Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-156/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, u pravnoj stvari tužitelja RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Vedranu Mesariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu "Zagoršćak & partneri" d.o.o., iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 22. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika Mislava Srba u Osijeku, uz javnu objavu od 26. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 528-50-4195061 sklopljena između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valutna klauzula uz koju je vezana glavnica kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime naknade štete iznos od 2.012,40 EUR (slovima: dvijetisućedvanaesteuraičetrdesetcenti), sa pripadajućom zateznom kamatom, a koja zatezna kamata teče računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako slijedi:

1. za srpanj 2007. iznos od =0,97 EUR od 31. srpnja 2007.

2. za kolovoz 2007. iznos od =2,29 EUR od 31. kolovoza 2007.

3. za listopad 2007. iznos od =3,75 EUR od 30. studenog 2007.

4. za siječanj 2008. iznos od =2,57 EUR od 31. siječnja 2008.

5. za veljaču 2008. iznos od =4,01 EUR od 29. veljače 2008.

6. za ožujak 2008. iznos od =6,79 EUR od 31. ožujka 2008.

7. za travanj 2008. iznos od =3,08 EUR od 30. travnja 2008.

8. za svibanj 2008. iznos od =2,38 EUR od 31. svibnja 2008.

9. za lipanj 2008. iznos od =3,05 EUR od 30. lipnja 2008.

10. za srpanj 2008. iznos od =1,72 EUR od 31. srpnja 2008.

11. za kolovoz 2008. iznos od =1,19 EUR od 31. kolovoza 2008.

12. za rujan 2008. iznos od =1,59 EUR od 30. rujna 2008.

13. za listopad 2008. iznos od =16,45 EUR od 31. listopada 2008.

14. za studeni 2008. iznos od =6,63 EUR od 30. studenog 2008.

15. za prosinac 2008. iznos od =10,88 EUR od 31. prosinca 2008.

16. za siječanj 2009. iznos od =19,11 EUR od 31. siječnja 2009.

17. za veljaču 2009. iznos od =20,17 EUR od 28. veljače 2009.

18. za ožujak 2009. iznos od =17,28 EUR od 31. ožujka 2009.

19. za travanj 2009. iznos od =17,54 EUR od 30. travnja 2009.

20. za svibanj 2009. iznos od =14,36 EUR od 31. svibnja 2009.

21. za lipanj 2009. iznos od =12,37 EUR od 30. lipnja 2009.

22. za srpanj 2009. iznos od =14,09 EUR od 31. srpnja 2009.

23. za kolovoz 2009. iznos od =13,83 EUR od 31. kolovoza 2009.

24. za rujan 2009. iznos od =13,56 EUR od 30. rujna 2009.

25. za listopad 2009. iznos od =12,37 EUR od 31. listopada 2009.

26. za studeni 2009. iznos od =15,02 EUR od 30. studenoga 2009.

27. za prosinac 2009. iznos od =15,95 EUR od 31. prosinca 2009.

28. za siječanj 2010. iznos od =18,74 EUR od 31. siječnja 2010.

29. za veljača 2010. iznos od =19,40 EUR od 28. veljače 2010.

30. za ožujak 2010. iznos od =22,72 EUR od 31. ožujka 2010.

31. za travanj 2010. iznos od =21,92 EUR od 30. travnja 2010.

32. za svibanj 2010. iznos od =23,25 EUR od 31. svibnja 2010.

33. za lipanj 2010. iznos od =29,61 EUR od 30. lipnja 2010.

34. za srpanj 2010. iznos od =31,08 EUR od 31. srpnja 2010.

35. za kolovoz 2010. iznos od =1.595,95 EUR od 24. kolovoza 2010.

Zatezna kamata teče od 31. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a tekuća je od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.525,00 EUR u roku od 15 dana sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, odnosno od 10. lipnja 2023. godine, pa do konačne isplate, a koja zatezna kamata teče po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa od 2.525,00 EUR tužitelj se odbija, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 19. lipnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-4195061, kojim ugovorom je valuta glavnice kredita vezana uz švicarski franak bez da je tužitelj mogao s tuženikom uopće pregovarati o navedenoj odredbi. Tužitelj navodi da je ovakva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita prebacujući na korisnika kredita na ovaj način rizik promjene tečaja valute. Kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorene odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnice vezane uz švicarski franak, to tužitelj predlaže donošenje presude pobliže opisane kao u izreci uz nadoknadu mu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljem dana 19. lipnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-4195061, međutim tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena u smislu odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18), te da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zastare, te predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u kompletnu priloženu dokumentaciju ovome spisu, te proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Ivo Koški, univ. spec. oec., Osijek, J. J.

Strossmayera 7, te saslušao tužitelja osobno.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Prije svega ovaj sud je odlučivao o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda, te je takav prigovor u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) u kojem je između ostalih i implementirana i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, našao neosnovanim. Naime, odredbom članka 49. stavak 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako ju tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 51. ZZP je propisano da će se prilikom ocjene je li određena odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda ili usluge, koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, dok je člankom 55. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

6. Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlo iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj.

7. Budući da tužitelj ima prebivalište u [adresa], zatim da je glavni ugovor zaključen u Osijeku, te da bi tužitelj ukoliko bi se nastavio postupak dalje pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu trebao putovati na sud u Zagreb, te bi time za tužitelja nastali znatni troškovi, to ovaj sud zauzima stav da bi iz gore obrazloženih razloga primjenom odredbe članka 12. Ugovora o kreditu koje su stranke zaključile dana 19. lipnja 2007. godine došlo do uzrokovanja znatne neravnoteže u pravima tužitelja pristupu sudu, pa su stoga ispunjene pretpostavke za primjenu članka 49. i članka 51. ZZP, te članka 3. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. godine čime se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ukazuje neosnovanim.

8. Saslušanjem tužitelja, ovaj sud utvrđuje da je početna rata u otplati kredita bila oko 1.000,00 kn, no vremenom je porasla za 30%, da tužitelja nitko nije upozorio na mogućnost ovakvog porasta otplatne rate kredita, da je u banci dobio gotovi obrazac kredita koji je trebao potpisati bez mogućnosti pregovora s bankom oko uvjeta kreditiranja, da su mu u banci predložili sklopiti baš kredit u CHF, da nije pročitao ugovor o kreditu jer da ga je bankar uputio što se nalazi u predmetnom ugovoru, pa je tome vjerovao, te da mu je kredit u eurima nije niti ponuđen, a da drugi kredit u drugoj valuti nije niti tražio jer je još iz auto kuće upućen na realizaciju takvog kredita u CHF. Tužitelj iskazuje i to da zna što je valutna klauzula, da je kredit vezan za tečaj CHF, te također iskazuje kako je kupljeno vozilo koristio isključivo za svoje osobne potrebe jer nije imao u svome vlasništvu niti obrt niti firmu.

9. Uvidom u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Ivo Koški, univ. spec. oec., Osijek, J. J. Strossmayera 7, od 23. listopada 2023. godine, sud utvrđuje da je tuženik u spornom razdoblju tijekom otplate kredita mijenjao tečajnu razliku, te je u konačnici na taj način u spornom razdoblju tužitelju naplatio ukupno više iznos od 2.012,40 eura, odnosno 15.162,41 kn.

10. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti jasan i određen, dan u skladu s pravilima struke i vještine. Glede primjedbi tuženika da je financijsko knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju trebao uračunati i potplaćene iznose, valja istaći kako sud postupa i odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pa kako je tužitelj tražio izračun visine preplaćenog dijela kredita po osnovi tečajne razlike nastale uslijed povećanja tečaja za CHF prema HRK radi valutne klauzule kredita vezane za CHF, to je dakle ovaj sud naložio vještačenje u skladu s traženim, odnosno predloženim, te odlučio u granicama tužbenog zahtjeva, dakle za preplaćene iznose. Za istaći je to da ukoliko bi se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika takva nije ni od kakvog značaja za ovaj postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

11. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

14. Čl. 138.a. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope, a bez posebnog zaključivanja aneksa predmetnog Ugovoru smatra sastavnim dijelom navedenog Ugovora. Člankom 2. Ugovora utvrđeno je da je visina kamatne stope 5,20 % godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva u smislu odredbe čl. 2. citiranog Ugovora.

17. Obzirom da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula), to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate kredita ni inicijalne kamatne stope od 5,20 % godišnje, dakle ni inicijalnog anuiteta koji u kunskoj protuvrijednosti trebao iznositi 1.035,72 kn.

18. Dakle, novčane iznose koje je tužitelj tuženiku svakomjesečno uplaćivao iznad 1.035,72 kn obuhvaćeni su ništetnošću, te ih je tuženik dužan zajedno s kamatama na te iznose vratiti tužitelju.

19. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).

20. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasne i razumljive. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

21. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

23. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetno, jer su isto nerazumljivo, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

24. Iznos od 2.012,40 EUR, odnosno 15.162,41 kn koji tužitelj potražuje od tuženika je iznos koji predstavlja razliku anuiteta u odnosu na tečajnu razliku u razdoblju od srpnja 2007. do zaključno do kolovoza 2010. godine, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.

25. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime razlike iznos od 2.012,40 EUR, odnosno 15.162,41 kn osnovanim u cijelosti, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u izreci presude.

26. Sud je svojim rješenjem od 22. prosinca 2025. godine dopustio preinaku tužbe tužitelju uređenu podneskom od 4. prosinca 2025. godine obzirom da je zaključkom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog dana 26. studenoga 2021. godine zauzet stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, kao što je to u ovome slučaju riječ. Osim toga, pravnim shvaćanjem zauzetim na drugoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine zauzet je stav da kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (ne prava preinaka), moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa stoga dakle potraživanje tužitelja uređenog podneskom od 20. kolovoza 2025. godine evidentno nije u zastari.

27. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan.

28. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

29. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 u daljnjem tekstu: ZPP), a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, a čine ju izdaci koje je tužitelj imao za sastav tužbe 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT-a), sastav podnesaka od 23. kolovoza 2023., 3. listopada 2023., 4. listopada 2023. i 3. studenoga 2023. svaki po 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT-a), zastupanje na ročištima od 3. listopada 2023., 14. prosinca 2023. i 22. prosinca 2025. svako po 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT-a), pristup ročištu za objavu presude 100,00 eura (Tbr. 9. t. 3. OT-a), što uz PDV na odvjetničke usluge i trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura daje konačni iznos troška od 2.525,00 eura.

31. Sud nije mogao prihvatiti kao osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podnesaka od 7. prosinca 2023., 26. rujna 2025. i 5. prosinca 2025. u iznosu od 250,00 eura (PDV uključen) iz toga razloga što tužitelju u smislu odredbe Tarifnog broja 8 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12) može biti dosuđen trošak sastava četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku, dok sud nije mogao prihvatiti niti zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura (PDV uključen) jer navedeni podnesak nije bio potreban, pa je stoga slijedom izloženog valjalo odlučiti kao pod IV. izreke presude.

Osijek, 26. siječnja 2026.

Sudac

Davor Liščić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika