zagrebačke banke d.d. od 12. kolovoza 2022. pa predlaže utvrditi ništetnom ugovornu odredbu Zagrebačka banka d.d. potražuje povrat plaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe

Tužitelj tvrdi da je predmetna naknada naplaćena na temelju odredbe čl. 2.2.5. Ugovora o kreditu, i temeljem čl. 4. Ugovora o kreditu sukladno kojima korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit, djelomično ili u cijelosti, uz uvjet plaćanja naknade za prijevremeni povrat u skladu s Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja HBOR za HBOR-ov udio u kreditu i u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Banke za udio Banke u kreditu, ali tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna jer da je suprotna prisilnoj odredbi iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano pravo korisnika kredita vratiti kredit prije roka.

Osim toga, smatra da je tuženik ugovaranjem prava tužitelju prijevremeno otplatiti kredit pristali na mogućnost plaćanja od strane tužitelja manjeg iznosa po osnovi kreditne obveze slijedom čega da se i ne može pozivati da bi joj radnjom prijevremene otplate kredita nastala šteta. S obzirom na sadržaj osporavanih ugovornih odredbi tvrdi da predmetna naknada ne predstavlja naknadu štete već naknadu za usluge banke prema Tarifi banke koja je varijabilna. Konačno, osim što smatra da se radi o ugovornim odredbama protivnih prisilnom propisu iz odredbe čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima te da prijevremenom otplatom tuženiku nije nastala šteta, tvrdi i da se radi o odredbi koja tužitelja stavlja u nepovoljni položaj jednostranim određivanjem od strane tuženika naknada koje da su nerazmjerne.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva smatrajući da je tužba proturječna jer da tužitelj ništetnom osporavanu odredbu predlaže utvrditi i u dijelu kojim je ugovoreno njegovo pravo na prijevremenu otplatu kredita. Ne osporava tužiteljeve činjenične navode vezane uz izvršeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženiku, no ukazuje da tužitelj sadržaju osporavane ugovorne odredbe nije prigovarao tijekom zaključivanja predmetnog Ugovora, niti je prilikom plaćanja osporavanih naknada pridržao pravo potraživati plaćeni iznos. Tek više godina nakon naplate osporavanih naknada da tužitelj osporava valjanost ovih ugovornih odredbi pri čemu da ne obrazlaže u čemu se sastoji njegov nepovoljan položaj i nerazmjernost naplaćene naknade. Osporava tužiteljeve tvrdnje da bi predmetna odredba bila ništetna i ukazuje da se radi o sporazumu stranaka u skladu s odredbom čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (o iznosu naknade štete), te izričito dopuštena odredbom čl. 305. st. 5. u vezi s čl. 308. st. 1. Zakona o kreditnim institucijama, a koja pri tome predstavlja uvriježenu poslovnu praksu u kreditnom poslovanju i razvijeno običajno pravo i praksu između trgovaca. S obzirom da se radi o trgovačkom ugovoru između trgovaca, u kojima su trgovci dužni postupati s povećanom pozornošću, što uključuje i poznavanje pravila struke i običaja te uzimajući u obzir slobodu uređivanja obveznih odnosa, takva odredba ne može biti protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ni moralu društva. Konačno, uz okolnost da je tužitelj upoznat s predmetnom odredbom, dakle obvezom plaćanja naknade u točno određenom iznosu, njezinom sadržaju nije prigovarao niti u vrijeme zaključivanja ugovora niti u vrijeme plaćanja, da kao trgovac isti ne može biti u neravnopravnom položaju. Ukazuje da prijevremeno vraćanje kredita ne predstavlja postupanje u skladu s ugovorom, već se radi o dispoziciji korisnika kredita za koju je zakonodavac predvidio sankcije s ciljem zaštite vjerovnika (banke) te je tako dužnik dužan naknaditi svaku štetu kreditoru, koju bi ovaj pretrpio zbog povrata kredita prije ugovorenog roka, pa i usprkos tome što je kreditor eventualno prethodno bio obaviješten o namjeri vraćanja prije roka. Stoga, na temelju zakonske pretpostavke o obvezi naknade štete za slučaj vraćanja kredita prije roka, ugovorne strane da su postigle sporazum o naknadi te štete koju će u tom slučaju biti dužan platiti korisnik kredita pri čemu tvrdi da iznos ugovorene naknade odnosno sporazum stranaka o najvišem iznosu naknade očito ne predstavlja iznos kamata koje bi prema redovnom tijeku stvari (da nije došlo do prijevremene otplate kredita) korisnik kredita platio za vrijeme od dana stvarnog vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, tvrdi da troškovi odnosno šteta izravno povezana s prijevremenom otplatom redovito i neizbježivo postoji i da je stoga osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita naknađivanje odnosnog troška, a ne dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita u skladu s ugovorom inače platio do konačne otplate kredita. Opisujući poslovanje banke kao kreditora navodi da kod prijevremene otplate kredita, banka ili ima trošak kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju); ili ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila. S obzirom da u bankama postoje tisuće deponenata te se koriste i mnogobrojne kreditne linije, da se stvarni trošak ne može unaprijed dovesti striktno u vezu s konkretnim prijevremeno otplaćenim kreditom, jer je u krajnjoj liniji i nemoguće predvidjeti da li će i kad će se neki korisnik kredita odlučiti da prijevremeno otplati svoj kredit. Stoga da se takvi troškovi unaprijed ugovorno utvrđuju u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita, na koji način i sam korisnik ima unaprijed predodžbu o iznosu kojeg će platiti u slučaju da u nekom trenutku odluči prijevremeno otplatiti svoj kredit. Ukazuje i da iznos obračunate osporavane naknade očito ne doseže svojom visinom visinu kamate koje još nisu niti bile dospjele. Ističe da su hrvatske banke obvezne poslovati profitabilno, osigurati kamatne prihode, jer, one ne posluju vlastitim kapitalnim sredstvima, nego tuđim. One s jedne strane zasnivaju prava prema svojim dužnicima, ali su s druge strane istovremeno podložne i obvezama prema vlastitim vjerovnicima. Pa tako i tuženik prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom ili zaduživanjem na financijskom tržištu na koji plaća određenu kamatu. Kod prijevremene otplate kredita banka, pa tako i tuženik, nema istu mogućnost vratiti novac koji je prethodno osigurala da bi kredit isplatila, čime nastaje disbalans u planiranim prihodima i rashodima koji zahtjeva daljnja usklađenja te tuženiku nastaje šteta jer primjerice i dalje plaća kamate zajmodavcima (štedišama, kreditorima na financijskom tržištu). Isto tako svaka kreditna institucija, pa tako i tuženik je dužna poslovati u propisanim okvirima i u pogledu rokova ispunjenja koje ugovori na aktivnoj i na pasivnoj strani ( u odnosu na svoje dužnike i u odnosu na svoje vjerovnike). Nadalje, navodi da je osporavana odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se, s obzirom na sve okolnosti slučaja, očito ne radi o naknadi za uslugu koju bi tuženik pružao, već o unaprijed dogovornom iznosu naknade štete koju tuženik kao banka trpi uslijed prijevremene otplate kredita i da se ne može se smatrati da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj ističe da u predmetnom ugovornom odnosu nije između stranaka unaprijed dogovoren iznos naknade štete pa stoga osporava navode tuženika kojim, pozivanjem na navedeno, otklanjaju tvrdnje o ništetnosti osporavane ugovorne odredbe. Ukazuje pri tome da je iz činjenice da je visina naknade koja je predmet spora uređena Tarifom banke o uslugama očito da se ne radi o sporazumu o naknadi štete.

4. Sud je u dokaznom postupku temeljem čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to u ugovor o dugoročnom kreditu broj 3235902841 (list 11 do 18 spisa), u ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 3254534743 (list 19 do 32 spisa), u ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 3235915664 (list 33 do 41 spisa), u pisma namjere Zagrebačke banke d.d. uz naloge za plaćanje (list 42 do 59 spisa), u izvješće neovisnog revizora (list 195 do 236 spisa), u godišnje izvješće poslovodstva za 2023. godinu (list 237 do 244 spisa), u izvadak iz Odluke o tarifi naknada za usluge za 2014. (list 245 spisa).

Sud je pročitao sudsku praksu koju su stranke dostavile u spis.

5. Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je u cijelosti osnovan tužiteljev tužbeni.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je predviđena obveza tužitelja, u slučaju prijevremene otplate kredita, platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te tužiteljev zahtjev radi povrata iznosa plaćenog na temelju osporavane ugovorne odredbe.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita/investitor te KU, ĐU, ČU, CU i JU kao jamci platci i tuženik kao davatelj kredita zaključili tri ugovora i to

- Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj: 3254534743 zaključenog 13. lipnja 2017. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od u iznosu od 3.800.183,00 € za financiranje kupovine 35% vlasničkog udjela u društvu Drava International d.o.o. iz Osijeka i kojim je ugovoreno da zadnja rata dospijeva na naplatu 1. siječnja 2026.

- Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom iz HBR-ovog Programa kreditiranja projekata okoliša energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije broj: 3235915664 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 35.938.500,00 tadašnjih kuna za kupnju i obnovu proizvodnih hala.

-Ugovor o dugoročnom kreditu broj: 3235902841 zaključenog 28. veljače 2014. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od u iznosu od 18.908.000,00 tadašnjih kuna za refinanciranje postojećih obveza klijenta u Erste & Steiermarkische bank d.d. na rok otplate 10 godine.

8. Među strankama je nesporno da se tužitelj obratio u kolovozu 2022. a zahtjevom za prijevremenu otplatu kredita, u skladu s odredbom čl. 2.2.5. i čl. 4. predmetnih Ugovora, i da ga je tuženik, Zagrebačka banka d.d. pismima namjere obavijestila o iznosu ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita i to za kredit 3254534743 u iznosu od 21.300,00 €, za kredit 3235915664 u iznosu od 12.777,73 € i za kredit broj 3235902841 u iznosu od 7.528,56 €.

9. Među strankama je nesporno da je visina predmetne naknade za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora bila propisana Odlukom tuženika o tarifi naknada banke iz 2014., a u vrijeme prijevremene otplate Odlukom o tarifi naknada banke iz 2022., kojom je naknada za prijevremenu otplatu bila propisana u iznosu od 1% od iznosa kredita,

10. Među strankama je nesporno da je predmetne naknade tužitelj podmirio tuženiku 19. kolovoza 2022.

11. Među strankama je sporno da li je osporavana ugovorna odredba ništetna, iz razloga na koje upire tužitelj, s posljedicom prava na povrat onoga što je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

12. Prije svega, prilikom utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, sud ništetnost utvrđuje na temelju činjenica koje stranke, dakle tužitelj, iznosi i kojima potkrjepljuje navode o razlozima zbog kojih ništetnost predlaže utvrditi jer je sud, iako nije vezan pravnom osnovom, vezan činjeničnom osnovom tužbe za utvrđenje ništetnosti (razlog iz odredbe čl. 186. st. 1. i 3. ZPP-a).

13 . Osporavanom odredbom čl. 2.5.7. Ugovora broj 3254534743 predviđeno je pravo tužitelja prijevremeno otplatiti kredit, no uz uvjet plaćanja naknade za prijevremenu otplatu, i to, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge banke, tuženika.

14. Osporavanom odredbom čl. 4. Ugovora broj 3235902841 predviđeno je pravo tužitelja prijevremeno otplatiti kredit, no uz uvjet plaćanja naknade za prijevremenu otplatu, i to, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge banke, tuženika u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge banke, tuženika.

15. Osporavanom odredbom čl. 4.3. Ugovora broj 3235915664 predviđeno je pravo tužitelja prijevremeno otplatiti kredit, no uz uvjet plaćanja naknade za prijevremenu otplatu, i to, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge banke, tuženika u skladu s Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja HBOR.

16. S obzirom da se nedvojbeno radi o u ugovorima o kreditu prije svega valja poći od odredbe čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) kojom je propisano da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.), da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), da je u oba slučaja korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), no u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

17. Dakle, nedvojbeno je da je citiranom zakonskom odredbom, koja po ocjeni ovog suda nije dispozitivnog već prisilnog karaktera u cijelom svojem sadržaju, predviđeno pravo korisnika vratiti kredit prije roka. No, u slučaju korištenja ovog svojeg zakonskog prava, korisnik je dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita zbog prijevremenog vraćanja kredita pretrpio. Međutim, ova se šteta, u skladu s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, ne može odnositi na kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, jer na temelju izričite citirane zakonske prisilne odredbe, banka nema pravo uračunati ove kamate u slučaju prijevremene otplate kredita.

18. Stoga, po shvaćanju ovog suda, banka u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo na naknadu štete koja joj, uslijed otplate prije ugovorenog roka nastaje, no ta se naknada štete ne smije odnositi na naknadu neostvarenih ugovornih kamate, jer je navedeno izrijekom zabranjeno. Nije stoga u pravu tužitelj kada tvrdi da je njegovo zakonsko pravo otplatiti kredit prije ugovorenog roka (prijevremeno) i da stoga kod takove otplate ne postupa protivno ugovoru (protupravno u objektivnom smislu) pa da već stoga ne bi bila ispunjenja jedna o kumulativnih pretpostavki za njegovu odštetnu odgovornost (iz odredbe čl. 1045. ZOO-a).

19. Međutim, šteta je, u skladu s odredbom čl. 1046. ZOO-a, umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla dobit) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Ako se navedeno dovede u vezu sa citiranim sadržajem odredbe čl. 1024. ZOO-a, to je zaključak ovog suda da u slučaju prijevremene otplate kredita kreditor svakako nema pravo na naknadu izmakle dobiti (neostvarenih ugovornih kamata uslijed povrata kreditnih sredstava prije roka), već isključivo na naknadu obične štete, dakle onih troškova (izdataka) kreditora kojima se umanjuje njegova imovina, a povezanih s prijevremenom otplatom kredita.

20. Načelno je stoga dopušten sporazum kojim bi sudionici ugovora o kreditu, u skladu s odredbom čl. 345. st. 3. ZOO-a, a uz uvažavanje vidova štete na naknadu kojih kreditor ima pravo (prema prisilnoj odredbi čl. 1024. ZOO-a, dakle obične štete, no ne i izmakle dobiti po osnovi zarade od ugovorne kamate), dogovorili najviši iznos naknade štete koji je korisnik dužan u slučaju prijevremene otplate naknaditi kreditoru, pri čemu taj iznos ne smije biti u u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno.

21. Međutim, po shvaćanju ovog suda, osnovano ukazuje tužitelj da se osporavana ugovorna odredba ne može smatrati unaprijed postignutim sporazumom o visini naknade štete za slučaj prijevremene otplate kredita. Ugovorne se odredbe primjenjuju onako kako glase (čl. 319. st. 1. ZOO-a), a iz osporavane ugovorene odredbe, kao niti drugih ugovornih odredaba koje su s njom u vezi, ne proizlazi da bi stranke prilikom ugovaranja predmetnog kredita predvidjele pravo tuženika na naknadu štete u slučaju prijevremene otplate kredita te za takav slučaj ugovorno odredile iznos naknade ove štete. Naime, iz ugovora ne proizlazi da bi se radilo o tvrdnji tuženika da u slučaju prijevremene otplate trpe štete, u čemu bi se šteta, kao posljedica prijevremene otplate sastojala, i da bi naknada za prijevremenu otplatu predstavljala dogovoreni (ili najviši dogovoreni) iznos naknade štete na koju u tom slučaju imaju pravo. Naime, ugovor određuje tek obvezu plaćanja, u slučaju prijevremenog raskida, naknade za prijevremeni raskid, a koja se naknada po svojoj visini određuje aktima tuženika, i to aktima Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja HABOR ili Odlukom o tarifi naknada za usluge Zagrebačke banke d.d. Sam pojam i sadržaj Odluka tuženika na koje ugovor upućuje ukazuje da se ne radi s unaprijed ugovorom dogovorenom iznosu naknade štete za slučaj prijevremenog raskida jer se visina određuje odlukama tuženika o visini naknada za njihove usluge, a ne spominje se niti pojam štete, niti sadržaj štete niti visina naknade štete.

22. Međutim, sve i da se prihvate navodi tuženika da se radi o ugovornoj odredbi kojom je unaprijed određena visina naknade štete koju trpe u slučaju prijevremene otplate kredita, takva je ugovorna odredba, iako načelno dopuštena, u konkretnom slučaju ništetna. Ovo stoga što se, s obzirom na ugovornu stipulaciju o naknadi za prijevremenu otplate, sve i da se radi o ugovornoj odredbi o naknadi štete kao posljedice prijevremene otplate iz predmetnog ugovora, a niti Odluka tuženika na koje ugovor glede visine ove naknade upućuje, ne može zaključiti radi naknade kojih vidova štete kao posljedice prijevremene otplate kredita bi se ova naknada naplaćivala. Imajući u vidu da tuženici nemaju pravo, u slučaju prijevremene otplate, na naknadu svih vidova štete koja ima uslijed prijevremene otplate može nastati, a u skladu s prethodno izloženim shvaćanjem vezanim uz odredbu čl. st. 4. 1024. ZOO-a, to iz sadržaja Ugovora nije, po shvaćanju ovog suda, moguće zaključiti da se predmetna naknada, sve i da predstavlja sporazum o naknadi štete, ne odnosi upravo na naknadu izmakle dobiti, a što je nedopušteno.

23. Konačno i tuženik upiru da se ne radi o naknadi za usluge tuženika u vezi prijevremene otplate kredita, a što bi predstavljalo troškove na koje bi tuženik imao pravo kao naknadu obične štete, dakle za radnje koje mora poduzeti kao posljedicu otplate prije ugovorenog roka vraćanja kredita, a koje mu uzrokuju troškove, a koje radnje ne bi trebao poduzeti, pa mu niti troškovi ne bi nastali, da je kredit vraćen u ugovorenom roku.

24. Osim toga, tuženik niti tvrdi niti dokazuje koje bi konkretne troškove, dakle umanjenje imovine kao običnu štetu, imao zbog prijevremene otplate predmetnih kredita, pa se i ne može prihvatiti da bi, bez određivanja radi naknade koje štete, stranke ugovorile najviši iznos naknade štete u smislu odredbe čl. 345. st. 3. ZOO-a. Načelno je moguće prihvatiti tvrdnju da takvi troškovi za tuženika nastaju, no tuženik ih je tada dužan činjenično odrediti, navođenjem koje umanjenje imovine trpi. Nadalje, kada je pravo jedne strane na naknadu pojedinih vidova štete ograničeno, kao u konkretnom slučaju u skladu s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, tim više, po shvaćanju ovog suda, u slučaju zaključivanja sporazuma o visini naknade štete mora biti nedvojbeno na koje se vidove štete se ugovorena visina naknade štete odnosi, odnosno da se njome ne ugovara visine naknade one štete na koju ugovorna strana, s obzirom na sadržaj prisilnog propisa, nema pravo.

25. Zaključno, i iz navoda tuženika kojima opisuje svoje poslovanje kao kreditora i plasiranje kreditnih sredstva, ne proizlazi koji bi mu konkretni izdaci, dakle troškovi u vidu umanjenja njegove postojeće imovine (obična šteta na naknadu koje bi imali pravo prema odredbi čl. 1024. ZOO-a), nastali zbog predmetne prijevremene otplate kredita. Nadalje, iz ovih navoda tuženika proizlazi upravo da zbog prijevremene otplate ostvaruje manje prihode, dakle da štetu trpi u vidu izmakle dobiti u poslovanju. Međutim, ako se ima u vidu da u kreditom poslovanju kreditor dobit ostvaruje upravo kroz naplatu ugovornih kamata za davanje sredstava na raspolaganje korisniku kredita, to valja imati u vidu da na naknadu štete kao posljedicu izmakle dobiti zbog prijevremene otplate kredita tuženik nema pravo.

26. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, da tuženik izrijekom tvrdi da se ne radi o naplati naknade za neke njihove usluge zbog prijevremene otplate kredita, već da se radi o ugovorenom iznosu naknade štete, a da iz ugovora i akata tuženika na koje ugovor upućuje nije moguće zaključiti koji bi se vidovi štete tako ugovorenom naknadom namirivali, pa dakle nije moguće zaključiti da se na opisani način ugovorenom naknadom štete ne namiruje i izmakla dobit zbog prijevremene otplate, a što je tuženiku nedopušteno, takva je ugovorna odredba ništetna jer je suprotna prisilnoj odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a, kojom je propisana ništetnost ugovorne odredbe koja je protivna Ustavu, prisilnom propisu ili moralu društva.

27. Naime, suprotno bi tumačenje, omogućavanjem naknadnog stipuliranja ugovornog sadržaja, određivanjem vidova štete namirenju kojih navodno ugovorena naknada štete služi, omogućilo izbjegavanje prisilnog propisa iz odredbe čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je tuženiku, u konkretnom ugovornom odnosu, izrijekom nedopušteno ugovarati naknadu izmakle dobiti po osnovi ugovorenih kamata kao posljedice prijevremene otplate kredita. Stoga tuženik niti upiranjem da je naknada štete u vidu naknade za prijevremeni raskid ugovorena u znatno manjem iznosu od izmakle dobiti po osnovi ugovorenih kamata ne mogu otkloniti razloge ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

28. Stoga je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti po ocjeni ovog suda, formalno tumačenje tuženika da bi, citiranjem sadržaja ugovorne odredbe, utvrđenje ništetnosti tužitelj zahtijevao u odnosu na pravo na prijevremenu otplatu. Nedvojbeno je da je sporan sadržaj ugovorne odredbe kojom je prijevremena otplata uvjetovana plaćanjem naknade za prijevremenu otplatu. Pri tome, valja imati u vidu i sadržaj pisama namjere tuženika iz kojih je nedvojbeno da prijevremenu otplatu, s posljedicom prestanka ugovornog odnosa i oslobađanje sredstava osiguranja, banka uvjetuje podmirenjem sporne naknade.

29. Po ocjeni ovog suda, imajući u vidu značaj zabrane iz odredbe čl. 1024. st. 4. ZOO-a, ne radi se o zabrani manjeg značaja, pa na utvrđenje ništetnosti svakako nije od utjecaja okolnost da je ugovor u cijelosti ispunjen kako tuženici tvrde (čl. 326. st. 2. ZOO-a).

30. U odnosu na pozivanje tuženika na odredbu čl. 305. st. 5. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 159/13), kojom je propisano da ako potrošač, korisnik kredita, nakon primitka obavijesti o promjeni kamatne stope nije suglasan s navedenom promjenom, ima pravo u roku tri mjeseca od primitka obavijesti na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade kreditnoj instituciji, uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita, a u kom slučaju kreditna institucija nema pravo na naknadu štete zbog ranijeg povrata, valja navesti sljedeće. Prije svega, nema mjesta primjeni citirane odredbe jer se konkretno ne radi o ranijem prestanku ugovornog odnosa zbog promjene kamate stope. Osim toga, iz navedene odredbe ne proizlazi, suprotno shvaćanju tuženika, da bi kreditori imali pravo, u slučaju prijevremene otplate kredita iz nekog drugog razloga, uračunavati kamate suprotno prisilnoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Na isti način niti odredba čl. 308. st. 1. ovog Zakona, sukladno kojoj, za trajanja ugovornog odnosa kreditna institucija ne smije naplatiti potrošaču naknadu koja nije bila sadržana u Tarifi naknada u vrijeme zaključenja ugovora, ne znači da bi ugovaranjem plaćanja naknade tarifom kreditor mogao izbjeći učinak prisilnog propisa iz odredbe čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Naime, i prema smislu i prema sadržaju odredaba Zakona o kreditnim institucijama razvidno je da se ovim zakonskim odredbama nadopunjuje sadržaj općeg propisa iz odredbe čl. 1024. ZOO-a.

31. Stoga, u konkretnom slučaju naplata predmetnih naknada nije dopuštena jer je predviđena Tarifom koja je tužitelju bila poznata u vrijeme zaključivanja ugovora, već je nedopuštena jer je, s obzirom na način na koji je ugovorena, suprotna prisilnoj odredbi iz čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

32. Kako se ne radi o protivnosti osporavane ugovorne odredbe dispozitivnoj, već prisilnoj zakonskoj odredbi, to je neosnovano pozivanje tuženika na trgovačke običaje (razlog iz odredbe čl. 12. st. 3. ZOO-a). Također, a s obzirom na razloge utvrđenja ništetnosti, nije od utjecaja okolnost da je tužitelj trgovac (razlog iz odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a) jer njegova obveza povećane pažnje ne otklanja ništetnost kao posljedicu protivnosti prisilnom propisu.

33. S obzirom da su po shvaćanju ovog suda osporavane odredbe ništetne jer je suprotna prisilnom propisu, to, jer nisu od utjecaja na donošenja odluke, nisu obrazlagane daljnje činjenice kojima tužitelj potkrjepljuje tvrdnju o ništetnosti, a tuženici je osporavaju. Stoga nisu od utjecaja okolnost vezane uz ništetnost iz razloga predviđenih odredbom čl. 296. ZOO-a, a vezano uz suprotnost osporavane odredbe načelu savjesnosti i poštenja, prouzročenu očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača, pojedinačno pregovaranje, odnosno jasnoću, razumljivost ili laku uočljivost.

34. Također nije od utjecaja okolnost na koju upire tuženik da je tužitelj s visinom naknade bio upoznat i da se aktima banke kojima je određena njezina visina nije mijenjala. Naime, tužitelj se i ne poziva na razloge ništetnosti iz odredbe čl. 270. ZOO- a jer ne tvrdi da bi banka naknadu jednostrano mijenjala u odnosu na visinu predviđenu prilikom zaključivanja ugovora.

35. S obzirom da je posljedica ništetnosti pravo na povrat primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO-a), ništetnost koje u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost cijelog ugovora, jer on bez ove odredbe može opstati, a ova odredba nije bila niti uvjet niti odlučujuća pobuda za zaključivanje ugovora (čl. 324. st. 1. ZOO-a), to tužitelj u odnosu na tuženika ima pravo na povrat ukupno plaćenog iznosa od 41.606,97 € (21.300,00 €+12.77,73 €+7.528,56 €)

36. Iz okolnosti na koje upire tuženik, a imajući u vidu da pri tome i sam ukazuju na sudsku praksu koja potvrđuje njihovo pravno shvaćanje o valjanosti osporavanih ugovorenih odredbi, ne može se prihvatiti tvrdnja da bi tužitelj plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti, sve i da je bio u to vrijeme upoznat sa sudskom praksom na koju se u prilog svojeg pravnog shvaćanja o ništetnosti tužitelj poziva.

37. Stoga nema zapreke iz odredbe čl. 1112. ZOO-a da tužitelj zahtijeva vraćanje. S obzirom da je za uzrok ništetnosti, u vidu zabrane naknađivanja izgubljene dobiti u slučaju prijevremene otplate, tuženik morao znati, to je isti nesavjesni stjecatelj pa zatezne kamate duguje počevši od izvršenog stjecanja, 19. kolovoza 2022. (čl. 1115. ZOO-a) slijedom čega je odlučeno kao u toč. I-VI izreke.

38. Slijedom navedenog, ocjenjujući da su odlučne činjenica na opisani način u dovoljnoj mjeri utvrđene i da nisu potrebni za utvrđenje činjenica o kojima ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja iznosa preostale obveze korisnika kredita s osnove ugovorne kamate, koju bi korisnik kredita platio da je postupio u skladu s ugovorenim uvjetima, odnosno u skladu s ugovorenim rokom vraćanja iskorištenog iznosa novca, dakle na okolnost utvrđivanja predstavlja li naplaćena naknada iznos nedospjelih kamata za razdoblje od trenutka (prijevremenog) vraćanja kredita pa do dana ugovorenog dospijeća, odnosno financijskog vještačenja na okolnost visine štete koja mu je zbog prijevremene otplate kredita nastala.

39. Odluka o parničnom trošku iz točke VII i VIII izreke presude temelji se na čl. 154. st. 1., 155. st. 1. i 2. i 164. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23 dalje u tekstu: OT)

40. Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora u (41.606,97 €) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa).

41. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) u iznosu od 1.000,00 € i sastav podneska od 29. rujna 2025., kojim se obrazloženo očitovao na navode iz odgovora na tužbu (Tbr. 8.1) u iznosu od 1.000,00 € i za zastupanje na ročištu 16. siječnja 2026. (Tbr 9.1) u iznosu od 1.000,00 €,dakle ukupno 3.000,00 € koji iznos valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 750,00 € (Tbr. 46), što ukupno iznosi 3.750,00 €.

42. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe temeljem čl. 164. st.2. ZPP-a jer taj zahtjev nije postavljen određeno.

43. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.875,00 € odbijen kao neosnovan

U Zagrebu 26. siječnja 2026.

Sudac:

Maja Jurovicki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe

- tuženiku

- kal 30 dana