REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-983/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Maji Jurovicki, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivan Župan, odvjetniku u odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupan po punomoćniku Damir Metelko, odvjetnik u odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 17. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčanu tražbinu u domaćoj valuti s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja novčana tražbina će se sa pojedinačnim iznosima odrediti kada tuženik tužitelju dostavi podatke iz toč. 1 tužbenog zahtjeva, kao i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, sve u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 3.125,00 € u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 4.449,37 € kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je korisnik kredita, ZR, **.**.2007. zaključio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103514262 kojim ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje Korisniku kredita kredit u iznosu od 101.500 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama te aneks broj ugovora o konverziji od 10. veljače 2016. Korisnik kredita sklopio je s tužiteljem Ugovor o cesiji, broj: OV-3757/2023 od 3. lipnja 2023. kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita, a radi se o tražbini preplaćenih iznosa nastalih kao posljedica nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF, a zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK početni anuitet po zaključenom Ugovoru ubrzo je porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio znatno viši iznos koji je u potpunoj disproporciji od početnog anuiteta.

Vezano za ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. te na presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.... .“

Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, navedene presude, budući je u istima utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita i od strane ovdje tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koji je prednik tužitelja preplatio uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer unatoč sklopljenom ugovoru o cesiji između tužitelja kao Primatelja i korisnika kredita, kao Ustupitelja, tražbina koju tužitelj potražuje nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a predmetna tužba podnesena 18. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Tuženik smatra da je odlučna činjenica da su korisnik kredita i tuženik 10. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15)

Tim Dodatkom su stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je kredit korisnika kredita koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj korisnika kredita je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pa Tužitelj kao pravni slijednik korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove jer je korisnik kredita prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Sud je rješenjem poslovni broj P-1835/2023. od 8. veljače 2024. odredio prekid postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu o pravima korisnika kredita konvertiranih u eure.

4. Tuženik je uložio žalbu 1. ožujka 2024. protiv rješenja poslovni broj P-1835/2023. od 8. veljače 2024. i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-1609/2024 od 24. travnja 2024. ukinuo rješenje poslovni broj P-1835/2023 i predmet vratio na ponovni postupak.

5. Sud je u dokaznom postupku temeljem čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to u obavijest o preuzimanju tražbine (list 12 spisa), u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103514262 (list 13 do 18 spisa), u obavijest o ustupu tražbine (list 21 spisa), u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103514262 (list 22 do 29 spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 31 do 35 spisa), u izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 80 spisa), u reklamne materijale i brošure tuženika vezane uz ugovaranje kredita u CHF (list 150 do 171 spisa), u upute zaposlenicima (list 193 do 198 spisa), u izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (list 202 spisa), u metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa (list 203 do 210 spisa), u pisanu izjavu svjedoka (list 308 do 310 spisa) i saslušao svjedoka ER.

Sud je pročitao i sudsku praksu kao i članke koje su stranke uložile u spis.

6. Ovaj sud smatra da rješavanje spora među strankama predstavlja pravno pitanje pa nije proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost pretplate po ništetnoj ugovornoj odredbi.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupno tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. ZPP-a ovaj sud je uvjerenja da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Predmet postupka je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu neutvrđenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća do isplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu koji se odnosi na više plaćene mjesečne anuitete koji su se povećavali zbog povećanja kamatne stope u razdoblju od kolovoza 2007. do 30. rujna 2015. odnosno razlika na ime preplaćenih anuiteta nastala uslijed aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK.

9. Među strankama je nesporno da su tuženik i korisnik kredita, kao pravni prednik tužitelja 12. travnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103514262. kojim se pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita (potrošač) kod tuženice kao banke (trgovca) zadužio u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 101.500,00 CHF na razdoblje otplate od 300 mjeseci u skladu s odredbama sklopljenog Ugovora, uz ugovaranje plaćanja kamate na kredit po godišnjoj kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,750% godišnje, a koja kamata je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženice o kamatnim stopama(članak 8. Ugovora).

10. Među strankama je nesporno da su tuženik i korisnik kredita, ZR, kao pravni prednik tužitelja 10. veljače 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15 dalje ZID ZPK/15).

11. Među stranaka je nesporno da su tužitelj i ZR zaključili ugovor o ustupu tražbine 3. lipnja 2023. kojim je i ZR prenio na tužitelja svoju tražbinu koja bi postojala prema tuženiku a koje bi proizlazile iz predmetnog ugovora o kreditu.

12. Među stranaka je sporna aktivna legitimacija, sporno je da li je tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja prenosiva ili je strogo osobne naravi, svojstvo potrošača korisnika kredita, osnova i visina, kao i je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

13. Među strankama je sporno da li tužitelj koji je izvršio konverziju kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15 ima pravo na povrat pretplate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita koji je sud utvrdio ništetnim.

14. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja, ER i tužitelja od 3. lipnja 2023. utvrđeno je da je korisnik kredita ZR, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103514262 od 12. travnja 2007.

15. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

16. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023 – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

17. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja ER strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja ER, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

18. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 3. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

19. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

20. Nadalje, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

21 . Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.).

22. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

23. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare). Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

24. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

25. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

26. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

27. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

28. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241. ZOO-a, a suprotno navodima tuženika, slijedom čega je neosnovan prigovor zastare.

29. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu sud je utvrdio da su ga zaključili prednik tužitelja, ZR i tuženik.

30. Sud je nadalje utvrdio da su stranke Dodatkom ugovora o kreditu ugovorile da, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika se regulira konverzija kredita denominirano u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominirano u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje ugovorne strane su utvrdile da, prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., preplata iznosi od 12.671,39 tadašnjih kuna, a utvrđeno je kako i na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR-ima utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice, koja je zakonski učinak konverzije, kojeg, temeljem Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 52.827,30 €

31. Sud je utvrdio da je prednik tužitelja, ZR svojim potpisom na Dodatak ugovoru o kreditu od 10. veljače 2016. prihvatio izračun konverzije radi promjene valutne klauzule koje je prednik tuženika izvršio sukladno odredbama 19.a do 19.i ZPKa, a koji joj je dostavljen i koji je preduvjet za sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu.

32. Iz saslušanja svjedoka ER utvrđeno je da je on 2007. godine podigao stambeni kredit u Erste banci d.d. za kupnju 1/2 stana zajedno s još jednom kolegicom koja je kupila drugu polovicu stana u kojem je otvorila stomatološku ordinaciju koja je jedno vrijeme radila na toj adresi. Banka mu je ponudila konverziju CHF u EUR, što je on i prihvatio i sklopio ugovor s bankom tako da se mjesečna rata snizila, a uračunali su mu i dio pretplate. Prodao je svoju polovicu stana kolegici koja je bila suvlasnik i od tih novaca zatvorio kredit. Naveo je da ga u banci nisu upozorili na moguće rizike ugovaranja valutne klauzule, ali mu je bankar rekao da sa svojim primanjima ne može dobiti kredit u EUR jer je viša kamatna stopa, nego može dobiti samo kredit u CHF, a nije mogao pregovarati o pojedinačnim člancima ugovora o kreditu.

33. Između stranaka nije sporno da su prednik tužitelja i tuženik 10 veljače 2016. sklopili Dodatak na temelju ZIDZPK, koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZIDZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

34. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske taj sud je, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor:" Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. "Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. Poslovni broj Gž-606/2025-2 12 35. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

36. Odredbom Dodatka je izrijekom propisano da se sklapa na temelju odredaba ZID ZPK i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnice kredita, tužiteljice, ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u euro te izričito utvrđuju kako se ne radi o obnovi ugovora kao niti bilo kojem drugom načinu prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu.

37. Odredbom čl. 4. Dodatka , ugovorne strane su utvrdile nespornim stanje preostalog neotplaćenog dugovanja tužiteljice a odredbom čl. 2. stranke Aneksa su izjavile suglasnost da je na temelju izračuna konverzije kojeg je tuženik sačinio sukladno odredbi čl. 19. c ZPK tužiteljica prihvatila početno odobrenu glavnicu kredita, ukupno utvrđenu svotu anuiteta, uplaćeni iznos u valutnoj klauzuli u euro, tražbinu tužitelja na temelju konverzije te preostalu neotplaćenu glavnicu kredita u kunama s valutnom klauzulom u Eur nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015.

38. Potom je utvrđena i razlika između preostale neotplaćene glavnice te su stranke izrazile suglasnost nakon provedbe konverzije o visini dijela glavnice kredita koja prestaje te dug tužitelja na dan 30. rujna 2015. kao i utvrđenje redovne kamate te je, uz označene suglasnosti detaljno opisane u Dodatku, tužitelj potpisom Dodatka potvrdio kako je prije njegova potpisa tuženik pružio odgovarajuće objašnjenje te pravovremeno pojasnio sve informacije sukladno odredbama ZPK, dodatno upozorio na rizik promjene tečaja koji može nastati iako se radi o euru a tužiteljica je potvrdila izračun konverzije sačinjen na dan 30. rujna 2015.

39. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19. c ZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu (dalje: Sporazum), očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije više u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 78/2015., 29/2018.,126/21, 114/22, 156/23, 43/24, dalje u tekstu: ZOO).

40. Primjena odredaba ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

41. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Ti su iznosi međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli Eur utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u Eur a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u Eur.

42. Tako je valjano prestala obveza tuženika, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Dodatka , sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

43. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

44. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom, dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom, pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

45. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK st. 1. uključuje i te uplate.

46. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19. c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u Eur a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19. b ZIDZPK.

47. Tako je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 19. c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

48. Kada su dakle, iznosi koje je prednik tužitelja platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištene u novom otplatnom planu, prihvaćenom po predniku tužitelja, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema predniku tužitelja kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

49. Budući da je prednik tužitelja kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK sklapanjem Dodatka s tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1. ZID ZPK uključuje i te uplate kao i suglasno utvrđenu glavnicu nakon provedene konverzije.

50. Slijedom navedenog budući da je sklapanjem predmetnog Dodatka na način propisanog odredbom članka 19c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora odnosno ovdje tuženika koju je isti ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe i da je tuženik vratio tužitelju sve na ime pretplate tada tužitelj nema pravo na na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe slijedom čega je odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno kao u toč. I izreke.

51. Odluka o parničnom trošku iz točke II i III izreke presude temelji se na čl. 154. st. 1., 155. st. 1. i 2. i 164. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23 dalje u tekstu: OT)

52. Tuženiku koji je uspio u sporu priznati su troškovi sastava tužbe u iznosu od 500,00 € (Tbr. 7.1 Tarife), trošak sastava žalbe protiv rješenja, podneska od 27. studenog 2023., u iznosu od po 500,00 € (Tbr.8.1), trošak za pristupa na ročišta 8. veljače 2024., 9. siječnja 2025. i 17. travnja 2025. u iznosu od po 500,00 € (Tbr 9.1.), dakle ukupno 2.500,00 € uvećano za PDV 25% u iznosu od 625,00 € (Tbr.46), dakle sveukupno 3.125,00 € slijedom čega je odlučeno kao u toč. II izreke.

53. Tužitelj nije uspio u sporu slijedom čega je njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 4.449,37 € odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u toč III izreke.

U Zagrebu, 26. siječnja 2026.

SUDAC

Maja Jurovicki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku

kal 30 dana