Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-866/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, na prijedlog sudske savjetnice Valentine Burazer, u pravnoj stvari tužiteljice ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupana po punomoćniku Bojanu Doneski, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 10. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, po objavi dana 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., da tužiteljici ĐŠ, isplati iznos od 5.570,19 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- 0,27 EUR počam od 2.12.2007. do isplate,

- 0,37 EUR počam od 2.2.2008. do isplate,

- 4,57 EUR počam od 2.2.2008. do isplate,

- 7,35 EUR počam od 2.3.2008. do isplate,

- 10,10 EUR počam od 2.4.2008. do isplate,

- 3,65 EUR počam od 2.5.2008. do isplate,

- 1,86 EUR počam od 2.6.2008. do isplate,

- 3,82 EUR počam od 2.7.2008. do isplate,

- 0,80 EUR počam od 2.9.2008. do isplate,

- 4,65 EUR počam od 2.10.2008. do isplate,

- 22,87 EUR počam od 2.11.2008. do isplate,

- 9,01 EUR počam od 2.12.2008. do isplate,

- 25,42 EUR počam od 2.1.2009. do isplate,

- 26,46 EUR počam od 2.2.2009. do isplate,

- 27,51 EUR počam od 2.3.2009. do isplate,

- 24,38 EUR počam od 2.4.2009. do isplate,

- 24,78 EUR počam od 2.5.2009. do isplate,

- 21,26 EUR počam od 2.6.2009. do isplate,

- 17,15 EUR počam od 2.7.2009. do isplate,

- 18,84 EUR počam od 2.8.2009. do isplate,

- 21,82 EUR počam od 2.9.2009. do isplate,

- 18,92 EUR počam od 2.10.2009. do isplate,

- 18,64 EUR počam od 2.11.2009. do isplate,

- 22,09 EUR počam od 2.12.2009. do isplate,

- 24,86 EUR počam od 2.1.2010. do isplate,

- 28,47 EUR počam od 2.2.2010. do isplate,

- 27,60 EUR počam od 2.3.2010. do isplate,

- 33,83 EUR počam od 2.4.2010. do isplate,

- 32,48 EUR počam od 2.5.2010. do isplate,

- 33,96 EUR počam od 2.6.2010. do isplate,

- 50,52 EUR počam od 2.7.2010. do isplate,

- 46,86 EUR počam od 2.8.2010. do isplate,

- 60,34 EUR počam od 2.9.2010. do isplate,

- 53,65 EUR počam od 2.10.2010. do isplate,

- 47,10 EUR počam od 2.11.2010. do isplate,

- 64,05 EUR počam od 2.12.2010. do isplate,

- 72,70 EUR počam od 2.1.2011. do isplate,

- 66,23 EUR počam od 2.2.2011. do isplate,

- 68,22 EUR počam od 2.3.2011. do isplate,

- 62,81 EUR počam od 2.4.2011. do isplate,

- 63,41 EUR počam od 2.5.2011. do isplate,

- 79,05 EUR počam od 2.6.2011. do isplate,

- 81,84 EUR počam od 2.7.2011. do isplate,

- 101,03 EUR počam od 2.8.2011. do isplate,

- 98,32 EUR počam od 2.9.2011. do isplate,

- 83,25 EUR počam od 2.10.2011. do isplate,

- 81,08 EUR počam od 2.11.2011. do isplate,

- 80,04 EUR počam od 2.12.2011. do isplate,

- 83,86 EUR počam od 2.1.2012. do isplate,

- 88,12 EUR počam od 2.2.2012. do isplate,

- 88,22 EUR počam od 2.3.2012. do isplate,

- 85,55 EUR počam od 2.4.2012. do isplate,

- 86,43 EUR počam od 2.5.2012. do isplate,

- 88,07 EUR počam od 2.6.2012. do isplate,

- 86,51 EUR počam od 2.7.2012. do isplate,

- 86,63 EUR počam od 2.8.2012. do isplate,

- 85,13 EUR počam od 2.9.2012. do isplate,

- 82,16 EUR počam od 2.10.2012. do isplate,

- 85,58 EUR počam od 3.11.2012. do isplate,

- 86,55 EUR počam od 2.12.2012. do isplate,

- 86,63 EUR počam od 3.1.2013. do isplate,

- 81,68 EUR počam od 2.2.2013. do isplate,

- 84,86 EUR počam od 2.3.2013. do isplate,

- 85,73 EUR počam od 3.4.2013. do isplate,

- 83,82 EUR počam od 3.5.2013. do isplate,

- 78,46 EUR počam od 2.6.2013. do isplate,

- 76,34 EUR počam od 2.7.2013. do isplate,

- 78,98 EUR počam od 2.8.2013. do isplate,

- 80,80 EUR počam od 3.9.2013. do isplate,

- 85,43 EUR počam od 2.10.2013. do isplate,

- 82,88 EUR počam od 3.11.2013. do isplate,

- 84,02 EUR počam od 3.12.2013. do isplate,

- 84,96 EUR počam od 3.1.2014. do isplate,

- 80,86 EUR počam od 2.2.2014. do isplate,

- 82,61 EUR počam od 2.3.2014. do isplate,

- 81,71 EUR počam od 2.4.2014. do isplate,

- 17,44 EUR počam od 2.5.2014. do isplate,

- 62,53 EUR počam od 3.5.2014. do isplate,

- 23,03 EUR počam od 2.6.2014. do isplate,

- 56,16 EUR počam od 3.6.2014. do isplate,

- 79,53 EUR počam od 2.7.2014. do isplate,

- 81,72 EUR počam od 2.8.2014. do isplate,

- 83,96 EUR počam od 2.9.2014. do isplate,

- 83,76 EUR počam od 2.10.2014. do isplate,

- 55,54 EUR počam od 2.11.2014. do isplate,

- 29,33 EUR počam od 4.11.2014. do isplate,

- 86,49 EUR počam od 2.12.2014. do isplate,

- 68,65 EUR počam od 2.1.2015. do isplate,

- 17,18 EUR počam od 3.1.2015. do isplate,

- 86,75 EUR počam od 2.2.2015. do isplate,

- 86,75 EUR počam od 2.3.2015. do isplate,

- 86,75 EUR počam od 2.4.2015. do isplate,

- 86,75 EUR počam od 2.5.2015. do isplate,

- 86,75 EUR počam od 2.6.2015. do isplate,

- 86,75 EUR počam od 2.7.2015. do isplate,

- 86,75 EUR počam od 2.8.2015. do isplate,

- 86,75 EUR počam od 2.9.2015. do isplate,

sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počam od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počam od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Prigovor radi prijeboja tuženika u iznosu od 3.805,87 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na sljedeće iznose:

"kn 5.786,03 / EUR 767,93 od 9.11.2007. do isplate,

- kn 20.910,21 / EUR 2.775,26 od 01.10.2015. do isplate,

- kn 2.004,80 / EUR 262,68 od 21.01.2016. do isplate,

po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena " odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 28. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužiteljice od 13. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom 5. studenog 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj : 2402006-1031262160/51400607- 5103720469 (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane javnog bilježnika Branke Škalički u iznosu od 52.000,00 CHF, odnosno sa valutnom klauzulom u CHF, a koji kredit je odobren kao stambeni kredit za kupnju nekretnine. U tom smjeru ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. a kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi glede valute uz koju je vezana valuta švicarski franak a da potrošači nisu informirani o svim parametrima bitnim za donošenje odluke, te su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula su ništetne, i te se odredbe među strankama nisu mogle primijeniti, te tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, pa je tako sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Tužiteljica tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na način da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.375,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi kako je tužiteljica dužan dokazati svoj status potrošača te ističe da uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice već i od strane HŠ. Navodi da je namjena kredita bila kupovima stambenog prostora za potrebe djelovanja javnobilježničkog ureda te stoga tužiteljica nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a. Ističe kako su stranke sklopljenim Aneksom izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno je zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Tako je Sud EU u svojim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Potrošačima pa tako i tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama su predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Osporava tijek zatraženih zateznih kamata te u tom smjeru ističe i prigovor zastare. Ističe prigovor radi prijeboja u iznosu od 3.041,34 EUR. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 7. prosinca 2023. tužiteljica je navela kako nije sporno da su pojedine uplate vršene od strane sina tužiteljice obzirom se radilo o situaciji kada ista nije mogla samostalno otplaćivati rate kredita uslijed rasta tečaja CHF, međutim, tužiteljica je svome sinu vratila sve uplaćene iznose. U odnosu na prigovor tuženika kako je namjena kredita bila kupovima stambenog prostora za potrebe djelovanja javnobilježničkog ureda, tužiteljica je navela kako je tek 2013., dakle 4 godine nakon zaključenja Ugovora o kreditu, HŠ, odnosno sin tužiteljice, preselio svoj javnobilježnički ured na adresu nekretnine koju je tužiteljica kupila temeljem predmetnog Ugovora o kreditu.

4. Tužiteljica i tuženik su u tijeku postupka u bitnom ponavljali već istaknute navode i prilagali relevantnu sudsku praksu za predmet ovoga spora.

5. Radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužiteljice kao korisnika kredita od 5. studenog 2007. (list 7-14 spisa), otplatni plan za kredit uz obavijesti (list 15-19, 35-62 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 20-34 spisa), saslušana je tužiteljica (list 328-329 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović – Butković (list 335-351 spisa), te je izvršen uvid u ostatak opsežne dokumentacije koja prileži spisu.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužiteljica potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

8. Tužiteljica ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdi dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

9. U ovom postupku nije sporno da je tužiteljica 5. studenog 2007. sklopila Ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu od 52.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

10. Nije sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

11. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

12. Stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti obrazloženo u daljnjem tijeku obrazloženja.

13. Ugovor o kreditu je sklopljen 5. studenog 2007. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 79/2007, 125/2007) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/2005) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Tuženik navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako razumljiva, imajući u vidu da je tužitelj do zaključenja Ugovora bio sa svim upoznat te je bio informiran o odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu.

15. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog.

16. Kao što je već prethodno navedeno sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužiteljice i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.

17. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.

18. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

20. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

21. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

22. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

23. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

24. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

25. Stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

26. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužiteljicu, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužiteljica uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogla pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužiteljice.

27. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužiteljici, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

28. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužiteljice o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužiteljica, odnosno potrošač stavljena u nepovoljniji položaj čime joj je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužiteljica kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

29. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

30. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužiteljice kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužiteljici bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

31. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

32. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

33. Nastavno na navedeno, saslušana je tužiteljica na okolnost osporavanja statusa potrošača.

34. Tužiteljica ĐŠ u svom iskazu u bitnom navodi kako je novčana sredstva koristila za kupnju stana koji se nalazi u prizemlju te je stan koristila za stanovanje zbog posla u [adresa] nekoliko godina. Stan nije koristila u poslovne svrhe, međutim, stan se trenutno nalazi u najmu. Nije joj nuđeno sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti niti su ju djelatnici upozorili na rizike vezane za valutu CHF. Djelatnik banke joj je prije potpisivanja pojašnjavao odredbe ugovora koje se odnose na ukupan iznos, rok otplate, kamatu i valutu, pri čeme je u odnosu na pojam valutne klauzule bila informirana u dijelu koji se odnosi na njene potrebe. Za konverziju se odlučila budući su se rate dosta povećavale, te je htjela da joj se smanji rata anuiteta.

35. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio kao istinitim i logičnim, dovodeći ga u svezu sa drugim provedenim dokazima u ovom postupku. Obzirom na navedeno to je razvidno kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u statusu potrošača slijedom čega je prigovor tuženika o ne potrošačkoj naravi kredita neosnovan. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

36. Nadalje, potrebno je napomenuti kako je tužiteljica sklopila sa tuženikom Aneks ugovora o kreditu a temeljem kojeg je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15).

37. Tuženik ističe kako je sklopljenim Aneksom, odnosno konverzijom izjednačen položaj tužiteljice sa položajem u kojem bi bio da je od samog početka sklopio ugovor o kreditu u valuti EUR.

38. U odnosu na navode tuženika potrebno je istaknuti odluku Vrhovnog suda pod posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojem je vrlo decidirano iznijet stav da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji, odnosno Aneks ugovora o kreditu, kojim su odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da tužitelj kao korisnik kredita nema pravo zahtijevati isplatu na temelju ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu.

39. Tuženik je u tijeku postupka obrazlagao kako sklapanje predmetnog Aneksa ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu bez značaja obnove a koja svoje uporište ima u prisilnom propisu, odnosno ZIDZPK/15-u, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri, odnosno intervenciji samog zakonodavca, te da se stoga opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, pod pretpostavkom da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK/15-u.

40. Suprotno stavu tuženika ovaj sud posebno ističe kako niti jednom jedinom odredbom sklopljenog Aneksa ugovora nije riješeno pitanje preplaćenog iznosa u vidu ništetnih ugovornih odredaba kredita u valuti CHF, odnosno drugim riječima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica nastalih temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, kao u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutnu klauzulu.

41. Potrebno je napomenuti kako u vrijeme konverzije nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Ističe se kako konverzija sukladno ZIDZPK/15-u ne prepoznaje primjenu izvanugovornih odnosa stranaka što u konkretnom slučaju predstavlja restitucijski zahtjev za povratom stečenog bez osnove, već se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu.

42. Isto tako sklopljenim Aneksom tužiteljica se ni na koji način nije odrekala zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, odnosno u istome ne postoji izjava ovdje tužitelja da bi se isti odrekao isticati nepoštenost ugovornih odredaba pa ni pravnih učinaka koji bi eventualno mogli iz takvog pravnog posla proistjeći. Ujedno se ističe kako Aneks ugovora o kreditu, pa ni izračun konverzije u sebi nema riječi o promjenjivosti stope ugovornih kamata u valuti CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog povećanja stope ugovorne kamate u odnosu na početnu stopu ugovorne kamate.

43. Isticanje tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezanu uz valutu EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF ovaj sud nije cijenio osnovanim.

44. Ovaj sud ističe kako konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga činjenica da je izvršena konverzija nema utjecaja na mogućnost isticanja nepoštenosti ugovornih odredaba. Konverzija nije ispravila sve one posljedice koje su nastale temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, te sama činjenica konverzije ne umanjuje zaštitu koje potrošačima pripada temeljem zakonskih odredaba.

45. Sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

46. U ovom postupku je utvrđeno kako tužiteljica nije imala mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu kao i sklopljenog Aneksa, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli smatraju nepoštenima a ujedno i ništetnima.

47. S obzirom na navedeno to konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama jer iste nisu ispravljene budući tako provedenom konverzijom nije tužitelju vraćeno ono što je temeljem tih istih odredaba više preplatio.

48. Također je potrebno napomenuti kako odredbama ZIDZPK/15 nije predviđen način na koji bi se trebala riješiti ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sam zakon je donesen kako bi se olakšala situacija potrošačima u smislu da će pro futuro plaćati manje mjesečne naknade korištenja kredita budući je konvertiran u valutu EUR. Stoga ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

49. Ovaj sud upire na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

50. Tuženik ujedno ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje tužbe budući stajalištu VSRH potrošači koji su izvršili konverziju nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.

51. Sud ovakve navode smatra neosnovanim. Naime, sukladno Odluci Suda EU pod posl.br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti provedena konverzija, te konverzija sama po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već se mora omogućiti provjera je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža između ovdje stranaka a koja je narušena ugovorenim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

52. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne oslobađa pravo stranke da podnosi kondemnatorni zahtjev u konkretnom slučaju te stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelj ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud ponovo upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužitelja.

53. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

54. Tuženik ističe kako je provedenom konverzijom tužitelj stavljen u položaj EUR korisnika kredita kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te da su sve uplate tužitelja kao i navodne preplate uzete u obzir prilikom konverzije, čime da je u konačnici uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana a što je bit zaštite potrošača koja je bila predmetom presude Suda EU, a što da je potvrđeno praksom suda EU.

55. U odnosu na prethodno izneseno ovaj sud napominje kako takva odluka predstavlja izravnu zakonodavnu intervenciju određenih ugovornih odredaba koje su utvrđene nepoštetnim i ništetnim, dok se u ovoj pravnoj stvari radi o izmjeni ugovora o kreditu sklapanjem Aneksa vezano za isti, s time da sklapanje predmetnog Aneksa nije bila obveza za tužitelja već samo za tuženika.

56. U odnosu na samostalnost odluke tužiteljice da pristupi sklapanju Aneksa ističe se kako potrebno je uzeti u obzir da okolnosti sklapanja predmetnog Aneksa nisu bile ni u najmanju ruku olakotne. Naime, odabir tužitelja pa i ostalih potrošača je bio prividan budući je tužitelj mogao ostati u dotadašnjem ugovornom odnosu sa tuženikom u odnosu na osnovni prvotni ugovor o kreditu izražen u valuti CHF i plaćati enormne mjesečne anuitete te tako pasti u dužničko ropstvo. Tužitelj je donio odluku koja u stvarnosti nije bila odluka već nužnost u datim uvjetima u kojima se isti nalazio.

57. Ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

58. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

59. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.

60. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Dijani Tomljnović – Butković, dipl. oec., koja je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravilima struke i vještina, isti je detaljno obrazložen a vještak je dao dostatne razloge svojeg mišljenja. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužiteljica isplatila 5.570,19 EUR više iznosa anuiteta nego što bi platila da početni tečaj nije rastao od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj.

61. Tužiteljica je podneskom od 13. svibnja 2025. preinačila tužbu sukladno zaprimljenom nalazu i mišljenju vještaka kao i dopunom istoga te potražuje iznos od 5.570,19 EUR.

62. Tuženik se izričito usprotivio preinaci tužbe, međutim, sud je primjenom odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a istu dopustio jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužiteljica tek po primitku nalaza i mišljenje vještaka mogla konačno postaviti svoj tužbeni zahtjev, slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

63. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

64. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

65. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

66. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 5.570,19 EUR na ime preplaćenog tečaja sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate koji je tužiteljica preplatila unutar ukupnog iznosa.

67. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

68. Budući stranke nisu imali primjedbi na tako izrađen nalaz i mišljenje, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

69. Obzirom na sve gore navedeno to je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

70. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužiteljice nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 31. siječnja 2022. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-33/2022 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

71. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli utvrđena pravomočnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 01. lipnja 2023. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

72. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužitelja nije prešlo u zastaru.

73. Tuženik je u ovom postupku iznio prigovor radi prijeboja navodeći da ukoliko bi se utvrdile ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio 767,93 EUR više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu. Također, tuženik je iznio prigovor radi prijeboja u iznosu od 3.041,34 EUR obzirom je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji.

74. Ovakav prigovor ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka i utvrđeno. Manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana. Također valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa bi stoga neosnovano bilo postojanje njegove obveze na vraćanje određenog iznosa. Slijedom navedenog nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, koje je jedno od osnovnih pretpostavaka da bi se mogao uopće primijeniti institut stjecanja bez osnove, a nastavno niti obveza istog da vrati novčana sredstva tuženiku.

75. Prigovor radi prijeboja u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Kada bi se isti primjenjivao tada bi to bilo suprotno načelu zabrane zlouporabe prava propisano u ZOO-u budući bi tada tuženik stekao određeni primitak sa osnova ništetnih odredaba ugovora o kreditu, te bi takvo shvaćanje anuliralo odgovornost tuženika prilikom ugovaranja predmetnih odredaba ugovora, što bi u krajnosti dovelo do toga da potrošači uistinu nisu ravnopravnom položaju kad stupaju u obvezne odnose sa bankom, odnosno financijskom institucijom, konkretno tuženikom, već su uvijek u „podrednom“ položaju. Stoga je stav ovoga suda kako bi usvajanje takvog prigovora bilo u potpunoj suprotnosti sa temeljnim načelima obveznoga prava, stoga je isti ocijenio kao neosnovan i odlučio kao u točki II. izreke presude.

76. U odnosu na prigovor tuženika nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da je neke uplate vršio sin tužiteljice sin HŠ valja navesti kako prigovor nije osnovan. Iz provedenih dokaza neprijeporno proizlazi da su novci uplaćeni u ime i za račun tužiteljice odnosno kredita koji je odobren tužitelji stoga je aktivna legitimacije tužitelje neprijeporna i ima pravo na povrat preplaćenih iznosa. Pored toga kredit koji je podignut za realizaciju stambenog pitanja.

77. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. te čl. 155. Zakona o parničnom postupku pa su tužiteljici priznati parnični troškovi njezinog zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to: za sastav tužbe u iznosu od 200 eura (Tbr. 7 toč.1), za zastupanje na ročištima 7. kolovoza 2024., 5. studenog 2024. i 10. studenog 2025. u iznosu od 200 eura svako (Tbr. 9 toč.1), za sastav podnesaka od 7. prosinca 2023., i 14. svibnja 2025. u iznosu od 200 eura svako (Tbr. 8 toč.1), sve uvećano za pdv 25% (iznos od 300,00 eura), dakle sveukupno iznos od 1.500,00 eura. Tužiteljici je u cijelosti priznat trošak predujma za izvođenje financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 eura, dakle sveukupno iznos od 1.950,00 eura. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23).

78. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekućih od presuđenja pa do isplate.

79. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao točki III. izreke presude.

U Rijeci, 28. siječnja 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Valentina Burazer

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika