Poslovni broj: P-6777/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zrinki Prlić, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi isplate, dana 26. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 188- 50-2811818 sklopljenog 4. svibnja 2005. između tužitelja HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a koji glasi:

„NAKNADA

3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 508,11 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. svibnja 2005. po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zarazdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 329,64 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. siječnja 2026. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. U svojoj tužbi od dana 22.10.2025. godine kako su tužitelj kao korisnik kredita i potrošač i tuženik kao banka sklopili su dana 4. svibnja 2005. godine Ugovor o kreditu broj 188-50-2811818 (dalje u tekstu: «Ugovor o kreditu»). Ugovorom o kreditu tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 24.445,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 84 mjeseca i to na način da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan dospijeća, a prema Otplatnom planu koji je sastavni dio tog Ugovora i uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 5,85% godišnje.Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu.Tuženik je u članku 3. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da će tužitelj prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita.

2. Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužitelju obračunao i od tužitelja naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 3.828,32 kuna, odnosno 508,11 EUR.O navedenoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe te je navedena odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, tužitelju nije bio objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije mu bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

3. Navedena je odredba protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ali i u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 87. st. 1. ZZP/03). Osim što je odredba protivna citiranim odredbama ZZP/03 kao lex specialis, ista je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava).

4. Tužitelj ukazuje na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud EU presudom u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 zaključuje:

„članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu upravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.“Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., zauzeo pravno stajalište da takva odredba nepoštena te da je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno da: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

5. Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87.

ZZP nepoštena i time, ništetna.

6. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“Jednake zaključke izveo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024. te presudi poslovni broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

7. Sud je sukladno odredbi čl. 284 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP) pozvao tuženika da da svoj odgovor na tužbu, ali tuženik to nije učinio. Navedenim rješenjem tuženik je upozoren i na posljedice nedavanja odgovora na tužbu sukladno čl. 331b ZPP-a.

8. Tužbu, privitke te rješenje kojim se poziva na davanje odgovora na tužbu je tuženik zaprimio dana 7.11.2025. godine. U daljnjem roku od 30 dana tuženik nije dao svoj odgovor na tužbu ili neki drugi način osporio tužbeni zahtjev.

9. Imajući u vidu činjenične navode tužbe te činjenicu da tuženik, iako uredno pozvan i upozoren na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu, nije podnio odgovor na tužbu u određenom roku, sud nalazi da su ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe.

10. Nadalje, prema stajalištu ovog suda osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi te dokumentacije uz tužbu.

11. Sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je utvrdio da su osnovani navodi tužitelja u činjeničnom opisu tužbe te da iz istih dokaza, a koje ovaj sud prihvaća kao relevantne i vjerodostojne, proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja prema tuženiku. Naime, visina zahtjeva vidljiva iz Potvrde koju je sama banka izdala tužitelju dana 10.05.2025. godine.

12. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita iz čl. 3 Ugovora o kreditu sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

13. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 3 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

14. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

16. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

17. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 508,11 EUR za naknadu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja za period do 12.05.2005. godine pa do isplate.

18. Nadalje, vezano uz eventualno pitanje zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

19. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

20. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

21. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak pripadajućeg PDV od 50,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu do 53,09 EUR te na presudu od 26,55 EUR odnosno ukupno 329,64 EUR te mu je na taj iznos dosudio i kamate od dana presuđenja 26. siječnja 2025. godine pa do isplate. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 09. prosinca 2025. godine kojim se predlaže donošenje presude zbog ogluhe jer sud po službenoj dužnosti, neovisno o prijedlogu tužitelja, utvrđuje da li su ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe ili ne te zatim donosi odluku pa stoga navedeni podnesak nije bio neophodan za odlučivanje.

22. Slijedom svega naprijed navedenog donijeta je odluka kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 26. siječnja 2026. godine

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe na Županijski sud, putem ovog suda u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana. Presuda zbog ogluhe se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja (čl. 353 st. 2 ZPP-a).

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku