REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-588/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice NT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Bruno Petrovčić, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 26. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici NT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.114,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 11,68 EUR od 1. veljače 2010.

- na iznos 26,95 EUR od 1. ožujka 2010.

- na iznos 19,61 EUR od 1. travnja 2010.

- na iznos 20,92 EUR od 1. svibnja 2010.

- na iznos 32,22 EUR od 1. lipnja 2010.

- na iznos 27,72 EUR od 1. srpnja 2010.

- na iznos 37,97 EUR od 1. kolovoza 2010.

- na iznos 34,54 EUR od 1. rujna 2010.

- na iznos 30,59 EUR od 1. listopada 2010.

- na iznos 38,93 EUR od 1. studenog 2010.

- na iznos 49,10 EUR od 1. prosinca 2010.

- na iznos 42,02 EUR od 1. siječnja 2011.

- na iznos 44,65 EUR od 1. veljače 2011.

- na iznos 41,76 EUR od 1. ožujka 2011.

- na iznos 41,91 EUR od 1. travnja 2011.

- na iznos 55,47 EUR od 1. svibnja 2011.

- na iznos 57,50 EUR od 1. lipnja 2011.

- na iznos 69,37 EUR od 1. srpnja 2011.

- na iznos 63,48 EUR od 1. kolovoza 2011.

- na iznos 56,60 EUR od 1. rujna 2011.

- na iznos 55,88 EUR od 1. listopada 2011.

- na iznos 55,39 EUR od 1. studenog 2011.

- na iznos 57,74 EUR od 1. prosinca 2011.

- na iznos 61,44 EUR od 1. siječnja 2012.

- na iznos 61,70 EUR od 1. veljače 2012.

- na iznos 18,99 EUR od 1. ožujka 2012.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, naknaditi tužiteljici NT, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 937,50 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je sa prednikom tuženika 20. lipnja 2005. zaključila Ugovor o kreditu broj 917708, kojim Ugovorom joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos 16.881,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate. Predmetnim ugovorom stranke su ugovorile da će se na iznos kredita obračunavati kamate promjenjive u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća. Tužiteljica navodi da predmetni Ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te ukazuje na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 1.114,13 EUR-a (8.394,38 kuna) po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u petitu, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja. Nadalje smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a da sve kada bi i bila primjenjiva, niti tada da nema mjesta izravnoj primjeni i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a. Sve kada bi presuda bila primjenjiva, smatra da ugovorne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač te da tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je naveo da ima pravo promijeniti kamatnu stopu, odnosno da je materijalno pravo koje je bilo na snazi izrijekom predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a da su za promjenu kamatne stope uzimani parametri određeni Odlukom o kamatama banke. Također je naveo da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, da je odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva te da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu. Naveo je da je kamatna stopa mijenjana ovisno o tržišnim uvjetima, a ne jednostrano bez valjanog razloga. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik je istaknuo da je ona jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da ocjena poštenosti ove odredbe nije dopuštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Također je naveo da tuženik nije znao niti da je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF te je kao i tužiteljica bio izložen riziku valutne klauzule. Tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva te je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Kako je tijekom postupka društvo Nova hrvatska banka d.d. (ranije Sberbank d.d. tvrtka društva promijenjena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., ranije Volksbank d.d. – tvrtka društva promijenjena rješenjem Trgovačkog suda u zagrebu broj Tt-13/1253-2 od 18. siječnja 2013.) prestalo postojati, jer je pripojeno društvu Hrvatska poštanska banka d.d., to je rješenjem poslovni broj P-4599/2023-2 od 16. listopada 2023. sud utvrdio prekid postupka, pozvao pravnog slijednika Nove hrvatske banke d.d. – Hrvatsku poštansku banku d.d. da preuzme postupak te je postupak nastavljen (listovi 36-37 spisa).

4. Obzirom na statusne promjene tuženika i promjenu valute u Republici Hrvatskoj tužiteljica je ispravila svoj zahtjev u tom smislu, u podnescima od 14. prosinca 2023. i 30. listopada 2025.

5. Tijekom postupka izvršen je uvid u dopis (list 10 spisa), plan otplate u jednakim anuitetima (listovi 11-12 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (listovi 13-15 spisa), prometnu karticu po kreditu (listovi 16-23 spisa), Aneks Ugovoru o kreditu broj 917708 od 18. studenog 2008. (listovi 24-30 spisa), Ugovor o kreditu broj 917708 od 20. lipnja 2005. (listovi 31-35 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-23/25802-2 od 3. srpnja 2023. (listovi 53-54 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (listovi 399-400 spisa).

5.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za isplatu više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa.

6.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 917708 od 20. lipnja 2005. na iznos 16.881,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

6.2. Sporno je da li je ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena, odnosno jesu li tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. Također sporno je i da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužiteljicu, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi.

7. Iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena redovna kamatna stopa 5,50% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

7.1. Iz odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan dospijeća.

8. Presudom VSRH poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je prednik tuženika Sberbank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući Ugovore o kreditu, koristeći u njima, nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača, pa je Sberbank d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Istim presudama također je utvrđeno da je Sberbank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je Sberbank d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.2. Navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužiteljice kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a one obvezuju i sud u ovom postupku.

8.3. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već na snazi bila odredba čl. 502.c ZPP-a.

9. S obzirom na njihov izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tužene banke i o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

9.1. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužiteljici protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da joj je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

9.2. Tuženik je tijekom postupka u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tvrdio da ima pravo promijeniti kamatnu stopu, odnosno da je materijalno pravo koje je bilo na snazi izrijekom predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a da su za promjenu kamatne stope uzimani parametri određeni Odlukom o kamatama banke. Također je naveo da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, da je odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva te da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu. Naveo je da je kamatna stopa mijenjana ovisno o tržišnim uvjetima, a ne jednostrano bez valjanog razloga.

9.3. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik je tvrdio da je ona jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da ocjena poštenosti ove odredbe nije dopuštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Također je tvrdio da on nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF te da je kao i tužiteljica bio izložen riziku valutne klauzule.

10. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kupovala automobil za osobne potrebe te je bila u auto kući. U banci uopće nije bila. Svu dokumentaciju predala je u auto kući te su joj tamo predočili gotov Ugovor koji je mogla prihvatiti ili ne. Nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nisu nudili sklapanje kredita u drugim valutama, već samo u valuti CHF te su rekli da je to najpovoljnije. Nisu je upozorili na rizike vezane za sklapanje Ugovora o kreditu u valuti CHF.

10.1. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je ona iskazivala jasno i uvjerljivo, a istinitost njezinog iskaza nije dovedena u pitanje ni drugim dokazima izvedenima tijekom postupka.

11. Dakle, iako je tužiteljica mogla načelno biti upoznata s valutnom klauzulom te joj je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da ona kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bila upoznata s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku. Također, sud utvrđuje da tužiteljica nije bila upoznata niti s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope.

11.1. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope te o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

11.2. Pri tome, tužiteljica kao medicinska sestra, niti po prirodi svog zanimanja i stupnja obrazovanja nije mogla razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njezine financijske obveze.

11.3. Dakle sud utvrđuje da tužiteljici pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer joj nije pružena cjelovita informacija u pogledu okolnosti o kojima ovisi promjena kamatne stope i rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogla procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njezine financijske obveze.

12. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužiteljica je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazala svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, navela da je novcem od kredita kupila osobno vozilo koje je koristila za osobne potrebe. Ovo osobito imajući na umu da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužiteljica kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se ona uopće bavila takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

12.1. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužiteljici kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

12.2. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita jednostrano u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO).

13. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi te pravo na isplatu iznosa plaćenih na temelju obračuna promjene valute.

13.1. Već u odgovoru na tužbu tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega sud nije izveo dokaz financijskim vještačenjem.

13.2. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos čiju isplatu je zatražila u tužbi.

14. Prema odredbi čl. 210. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.1. Kako tuženik tijekom postupka nije osporio niti tijek zatraženih zateznih kamata, to su one dosuđene tužiteljici prema traženju.

14.2. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

15. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO.

15.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužiteljica kao potrošač stekla saznanje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekla mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19 i na sjednici Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-33/2022-8 od 4. travnja 2022.

15.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta uslijed promjenjive kamatne stope, kao i za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u odnosu na tuženika te glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

15.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 1. lipnja 2023., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

15.4. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

16.1. Tako je tužiteljici, priznat trošak sastava tužbe u visini 75 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 14. prosinca 2023. u visini 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 7. studenog 2024. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 30. listopada 2025. u visini 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 17. prosinca 2025. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

16.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 750,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 937,50 eura.

16.3. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 937,50 eura.

16.4. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. tuženiku