REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
Povrv-660/2024-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Ivane Reljanović, u pravnoj stvari tužitelja KAUFLAND HRVATSKA k.d., Zagreb, Donje Svetice 14, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Buterin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu BUTERIN&PARTNERI odvjetničko društvo, d.o.o. u Zagrebu, Masarykova 3, protiv tuženika CWG d.o.o., Zagreb, Buzin, Buzinski prilaz 21, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Rački, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. u Zagrebu, Vlaška 50/a, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 11. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnik tuženika, s danom objave 26. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec, Zagreb, Trg kralja Tomislava 4, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-1174/2023 (Općinski građanski sud u Zagrebu, poslovni broj Ovrv-82023/2023) od 30. studenoga 2023. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 14.868,55 EUR sa zateznom kamatom
- na iznos od 463,88 EUR od 1. prosinca 2020. do isplate;
- na iznos od 729,32 EUR od 1. siječnja 2021. do isplate;
- na iznos od 1.127,49 EUR od 1. veljače 2021. do isplate;
- na iznos od 1.127,49 EUR od 1. ožujka 2021. do isplate;
- na iznos od 1.127,49 EUR od 1. travnja 2021. do isplate;
- na iznos od 1.127,49 EUR od 1. svibnja 2021. do isplate;
- na iznos od 1.127,49 EUR od 1. lipnja 2021. do isplate;
- na iznos od 1.127,49 EUR od 1. srpnja 2021. do isplate;
- na iznos od 1.127,49 EUR od 1. kolovoza 2021. do isplate;
- na iznos od 1.127,49 EUR od 1. rujna 2021. do isplate;
- na iznos od 1.127,49 EUR od 1. listopada 2021. do isplate;
- na iznos od 1.127,49 EUR od 1. studenoga 2021. do isplate;
- na iznos od 1.127,49 EUR od 1. prosinca 2021. do isplate;
- na iznos od 1.127,49 EUR od 1. siječnja 2022. do isplate;
- na iznos od 145,47 EUR od 2. travnja 2022. do isplate
po stopi koja se određuje, za razdoblje do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju ovršne troškove u iznosu od 869,21 EUR sa zateznom kamatom od 30. studenoga 2023. kao dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 8 dana.
II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec, Zagreb, Trg kralja Tomislava 4, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-1174/2023 (Općinski građanski sud u Zagrebu, poslovni broj Ovrv-82023/2023) od 30. studenoga 2023. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju, u roku od 8 dana, zateznu kamatu
- na iznos od 1.136,74 EUR od 6. studenoga 2020. do 30 studenoga 2020.;
- na iznos od 1.402,18 EUR od 6. prosinca 2020. do 31. prosinca 2020.;
- na iznos od 1.800,35 EUR od 6. veljače 2021. do 28. veljače 2021.;
- na iznos od 1.800,35 EUR od 6. ožujka 2021. do 31. ožujka 2021.;
- na iznos od 1.800,35 EUR od 6. travnja 2021. do 30. travnja 2021.;
- na iznos od 1.800,35 EUR od 6. svibnja 2021. do 31. svibnja 2021.;
- na iznos od 1.800,35 EUR od 6. lipnja 2021. do 30. lipnja 2021.;
- na iznos od 1.800,35 EUR od 6. srpnja 2021. do 31. srpnja 2021.;
- na iznos od 1.800,35 EUR od 6. kolovoza 2021. do 31. kolovoza 2021.;
- na iznos od 1.800,35 EUR od 6. rujna 2021. do 30. rujna 2021.;
- na iznos od 1.800,35 EUR od 6. listopada 2021. do 31. listopada 2021.;
- na iznos od 1.800,35 EUR od 6. studenoga 2021. do 30. studenoga 2021.;
- na iznos od 1.800,35 EUR od 6. prosinca 2021. do 31. prosinca 2021.; po kamatnoj stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, na račun ovrhovoditelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR00, s pozivom na broj 57636759173, te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.808,66 EUR, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 2.481,66 EUR.
V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 7.290,32 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.
r i j e š i o je
Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec, Zagreb, Trg kralja Tomislava 4, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-1174/2023 (Općinski građanski sud u Zagrebu, poslovni broj Ovrv-82023/2023) od 30. studenoga 2023. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju, u roku od 8 dana, iznos od
5.026,49 EUR sa zateznom kamatom
- na iznos od 345,53 EUR od 6. studenoga 2020. do isplate.;
- na iznos od 345,53 EUR od 6. prosinca 2020. do isplate;
- na iznos od 356,53 EUR od 1. veljače 2021. do isplate.;
- na iznos od 356,53 EUR od 6. veljače 2021. do isplate;
- na iznos od 356,53 EUR od 6. ožujka 2021. do isplate;
- na iznos od 356,53 EUR od 6. travnja 2021. do isplate;
- na iznos od 356,53 EUR od 6. svibnja 2021. do isplate;
- na iznos od 356,53 EUR od 6. lipnja 2021. do isplate;
- na iznos od 356,53 EUR od 6. srpnja 2021. do isplate;
- na iznos od 356,53 EUR od 6. kolovoza 2021. do isplate;
- na iznos od 356,53 EUR od 6. rujna 2021. do isplate;
- na iznos od 356,53 EUR od 6. listopada 2021. do isplate;
- na iznos od 356,53 EUR od 6. studenoga 2021. do isplate;
- na iznos od 356,53 EUR od 6. prosinca 2021. do isplate;
- na iznos od 57,07 EUR od 2. travnja 2022. do isplate
po kamatnoj stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, na račun ovrhovoditelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR00, s pozivom na broj 57636759173, te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan, te se utvrđuje da je u tom dijelu tužba povučena.
Obrazloženje
1. Predmetni postupak vodi se povodom prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec, Zagreb, Trg kralja Tomislava 4, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-1174/2023 (Općinski građanski sud u Zagrebu, poslovni broj Ovrv- 82023/2023) od 30. studenoga 2023., nakon kojeg je predmetno rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute sve provedene radnje, određeno je da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga i nakon čega se ovršni prijedlog tužitelja smatra tužbom, a prigovor tuženika odgovorom na tužbu.
2. Tuženik u prigovoru u cijelosti osporava postojanje tražbine iz vjerodostojne isprave jer iz dokumenata koje je priložio tužitelj nije jasno na što se tražbina odnosi, a tuženik u svojim evidencijama nema podatak o dugovanju prema tužitelju te ističe prigovor zastare. U daljnjem tijeku postupka tuženik osporava da je neovlašteno koristio tužiteljev prostor u utuženom razdoblju i da ga je napustio 4. siječnja 2022. ukazujući na to da on nije potpisao zapisnik o povratu koji je tužitelj dostavio u spis, a tužitelj nije ni zahtijevao predaju predmetnog prostora u posjed da bi mogao tražiti naknadu za njegovo neovlašteno korištenje. Smatra da je nejasno kako je tužitelj obračunao stavku računa koja se odnosi na prosječne dodatne troškove iz čl. 7. Ugovora o zakupu jer je prema toj odredbi iznos mjesečnog predujma 30,00 kn/m2, a tužitelj je obračunao i utužio iznos od 68,51 kn/m2. Naposljetku, tuženik ukazuje na to da tužitelj za mjesečne tražbine koje se temelje na odredbi čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nije mogao izdati račune, a isto tako na iznose iz računa nije mogao obračunati porez na dodanu vrijednost jer nije riječ o uslugama niti drugim oporezivim događajima.
3. Tužitelj u očitovanju na prigovor navodi da su svi tuženikovi navodi u cijelosti neosnovani. Stranke su bile u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o zakupu broj 340-2230-0012 od 26. studenoga 2013. i tri pripadajuća aneksa: broj 1 od 26. studenoga 2013., broj 2 od 7. siječnja 2014. i broj 3 od 22. travnja 2014. Predmet zakupa je bio poslovni prostor u vidu ugostiteljskog objekta u trgovačkom centru Kaufland Velika Gorica, Ljudevita Posavskog 51, površine 59,20 m2. Ugovor o zakupu je bio sklopljen na razdoblje od pet godina. Prostor je predan tuženiku 4. prosinca 2014. i navedeni rok od pet godina od predaje je istekao 4. prosinca 2019. Ugovorni odnos nije produžen niti je sklopljen novi ugovor, a tuženik nakon isteka roka nije vratio predmet zakupa. Tužitelj je zahtijevao vraćanje navedenog prostora od tuženika protutužbom podnesenom sudu u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu koji se vodio pod poslovnim brojem P-2450/2019. Tuženik je vratio prostor tužitelju tek 4. siječnja 2022. Budući da je tuženik neovlašteno koristio navedeni prostor u razdoblju nakon isteka trajanja naprijed navedenog ugovora, tužitelj od njega u ovom postupku traži naknadu za razdoblje od 1. studenoga 2020. do 4. siječnja 2022. temeljem odredbe čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u visini iznosa kojeg bi tuženik bio platio temeljem Ugovora o zakupu da je s tužiteljem u tom razdoblju bio u ugovornom odnosu. Za svaki od 14 mjeseci (i četiri dana u siječnju 2022.) tužitelj je za dugovani mjesečni iznos izdao račune koji sadrže iznos naknade za korištenje koji bi uključivao iznos zakupnine (umnožak površine nekretnine s minimalnim iznosom mjesečne zakupnine u skladu s čl. 3. njihovog ugovora o zakupu, odnosno 6.216,00 HRK), iznos troškova za upravljanje nekretninom (u skladu s čl. 5. njihovog ugovora o zakupu, odnosno 580,00 HRK) i iznos prosječnih dodatnih troškova obračunatih u visini zadnje korištene akontacije (u skladu s čl. 7. njihovog ugovora o zakupu, u iznosu 4.055,79 HRK). Tuženik je djelomično podmirio račune za studeni i prosinac 2020., dok su ostali računi neplaćeni. Tužitelj tvrdi da je za svoje tražbine na mjesečnoj razini mogao izdati račune i obračunati porez na dodanu vrijednost na iznose iz tih računa jer je riječ o uslugama koje se smatraju oporezivim događajima u smislu Zakona o porezu na dodanu vrijednost i Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost. Budući da nije riječ o ugovornoj tražbini već o tražbini koja se temelji na zakonu, tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer se primjenjuje zastarni rok od pet godina.
4. Tijekom dokaznog postupka pročitane su sljedeće isprave: račun broj 3899 - 9997-5005 (list 22. spisa), račun broj 4274-9997-5005 (list 23. spisa), račun broj 375- 9997-5005 (list 24. spisa), račun broj 560-9997-5005 (list 25. spisa), račun broj 1006- 9997-5005 (list 26. spisa), račun broj 1427-9997-5005 (list 27. spisa), račun broj 1864-9997-5005 (list 28. spisa), račun broj 2296-9997-5005 (list 29. spisa), račun broj 2659-9997-5005 (list 30. spisa), račun broj 3065-9997-5005 (list 31. spisa), račun broj 3443-9997-5005 (list 32. spisa), račun broj 3860-9997-5005 (list 33. spisa), račun broj 4258-9997-5005 (list 34. spisa), račun broj 4670-9997-5005 (list 35. spisa), račun broj 1253-9997-5005 (list 36. spisa), zapisnik o povratu površine od 4. siječnja 2022. (list 80. spisa), zapisnik o primopredaji površine od 4. prosinca 2014. (list 81. - 83. spisa), Aneks broj 1 Ugovoru o zakupu broj 340-2230-0012 od 26. studenoga 2013. (list 85. i 86. spisa), Aneks broj 2 Ugovoru o zakupu broj 340- 2230-0012 od 7. siječnja 2014. (list 85. - 89. spisa), Aneks broj 2 Ugovoru o zakupu broj 340-2230-0012 od 7. siječnja 2014. (list 89. - 91. spisa), Aneks broj 3 Ugovoru o zakupu broj 340-2230-0012 od 22. travnja 2024. (list 92. - 94. spisa), Ugovor o zakupu broj 340-2230-0012 od 26. studenoga 2013. (list 95. - 143. spisa), obračun akontacije dodatnog troška za 2017. i 2018. (list 172. i 173. spisa), e -mail korespondencija od 6. veljače 2019. (list 359. - 365. spisa). Sud je izvršio uvid u spis predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2450/2019 putem sustava eSpisa jer je predmet tijekom ovog postupka dostavljen povodom prijedloga za dopuštenje revizije na Vrhovni sud Republike Hrvatske, pri čemu valja naglasiti da se navedeni parnični postupak vodio između istih stranaka kao i ovaj postupak, iako u drugačijim procesnim ulogama, pa se smatra da stranke raspolažu svim podacima iz navedenog spisa. Sud je od Ministarstva financija, Porezne uprave pribavio podatak o tome je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po računima utuženima u ovom postupku te je saslušao tuženikovog zastupnika po zakonu IM. Naposljetku, sud je izveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem.
5. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:
53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje: ZPP) te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
6. Tužitelj je od tuženika inicijalno tražio isplatu iznosa od 24.386,49 EUR na ime naknade za neovlašteno korištenje poslovnog prostora u tužiteljevom vlasništvu nakon isteka Ugovora o zakupu broj 340-2230-0012 od 26. studenoga 2013. (dalje: Ugovor o zakupu) za razdoblje od 1. studenoga 2020. do 4. siječnja 2022. temeljem odredbe čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
7. Nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio je tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na način da ga je povukao za iznos od 5.026,49 EUR i zatražio isplatu 19.360,00 EUR s pripadajućom zateznom kamatom kako je navedeno na listu 369. spisa. Tuženik je izjavio da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Stoga je sud riješio kao u točki I. izreke rješenja koje je sastavni dio ove presude i utvrdio da je tužba u navedenom dijelu povučena.
8. Između stranaka je sporno je li tuženik u utuženom razdoblju neovlašteno koristio tužiteljev poslovni prostor, je li tužitelj zatražio od tuženika predaju tog prostora, koliki bi bio iznos naknade na mjesečnoj razini za neovlašteno korištenje navedenog prostora te je li tužitelj za tražbine naknade na mjesečnoj razini mogao izdavati račune i obračunati porez na dodanu vrijednost na glavnice naznačene u tim računima.
9. Odredbom čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012 i 152/2014, dalje: ZV) propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora predati stvar vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Odredbom čl. 165. st. 2. propisano je da vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. ovoga članka zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana.
10. Stoga valja utvrditi je li stvar od koje potječu koristi tužiteljevo vlasništvo, je li se u utuženom razdoblju nalazila kod tuženika kao neovlaštenog korisnika, je li tužitelj zatražio njezinu predaju od tuženika i je li od njega zatražio plaćanje stečenih koristi u roku od tri godine od predaje stvari u posjed.
11. Tužiteljevo vlasništvo poslovnog prostora u vidu ugostiteljskog objekta u trgovačkom centru Kaufland Velika Gorica, Ljudevita Posavskog 51, površine 59,20 m2 o kojem je riječ u ovom postupku nije sporno među strankama.
12. Stranke ne spore ni to da su bile u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o zakupu i tri pripadajuća aneksa, kojeg je predmet bio naprijed navedeni poslovni prostor. Ugovor o zakupu je bio sklopljen za razdoblje od pet godina. Prostor je predan tuženiku 4. prosinca 2014. i navedeni rok od pet godina od predaje je istekao 4. prosinca 2019. Ugovorni odnos nije produžen niti je sklopljen novi ugovor, a što potvrđuje i tuženikov zastupnik po zakonu u svojem iskazu.
13. Vezano za okolnost je li se tuženik u razdoblju za koje se traži plaćanje koristi od neovlaštenog posjedovanja nekretnine nalazio u posjedu iste, sud je iskaz tuženikovog zastupnika po zakonu IM razmotrio u svjetlu podataka iz spisa predmeta P-2450/2019, u koji je uvid u ovom postupku zatražio tužitelj.
14. Predmet P-2450/2019 vodio se povodom tužbe društva CWG d.o.o. protiv društva KAUFLAND HRVATSKA k.d. radi isplate, u kojem je tužitelj-protutuženik tužbom tražio iznos od 4.266,37 EUR temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima na ime, po njegovom mišljenju, neosnovano naplaćene bankarske garancije, a tuženik-protutužitelj je točkom I. protutužbenog zahtjeva, kako je u konačnici postavljen, tražio isplatu iznosa od 17.390,81 EUR na ime naknade za koristi od neovlaštenog posjedovanja poslovnog prostora o kojem je riječ u ovom postupku (u trgovačkom centru Kaufland Velika Gorica) u razdoblju od siječnja do listopada 2020. temeljem odredbe čl. 165. ZV-a.
15. Drugom točkom protutužbenog zahtjeva u predmetu P-2450/2019 tuženik- protutužitelj KAUFLAND HRVATSKA k.d. je inicijalno zahtijevao predaju od tužitelja - protutuženika CWG d.o.o. poslovnog prostora (o kojem je riječ i u ovom postupku). Tužitelj-protutuženik CWG d.o.o. je na ročištu u tom predmetu 15. rujna 2021. izrijekom potvrdio da ne osporava da se nalazi u predmetnom prostoru u tom trenutku. Nakon toga je tuženik-protutužitelj na ročištu 28. veljače 2024. povukao protutužbeni zahtjev u točki II. odnosno u dijelu u kojem traži predaju poslovnog prostora natrag u posjed navodeći da je on u međuvremenu preuzeo taj posjed , u prilog čemu je sudu predao Zapisnik o povratu površine od 4. siječnja 2022. S tim u vezi valja napomenuti i da je sud u sada pravomoćno potvrđenoj presudi u predmetu P-2450/2019 od 19. srpnja 2024. smatrao nespornim to da je CWG d.o.o. vratio predmetni poslovni prostor društvu KAUFLAND HRVATSKA k.d. 4. siječnja 2022., kako je navedeno u točki 24. obrazloženja te presude, i temeljem čega je sud u tom predmetu u točki I. izreke rješenja navedenog poslovnog broja utvrdio da je tužba povučena u dijelu u kojem se od društva CWG d.o.o. traži predaja poslovnog prostora u posjed društvu KAUFLAND HRVATSKA k.d.
16. U ovom predmetu Povrv-660/2024, u svojem usmenom iskazu na ročištu 7. siječnja 2025., tuženikov zastupnik po zakonu IM je naveo da je tuženik predmetni poslovni prostor vratio tužitelju 2020. „u vrijeme korone, pretpostavlja na zimu” na način da je ostavio ključeve na info-pultu Kauflanda na ulazu u centar u Velikoj Gorici jer se komunikacija vezana za operativne potrebe s tim društvom odvijala preko navedenog pulta. U prostoru je ostavio investiranu opremu i inventar. Potvrdio je da nije izvršena fizička primopredaja prostora tim povodom i da je ključeve ostavio na info-pultu kako je naprijed navedeno. U nastavku je potvrdio da mu je Kaufland nakon što je ušao u prostore dostavio zapisnik o preuzetim stvarima i da on na taj zapisnik nije uložio prigovor. Na poseban upit tužiteljevog punomoćnika koliko vremena je prošlo od isteka ugovora do povrata prostora, tuženikov zastupnik po zakonu IM je naveo da je ugovor istekao početkom 2020. a da je prostor vraćen 6-8 mjeseci kasnije.
17. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka ukazao na to da on nije potpisao zapisnik o primopredaji posjeda od 4. siječnja 2022. te da se stoga navedeni zapisnik ne može smatrati dokazom da je posjed prostora vraćen upravo tada.
18. Sud ukazuje na to da su tuženikove tvrdnje u predmetu P-2450/2019 i u ovom predmetu o tome kada je tužitelju KAUFLAND HRVATSKA k.d. vratio posjed predmetnog poslovnog prostora međusobno isključive: prema prvoj je tuženik u rujnu 2021. još uvijek bio u posjedu prostora, a prema drugima je posjed poslovnog prostora vraćen ili u razdoblju od lipnja do kolovoza 2020. ili u zimu 2020., ostavljanjem ključeva na info-pultu, a u trenutku vraćanja prostor nije bio slobodan od stvari društva CWG d.o.o.
19. Nadalje, način vraćanja posjeda tužitelju u zimu 2020. tuženik opisuje kao ostavljanje ključeva na info-pultu, a koji način vraćanja posjeda nije ni izričito ugovoren među strankama niti iz spisa predmeta proizlazi da bi među njima bio dogovoren kao prihvatljiv način vraćanja stvari po završetku trajanja ugovora odnosno poslovne suradnje. Isto tako, sud smatra da se ostavljanje ključeva na info - pultu, čak i da je do njega došlo i da je riječ o jedinom primjerku ključeva tog poslovnog prostora, ne može tumačiti kao povrat predmeta zakupa nakon isteka ugovora jer nije riječ o „operativnoj potrebi”, na koju se poziva tuženikov zastupnik po zakonu, odnosno uobičajenom operativnom djelovanju stranaka, već o činu koji je ključno vezan za završetak ugovornog odnosa i koji traži višu razinu pažnje u postupanju stranaka.
20. Uzimajući u obzir tuženikovu nedosljednost u njegovim tvrdnjama o tome kada je napustio poslovni prostor (prema jednoj tvrdnji ga je napustio u razdoblju od lipnja do kolovoza 2020., prema drugoj tvrdnji u zimu 2020. a prema trećoj je 15. rujna 2021. još uvijek bio u navedenom poslovnom prostoru) te pisanu dokumentaciju u ovom spisu i spisu predmeta P-2450/2019, sud je utvrdio da se iskaz tuženikovog zastupnika po zakonu IM u tom smislu ne može smatrati pouzdanim niti istinitim.
21. Tužitelj je, s druge strane, dosljedan u svojoj tvrdnji da je tuženik napustio prostor 4. siječnja 2022., čemu je u prilog dostavio Zapisnik o povratu površine i u ovom i u predmetu P-2450/2019. Stoga sud smatra da je istinita tužiteljeva tvrdnja da je tuženik napustio predmetni poslovni prostor 4. siječnja 2022., odnosno da se u ovdje utuženom razdoblju od studenoga 2020. do 4. siječnja 2022. nalazio u tom prostoru bez pravne osnove. Stoga u nastavku valja razmotriti jesu li ispunjeni daljnji uvjeti za nalaganje isplate utuženog iznosa za naknadu za koristi od neovlaštenog posjedovanja nekretnine.
22. Okolnost je li tužitelj zahtijevao vraćanje posjeda poslovnog prostora od tuženika i kada, pa s tim i pitanje eventualne zastare, utvrđena je uvidom u spis predmeta P-2450/2019. U tom predmetu je tuženik-protutužitelj KAUFLAND HRVATSKA k.d. u odgovoru na tužbu 20. ožujka 2020. postavio i protutužbeni zahtjev kojim je tražio da mu društvo CWG d.o.o. preda u posjed poslovni prostor u trgovačkom centru Kaufland u Velikoj Gorici slobodan od stvari. Kako je opisano u prethodnim točkama obrazloženja ove presude, KAUFLAND HRVATSKA k.d. je 28. veljače 2024. povukao protutužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži vraćanje poslovnog prostora od društva CWG d.o.o. navodeći da je isto vratilo predmetni posjed 4. siječnja 2022., a koju za koju tvrdnju je sud utvrdio da je istinita temeljem okolnosti opisanih u prethodnim točkama obrazloženja ove presude.
23. Ovršni prijedlog u ovom predmetu podnesen je 27. listopada 2023. Stoga, kao prvo, valja utvrditi da u tom smislu tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu za koristi koje je tuženik ostvario neovlaštenim korištenjem jer je od tuženika zatražen povrat prostora najkasnije podnošenjem protutužbe u predmetu P-2450/2019. Tuženik je znao da prostor koristi neovlašteno, ne samo zbog navedenog podnošenja tužbe, već je i u ovom postupku njegov zastupnik po zakonu naveo da je Ugovor o zakupu istekao krajem 2019., temeljem čega se može zaključiti da je tuženik bio svjestan da nema pravnu osnovu za korištenje prostora u ovdje utuženom razdoblju. Kao drugo, od dana povrata posjeda prostora do podnošenja ovršnog prijedloga u ovom predmetu nije protekao zastrani rok od tri godine iz članka 165. st. 2. ZV -a (kao lex specialis-a u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO) pa tuženikov prigovor zastare valja odbiti kao neosnovan.
24. Vezano za pribavljene podatke od Ministarstva financija, Porezne uprave, prema kojima je tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po računima 3899 -9997 od 1. studenoga 2020. i 4274-9997-5005 od 1. prosinca 2020., a za koje tuženik tvrdi da ih je knjižio omaškom, sud ne prihvaća navedenu tuženikovu tvrdnju i smatra da se, u pogledu osnovanosti tražbine, valja primijeniti odredba čl. 221.b st. 1. i 2. ZPP-a i utvrditi da tražbina po navedenim računima postoji. To, međutim, ne sprječava sud da vještačenjem i drugim metodama utvrdi koja bi točno bila njezina visina po tim računima.
25. Za druge u ovom postupku utužene račune tuženik nije koristio pravo na odbitak pretporeza, a sud je o njihovoj osnovanosti i visini odlučio kako je opisano u obrazloženju ove presude, pri čemu valja napomenuti da razlozi u prilog postojanju tražbina po tim računima govore ujedno i u prilog postojanju tražbina po dva naprijed navedena računa.
26. Sud je u nastavku razmotrio visinu tužbenog zahtjeva u smislu toga koje koristi je tuženik stekao neovlaštenim posjedovanjem poslovnog prostora, je li tužitelj za takve nepripadne koristi mogao izdati račune na mjesečnoj razini (i kako ta okolnost utječe na dospijeće pojedinačnih tražbina) i je li se na navedene iznose mogao obračunati porez na dodanu vrijednost (dalje: PDV).
27. Sud je, iako nije vezan odlukama viših sudova koje nisu donesene u ovoj pravnoj stvari, razmotrio sudsku praksu u vidu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev X 942/2015-2 od 11. veljače 2015. Iz te odluke proizlazi da je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tuženica u utuženom razdoblju od predmetne nekretnine stekla korist bar za iznos zakupnine koju bi inače trebala plaćati, čime takva korist koju je imala od korištenja poslovnog prostora predstavlja iznos koji je u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a dužna platiti tužitelju. Ova odluka donesena je u kontekstu neovlaštenog korištenja nekretnine od strane tuženice nakon isteka ugovora temeljem kojega je prethodno koristila tu nekretninu.
28. Sud je u ovom predmetu obratio pozornost na izričaj koji koristi Vrhovni Sud Republike Hrvatske u navedenoj presudi u dijelu u kojem isti navodi da je tuženica neovlaštenim korištenjem nekretnine nakon isteka ugovora o zakupu stekla korist „bar za iznos zakupnine koju bi inače trebala plaćati” te ovaj sud zaključuje da nije isključeno da se korist, ovisno o tome koji je bio sadržaj ugovornog odnosa između stranaka, uz zakupninu može sastojati i od drugih elemenata.
29. U tom kontekstu sud je utvrđivao korist koju je tuženik eventualno stekao razmatrajući elemente Ugovora o zakupu i pripadajućih aneksa jer je razumno zaključiti da bi tužitelj tuženiku prostor bio ustupio pod uvjetima koji su među njima bili ugovoreni za vrijeme trajanja isteklog ugovornog odnosa.
30. Iz odredbi Ugovora o zakupu, kako je izmijenjen i dopunjen pripadajućim aneksima, proizlazi da je tuženik tužitelju na mjesečnoj razni bio dužan plaćati tri vrste davanja. Na prvom mjestu je zakupnik (ovdje tuženik) bio dužan plaćati zakupodavcu (ovdje tužitelju) zakupninu iz čl. 4. Ugovora o zakupu za koju je u stavku 1. tog članka određeno da se plaća po prometu, prilagođenu zakupnikovim prihodima u zakupljenom objektu, a koja mjesečno iznosi 10% od neto prometa koje je zakupnik ostvario u pojedinom kalendarskom mjesecu, uz dodatak PDV-a u zakonski određenoj visini. Člankom 2. st 2. Ugovora o zakupu određeno je da zakupnik u svakom slučaju mora plaćati minimalnu zakupninu u iznosu od 105,00 kn/m2 za površinu mjerodavnu po čl. 1. t. 2. Ugovora o zakupu. Za tu površinu je Aneksom br. 3 od 22. travnja 2014. utvrđeno da iznosi 59,20 m2 i ta površina među strankama nije sporna.
31. Dio iznosa na mjesečnoj razini koji tužitelj od tuženika traži u ovom postupku odnosi se upravo na tu stavku iznosa koristi u visini mjesečne zakupnine. Sud tražbinu u tom dijelu smatra osnovanom u smislu da prihvaća tužiteljevu tvrdnju da je po navedenoj osnovi od tuženika svaki mjesec mogao tražiti iznos od 7.770,00 HRK (koji iznos se dobije množenjem 105 kn/m2 s 59,20 m2, što iznosi 6.216,00 HRK, a što uvećano za PDV od 1.554,00 HRK iznosi ukupno 7.770,00 HRK). Sud smatra točnom i tužiteljevu tvrdnju da se od tuženika može zahtijevati plaćanje bruto iznosa zakupnine, odnosno da se na neto iznos može zaračunati PDV, jer je taj ukupni iznos s PDV-om upravo ono što bi tuženik bio dužan platiti tužitelju da je ugovor bio na snazi odnosno, iz tuženikove perspektive to je stvarna cijena korištenja te nekretnine, koju u ovom slučaju nakon isteka Ugovora o zakupu tuženik nije plaćao , ali ne iz razloga što bi tužitelj tuženiku za navedenu tražbinu mogao izdati račun (pa da bi obračunavanje PDV-a bilo s tim povezano povodom isporuke usluge), a kako će biti obrazloženo dalje u tekstu.
32. Druga vrsta davanja koju tužitelj traži od tuženika na mjesečnoj razini za utuženo razdoblje je doprinos za (centralne) troškove upravljanja nekretninom u visini od 580,00 HRK mjesečno uvećano za zakonski PDV određen člankom 5. Ugovora o zakupu. Sud tražbinu u tom dijelu smatra osnovanom u smislu da prihvaća tužiteljevu tvrdnju da je po navedenoj osnovi od tuženika svaki mjesec mogao tražiti iznos od 725,00 HRK (580,00 HRK uvećano za 145,00 HRK PDV-a iznosi 725,00 HRK). Sud je iz istih naprijed navedenih razloga kao za zakupninu prihvatio da je tužitelj od tuženika mogao tražiti bruto iznos, dakle iznos troškova uvećan za PDV.
33. Treća vrsta naknade ugovorene Ugovorom o zakupu je kategorija dodatnih troškova iz čl. 7. tog ugovora (dalje: Dodatni troškovi), definirana kao troškovi poslovanja te održavanja i popravaka određeni u čl. 7. Dijelu II. Općih uvjeta zakupa koji su prilog Ugovoru o zakupu. Ti Dodatni troškovi prema čl. 7. Općih uvjeta zakupa odnose se na dvije skupine: prvu u smislu direktnih i poslovanjem uzrokovanih dodatnih troškova (čl. 7. stavak 2. Općih uvjeta zakupa) i drugu, u smislu indirektnih dodatnih troškova (čl. 7. stavak 3. Općih uvjeta zakupa).
34. Direktni i poslovanjem uvjetovani dodatni troškovi su oni koji nastaju neposredno u trgovini i uslijed poslovanja i njih zakupnik, ako je to tehnički moguće, obračunava i plaća izravno opskrbnom subjektu. Odnose se osobito na troškove struje, otpada, vode i otpadnih voda i telefona. Zakupnik je u svrhu tih troškova dužan zatražiti i na vlastiti trošak postaviti mjerne uređaje , a tek ako izravan obračun s opskrbljivačem odnosno njihovo zbrinjavanje nije moguće, zakupnik mora zakupodavcu naknaditi nastale troškove.
35. Indirektni dodatni su oni troškovi koji se ne mogu direktno podijeliti pojedinim zakupnicima u trgovačkom centru te se ti troškovi prefakturiraju zakupniku i on ih razmjerno snosi, a riječ je o svim općim troškovima poslovanja i održavanja zemljišta i trgovačkog centra te svih njegovih postrojenja. Uključuju osobito opterećenja zemljišta i troškove osiguranja, troškove za opskrbu vodom i toplom vodom, troškove grijanja i klimatiziranja prostorija ili troškove samostalne isporuke topline, energije u obliku svjetla i električne energije, troškove održavanja uključujući čišćenje i inspekcije, popravke i stavljanje u pogon i slično. Ti troškovi koji se mogu prefakturirati i koje zakupnik mora snositi razmjerno su osobito troškovi navedeni u Dodatku 4 Ugovoru o zakupu.
36. Za ovu vrstu troškova je određeno da su temelj za njihovo prefakturiranje stvarni troškovi, cijene, tarife i davanja (uključujući PDV) koji se obračunavaju zakupodavcu (čl. 7. st. 3. podstavak c. Općih uvjeta zakupa). Ti indirektni dodatni troškovi utvrđuju se prema kvadraturi u odnosu na zakupljene poslovne površine pojedinih zakupnika prema ukupnoj za zakup predviđenoj poslovnoj površini trgovačkog centra te se tako prefakturiraju, ako se oni ne mogu neposredno razvrstati po svakom pojedinom zakupniku.
37. U ovom dijelu osobito valja skrenuti pažnju na to da je za Dodatne troškove (i direktne i indirektne) odredbom čl. 7. st. 2. Ugovora o zakupu ugovoreno da se plaćaju mjesečnim predujmom kao akontacijom u iznosu od 30,00 HRK/m2 zakupljene poslovne površine, uvećano za važeći zakonski PDV. S tim u vezi sud zaključuje da, s obzirom na prirodu plaćanja troškova akontacijom, navedeni iznos akontacije ne mora biti i konačan iznos Dodatnih troškova jer se usklađuje s troškovima koji u određenom obračunskom razdoblju stvarno nastaju na razini trgovačkog centra.
38. Nadalje, člankom 7. stavkom 6. Općih uvjeta zakupa je za sve Dodatne troškove određeno da se obračunavaju bez pojedinačnih dokaza. Zakupnik može kod zakupodavca obaviti uvid u obračunsku dokumentaciju, a obračunsko razdoblje utvrđuje zakupodavac. Zakupnik može uložiti pisani prigovor protiv obračuna kod zakupodavca u roku od tri mjeseca nakon primitka obračuna. U protivnom se obračun smatra odobrenim, ako je zakupodavac u obračunu ili odgovarajućem popratnom dopisu ukazao na tu posljedicu.
39. Dakle, treća skupina tražbina koju bi tuženik bio dužan platiti tužitelju da je Ugovor o zakupu i dalje bio na snazi u razdoblju za koje su izdani utuženi računi odnosi se na Dodatne troškove koji su se za vrijeme trajanja Ugovora o zakupu plaćali predujmom od 30 HRK/m2, da bi se na kraju kalendarske godine kao konačnog razdoblja za poravnavanje troškova iznos koji je prikupljen predujmom usporedio s iznosom Dodatnih troškova koji po ključu iz Ugovora o zakupu terete zakupnika, a koji troškovi se računaju prema zakupodavčevoj (ovdje tužiteljevoj) obračunskoj dokumentaciji, i to bez pojedinačnih dokaza. Po poravnavanju bi se utvrdilo koji iznos zakupoprimac još duguje zakupodavcu za te troškove (ili bi se teoretski mogao utvrditi i višak koji se ima vratiti zakupoprimcu). Za ovu kategoriju troškova će sud dalje u presudi objasniti zašto u ovom konkretnom slučaju nije priznao kao osnovan tužiteljev zahtjev da se tuženiku naloži njihovo plaćanje.
40. Radi utvrđivanja iznosa koje je tuženik dužan platiti tužitelju po tri gore navedene kategorije provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja, koje je izvršio za to društvo stalni sudski vještak Zrinko Ručević. Valja naglasiti da je vještak u svojoj Tabeli 5 (list 242. spisa) iskazao tražbine na način da je u jednom stupcu iskazan neto iznos (bez PDV-a) a u drugom bruto iznos (s PDV-om), te je na taj način omogućio sudu da, po donošenju odluke o postojanju ili nepostojanju prava na zaračunavanje PDV-a kao pravnom pitanju, utvrdi koju od navedene dvije vrste iznosa valja dosuditi.
41. Vještak je za prve dvije kategorije koristi u vidu zakupnine i doprinosa za (centralne) troškove upravljanja nekretninom utvrdio da su u naravi fiksne (mjesečno minimalna zakupnina u iznosu od 105,00 kn/m2 za površinu od 59,20 m2 i 580,00 HRK) te je za mjesece od studenoga 2020. do prosinca 2021. utvrdio da bi iznos po osnovi zakupnine bio 825,00 EUR neto a iznos doprinosa za (centralne) troškove upravljanja nekretninom bio 76,98 EUR neto (Tabela 4 na listu 241. spisa).
42. Vezano za treću kategoriju Dodatnih troškova, vještak je postupio na sljedeći način. Pribavljanjem podataka vještak je utvrdio da tužiteljevi obračuni Dodatnih troškova za mjesece od studenog 2020. do prosinca 2021. nisu izvršeni prema stvarnom obračunu troškova već su preuzeti iz računa za studeni 2019. Ta kategorija troškova je, za razliku od prve dvije, varijabilna, i njezin konačni iznos koji je tuženik bio dužan platiti mijenjao se ovisno o ukupnom iznosu Dodatnih troškova nastalih u čitavom trgovačkom centru tijekom kalendarske godine, a računao prema koeficijentu (postotku udjela u ukupnim troškovima, koji je u 2019. iznosio 1,89710% udjela u ukupnim troškovima). Međutim, potrošak električne energije i računi za vodu/kanalizaciju koncesionara se nisu raspoređivali prema udjelu već su se zaračunavali prema stvarnoj potrošnji i u 2019. su isti u ukupnim Dodatnim troškovima sudjelovali u omjeru od oko 50%.
43. Vještak nije prihvatio tužiteljev pristup po kojem se Dodatni troškovi za 2020. i 2021. mogu računati preuzimanjem vrijednosti iz 2019. već je iste izračunao nakon što mu je tužitelj dostavio excel dokument s iskazanim troškovima za 2020. i 2021. uz popis svih računa pristiglih kroz te dvije kalendarske godine. Računi se nisu evidentirali na osnovu mjesečne potrošnje već se ukupni godišnji iznos potrošnje raspoređivao na dvanaest mjeseci.
44. Sud ovakav pristup vještaka smatra pravilnim jer, slijedeći ono na što je tuženik pristao Ugovorom, Dodatni troškovi se plaćaju uzimajući u obzir tužiteljevu obračunsku dokumentaciju upravo za onu godinu na koju se odnose ti troškovi, dakle, kada je riječ o 2020. i 2021. obračunsku dokumentaciju za te dvije godine.
45. Dakle, vještak je izračun dugovanih mjesečnih iznosa Dodatnih troškova za razdoblje od studenoga 2020. do prosinca 2021. utvrdio primjenom odgovarajućeg koeficijenta za te godine (u smislu toga da je na razini cijelog trgovačkog centra tuženikov udio u troškovima s obzirom na površinu koju ima u posjedu 2,0701%) i uzimajući u obzir obračunsku dokumentaciju za upravo te godine (Dodatni troškovi cijelog trgovačkog centra) i te je dugovane iznose iskazao u Tabeli 3 na listu 240. spisa. Međutim, vještak je za ovu kategoriju troškova naglasio i to da za njih nema dokaza da ih je tužitelj stvarno podmirio svojim dobavljačima.
46. Pritom valja naglasiti da kod dodatnih troškova vještak nije utvrdio dugovanima iznose koji se odnose na dvije vrste troškova koje je tužitelj bio uključio u iznose naznačene na utuženim računima koristeći podatke za 2019. Te dvije vrste troškova su „električna energija koncesionari” i „voda/kanalizacija koncesionari” jer se oni nisu raspoređivali prema udjelu, već su se za 2019. zaračunavali prema stvarnoj potrošnji, pa se na njih ne može primijeniti ključ raspodijele na razini cijelog centra za 2020. i 2021., već je, da bi se utvrdio da su dugovani u razdoblju 2020. i 2021. , tužitelj trebao dokazati iznos njihove stvarne potrošnje u tom razdoblju, a što u konkretnom slučaju nije učinio. Zato je broj stavki za obračun Dodatnih troškova kojeg je vršio tužitelj temeljem podataka za 2019. bio 24 (list 245. spisa), a vještak u svojem nalazu i mišljenju koristi 22 stavke troškova (list 240. spisa).
47. U konačnici, vještak je u Tabeli 5 (list 242. spisa), za razdoblje od studenoga 2020. do prosinca 2021., za svaki mjesec zbrojio iznos zakupnine (izračunat prema formuli iz Ugovora o zakupu), iznos doprinosa za (centralne) troškove upravljanja nekretninom (580,00 HRK mjesečno prema Ugovoru o zakupu) i iznos Dodatnih troškova za svaki od mjeseci koje je izračunao na način opisan u prethodnim točkama obrazloženja ove presude. Nadalje, vještak je utvrdio da je tuženik podmirio dio prva dva utužena računa izdana za studeni 2020. i prosinac 2020. te je te iznose oduzeo od dugovanja utvrđenog za navedene mjesece.
48. Tabela 5 sadrži zbroj navedenih triju kategorija koristi bez uključenog PDV -a (stupac „neto iznos kn”) i u drugom stupcu s uključenim PDV-om („bruto iznos kn”), a kategorija „preostalo dugovanje u kn” i „preostalo dugovanje EUR” predstavlja iznos s uključenim PDV-om (što se vidi iz toga što je bruto iznos u kunama i preostalo dugovanje u kunama isti iznos za sve kategorije osim za prva dva računa koja su djelomično podmirena).
49. Sud za potrebe izračuna visine tražbine na mjesečnoj razini uzima iznos s uključenim PDV-om (dakle kategoriju „preostalo dugovanje EUR”) jer je, kako je ranije napomenuto u tekstu i kako će biti dodatno obrazloženo na kraju, PDV izričito ugovoren kao dio obveze plaćanja i za zakupninu iz čl. 4. Ugovora o zakupu i za doprinos za (centralne) troškove upravljanja nekretninom iz čl. 5. Ugovora o zakupu i za Dodatne troškove iz čl. 7. Ugovora o zakupu, pa sud smatra da se upravo od tog iznosa treba poći kao od vrijednosti u kojoj tuženik načelno stječe korist – odnosno iznosa koji u ovom slučaju, iako je posjedovao i koristio nekretninu, nije plaćao tužitelju na mjesečnoj razini.
50. Nakon što je sud obrazložio vještakov izračun mjesečne tražbine naknade za koristi od neovlaštenog posjedovanja nekretnine za mjesece od studenoga 2020. do prosinca 2021. valja se osvrnuti na izračun visine te tražbine za četiri dana u mjesecu siječnju 2022.
51. Vještak je u svojem nalazu i mišljenju, odnosno njegovom usmenom izlaganju, naveo da je mjesečnu naknadu za ta četiri dana izračunao na temelju podataka za 2021. u smislu dijela koji se odnosi na treću kategoriju troškova koji se ugovorno nazivaju Dodatnim troškovima, dok su prve dvije kategorije koje se odnose na ugovorni pojam zakupnine i ugovorni pojam doprinosa za (centralne) troškove upravljanja nekretninom uvijek iste, na način da su sve te kategorije uzete u alikvotnom dijelu za 4 dana od 31 dan u mjesecu siječnju 2022.
52. Ukupni iznos tražbine naveden kao posljednja stavka u tablici za ta četiri dana je bruto 186,30 EUR. Sud je utvrdio da je dobiven na način da je fiksni neto iznos zakupnine od 825,00 EUR iz Tabele 4 uvećan za PDV i podijeljen s 31 dan u mjesecu (siječnju) te pomnožen s četiri, što daje 133,06 EUR). Zatim je bruto iznos doprinosa za (centralne) troškove upravljanja nekretninom za četiri dana u siječnju 2022. dobiven na način da je fiksni neto iznos doprinosa za (centralne) troškove upravljanja nekretninom od 76,98 EUR iz Tabele 4 uvećan za PDV i podijeljen sa 31 dan u mjesecu (siječnju) te pomnožen s četiri, što daje 12,41 EUR. Naposljetku, kada se od ukupnog bruto iznosa od 186,30 EUR oduzme 133,06 EUR i 12,41 EUR dobije se 40,83 EUR, što je onda bruto iznos Dodatnih troškova u navedenom razdoblju.
53. Vještakova tvrdnja da su zakupnina i doprinosi za (centralne) troškove upravljanja nekretninom uvijek isti je točna jer su to fiksni iznosi koji su bili određeni Ugovorom o zakupu. Za treću kategoriju Dodatnih troškova bi najpravilniji način njihova utvrđivanja bio pribavljanje obračunske dokumentacije za 2022., primjena odgovarajućeg koeficijenta za tuženika za tu godinu i zatim, od tako dobivenog mjesečnog iznosa koristi, izračunavanje njegovog odgovarajućeg dijela koji se odnosi na četiri od ukupno 31 dan u siječnju 2022.
54. Međutim, budući da taj dio tražbine za Dodatne troškove za četiri dana u siječnju 2022. od 40,83 EUR po mišljenju ovog suda predstavlja beznačajni dio u odnosu prema ukupnom iznosu svih istaknutih zahtjeva od 19.360,00 EUR u smislu odredbe čl. 223. st. 2. ZPP-a, sud po slobodnoj ocjeni prihvaća da je njegov izračun kako ga je izvršio vještak prihvatljiv i točan.
55. S obzirom na to da sud smatra da su nalaz i mišljenje vještaka izrađeni profesionalno i u cijelosti u skladu s pravilima struke te u okviru zadanog mu zadatka, upotrijebit će u nalazu izražene konačne bruto iznose naknade za neovlašteno korištenje nekretnine za svaki utuženi mjesec radi utvrđivanja iznosa kojeg će kao osnovanog priznati tužitelju temeljem svih okolnosti u spisu predmeta.
56. Posljednje pitanje vezano za visinu glavnice tražbine odnosi se na to treba li se tužitelju dosuditi iznos glavnice s PDV-om koji obuhvaća i Dodatne troškove s uključenim PDV-om ili mu taj dio tražbine ne treba priznati kao osnovan s obzirom na tuženikov prigovor da tužitelj nije dokazao da je iznose iz kategorije Dodatnih troškova koje su mu dobavljači fakturirali stvarno i platio.
57. Istinitost tvrdnje da nije dokazano da su stvarno plaćeni Dodatni troškovi izračunati temeljem dostavljene obračunske dokumentacije za 2020. i 2021., a niti za 2022. jer za nju obračunska dokumentacija nije ni dostavljena, potvrdio je i vještak u svojem nalazu i mišljenju. Sud u tom smislu nije dodijelio dodatni rok tužitelju da, nakon provedenog vještačenja, pribavi potvrdu o plaćanju svakog pojedinačnog troška jer je tužitelj tu dokumentaciju mogao pribaviti od samog početka postupka, ili barem u fazi vještačenja, a znao je ili je morao znati koje dokaze treba dostaviti u prilog postojanju i visini svoje tražbine.
58. Sud u tom smislu zauzima stav da je, iako je točno da je odredbom čl. 7. st. 6. Općih uvjeta zakupa ugovoreno da se dodatni troškovi obračunavaju bez pojedinačnih dokaza, ipak riječ o, u naravi, stvarnim troškovima poput struje, vode, čišćenja i popravaka kod kojih je da bi se utvrdilo koju je korist tuženik stekao njihovim neplaćanjem potrebno utvrditi koliki je njihov iznos tužitelj stvarno platio.
59. Tome u prilog govori i činjenica da je istom odredbom čl. 7. st. 6. Općih uvjeta zakupa ugovoren i potencijalni korektivni mehanizam uvidom u obračunsku dokumentaciju i u vidu mogućnosti izjavljivanja zakupnikovog prigovora na istu u roku od tri mjeseca od primitka obračuna. Navedeno valja tumačiti u smislu da, iako tužitelj nije obvezan svakom pojedinom zakupniku u svojem trgovačkom centru dostavljati mjesečni dokaz o svakom fakturiranom računu i njegovu plaćanju, zakupnik na kraju može provjeriti jesu li stvarno nastali troškovi za koje ga se tereti i u kojem iznosu, te tražiti da se plaćena akontacija poravna s konačnim iznosom za koji bi ga se moglo teretiti prema stvarno plaćenim troškovima.
60. Stoga je sud svaku pojedinačnu tražbinu kako je izražena u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (usklađenom s nalazom i mišljenjem vještaka iz Tabele 5 na listu 242. spisa), a koja je izražena u bruto iznosu, za 2020. (dakle prve dvije stavke u iznosu od 791,21 EUR i 1.056,65 EUR) umanjio za bruto iznos Dodatnih troškova izračunat temeljem prvog dijela Tabele 4 (izraženi neto iznos od 261,87 EUR akontacije za dodatne troškove uvećan za PDV, ukupno 327,33 EUR). Time je za mjesec studeni 2020. dobio konačnu bruto tražbinu na ime naknade za neovlašteno korištenje koja uključuje prve dvije stavke (zakupninu i doprinos za (centralne) troškove upravljanja nekretninom) u iznosu od 463,88 EUR (791,21 EUR umanjeno za 327,33 EUR), a za prosinac 2020. konačnu bruto tražbinu na ime naknade za neovlašteno korištenje koja uključuje te prve dvije stavke (zakupninu i doprinos za (centralne) troškove upravljanja nekretninom) u iznosu od 729,32 EUR (1.056,65 EUR umanjeno za 327,33 EUR).
61. Nadalje, sud je svaku pojedinačnu tražbinu kako je izražena u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (usklađenom s nalazom i mišljenjem vještaka iz Tabele 5 na listu 242. spisa), a koja je izražena u bruto iznosu, za 2021. (sljedećih dvanaest iznosa u tabeli od istih 1.4443,82 EUR) umanjio za bruto iznos Dodatnih troškova izračunat temeljem drugog dijela Tabele 4 (izraženi neto iznos od 253,07 EUR akontacije za Dodatne troškove uvećan za PDV, što daje 316,33 EUR). Time je za svaki od dvanaest mjeseci u 2021. dobio konačnu bruto tražbinu na ime naknade za neovlašteno korištenje koja uključuje prve dvije stavke (zakupninu i centralne troškove) u iznosu od 1.127,49 EUR (1.4443,82 EUR umanjeno za 316,33 EUR).
62. Za 2022. godinu sud je konačno obračunati bruto iznos od 186,30 EUR umanjio za bruto iznos akontacije za Dodatne troškove s uključenim PDV-om koja bi se odnosila na to razdoblje, odnosno 40,83 EUR. Taj iznos je dobiven na način da je sud od ukupne bruto tražbine navedene u zadnjoj u Tabeli 5 od 186,30 EUR oduzeo bruto iznos koji se odnosi na zakupninu za četiri dana u siječnju 2022. (133,06 EUR , za koje je naprijed objašnjeno kako su izračunati) i bruto iznos doprinosa za (centralne) troškove upravljanja nekretninom za četiri dana u siječnju 2022. (12,41 EUR, za koje je naprijed objašnjeno kako su izračunati). Na ovaj način sud je izračunao konačni bruto iznos naknade koja sadrži samo prve dvije stavke koje je sud priznao, te je dosudio iznos od 145,47 EUR za četiri dana u siječnju 2022.
63. Stoga je sud, budući da je u odnosu na glavnicu utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan kao u prethodnim točkama obrazloženja, temeljem odredbe čl. 165. ZV-a dosudio tužitelju iznose glavnice kako je navedeno u točki I. izreke presude odnosno u tom dijelu je temeljem odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a održao platni nalog na snazi.
64. Sud će se, naposljetku, osvrnuti i na to zašto smatra da tužitelj nije mogao izdati račune za ovdje utužene tražbine.
65. Tužitelj se u prilog svojoj tvrdnji da ima pravo izdati račune za predmetnu vrstu tražbina i obračunati PDV poziva na odredbe čl. 16. st. 1. i 2. te čl. 36. st. 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost u vezi s odredbom čl. 78. st. 1. t. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost radi definiranja toga što se ima smatrati uslugama za koje se može izdati račun i na koje se može obračunati PDV.
66. Odredbom čl. 8. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: 73/2013., 99/2013., 148/2013., 153/2013., 143/2014., 115/2016., 106/2018., 121/2019., 138/2020., 39/2022., 113/2022., 33/2023., 114/2023., 35/2024., 152/2024., 52/2025. i 151/25., dalje: Zakon o PDV-u) propisano je da je obavljanje usluga svaka transakcija koja se ne smatra isporukom dobara u smislu članka 7. tog zakona. U skladu sa stavkom 2. podstavkom 2. članka 8. Zakona o PDV-u obavljanjem usluga se također smatra suzdržavanje od neke radnje ili trpljenje neke radnje ili stanja.
67. Odredbom članka 16. st. 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: 79/2013., 85/2013., 160/2013., 35/2014., 157/2014., 130/2015., 115/2016., 1/2017., 41/2017., 128/2017., 106/2018., 1/2019., 1/2020., 138/2020., 1/2021., 73/2021., 41/2022., 133/2022., 43/2023., 1/2024., 39/2024., 16/2025. i 68/2025., dalje: Pravilnik o PDV-u) propisano je da se uslugama u smislu Zakona o PDV-u smatraju sve transakcije uz naknadu koje ne predstavljaju isporuku dobara, a uslugama se osobito smatraju i usluge prepuštanja na uporabu i korištenje dobara (najam ili zakup), davanje, prijenos i osiguravanje prava na patente, pronalazačka prava, prava industrijskog vlasništva i slična prava. Člankom 16. stavkom 2. Pravilnika o PDV-u propisano je da trpljenje neke radnje ili stanja i suzdržavanje od neke radnje predstavljaju usluge u smislu PDV-a. Pod trpljenjem neke radnje ili stanja smatra se između ostalog i dopuštanje korištenja pokretnih i nepokretnih stvari, patenata i drugih pronalazačkih prava. Suzdržavanjem od neke radnje smatra se osobito odricanje od tržišnog natjecanja i odricanje od obavljanja djelatnosti.
68. Sud je čitajući naprijed navedene odredbe utvrdio da se situacija u kojoj tuženik neovlašteno posjeduje tužiteljevu stvar i od nje ostvaruje koristi ne može smatrati pružanjem usluge u smislu naprijed navedenih odredbi Zakona o PDV -u i Pravilnika o PDV-u.
69. Naime, iako se u naprijed navedenim odredbama navodi „trpljenje radnje” (čl. 8. st. 1. Zakona o PDV-u) odnosno „trpljenje radnje” i „prepuštanje na uporabu” (članak 16. st. 1. i 2. Pravilnika o PDV-u) sud smatra da se i jedan i drugi pojam moraju načelno i općenito tumačiti na način da podrazumijevajun element dobrovoljnog postupanja i na strani pružatelja i na strani primatelja.
70. Promatrajući navedene pojmove u kontekstu cjelokupnog pravnog poretka Republike Hrvatske, osobito u svjetlu ZOO-a u kojem se pojam usluge najčešće javlja u vezi s ugovorom o djelu iz njegovog čl. 590., a za koji nije sporno da se kod njega pružatelj usluge i njezin primatelj dogovaraju da će prvi dobrovoljno izvršiti uslugu a potonji za nju dobrovoljno platiti naknadu, sud smatra da situacija korištenja stvari u neovlaštenom posjedu iz odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a ne udovoljava uvjetu dobrovoljnosti koji je u srži pojma usluge.
71. Nadalje, u konkretnom predmetu je riječ o tome da tužitelj tvrdi da tuženik protivno njegovoj volji posjeduje njegovu stvar i od nje ostvaruje koristi, te ga je štoviše u premetu P-2450/2019 i tužio da mu vrati posjed predmetnog poslovnog prostora i tražio, kao i u ovom predmetu, da mu plati koristi koje je imao od takvog neovlaštenog posjedovanja/korištenja. Tuženik je, s druge strane, kako je naprijed opisano, svjestan da nema pravo posjedovanja i korištenja predmetnog prostora i odbija platiti naknadu za takvo korištenje.
72. Ne može se dopustiti da se tužitelj u jednom trenutku, radi naplate naknade za koristi od neovlaštenog posjedovanja nekretnine u smislu čl. 165. st. 1. ZV-a, poziva na okolnost da tuženik neovlašteno i protiv njegove volje drži njegovu stvar u posjedu, a da zatim, radi ostvarivanja prava na izdavanje računa, tvrdi da u tim istim okolnostima tuženiku „prepušta” svoju nekretninu na korištenje odnosno da „trpi” tuženikovo postupanje.
73. Okolnost da tužitelj nije mogao izdati račune za tražbine pa stoga ni podnijeti prijedlog za ovrhu temeljem izdanih računa, s obzirom na to da je platni nalog iz rješenja o ovrsi stavljen izvan snage i postupak u tom dijelu nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga, se na ovaj parnični postupak odražava isključivo na način da utječe na utvrđivanje dana dospijeća utuženih tražbina, a o čemu će biti riječi u dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na dosuđenu zateznu kamatu.
74. Odluka o zateznoj kamati na iznos glavnice temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Sud je tu odredbu primijenio uzimajući u obzir zaključak da tužitelj za utužene tražbine nije mogao izdati račune, pa se zatezna kamata ne može dosuditi od dana dospijeća prema navedenim računima, već valja uzeti da ista nastaje od prvog dana sljedećeg mjeseca jer ista uključuje iznos zakupnine i iznos doprinosa za (centralne) troškove upravljanja nekretninom koji dospijevaju na mjesečnoj razini.
75. Stoga je sud u točki I. izreke za svaku tražbinu dosudio zateznu kamatu od prvog dana sljedećeg mjeseca nakon mjeseca na koji se pojedina tražbina odnosi za sve stavke osim treće koja se odnosi na tražbinu za siječanj 2021. i posljednje koja se odnosi na četiri dana u mjesecu siječnju 2022 . Za naknadu za tražbinu za siječanj 2021. tužitelj je pravilno zatražio zateznu kamatu od 1. veljače 2021., a za četiri dana u siječnju 2022. je tužitelj tražio zateznu kamatu od 2. travnja 2022., što je datum nakon, po mišljenju ovog suda, dospijeća obveze za mjesec siječanj 2022. (1. veljače 2022.). Stoga je sud za te dvije stavke dosudio zateznu kamatu upravo kako je tužitelj zatražio, pri čemu je za drugu stavku uzeo u obzir odredbu prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a).
76. U točki II. izreke sud je za mjesece prosinac i studeni 2020. i sve mjesece u 2021., osim siječnja 2021. te siječnja 2022., odbio zateznu kamatu od dana kako ju je tužitelj zatražio uzimajući u obzir dospijeće naznačeno u utuženim računima do dana koji prethodi danu od kojega, za svaki iznos, tužitelju pripada ta zatezna kamata u skladu s točkom I. izreke presude.
77. Sud je visinu zatezne kamate utvrdio primjenom odredbe čl. 29. ZOO -a, pri čemu je uzeo u obzir da je u odnosu na glavnicu riječ o izvanugovornom odnosu , odnosno naknadi koja se stječe na temelju samog zakona, i primijenio odgovarajuće uvećanje referentne stope za tri postotna poena.
78. Sud je ovršni trošak našao osnovanim u sljedećem dijelu: sastavljanje ovršnog prijedloga u iznosu od 621,88 EUR (temeljem odredbe Tbr. 11. u vezi s odredbom Tbr. 7., odredbe Tbr. 54. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023. i 107/2025, dalje: Tarifa)), u okviru onoga što je u ovršnom prijedlogu zatražio tužitelj. Nadalje, sud je ovršni trošak našao osnovanim i u dijelu koji se odnosi na predujam naknade javnog bilježnika od ukupno 12,50 EUR temeljem odredbe čl. 7. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine, broj: 9/2021., 18/2022., 154/2022.) i ostatak tog predujma u iznosu od 234,83 EUR temeljem odredbe čl. 5. navedenog pravilnika, uz primjenu odredbe čl. 9. tog pravilnika. Sud je tako odlučio jer je ovršni prijedlog dio spisa predmeta, dakle, trošak je stvarno nastao, a vezano za troškove javnog bilježnika u spisu se nalazi dokaz da je trošak od 12,50 EUR plaćen dok za ostatak troška sud zaključuje da je životno logično da ga je tužitelj platio javnom bilježniku jer isti u protivnom ne bi postupao u ovršnom predmetu. Stoga je sud tužitelju na ime ovršnog troška priznao ukupno 869,21 EUR i u tom je dijelu u točki I. izreke presude održao na snazi platni nalog.
79. Na taj trošak sud je tužitelju temeljem njegovog zahtjeva dosudio i zateznu kamatu temeljem odredbe članka 30. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj:
112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 6/2024; dalje u tekstu: OZ), a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a uz uvećanje referentne stope koje se odnosi na izvanugovorne odnose .
80. Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka, uzimajući u obzir to da promjena vrijednosti predmeta spora povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva nije utjecala na cjenovnu kategoriju iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: Tarifa), sud je našao osnovanim u sljedećem dijelu: trošak sastava podneska od 31. srpnja 2024. u iznosu od 500,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 8.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 13. studenoga 2024. u iznosu u od 500,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 9.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarife), trošak sastava podneska od 21. siječnja 2024. u iznosu od 500,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 8.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarifa), trošak sastava podneska od 27. ožujka 2024. u iznosu od 500,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 8.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarifa), trošak sastava podneska od 25. lipnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 8.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 11. studenoga 2025. u iznosu od 500,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 9.2. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarife) i trošak zastupanja na ročištu 11. prosinca 2025. u iznosu u od 500,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 9.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarife). Na ukupni iznos dosuđenog troška od 4.000,00 EUR, sud je tužitelju priznao PDV u skladu s odredbom TBR. 46. Tarife (koji iznosi 1.000,00 EUR), što u konačnici čini ukupan iznos od 5.000,00 EUR na ime troškova za parnične radnje.
81. Sud je tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe na presudu u skladu s odredbom čl. 4. st. 4. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18. i 51/23.) i odredbom TBR.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/23.) u iznosu od 240,05 EUR. To je iznos koji se dobije pravilnom primjenom navedenih zakonskih odredbi na konačno postavljeni tužbeni zahtjev u visini 19.360,00 EUR. U preostalom dijelu, do zatraženih 290,32 EUR zahtjev nije osnovan.
82. Sud je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučio o parničnom trošku u ovom postupku, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev od 19.360,00 EUR. Tužitelj je, budući da mu je dosuđen iznos glavnice od 14.868,55 EUR, u postupku uspio u postotku od 76,80 %, a tuženik u postotku od 23,20 % Kada se od tužiteljevog postotka oduzme tuženikov postotak dobije se 53,60%. Kada se navedeni postotak primjeni na osnovani dio tužiteljevog zahtjeva za naknadom troškova parničnog postupka od 5.240,05 EUR (koji sud smatra osnovanim temeljem odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a), dobije se iznos od 2.808,66 EUR koji je sud dosudio tužitelju u točki III. Izreke.
83. Na taj trošak sud je tužitelju temeljem njegovog zahtjeva dosudio i zateznu kamatu temeljem odredbe članka 30. OZ-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a uz uvećanje referentne stope koje se odnosi na izvanugovorne odnose.
84. Sud je u točki IV. izreke odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka za 2.481,66 EUR, koji se odnosi na razliku između ukupno zatraženog i dosuđenog iznosa.
85. Valja napomenuti i to da, u okviru odlučivanja o trošku, sud nije odlučivao o tužiteljevim ovršnim troškovima jer je o njima već odlučio u točki I. u odluci o platnom nalogu iz rješenja o ovrsi i obrazložio ih naprijed u presudi.
86. Budući da je tuženik izgubio parnicu, sud je u cijelosti odbio njegov za zahtjev za naknadom parničnih troškova i odlučio kao u točki V. izreke.
U Zagrebu 26. siječnja 2026.
SUTKINJA
Dina Jellin
pisani prijedlog odluke izradila viša sudska savjetnica
Ivana Reljanović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest dana) od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se ovom sudu putem sustava eKomunikacije.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
