REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-435/2020-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Maji Čelan, u pravnoj stvari tužitelja SUNCE HOTELI d.d., OIB: 06916431329, Radnička cesta 43, Zagreb, kojeg zastupa zastupnik po zakonu JCSG te punomoćnik Mirko Bogdanović, odvjetnik u OD Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika pod 1. OPĆINA BOL, OIB: 88849172829, Uz Pjacu 2, Bol, kojeg zastupa načelnica Katarina Marčić i punomoćnik Domagoj Mužić, odvjetnik u Splitu, tuženika pod 2. JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], tuženika pod 3. ĆC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika pod 4. NC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnik Branko Duplančić, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, priznanja i trpljenja, 26. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba tužitelja.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku pod 1. trošak parničnog postupka u iznosu od 39.940,00 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika pod 1. u dijelu u kojem potražuje isplatu troška u iznosu od 5.082,50 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos.

IV. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženicima pod 2., 3. i 4. trošak parničnog postupka u iznosu od 47.928,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika pod 2., 3. i 4.. u dijelu kojim potražuju isplatu troška u iznosu od 72,00 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama

Obrazloženje

1. Tužitelj je ustao tužbom radi utvrđenja prava vlasništva, priznanja i trpljenja protiv uvodno označenih tuženika.

2. Naveo je da je predmet tužbe utvrđivanje da je teniski stadion kao građevina u vlasništvu tužitelja kao i tlocrtna površina ispod stadiona primjenom članka 28., stavka 3. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu u vezi s člankom 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZV).

3. Tužitelj smatra da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje načelo jedinstvenosti nekretnine iz odredbe članka 9. ZV-a prema kojem načelu sve što postoji da trajno ostane na nekom zemljištu prati pravnu sudbinu zemljišta, već da u konkretnoj stvari površina ispod objekta prati pravnu sudbinu objekta na tom zemljištu, odnosno da se utvrđenje prava vlasništva u ovoj pravnoj stvari odnosi na teniski stadion kao samostalnu pojedinačnu stvar što bi, prema iznimci od načela jedinstva nekretnine, obuhvatilo i površinu ispod njega.

4. Tužitelj da je u posjedu predmetnog teniskog stadiona od 1984., kada ga je izgradilo društveno poduzeće prednika tužitelja kao osnovno sredstvo rada za koju gradnju da je ishođena građevinska dozvola, a da je građevinsko zemljište na kojem je izgrađeno bilo u obuhvatu Prostornog plana Općine Brač stoga da je na temelju zakona postalo društveno vlasništvo, koje promjene nisu evidentirane u zemljišnoj knjizi.

5. Tužitelj ističe da dio nekretnine koji je faktično razgraničen i odijeljen u naravi prije 1.1.1997. može biti samostalni objekt prava vlasništva, odnosno da u tom slučaju tužbeni zahtjev može glasiti i na takav realni dio koji odgovara faktičnom dijelu neke nekretnine.

6. Osnovanost svog zahtjeva na utvrđenje prava vlasništva stadiona sa zemljištem i priznanje, odnosno trpljenje takvog upisa tužitelj temelji na predmnijevanom stjecanju prava vlasništva prema odredbama članka 362. i 364. ZV- a u vezi s odredbom članka 268., stavka 1. Zakona o udruženom radu (dalje: ZUR), a također kao osnove ističe i dosjelost po osnovi članka 159. ZV-a kao i stjecanje prava vlasništva ispunjenjem pretpostavki iz članka 390.a ZV-a u vezi s člancima 388. ZV-a, članka 268., stavka 1. ZUR-a i članka 28., stavka 3. ZNGZ-a.

7. Tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev na utvrđenje da je isti vlasnik građevine koja u naravi predstavlja teniski stadion i koji je precizno grafički individualiziran i opisan u priloženom Geodetskom elaboratu i zemljišta tlocrtne površine ispod te građevine – teniskog stadiona koje je označeno u Geodetskom elaboratu u prijavnim listovima kao rezervirane k. č. [katastarska čestica], stadion, 1.106 m2, k. o. [katastarska općina] i k. č. [katastarska čestica], stadion, 1.075 m2, k. o. [katastarska općina] koje se osnivaju tim elaboratom i koje zajedno predstavljaju tlocrtnu površinu ispod građevine teniskog stadiona. Tom presudom tužitelj bi bio ovlašten zatražiti i provesti parcelaciju predmetnog zemljišta prema granicama pravomoćno stečenog prava vlasništva, a temeljem navedenog Geodetskog elaborata, a što bi tuženici bili dužni trpjeti.

8. U odgovoru na tužbu tuženici pod 2. - 4. istaknuli su prigovor presuđene stvari, navodeći da se radi o trećem po redu postupku radi utvrđenja prava vlasništva tužitelja u odnosu na navedene tuženike u pogledu nekretnine oznake 705/2, k. o. [katastarska općina] te da je tužitelj, u postupcima P-294/01 i P-11518/15 koji su se vodili pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Supetru, navodio istu pravnu argumentaciju i osnovu.

9. Tuženik pod 1. je u odgovoru na tužbu također istakao prigovor presuđene stvari, navodeći da je o istom već odlučeno presudom Općinskog suda u Supetru broj 16. prosinca 2004. te presudom Trgovačkog suda u Splitu broj P-173/19 od 2. rujna 2020. te da tužitelj nastoji dovesti tuženike i sud u zabludu navodeći u tužbenom zahtjevu čestice novih oznaka koje su tek rezervirane u katastarskom operatu, iako se radi o nekretninama koje su bile predmet navedenih okončanih postupaka. Također je naveo da se o svim osnovama na koje se tužitelj poziva u ovoj pravnoj stvari već raspravljalo.

10. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je u bitnom naveo da su prigovori tuženika o presuđenoj stvari neosnovani i neutemeljeni jer da izreka donesenih pravomoćnih presuda nije utvrđenje prava vlasništva na stadionu kao građevini, odnosno kao pojedinačnoj samostalnoj stvari različitoj od okolnog zemljišta i okolnih nekretnina jer da je predmet dosad vođenih postupaka bilo zemljište, a ne stadion kao pojedinačno određena stvar. Također je naveo da se tužba u ovoj pravnoj stvari temelji na različitom činjeničnom i pravnom kompleksu jer da se u ovoj stvari kao mjerodavan ima primijeniti Zakon o neprocijenjenom građevinskom zemljištu (među ostalim odredba članka 28., stavak 3.) a kao pravno relevantna činjenica se ističe da je predmetna građevina stadiona kao takva procijenjena pa da sukladno toj odredbi može biti objektom prava vlasništva zajedno s tlocrtnom pripadajućom površinom ispod te građevine kao pojedinačno određene stvari. Da je tužitelj po izdanoj građevinskog dozvoli izgradio predmetni stadion te ga koristio kao svoje osnovno sredstvo sukladno Zakonu o udruženom radu, čime da je stekao izvanknjižno društveno vlasništvo na predmetnom stadionu koje je kao takvo i procijenjeno u cijelosti u temeljni kapital. Pored toga, da su osnove tužiteljeva zahtjeva sada odredba 362., 363., 364., stavak 6. ZV-a o kojima se nije ranije raspravljalo. Tužitelj da je mogao postaviti tužbeni zahtjev kako on glasi pod t. 1. tužbe tek stupanjem na snagu novog Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu koji je na snazi od 2. svibnja 2020.

11. Sukladno odredbi članka 16., stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP-a) sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost. Odredbom stavka 2. tog članka je propisano da kada sud u tijeku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego kakvo drugo domaće tijelo, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

12. Ovlaštenje na postavljeni tužbeni zahtjev u točki I., kao i pravnu osnovu za predmet spora, tužitelj, među ostalim, crpi u odredbi članka 28., stavka 3. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu („Narodne novine“, 50/2020, dalje ZNGZ) kojom je propisano da ako je u temeljni kapital trgovačkog društva procijenjena samo građevina, trgovačko društvo vlasnik je građevine i zemljišta tlocrtne površine ispod građevine.

13. U smislu odredbi članka 2. ZNGZ-a ostalo građevinsko zemljište je neprocijenjeno građevinsko zemljište na kojemu je izgrađena ili bila izgrađena građevina gospodarske namjene koja nije hotel, turističko naselje i/ili kamp i koje s tom građevinom čini funkcionalnu cjelinu.

14. Odredbom članka 3. stavka 1. ZNGZ-a propisano je da se na postupke rješavanja imovinskopravnih i drugih odnosa na neprocijenjenom građevinskom zemljištu primjenjuju odredbe tog Zakona i zakona kojim je uređeno upravljanje i raspolaganje nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske.

15. Odredbom članka 246. Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine („Narodne Novine“, 9/2025, dalje Uredba) propisano je da služba za neprocijenjeno građevinsko zemljište vodi upravne postupke i donosi rješenja o utvrđenju prava vlasništva na turističkom zemljištu na kojemu su izgrađeni hoteli i turistička naselja, vodi upravne postupke i donosi rješenja o obuhvatu kampa, procijenjenim i neprocijenjenim dijelovima kampa i vlasnicima u kampu, vodi upravne postupke i donosi rješenja o utvrđenju prava vlasništva na ostalom neprocijenjenom građevinskom zemljištu, a koje zemljište nije u dijelu ili u cijelosti procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća u trgovačko društvo i koje nije uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, u skladu s posebnim propisom kojim je uređeno neprocijenjeno građevinsko zemljište.

16. Slijedom navedenog, o utvrđivanju prava vlasništva po osnovi ZNGZ-a, osnovom članka 3. stavka 1. u vezi s člankom 2. tog Zakona te odredbe članka 246. Uredbe ima se odlučivati u upravnom, a ne parničnom postupku o čemu sud, na temelju odredbe članka 16. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti do pravomoćnosti odluke, pa je u tom smislu u tijeku ovog postupka sud utvrdio da je po navedenoj osnovi članka 28., stavka 3. ZNGZ-a apsolutno nenadležan za odlučivanje.

17. Nadalje, s obzirom da je tužitelj isticao i druge pravne osnove stjecanja prava vlasništva pored odredbi ZNGZ-a, sud je imao ispitati i je li ova parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odnosno postoji li činjenični identitet između tih sporova.

18. Presudom Općinskog suda Supetar poslovni broj P-294/01 od 3. prosinca 2009. odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj Zlatni rat d.d. vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica], z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] površine 4.987 m2 koja u naravi predstavlja izgrađeni stadion tenis centra na predjelu zv. Potočine s pripadajućim zemljištem, odnosno da su ovdje tuženici pod 2. -4. dužni trpjeti upis tog prava u zemljišnoj knjizi uz brisanje njihova imena.

19. U tom postupku, za vidjeti je iz obrazloženja citirane presude, tužitelj je tvrdio da je izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine koju je stekao građenjem, dosjelošću, kupoprodajom, tj. davanjem naknade kao i da je tuženicima isplatio naknadu za navedeno zemljište.

20. Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-865/10 od 20. travnja 2011. potvrđena je citirana prvostupanjska odluka te utvrđeno da prednik tužitelja vlasništvo nije mogao steći ni na temelju pravnog posla, ni na temelju dosjelosti, ni na temelju građenja te da je, a u odnosu na žalbene navode tužitelja, razvidno da nema mjesta primjeni odredbe članka 268. Zakona o udruženom radu jer se ne radi o osnovnom sredstvu društvenog poduzeća.

21. Tužitelj je 14. prosinca 2015. ponovo ustao tužbom protiv tuženika pod 2. - 4. radi utvrđenja prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica], zk tijelo VI, z. u. [broj ZK uloška]., k. o. [katastarska općina] za cijelo te uknjižbe tog prava na svoje ime.

22. Presudom Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj P-11518/15 od 3. rujna 2018. njegov tužbeni zahtjev je odbijen. Sud je u toj odluci otklonio prigovor presuđene stvari jer da o stjecaju prava vlasništva prema osnovi čl. 268. ZUR-a u postupku P-294/01 nije raspravljano. Sud je utvrdio da se pri gradnju spornog teniskog stadiona nije pripremila ni uredila dokumentacija niti za gradnju stadiona, kao ni za uređenje zemljišnoknjižnog stanja.

23. Iz tužbe tužitelja u predmetu P-11518/15 je za vidjeti da tužitelj potražuje nekretninu čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] za cijelo, te da je njegov prednik originalni stjecatelj iste koju je stekao tako što je započeo gradnju teniskih terena i da je na njenom dijelu sagrađen centralni teniski stadion. Također je za vidjeti da je tužitelj kao osnovu stjecanja isticao Zakon o udruženom radu (koji se u tom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 388., stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), kao i Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije („Narodne novine“, broj 92/10), a po osnovi pravomoćnog Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, klase UP/I-943-01/97- 02/148, urbroj: 563-04-403/97-3 od 14. srpnja 1997. ističući da je u tim rješenjima u temeljni kapital društva „Zlatni rat“ d.d. Bol unesen centralni stadion koji većim dijelom leži na čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] pa da je tužitelj vlasnik minimalno tlocrtne površine centralnog stadiona na kojem se isti nalazi. Također je za vidjeti iz tužbe da tužitelj u toj tužbi ističe da se svakako radi o zemljištu građevinske namjene.

24. Presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-600/2018-2 od 5. lipnja 2020. potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru broj P-11518/2015 od 3. rujna 2018. U toj je odluci drugostupanjski sud zauzima jednak stav kao i Županijski sud u Splitu u rješenju Gžx-865/10, a to je da sporna nekretnina (k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) nije mogla postati društveno sredstvo društvene pravne osobe prema odredbama ZUR-a jer da teniski stadion nije osnovno sredstvo za rad društvenog poduzeća čija je djelatnost primarno turizam.

25. Presudom Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj P-295/01 od 16. prosinca 2004. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja ZLATNI RAT d.d. u odnosu na tuženika pod 1., a na utvrđenje da je taj tužitelj vlasnik nekretnina označenih kao čest. zem. [katastarska čestica] površine 3151 m2, čest. zem. [katastarska čestica] u površini 689 m2 i čest. zem. [katastarska čestica] površine 5112 m2, sve upisane u z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koje u naravi predstavljaju kompleks teniskih terena na predjelu „Potočine“ u Bolu.

26. Za vidjeti je iz te presude da je tužitelj tvrdio da je čest. zem. [katastarska čestica] (1994. cijepano na čest. zem. [katastarska čestica] sve obuhvaćene tužbenim zahtjevom) 1985. predstavljalo neizgrađeno građevinsko zemljište te da je tužitelj, odnosno njegov pravni prednik, stekao pravo upravljanja i korištenja predmetne nekretnine. Također je tvrdio da je na navedenoj čestici izgradio kompleks teniskih terena te da je ista u postupku pretvorbe popisana i procijenjena kao dio temeljnog kapitala tužitelja. Sud je u tom postupku raspravljao osnovom Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01, dalje: ZV), Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80, dalje: ZOVO) kao i Zakonu o prometu zemljišta i zgrada (Službeni list SFRJ, broj 43/65, 57/65, 16/67 i 11/74) te je u postupku utvrđeno da se radi o zemljištu u društvenom vlasništvu te da tužitelj nema pravni osnov za stjecanje statusa korisnika tog zemljišta.

27. Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3054/05 od 14. prosinca 2006. potvrđena je citirana prvostupanjska presuda. Iz iste je za vidjeti da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je bio nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom niti da je stekao pravo vlasništva iste temeljem ZV-a, a niti građenjem prema odredbama ZOVO-a jer da se radi o zemljištu koje je u društvenom vlasništvu.

28. Protiv citirane drugostupanjske odluke tužitelj je izjavio reviziju koja je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 369/08-2 od 17. studenog 2011. odbijena kao neosnovana. U toj je odluci revizijski sud zaključio da su niži sudovi pravilno zaključili da je vlasnik spornih nekretnina Općina Bol te da tužitelju nedostaje pravni temelj za stjecanje prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, da građevinska dozvola ne daje pravni temelj za stjecanje prava vlasništva, a osim toga da je izdana na temelju poništenog akta o davanju zemljišta na korištenje. Pored toga, da rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju kojim se u postupku pretvorbe društvenog poduzeća određuje vrijednost društvenog kapitala, odnosno temeljni kapital budućeg društva ne prejudicira pravo vlasništva na nekretninama koje su ušle u procjenu.

29. Tužitelj je protiv tuženika pod 1. ponovo ustao tužbom 2016. godine radi istog zahtjeva, odnosno utvrđenja prava vlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] i uknjižbu nekretnina koje su predmet spora ističući posjedovanje kao osnovu stjecanja prava vlasništva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P- 173/19-15 od 2. rujna 2020. njegov je tužbeni zahtjev odbijen.

30. Za zaključak o presuđenoj stvari nužno je postojanje subjektivnog i objektivnog identiteta spora, odnosno da je o istovjetnom tužbenom zahtjevu između istih stranaka ranije donesena pravomoćna sudska odluka. Pri tome je potrebno da je o tužbenom zahtjevu meritorno odlučeno, odnosno da je donesena presuda ili da tužba bude odbačena rješenjem, ali ne iz procesnih već materijalnih razloga.

31. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da se radi o istim strankama, tužitelju Hoteli Sunce d.d. (ranije Zlatni Rat d.d. Bol, Hoteli Zlatni rat d.d.), i tuženiku Općini Bol (postupci P-295/01 i P-173/19), odnosno tuženicima JC, ĆC i NC (postupci P-294/01 i P-11518/15) protiv kojih je tužitelj ranije ustajao tužbama.

32. Navodi tužitelja da su u ovom predmetu, za razliku od prethodnih, tuženici suparničari ne utječe na postojanje subjektivnog identiteta ovog spora jer je za postojanje istog potrebno da je riječ o istim strankama, odnosno istim nositeljima prava i obveza, što je konkretno i ispunjeno.

33. S druge strane, upravo jer su tuženici u ovoj pravnoj stvari nužni suparničari dovoljno je da se radi o presuđenoj stvari u odnosu na barem jednog od njih.

34. Stoga je valjalo prije svega ispitati postoji li istovjetnost između zahtjeva tužitelja u ovom i postupcima u kojima je već ranije pravomoćno odlučeno.

35. Za ocjenu identiteta tužbenog zahtjeva odlučan je sadržaj istog i pravni učinak koji se zahtjevom postiže.

36. Tužitelj drži da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o identičnom tužbenom zahtjevu kao u prijašnjim postupcima jer je, kako navodi, sada tužbeni zahtjev usmjeren na samostalnu pojedinačnu stvar (građevinu) sa zemljištem ispod te građevine, dok je predmet dosad vođenih postupaka bilo zemljište.

37. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari zahtijeva utvrđenje prava vlasništva građevine koja predstavlja teniski stadion i zemljišta tlocrtne površine ispod tog stadiona koji su u geodetskom elaboratu označeni kao rezervirane k. č. [katastarska čestica], stadion, 1.106 m2, k. o. [katastarska općina] i k. č. [katastarska čestica], stadion, 1.075 m2, k. o. [katastarska općina].

38. Iz Geodetskog elaborata kojeg je sastavilo društvo Geokompas iz Splita broj 69/20 od 29. srpnja 2020. za vidjeti je da rezervirana k. č. [katastarska čestica] predstavlja realni dio postojeće k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, zemljišnoknjižnog odjela Supetar upisana kao vlasništvo tuženika pod 2. - 4., odnosno da rezervirana k. č. [katastarska čestica] predstavlja realni dio postojeće k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] koja je u zemljišnim knjigama upisana kao općenarodna imovina, organ upravljanja N.O. Općine Brač, Supetar.

39. Tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika pod 2. -4. u predmetu P-11518/15 usmjeren je na utvrđenje prava vlasništva nekretnine čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] za cijelo, odnosno u predmetu P-294/01 na utvrđenje prava vlasništva nekretnine čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] koja predstavlja izgrađeni stadion.

40. Tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika pod 1. u predmetu P-173/19 odnosi se na utvrđenje prava vlasništva nekretnine čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] za cijelo, odnosno u predmetu P-295/01 na utvrđenje prava vlasništva nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] (uz 706/1 i 706/3) k. o. [katastarska općina] koje u naravi predstavljaju kompleks teniskih terena.

41. U svim navedenim postupcima, neovisno označava li tužitelj nekretnine u tužbenom zahtjevu samo na način na koji su opisane u zemljišnoj knjizi ili uz opis da iste predstavljaju izgrađeni stadion i kompleks teniskih terena, razvidno je da tužitelj u potražuje nekretnine oznake čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], odnosno zemljišta i građevine (stadion, teniske terene) na tim zemljištima izgrađene, a ne samo zemljište.

42. Građevina (teniski stadion) koju tužitelj opisuje kao pojedinačnu samostalnu stvar i označava kao rezerviranu k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], za vidjeti je iz Geodetskog elaborata broj 69/20, sagrađena je na dijelovima čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].

43. Dakle, u pravomoćno okončanim postupcima tužitelj je zahtijevao ne samo zemljišta nekretnina oznake čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] već i ono što je na njima sagrađeno (stadion, odnosno kompleks teniskih terena) sukladno postavljenim tužbenim zahtjevima, odnosno sukladno načelu jedinstva nekretnine. Jednako tako, i zemljišta tlocrtne površine ispod te građevine, koja sada tužitelj potražuje u manjem opsegu, položena su upravo na dijelovima čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].

44. S tim u vezi, tužiteljev zahtjev na utvrđenje da je vlasnik građevine (teniskog stadiona) uz dijelove zemljišta ispod te građevine (u geodetskom elaboratu označene kao k. č. [katastarska čestica]) usmjeren je na utvrđenje prava vlasništva realnih dijelova nekretnina (oznake čest. zem. [katastarska čestica]) u pogledu kojih nekretnina je u pravomoćno okončanim postupcima tužitelj zahtijevao utvrđenje vlasništva za cijelo (uključujući zemljište s građevinom), radi čega je tužbeni zahtjev u ovom sporu, sukladno iznesenom, u potpunosti konzumiran tužbenim zahtjevima o kojima je pravomoćno odlučeno presudama P-294/01, P-11518/15, P-173/19 i P-295/01.

45. Nadalje, valjalo je u ovoj pravnoj stvari ispitati postojanje činjeničnog identiteta.

46. Da bi tužitelj o istoj stvari među istim strankama vodio novi postupak, nije potrebno samo da istakne novu pravnu osnovu, na koju se nije ranije pozivao, već da ta pravna osnova zahtijeva raspravljanje o novim činjenicama o kojim se dosad nije raspravljalo.

47. Tužitelj se u ovom postupku poziva na niz različitih osnova stjecanja prava vlasništva.

48. Kao primarnu osnovu ističe odredbe članka 362. i 364. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne Novine“, broj 91/96, dalje ZV), u vezi s odredbom članka 268. Zakona u udruženom radu (ZUR-a). U tom smislu kao mjerodavno pravo ističe i odredbe članka 1., 2., 3., 9. i članka 25., stavka 4. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“, broj 54/1980, dalje: ZGZ).

49. Tužitelj, koji tvrdi da je tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari različit od ranijih tužbenih zahtjeva jer da sada tužitelj zahtijeva utvrđenje vlasništva građevine sa zemljištem ispod te građevine, a ne utvrđenje prava vlasništva zemljišta kao ranije, kao osnovu stjecanja prava vlasništva izlaže pak prije svega stjecanje prava vlasništva zemljišta, na kojem je izgrađena građevina.

50. Tužitelj, naime smatra da su izgradnjom teniskog stadiona i zemljište i stadion postali društveno vlasništvo te da je tada prema zakonu odredbom članka 268., stavka ZUR-a, odnosno članka 1., 2., 3. i 9. ZGZ-a prestalo građansko vlasništvo bez obzira što nije proveden postupak ekspropriacije niti je bivšim vlasnicima za takvo oduzimanje isplaćena naknada. Ističe da su obe nekretnine (k. č. [katastarska čestica] i kao i k. č. [katastarska čestica] iz koje je nastala k. č. [katastarska čestica]) prije izgradnje stadiona predstavljale građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu pa da je izdavanjem građevinske dozvole od 23. svibnja 1988. Općina Brač, kao tada nositelj prava upravljanja, raspolagala tim zemljištem u korist tužitelja, odnosno njegovih pravnih prednika. S tim u vezi, tužitelj ističe da su nove činjenice u ovom postupku to što su Prostornim planom Općine Brač i Dopune istog zemljišta na kojima je izgrađen predmetni stadion bila predviđena kao građevinsko zemljište. Uz to da su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 268.

ZUR-a za stjecanje prava vlasništva.

51. Stoga, u smislu odredbe članka 362. ZV-a, tužitelj smatra da bi se radilo o predmnijevi vlasništva jer da je prednik tužitelja izvanknjižno stekao društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja, odnosno jer je isto stekao bez formalnog akta za gradnju, ali uz izgradnju sukladno građevinskoj dozvoli, odnosno po ispunjenju pretpostavki iz članka 268. stavka 1. ZUR-a.

52. Tužitelj, dakle primjenu odredbe članka 362. i 363. ZV-a veže isključivo uz odredbe ZGZ-a i ZUR-a kao osnovu za utvrđenje svog prava u ovom postupku, pa je za ocjenu činjeničnog identiteta valjalo ispitati je li se o tim osnovama, odnosno činjenicama raspravljalo u okončanim postupcima.

53. Odredbama članka 362. ZV-a, stavka 1. i 2. propisane su predmnijeve vlasništva nekretnine, odnosno zemljišta u korist osobe koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja nekretnine, odnosno nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu.

54. Odredbe članka 363. ZV-a odnose se na zaštitu provedenih prava, odnosno ako se osoba ne može osloniti na predmnijevu prava vlasništva (u smislu članka 362.ZV-a) , ona će dokazat svoje pravo vlasništva ako dokaže da je ona odnosno njezin pravni prednik bio stekao pravo upravljanja ili korištenja i raspolaganja, odnosno pravo korištenja ili prvenstvenoga prava korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavki koje su se za stjecanje toga prava zahtijevale u trenutku stjecanja.

55. Odredba članka 364., stavka 6. ZV-a u pogledu upisa u zemljišne knjige, ne odnosi se na osnovanost stjecanja prava vlasništva, već na upis istog u zemljišne knjige na temelju odluke suda.

56. U pogledu odredbi ZGZ-a, tužitelj drži da iz odredbi tog zakona (članci 1., 2., 3., 9., 25.) proizlazi da se radilo o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, a da je prednik tužitelja, u svjetlu novije sudske prakse, postao izvanknjižni nositelj prava na temelju izdavanja građevinske dozvole za izgradnju tog zemljišta.

57. Odredbama ZGZ-a određivao se prijenos građevinskog zemljišta u društveno vlasništvo, kao i prava u pogledu korištenja i raspolaganja istim (članak 1.) uređivali su se imovinskopravni odnosi na građevinskom zemljištu koje je po bilo kojoj osnovi preneseno u društveno vlasništvo (članak 2.) te određivalo da se građevinskim zemljištem smatra zemljište koje se nalazi u gradovima i naseljima gradskog karaktera kao i drugo zemljište koje je izgrađeno ili prostornim planom određeno za izgradnju građevinskih objekata ili za javne površine (članak 3.).

58. Odredba članka 25., stavka 4. ZGZ-a na koju se poziva tužitelj propisivala je da se neizgrađenim građevinskim zemljištem smatra ono zemljište na kojem se nalaze ostaci nekadašnjeg objekta (ruševine).

59. Nadalje, odredba članka 268., stavka 4. Zakona o udruženom radu („Narodne novine“, broj 53/1976, 57/1983, 85/1987, 6/1988, 77/1988, dalje ZUR) propisivala je rokove za podnošenje zahtjeva za vraćanje nekretnine, odnosno pokretnine koja je postala društveno sredstvo bez pravne osnove.

60. U pravomoćno okončanim postupcima koji su se vodili u pogledu zemljišta sa građevinom, raspravljano je o toj nekretnini upravo kao neizgrađenom građevinskom zemljištu na kojem je gradio pravni prednik tužitelja, a za koju gradnju je tvrdio da ima valjanu građevinsku dokumentaciju (P-11518/5, P-295/01 i P-294/01). Štoviše, u postupku P-295/01 tužitelj je tvrdio da je njegov prednik stekao izvanknjižno pravo upravljanja i korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu. Revizijski sud je u odluci Rev 369/08 u pogledu ove pravne stvari potvrdio zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelju nedostaje pravni temelj za stjecanje prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, a da građevinska dozvola ne daje pravni temelj za stjecanje prava vlasništva. S tim u vezi, Prostorni plan Općine Brač, odnosno Dopuna istog, a kojom je to zemljište predviđeno kao građevinsko zemljište, ne predstavlja novu činjenicu jer se u okončanim postupcima o tom zemljištu i raspravljalo upravo kao neizgrađenom građevinskom pa odredbe ZGZ-a na koje se poziva tužitelj, odnosno činjenica postojanja Prostornog plana ne otvaraju nikakvu novu pravnu osnovu o kojoj bi se imalo odlučivati. Pored toga, činjenica da je u nekim ranije vođenim postupcima, tužitelj propustio dostaviti građevinsku, odnosno valjanu građevinsku dozvolu ne daje mu ovlaštenje na vođenje novog redovnog postupka.

61. Odredba članka 9. ZGZ-a propisivala je da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi to zemljište, ako tim zemljištem na temelju ustava i zakona ne upravlja druga društveno-politička zajednica, mjesna zajednica, organizacija udruženog rada ili druga društvena pravna osoba.

62. U tom smislu ZGZ upućuje na drugi zakon, konkretno organizacija udruženog rada mogla je upravljati zemljištem na osnovu odredbi ZUR-a.

63. Vezano uz primjenu odredbi ZUR-a, tužitelj se u pravomoćno okončanim postupcima pozivao na stjecanje prava vlasništva na temelju tog zakona, i to upravo na temelju odredbe članka 268. tog Zakona (P-11518/15), odnosno odredbe članka 268. ZUR-a i odredbe članka 388., stavka 2. ZV-a (P-173/19) te su njegovi zahtjevi odbijeni kao neosnovani pa se u smislu te osnove radi o presuđenoj stvari.

64. Slijedom navedenog, odredbe članka 362., odnosno 363. ZV-a koje tužitelj ističe kao nove, odnosno različite osnove za utvrđenje svog prava, zapravo podrazumijevaju pravne osnove i činjenice o kojima se raspravljalo u pravomoćno okončanim postupcima i ne zahtijevaju raspravu o novim činjenicama o kojima tužitelj nije imao priliku raspravljati.

65. Nadalje, kao osnovu za stjecanje prava vlasništva tužitelj je u ovom postupku istaknuo i dosjelost (članak 159. ZV-a), po kojoj osnovi se raspravljalo i pravomoćno je odlučeno u predmetima P-173/19 i P-295/01 pa se i u tom smislu radi o presuđenoj stvari.

66. Pored navedenog, kao osnovu svog zahtjeva tužitelj je naveo i unos predmetne nekretnine u temeljni kapital prednika tužitelja što da potvrđuje rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina od 14. srpnja 1977. U tom smislu tužitelj je istakao odredbu članka 28., stavka 3. dalje ZNGZ-a i naveo da je tek po stupanju na snagu tog zakona (2. svibnja 2020.) mogao postaviti tužbeni zahtjev kao u ovom postupku.

67. Tužitelj je i u ranijim postupcima (P-295/01, P-11518/15) kao osnovu stjecanja svog prava isticao da je u postupku pretvorbe pravnog prednika tužitelja u temeljni kapital procijenjena predmetna nekretnina po osnovi Rješenja Hrvatskog Fonda za privatizaciju od 14. srpnja 1997., odnosno po toj je osnovi također raspravljano i pravomoćno odlučeno.

68. Odredbom članka 28., stavka 3. ZNGZ-a propisano je da ako je u temeljni kapital trgovačkog društva procijenjena samo građevina, trgovačko društvo vlasnik je građevine i zemljišta tlocrtne površine ispod građevine.

69. Stupanjem na snagu ZNGZ-a prestao je važiti Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“, broj 92/10, dalje: ZTOGZ).

70. Odredba članka 18. ZTOGZ-a je propisivala da kada je u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije u vrijednosti društvenoga kapitala društvenog poduzeća procijenjena vrijednost građevine (hotel ili drugi objekt u turističkom naselju) bez zemljišta, trgovačko društvo vlasnik je građevine i zemljišta ispod građevine (zemljišta tlocrtne površine).

71. Slijedom navedenog, predmetni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine po osnovi odredbi ZNGZ-a (ranije ZTOGZ), pored toga što se o istom ima odlučiti u upravnom postupku, predstavlja presuđenu stvar.

72. S tim u vezi, s obzirom na to da je odredba članka 28., stavka 3. ZNGZ-a sadržajno istovjetna odredbi članka 18. ZTOGZ-a, a na koju odredbu se uostalom i tužitelj pozivao u postupku broj P-11518/15, tužitelj koji je u tom postupku tvrdio da se radi o turističkom, a svakako građevinskom zemljištu, suprotno navodima u ovom postupku, je i ranije mogao postaviti tužbeni zahtjev na način na koji je postavljen u ovom postupku.

73. Pored svega navedenog, tužitelj u pogledu iste stvari pokreće peti (u odnosu na svakog od tuženika treći) parnični postupak, suprotstavljajući se ustavnim i konvencijskim pravima tuženika na pošteno suđenje u smislu primjene načela presuđene stvari (res judicate) i pravne sigurnosti koja je sastavni dio tog prava.

74. Prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava ( Brletić protiv RH, broj 42009/10 od 16. siječnja 2014.) pravilo res judicata, kao temeljni element prava na pošteno suđenje koje jamči članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u građanskim pitanjima, zahtijeva da nijedna stranka nema pravo tražiti reviziju pravomoćne i obvezujuće presude samo u svrhe odobravanja ponovnog suđenja i donošenja nove odluke u predmetu. Europski sud za ljudska prava ističe kako je bitno da domaći sudovi dosljedno, temeljito i praktično provjeravaju radi li se o istom pitanju o kojem se već vodio sudski postupak, pogotovo ako postoji pravomoćna presuda, i to bez obzira na to što možda na prvu, zahtjev naveden u tužbi nije isti, jer će u suprotnom doći do povrede načela res judicate kao temeljnog elementa prava na pošteno suđenje, a time i članka 6. stavka 1. Konvencije.

75. Slijedom svega navedenog, odnosno budući je o tužbenom zahtjevu tužitelja pravomoćno odlučeno, riješeno je kao pod točkom I. izreke.

76. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe članka 154., stavka 1. i članka 155. ZPP-a u vezi s odredbom članka 151., stavka 3. Visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa).

77. Tužitelja je valjalo obvezati na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku pod 1. i to za sastav odgovora na tužbu (Tbr.8./1. u vezi s Tbr.7.), tri obrazložena podneska - 15. ožujka 2021., 17. veljače 2023. i 23. svibnja 2023. (Tbr.8./1. Tarife) te zastupanje na četiri ročišta - 9. ožujka 2021., 1. lipnja 2023., 3. listopada 2023. i 4. lipnja 2025. (Tbr.9./1. Tarife), svaka radnja u iznosu od 3.994,00 EUR, dakle u iznosu 31.952,00 EUR što uvećano za iznos PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 39.940,00 EUR-a, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

78. Sud je ocijenio neosnovanim zahtjev tuženika pod 1. da mu tužitelj naknadi trošak žalbe na rješenje kojim su stranke upućene u mirenje koje rješenje predstavlja rješenje o upravljanju postupkom protiv kojega nije dopuštena posebna žalba (čl. 278. st. 2. u vezi 186.d ZPP-a), kao i u dijelu zahtjeva koji premašuje iznose propisane točkom 7. Tarife, radi čega je odbijen zahtjev tuženika pod 1. u iznosu od 5.082,50 EUR i odlučeno je kao pod točkom III. izreke.

79. Tužitelja je valjalo obvezati na naknadu troškova parničnog postupka tuženicima pod 2.-4. i to za sastav odgovora na tužbu (Tbr.8./1. u vezi s Tbr.7.), tri obrazložena podneska - 29. svibnja 2023., 15. veljače 2021. i 15. veljače 2023. (Tbr.8./1. Tarife) te zastupanje na četiri ročišta - 9. ožujka 2021., 1. lipnja 2023., 3. listopada 2023. i 4. lipnja 2025. (Tbr.9./1. Tarife), radnja u iznosu od 3.994,00 EUR, što uvećano za 20 % na ime zastupanja tri osobe (Tbr.40.), odnosno uvećano za iznos PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi ukupno 47.928,00 EUR-a, radi čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

80. Sud je ocijenio neosnovanim zahtjev tuženika pod 2., 3. i 4. da im tužitelj naknadi trošak koji premašuje iznose propisane Tarifom (tuženici su zatražili trošak svake radnje u iznosu od 4.800,00 EUR-a uvećano za PDV), radi čega je odbijen njihov zahtjev u iznosu od 72,00 EUR te je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U Splitu, 26. siječnja 2026.

Sutkinja

Maja Čelan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka rješenja, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku pod 1. po punomoćniku

- tuženiku pod 2. po punomoćniku

- tuženiku pod 3. po punomoćniku

- tuženiku pod 4. po punomoćniku

- u spis