Poslovni broj P-567/2021-34

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 09. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, 26. siječnja 2026. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.214,28 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na

- iznos 8,76 Eura od 31.10.2008.,

- iznos 12,52 Eura od 31.12.2008.,

- iznos 15,22 Eura od 31.01.2009.,

- iznos 23,78 Eura od 28.02.2009.,

- iznos 13,35 Eura od 31.03.2009.,

- iznos 14,00 Eura od 30.04.2009.,

- iznos 8,74 Eura od 31.05.2009.,

- iznos 4,87 Eura od 30.06.2009.,

- iznos 5,90 Eura od 31.07.2009.,

- iznos 7,94 Eura od 31.08.2009.,

- iznos 7,77 Eura od 30.09.2009.,

- iznos 5,70 Eura od 31.10.2009.,

- iznos 9,57 Eura od 30.11.2009.,

- iznos 12,68 Eura od 31.12.2009.,

- iznos 17,09 Eura od 31.01.2010.,

- iznos 16,08 Eura od 28.02.2010.,

- iznos 22,07 Eura od 31.03.2010.,

- iznos 20,93 Eura od 30.04.2010.,

- iznos 23,15 Eura od 31.05.2010.,

- iznos 42,32 Eura od 30.06.2010.,

- iznos 38,38 Eura od 31.07.2010.,

- iznos 50,44 Eura od 31.08.2010.,

- iznos 46,27 Eura od 30.09.2010.,

- iznos 39,57 Eura od 31.10.2010.,

- iznos 53,71 Eura od 30.11.2010.,

- iznos 71,70 Eura od 31.12.2010.,

- iznos 58,96 Eura od 31.01.2011.,

- iznos 63,43 Eura od 28.02.2011.,

- iznos 1.499,37 Eura od 14.03.2011.

do 30. lipnja 2011. po stopi od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3459875 s nadnevkom 12. svibnja 2006. ništetan u dijelu kojim se način promjene ugovorene kamatne stope vezuje uz neobjektivizirane parametre.

III. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3459875 s nadnevkom 12. svibnja 2006. ništetan u dijelu kojim se uglavljuje naknada za obradu kredita.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 231,76 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 13. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„III. Nalaže se Tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da Tužitelju: KČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.367,58 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 31,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2008 do isplate,

- 31,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.02.2008 do isplate,

- 31,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2008 do isplate,

- 30,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2008 do isplate,

- 35,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2008 do isplate,

- 35,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2008 do isplate,

- 34,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2008 do isplate,

- 33,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2008 do isplate,

- 33,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2008 do isplate,

- 36,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2008 do isplate,

- 33,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2008 do isplate,

- 35,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2008 do isplate,

- 35,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2009 do isplate,

- 35,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2009 do isplate,

- 44,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2009 do isplate,

- 43,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2009 do isplate,

- 42,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2009 do isplate,

- 40,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2009 do isplate,

- 40,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2009 do isplate,

- 40,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2009 do isplate,

- 39,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2009 do isplate,

- 38,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2009 do isplate,

- 38,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2009 do isplate,

- 37,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2009 do isplate,

- 37,66 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2010 do isplate,

- 36,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2010 do isplate,

- 36,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2010 do isplate,

- 35,83 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2010 do isplate,

- 35,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2010 do isplate,

- 36,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2010 do isplate,

- 35,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2010 do isplate,

- 35,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2010 do isplate,

- 34,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2010 do isplate,

- 32,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2010 do isplate,

- 33,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2010 do isplate,

- 34,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2010 do isplate,

- 32,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2011 do isplate,

- 31,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2011 do isplate,

po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana. “

VI. Odbija se kao neosnovan (eventualni) tužbeni zahtjev koji glasi:

„III. Nalaže se Tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da Tužitelju: KČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 778,66 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to na:

- 11,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2007. do isplate,

- 11,50 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2007. do isplate,

- 11,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2008. do isplate,

- 11,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.02.2008. do isplate,

- 11,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2008. do isplate,

- 11,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2008. do isplate,

- 16,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2008. do isplate,

- 16,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2008. do isplate,

- 16,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2008. do isplate,

- 16,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2008. do isplate,

- 16,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2008. do isplate,

- 17,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2008. do isplate,

- 16,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2008. do isplate,

- 17,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2008. do isplate,

- 16,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2009. do isplate,

- 17,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2009. do isplate,

- 26,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2009. do isplate,

- 26,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2009. do isplate,

- 25,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2009. do isplate,

- 24,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2009. do isplate,

- 24,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2009. do isplate,

- 24,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2009. do isplate,

- 23,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2009. do isplate,

- 23,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2009. do isplate,

- 23,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2009. do isplate,

- 22,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2009. do isplate,

- 22,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2010. do isplate,

- 22,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2010. do isplate,

- 22,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2010. do isplate,

- 21,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2010. do isplate,

- 21,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2010. do isplate,

- 22,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2010. do isplate,

- 21,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2010. do isplate,

- 21,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2010. do isplate,

- 21,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2010. do isplate,

- 20,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2010. do isplate,

- 20,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2010. do isplate,

- 20,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2010. do isplate,

- 19,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2011. do isplate,

- 19,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2011. do isplate,

po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana. “

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena u dijelu kojim je tužitelj (kao plaćeno po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita) tražio isplatu iznosa od 14,24 Eura sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 850,15 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj KČ iz [adresa] (dalje: tužitelj) 23. ožujka 2021. sudu podnosi tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (dalje: tuženik) u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu. Taj Ugovor o kreditu da sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da je valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik da je tužitelja teretio s pozivom na valutnu klauzulu. Ugovorom da se tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate, međutim, kamatna stopa da nije određena jer nije uglavljena kao promjenjiva pa da u vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj nije znao koliko će novčanih jedinica morati platiti tuženiku kod plaćanja kamate te nije odrediva jer Ugovor ne sadrži podatke s pomoću kojih se stopa kamate može odrediti niti su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Pošto su kamate ugovorene, ali njihova stopa nije Ugovorom ni određena ni odrediva, stopa kamate da je određena čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata. Tuženik da je teretio tužitelja za kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo. Osim toga, tuženik da je tužitelju po Ugovoru o kreditu zaračunao i naplatio naknadu za obradu kredita. Tuženik da nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti tu naknadu, ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojem je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati naknadu. Ugovor da je u tom dijelu ništetan jer da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljana Ugovor. Ugovor da je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, a prilikom sklapanja da se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora pa da je stoga tužitelj terećenjem za naknadu stavljen u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome da je sud eventualne sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Tužitelj upućuje na odredbe čl. 81., čl. 87. i druge Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), čl. 6., čl. 96., čl. 102. i druge Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), čl. 41., čl. 49., čl. 55. i druge Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14) te čl. 295., čl. 296., čl. 320., čl. 327. i druge Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) kao i na pravnu stečevinu Europske unije. Opisanim postupanjem da je tuženik tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga da je tuženik, koji je sastavio Ugovor o kreditu, dužan tužitelju vratiti stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja. Slijedom navedenog tužitelj postavlja (glavni) tužbeni zahtjev kojim traži kao prvo, isplatu iznosa plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF; kao drugo, utvrđenje da da je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu kojim se način promjene ugovorne stope kamate vezuje uz neobjektivizirane parametre; kao treće, isplatu iznosa plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe kojom je stopa kamate vezana uz neobjektivizirane parametre; kao četvrto, utvrđenje da je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu kojim se uglavljuje naknada za obradu kredita, te kao peto, isplatu iznosa plaćenog po ništetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita. Tužitelj traži i naknadu parničnih troškova sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Dalje u tužbi tužitelj navodi da su odredbe Ugovora o kamati ništetne u dijelu u kojem se njima uglavljuje promjena visine stope kamate u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Kamatna klauzula da je u tom dijelu ništetna jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Stoga da je u navedenom slučaju, a obzirom je Ugovor pripremio i predložio tuženik te se o kamatnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, vrijedi početna kamatna stopa, sve na temelju čl. 81., čl. 87. i druge Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), čl. 6., čl. 96., čl. 102. i druge Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), čl. 41., čl. 49., čl. 55. i druge Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14) te čl. 295., čl. 296., čl. 320., čl. 327. i druge Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), a eventualne sporne odredbe Ugovora da je sud dužan tumačiti u korist tužitelja. Navedeno da proizlazi i iz pravne stečevine Europske unije i sudske prakse. Stoga, ukoliko sud ne bi prihvatio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe kojom je stopa kamate vezana uz neobjektivizirane parametre, tužitelj postavlja eventualni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 30. travnja 2021. tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke da su čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, dakle, među strankama da je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu, obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj da se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih da je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Stoga tuženik predlaže da sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje tuženik ističe da sukladno čl. 186. Zakona o parničnom postupku tužba mora sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora sadržavati svaki podnesak. Tužitelj da nije postavio određen zahtjev za isplatu u toč. I., III. i V. osnovnog tužbenog zahtjeva te toč. III. eventualno kumuliranog zahtjeva, što da nije u skladu s čl. 186 Zakona o parničnom postupku prema kojem tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Postavljanje neodređene tužbe da je dopušteno samo u slučaju primjene stupnjevite tužbe, a na koju se tužitelj ne poziva niti je tužba postavljena na način koji to stupnjevita tužba zahtijeva. Dodatno ističe da tužbeni zahtjev mora biti postavljen tako da predstavlja valjanu ovršnu ispravu, što znači da u izreci mora biti jasno i nedvosmisleno određeno što tuženik mora učiniti odnosno u slučaju isplate mora biti određen iznos za koji se tuženik tereti te datum od kojeg teku zatezne kamate. Slijedom navedenog, a obzirom da je potpuna tužba procesna pretpostavka, tuženik predlaže da sud predmetnu tužbu bez odgode odbaci i naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak sastava odgovora na tužbu. Nadalje, tuženik navodi da tužba ne sadrži činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev niti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Tuženik ne spori da je s tužiteljem 12. svibnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu u kojem je glavnica bila vezana za valutu CHF i kojim je ugovorena kamatna stopa od 5,20% koja je promjenjiva. Međutim, iz historijata tužbe da ne proizlaze činjenice na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, nego da se tek neobrazloženo navodi da je „opisanim postupanjem tuženik tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove“. Da bi se tuženik uopće mogao očitovati o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva, on mora znati na kojim činjenicama i dokazima tužitelj zahtjev temelji odnosno što tužbom konkretno traži. Obzirom na sadržaj predmetne tužbe tuženik da nije u mogućnosti ući u meritum spora jer nije upoznat s osnovom tužbe odnosno ne može se očitovati o razlozima na kojima se tužba temelji jer isti nisu izneseni. Opreza radi, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da Ugovor kao niti ijedna njegova odredba nije ništetan. Tužitelj da, između ostalog, osporava valjanost odredbe čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita u iznosu 3,30% od iznosa kredita, a koja obuhvaća trošak obrade kredita i trošak osiguranja. Takvi navodi tužitelja da su neosnovani. Iznos sporne naknade da je točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, u kojem smislu da dostavlja presudu Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-311/18 od 03. rujna 2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena odnosno odrediva, a što da se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. Navedena ugovorna odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a tužitelj da ne navodi zašto bi ista bila ništetna niti na tu okolnost predlaže ikakve dokaze. Sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tužitelj da ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, koje da pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista da je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita da je propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj da je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Dakle, predmetna naknada da je valjano ugovorena te je tužbeni zahtjev i u tom dijelu u potpunosti neosnovan. Pored navedenog, tuženik ukazuje i na čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojem se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, što je ovdje slučaj. Tužitelj da je naknadu platio i na istu da nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen sedam i pol godina prije podnošenja tužbe. Kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti da bi bila zabrana manjeg značaja. U tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gž-4/2017-2 od 21. ožujka 2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Osim toga, tužitelj da navodi kako se radi o dvostranoj naplati korištenja kredita. Tuženik to osporava, a isto da bi moglo predstavljati jedino prekomjerno oštećenje sukladno čl. 375. Zakona o obveznim odnosima. Predmetno da je razlog pobojnosti, a ne ništetnosti ugovora, a pravo na poništaj ugovora da prestaje istekom godine dana od njegovog sklapanja. Slijedom navedenog tuženik predlaže prvenstveno odluči o prigovoru neurednosti tužbe i istu odbaci. Istaknimo ovdje da je tuženik u podnesku od 21. lipnja 2022., dakle podnesku koji dostavlja u tijeku prethodnog postupka, a kojim se očituje na navode podneska tužitelja u odnosu na odgovor na tužbu, istaknuo prigovor zastare predmetnog potraživanja tužitelja.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je ocijenio neosnovanim poradi čega je na pripremnom ročištu održanom 29. lipnja 2022. taj prigovor odbio. Naime, čl. 70. st. 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) uistinu propisuje da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan dok st. 3. tog članka propisuje da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa. Iz Ugovor o kreditu broj:

138-50-3459875 solemniziranog po javnom bilježniku Davoru Miškoviću u [adresa] pod brojem OU-305/2006 (list spisa 6-12) proizlazi da je člankom 12. tog Ugovora za slučaj spora određena nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora. Međutim, ocjena je suda da takva prorogacijska klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu, a kako to ističe i tužitelj u podnesku kojim se očituje na odgovor na tužbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP/03 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije bila posebno pregovarana i ta da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi kao prvo, o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika na sadržaj koje potrošač ovdje tužitelj nije imao stvarni utjecaj o čemu sudu sasvim uvjerljivo, logično i životno iskazuje tužitelj KČ (list spisa 247) kada iskazuje da je banka sastavila sadržaj Ugovora, da on nije imao mogućnost stvarnog pregovaranja s bankom oko sadržaja Ugovora, to je bilo uzmi ili ostavi, dodajući da je ovo tipizirani ugovor, pri čemu sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužitelj koji u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ne prebiva u [adresa] (kao mjestu sjedišta Kreditora) već u [adresa] gdje sud posebno naglašava i sklapa Ugovor za sporove odabere mjesnu nadležnost suda u Zagrebu koji je više stotina kilometara udaljen od mjesta prebivališta tužitelja; te kao drugo, da takva ugovorna odredba nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužitelj sukladno ovoj klauzuli mora putovati pred sud u Zagrebu što mu, obzirom na mjesto prebivališta u [adresa] koji je nekoliko stotina kilometara udaljen od Zagreba te obzirom na cijenu i vremensko trajanje putovanja na relaciji [adresa] općepoznato iz svakodnevnog života uzrokuje značajne financijske troškove; to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u članku 12. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba. Identično utvrđenje iznosi primjerice i Županijski sud u Splitu u rješenju poslovni broj Gž-2033/2019-2 od 25. listopada 2019. odlučujući o pitanju mjesne nadležnosti suda u sporu istovrsne pravne i činjenične osnove. Kako je pri tome čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 14/13, 9/15, 102/15, dalje: ZPK), koji je zakon na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe, propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a tužitelj u vrijeme pokretanja ovog spora nesporno ima prebivalište u [adresa], to je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda neosnovan.

4. U odnosu na navod odgovora na tužbu da tužba ne sadrži činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev niti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice pa da je stoga tužba neuredna za postupanje, sud ističe da je takav navod tuženika neosnovan, a poradi čega je neosnovan i njegov prijedlog za odbacivanje tužbe zbog navedenog razloga. Naime, pregledom sadržaja tužbe kao i tužbi priloženih isprava proizlazi da tužitelj u tužbi iznosi činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev i da predlaže te uz tužbu prilaže dokaze u prilog takvim činjeničnim navodima kao i da tužba sadrži podatke iz čl. 109. ZPP koje mora imati svaki podnesak.

4.1. Točan je međutim navod odgovora na tužbu da tužba ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, ovo jer tužitelj osim zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi postavlja i zahtjeve na isplatu po osnovi stečenog bez osnove, a koje zahtjeve za isplatu ne određuje visinom niti specificira tijek zakonskih zateznih kamata kao sporednog traženja. Kako tužba sukladno čl. 186. st. 1. ZPP treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne tužbe i sparenih traženja, ovo osim u slučaju tužbe iz čl. 186.b ZPP tzv. stupnjevite tužbe što međutim predmetna tužba po ocjeni suda ne predstavlja (budući to ne proizlazi iz njenog sadržaja niti načina na koji je postavljena, a i jer tužitelj sve materijalne dokaze koje predlaže u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva dostavlja uz tužbu iz čega je evidentno da istima raspolaže prethodno pokretanju ovog spora poradi čega ni nema uvjeta za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe), to osnovano tuženik navodi da ovako podnesena tužba nije uredna. Međutim, pogrešno pri tome tuženik smatra da je sud takvu neurednu tužbu dužan bez odgode odbaciti. Naime, čl. 109. st. st. 1. ZPP propisuje da ako podnesak (znači i tužba) nije razumljiv ili ne sadržava sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti će sud podnositelju naložiti da podnesak ispravi odnosno dopuni i u tu mu svrhu vratiti podnesak radi ispravka ili dopune. To znači da je sud prilikom prethodnog ispitivanja tužbe bio dužan vratiti tužitelju ovu tužbu na dopunu na način da odredi visinu iznosa isplatu kojih potražuje. Sud je to propustio učiniti prethodno provođenju dokaznog postupka, međutim, tužitelj je podneskom od 23. srpnja 2024. odredio tužbeni zahtjev na način da je odredio iznose isplatu kojih potražuje tužbom pa tako kao plaćeno po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potražuje isplatu iznosa od 2.214,28 Eura sa specificiranim zakonskim zateznim kamatama, kao plaćeno po osnovni ništetne ugovorne odredbe kojom je stopa kamate vezana uz neobjektivizirane parametre potražuje isplatu iznosa od 1.367,58 Eura sa specificiranim zakonskim zateznim kamatama, po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita potražuje isplatu iznosa od 246,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od 14. ožujka 2011. dok eventualnim tužbenim zahtjevom kao plaćeno po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje isplatu iznosa od 778,66 Eura sa specificiranim zakonskim zateznim kamatama. Kako prethodno takvom uređenju tužbe (određivanjem visine iznosa isplatu kojih potražuje) sud nije odbacio tužbu, a tužitelj je otklonio nedostatak koji je tužba imala, to nema uvjeta za odbacivanje tužbe kako to sudu predlaže tuženik. U cijelosti su u svezi navedenog neosnovani navodi tuženika da je ovakvim određivanjem visine iznosa isplatu kojih potražuje tužitelj izvršio preinaku tužbe, ovo stoga što je sukladno čl. 186. ZPP obveza tužitelja visinom odrediti tužbeni zahtjev pa se u slučaju kada to propušta učiniti u tužbi, radnja uređenja tužbe određivanjem visine iznosa isplatu kojih potražuje tužbom ne može smatrati preinakom tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP. Pri tome činjenica da je sud propustio već prilikom prethodnog ispitivanja tužbe vratiti tužbu tužitelju na uređenje (na način da visinom odredi iznose isplatu kojih potražuje i da specificira sporedna traženja) poradi čega je tu radnju tužitelj izvršio tek u fazi glavne rasprave, prema ocjeni suda ne može pasti na teret tužitelja.

5. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Ugovor o kreditu broj: 138-50- 3459875 solemniziran po javnom bilježniku Davoru Miškoviću u [adresa] pod brojem OU- 305/2006 (list spisa 6-12), račun broj: 0061-64 (list spisa 13), otplatni plan datiran na 19. svibnja 2006. (list spisa 14-17), Ugovor o trajnom nalogu po transakcijskom računu (list spisa 18-19), otplatnu tablicu – informativni izračun (list spisa 20-22), obavijest o promjeni kamatne stope (list spisa 23), potvrdu o transakcijama (list spisa 24), potvrdu o otplati kredita (list spisa 25), potvrdu o plaćanju sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 400,00 kn i pristojbe na rješenje u iznosu od 100,00 kn (list spisa 32), sudsku prasku i pravna shvaćanja (list spis 37-62, 70-124, 145-172, 216-223, 226-229), tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF (list spisa 173), Promotivne uvjete Raiffeisenbank Austria d.d. (list spisa 174-176), zahtjev za kredit (list spisa 177), potvrdu o plaćanju predujma za vještačenje u iznosu od 3.500,00 kn (list spisa 181), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan, dipl. oec. od 10. listopada 2023. (list spisa 190-198) i pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan, dipl. oec. od 10. listopada 2023. (list spisa 241) te je saslušao tužitelja KČ (list spisa 247). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi, osim dokaza saslušanjem svjedoka ZČ (od kojeg je dokaznog prijedloga tuženik odustao); osim dokaza saslušanjem javnog bilježnika Davora Miškovića (zbog toga što je sud ocijenio da o pravno relevantnim činjenicama za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu javni bilježnik objektivno ne može imati saznanja o drugim činjenicama od onih koje sud može utvrditi i iz sadržaja materijalnih dokaza izvedenih u postupku); te osim onih isprava koje je tuženik predložio pročitati, međutim, nikad ih nije dostavio u spis. Naime, onda kada stranka predlaže čitanje određene isprave kao dokaza u parničnom postupku, tada tu ispravu nedvojbeno mora (fizički) i dostaviti sudu, a ne sud uputiti na web stranicu na kojoj se ta isprava (prema navodima te stranke) nalazi budući se općepoznato iz svakodnevnog života sadržaj web stranica mijenja pa nije pravilno niti zakonito, a niti sukladno odredbama ZPP, da sud svoju odluku temelji na dokazu sadržaj kojeg se ne može nedvojbeno provjeriti. Jednostavno pojašnjeno, sadržaj isprave koju prvostupanjski sud čita pregledom određene web stranice nužno ne mora biti isti sadržaj koji drugostupanjski sud ili pak same stranke (kroz različito vrijeme postupka) čitaju na toj web stranici. Zaključno je u svezi provedenog dokaznog postupka za istaknuti i to da sud obzirom na činjenicu da stranke na pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Majde Korljan nisu iznijele prigovore na koje bi se sudski vještak imao očitovati (prigovore u svezi primijenjene metode i ispravnosti obračuna), to sud vodeći računa o načelu ekonomičnosti postupka kao i cijeneći da se nalaz financijskog vještaka (matematički obračun) najbolje razumije upravo čitanjem nalaza danog u pisanom obliku, ukoliko je pisani nalaz i mišljenje jasno, pregledno, detaljno i ne sadrži nedostatke koje bi sudski vještak trebao usmeno pojasniti odnosno dopuniti, a što nalaz i mišljenje dano u ovom postupku jest obzirom da je sudski vještak pisanim očitovanjem otklonio jedinu nejasnoću koja je postojala u nalazu i mišljenju, nije pozivao stalnog sudskog vještaka Majdu Korljan da usmeno na ročištu pred sudom iznese nalaz i mišljenje koje je prethodno dano u pisanom obliku, vodeći pri tome posebno računa o činjenici da su same stranke na ročištu glavne rasprave 09. prosinca 2025. izričito navele da nije potrebno pozivati stalnog sudskog vještaka Majdu Korljan na ročište radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja.

6. Glavni tužbeni zahtjev je djelomično osnovan dok je eventualni (podredni) tužbeni zahtjev neosnovan.

6.1. Glavnim tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu iznosa plaćenog po odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (u tekstu: valutna klauzula u CHF) tvrdeći da je takva odredba o valutnoj klauzuli ništetna kao i nadalje utvrđenje da je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu kojim se način promjene ugovorene kamatne stope vezuje uz neobjektivizirane parametre i isplatu iznosa plaćenog po osnovi te ništetne odredbe te konačno utvrđenje da je ništetna i odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita i isplatu iznosa plaćenog po osnovi te ništetne odredbe. Stoga je predmet ovog spora utvrđuje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i povrat plaćenog po osnovi pojedinih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

6.2. Odredba čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO) propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

6.3. Odredba čl. 323. st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

6.4. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, pri čemu odredba čl. 1115. ZOO propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove se moraju vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

7. U postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor 12. svibnja 2006. u [adresa] sklopili Ugovor o kreditu broj: 138-50-3459875 solemniziran po javnom bilježniku Davoru Miškoviću u [adresa] pod brojem OU-305/2006 kojim je ugovorom tužitelju odobren kredit za kupnju novog vozila Toyota (članak 6. Ugovora) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.824,85 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora) uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (članak 2. Ugovora), ugovorenu naknadu od 3,30% od iznosa kredita koja se Korisniku kredita naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita (članak 3. Ugovora) na rok od 84 mjeseca (članak 4. Ugovora) uz otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. Ugovora). Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu broj: 138-50-3459875 solemniziran po javnom bilježniku Davoru Miškoviću u [adresa] pod brojem OU-305/2006 (list spisa 6-12, dalje: Ugovor o kreditu).

7.1. Pri tome, sud ocjenom računa broj: 0061-64 (list spisa 13) u svezi sa zahtjevom za kredit (list spisa 177), a sve navedeno cijenjeno u svezi s činjenicom da osoba koja je u ime i za račun tuženika sklopila Ugovor o kreditu nije bankar tj. djelatnik tuženika već zaposlenik auto kuće Trofej auto d.o.o. na radnom mjestu referent prodaje NČ, a koju činjenicu sud utvrđuje iz sadržaja Ugovoru o kreditu priležeće dokumentacije (list spisa 6-12), utvrđuje da je vozilo kupnja kojeg je financirana predmetnim kreditom osobni automobil marke Toyota tip Corolla; kao drugo, da je kupac tog osobnog automobila osobno tužitelj kao fizička osoba, a ne tužitelj kao vlasnik obrta niti je kupac trgovačko društvo; te kao treće, da je u zahtjevu za kredit namijenjen za kupnju vozila naveden tužitelj ako fizička osoba, samac sa zvanjem ing. pomorskog prometa; ocjenom kojih činjenica u svezi sa činjenicom da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svoje ime i za svoj račun te u svezi iskaza tužitelja (list spisa 247) da je kupovao automobil u Toyoti i kako nije imao dovoljno sredstava za kupnju vozila da je odlučio uzeti kredit kod ove banke, pojašnjavajući da je vozilo kupovao za osobne potrebe, ne za gospodarske svrhe kakav iskaz u potpunosti odgovara sadržaju izvedenih materijalnih dokaza te je uvjerljiv, životan i logičan poradi čega ga sud prihvaćan kao istinit; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pri tome, a obzirom na činjenicu da tužitelj nije osoba ekonomske naobrazbe niti osoba koja radi u sektoru financija, što sud kao nedvojbeno utvrđuje temeljem činjenice da je tužitelj po zanimanju pomorac te po struci ing. pomorskog prometa, sud nema osnove za utvrđenje da je tužitelj o tečaju švicarskog franka te čimbenicima i promjenama na tržištu novca koji utječu na tečaj švicarskog franka odnosno o parametrima na tržištu novca ovisno o kojima se mijenja kamatna stopa, imao više znanja i iskustva od onih koja u svezi navedenog ima prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj.

7.2. Dakle, predmetnim Ugovorom o kreditu je tuženik kao trgovac tužitelju kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 28.824,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora) uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (članak 2. Ugovora) i ugovorenu naknadu od 3,30% od iznosa kredita koja se Korisniku kredita naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita (članak 3. Ugovora) te otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. Ugovora).

7.3. Da je Ugovorom o kreditu glavnica kredita odnosno anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka te da je ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, među strankama u postupku nije sporno, štoviše, tužitelj niti ne tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu ili da nije sklopljen uz valutnu klauzulu u CHF. Ono što tužitelj tvrdi je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica kredita vezana za tečaj švicarskog franka i dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa bez da je ta promjena vezana uz objektivizirane parametre odnosno dijelu kojim je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku Kreditora, dakle, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi promjena koje nije vezana uz objektivizirane parametre nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a poradi čega da je tuženik tužitelju dužan vratiti ukupan novčani iznos koji je tužitelj platio temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Također, među strankama u postupku nije sporno niti to da je Ugovorom o kreditu ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu 3,30% od iznosa kredita. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi promjena koje nije vezana uz objektivizirane parametre te o naknadi za obradu kredita, kao sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li te ugovorne odredbe ništetne te da li je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj platio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

O pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva.

8. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je sudskom odlukom utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku Banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema učinak da ugovori o kreditu za koje je utvrđeno navedeno postaju ugovori s fiksnom kamatnom stopom, ovo budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu u označenom razdoblju sklapani uz promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, samo znači da tuženik nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamatne stope ništetna. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.1. Predmetni Ugovor o kreditu je prema utvrđenju suda potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 12. svibnja 2006. i time u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke kao i odredbu kojom je glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka, a iz čega proizlazi da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednostranoj odluci Banke bez da su pri tome u ugovor o kreditu uneseni parametri koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke i promjenu čine nepodložnom kontroli potrošača kao korisnika kredita odnosno o kojima se nije pojedinačno pregovaralo radi čega su takve odredbe, osim u dijelu kojim je visina promjenjive kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora, nepoštene i stoga ništetne, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.; odnosno one ugovore o kreditu za koje je utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.2. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem Banke, dakle, i za ovaj sud u ovom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Osim toga, odredba čl. 502.c ZPP (važećeg u trenutku pokretanja ovog spora) propisuje da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevu iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njim pozvati.

8.3. Tužitelj se tijekom ovog postupku poziva na utvrđenja sudova izražena u gore označenim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (već u tužbi) pa sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i posljedično tome anuitet švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava i ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik upravo u razdoblju koje je predmet kolektivne tužbe nesporno sklopio predmetni Ugovor o kreditu koji nedvojbeno sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak te koji sadrži odredbu kojom je ugovorena kamata stopa koje je promjenjiva tijekom postojanja ugovorne obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog franka i ugovaranjem odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima poput ovdje tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da konkretni potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su ugovorne odredbe upravo tih utvrđenja ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita, ovo jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila upravo utvrđenje konkretnih i stvarno poduzetih radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima (poput predmetne) ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava iz kolektivnog spora. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020.

8.4. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu koje promjenu kamatne stope vezuju uz jednostranu odluku tuženika bez da su pri tome u ugovor o kreditu uneseni objektivizirani parametri koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke i promjenu čine podložnom kontroli potrošača kao korisnika kredita te kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i posljedično tome anuitet švicarski franak nepoštene i ništetne, ovaj sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o spornim odredbama sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tuženik nije tužitelja adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, ako na tu okolnost sud nije proveo predložene dokaze (saslušanje osobe koja je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kojeg Banka predloži saslušati na te okolnosti te pregled isprava koje na tu okolnost Banka predloži pročitati) bio protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i načelu procesne ravnopravnosti parničnih stranaka, a kako to uostalom utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022- 2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Poradi navedenog je sud u ovom postupku izveo sve dokaze koje je tuženik predložio (osim dokaza saslušanjem javnog bilježnika budući je ocjena ovog suda da javni bilježnik koji je isključivo solemnizirao Ugovor o kreditu o ovdje spornim činjenicama ne može imati saznanja temeljem kojih bi sud mogao utvrditi drugačije od onog što utvrđuje iz sadržaja izvedenih materijalnih dokaza), međutim, niti ocjenom kojih dokaza, cijenjenih u međusobnoj svezi s preostalim dokazima izvedenim u ovom postupku te u svijetlu utvrđenja iz za ovaj sud obvezujućih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, sud ne nalazi nedvojbeno dokazanim da je prije zaključenja odnosno u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti kao ni da su stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale o ugovaranju kamatne stopa promjena koje ovisi o jednostranoj odluci Banke na način da je tuženik tužitelja upoznao s egzaktnim objektivnim parametrima koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke, poradi čega je o toj činjenici sud zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP.

9. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

9.1. Tužitelj u postupku tvrdi da Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj tako u ovom postupku iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, pa je na tuženiku koji osporava osnovanost tužbenog zahtjeva teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru valutne klauzule u CHF, da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odabiru valutne klauzule u CHF te da je tužitelj imao realnu mogućnost promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu CHF bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora o kreditu (visinu kredita, visinu rate, visinu kamatne stope i vrijeme otplate kredita), a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno ne dokazuje.

9.2. Naime, dok tužitelj sudu sasvim uvjerljivo, životno i logično te u bitnom potvrđeno sadržajem samog Ugovora o kreditu iskazuje (list spisa 247) da je on kupovao automobil u Toyoti i kako nije imao dovoljno sredstava za kupnju vozila da je odlučio uzeti kredit ove banke u kojoj je od ranije imao bankovni račun, pa kada je došao u banku da je rekao samo to da bih podignuo kredit za kupnju vozila, iznos koji mu treba, sada se ne sjeća da li je on tražio kredit upravo u valuti CHF, ali mu se čini da mu je ta valuta bila predložena, dodajući da mu ništa nije rečeno vezano za tečaj CHF, da mu nisu pojasnili da će se to mijenjati ovako kako se na kraju promijenilo niti su mu rekli ovisno o čemu se to mijenja, a za kamatu da je znao da mu banka nudi promjenjivu kamatu, ali da mu nije banka rekla ovisno o čemu ona mijenja tu kamatnu stopu niti su mu pokazani ikakvo parametri ovisno o kojima se ta kamata mijenja, iskazujući i to da mu je banka u trenutku kada je podizao kredit rekla da će plaćati ovaj anuitet u iznosu na koji je narastao tijekom otplate, da vjerojatno ne bi podigao taj kredit te zaključno navodeći i to da je banka sastavila sadržaj ugovora, da on nije imao mogućnost stvarnog pregovaranja s bankom oko sadržaja ugovora niti ovih odredbi, to da je bilo uzmi ili ostavi, tipizirani ugovor, te da on nije tražio pojašnjenja oko sadržaja ugovora jer je računao da je to banka u koju može imati povjerenja; tuženik u ovom postupku ne predlaže niti jedan adekvatan dokaz iz kojeg bi proizlazilo suprotno takvim navodima tužitelja. Naime, iz tržišnih parametara za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF (list spisa 173) proizlazi da se radi o ispravi koja osim podataka o CHF liboru za period prethodno sklapanju Ugovora o kreditu sadrži i podatke o CHF liboru za period nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a što sudu svjedoči o činjenici da se ne radi o ispravi koju je tuženik mogao prethodno sklapanju Ugovora o kreditu prezentirati ili predati tužitelju pa da bi sada tuženik osnovano mogao tvrditi da su tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bili poznati potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odabiru valutne klauzule u CHF. Nadalje, tuženik kao dokaz dostavlja Promotivne uvjete Raiffeisenbank Austria d.d. (list spisa 174-176), međutim, iz sadržaja te isprave, ovo čak i da je tuženik nedvojbeno dokazao da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio upoznat sa sadržajem iste, ne proizlaze parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odabiru valutne klauzule u CHF. Konačno, tuženik u prilog svojim navodima dostavlja zahtjev za kredit (list spisa 177) te iako iz istog uistinu proizlazi da je tužitelj kao tražitelj kredita vlastoručno potpisao taj zahtjev u kojem je X-om označeno da se traži upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF, ovaj sud ne nalazi nedvojbeno dokazanim da je označavanje X-om upravo kućice za valutu CHF rezultat pregovora vođenih između stranaka te štoviše niti da je tužitelj taj koji je samostalno i bez prethodnog razgovora i uputa tuženika X-om označio upravo kućice za valutu CHF. Naime, već je jednostavnim pregledom sadržaja zahtjeva za kredit (list spisa 177) razvidno da je dio u kojem se navodi namjena kredita, iznos kredita, X-om označava valutna klauzula i rok otplate pisan različitim rukopisom od dijela u kojem se navode osnovni podaci o tražitelju kredita, a koja već činjenica sud upućuje na zaključak da je ovaj zahtjev ispunjen tek po konzultaciji tužitelja s osobom koja u ime i za račun tuženika sklapa Ugovor o kreditu kao i da je tužitelj ispunio onaj dio zahtjeva u kojem je bilo potrebno navesti njegove osobne podatke dok je osoba koja u ime i za račun tuženika sklapa Ugovor o kreditu ispunila onaj dio zahtjeva u kojem se navodi namjena kredita, iznos kredita, rok otplate te se X-om označava CHF kao valuta u kojoj se traži kredit. U prilog tom zaključku svjedoči i općepoznata činjenica iz svakodnevnog života, a koju potvrđuje i iskaz tužitelja, ta da klijenti koji su prosječni potrošači kao što je to tužitelj, pri ishođenju kredita ovlaštenoj osobi banke u pravilu navedu iznos koji im je potreban i (ili samo) namjenu za koju im je kredit potreban, a na što im banka ponudi konkretne od banke prethodno određene uvjete pod kojima potrošači mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan obzirom na prihode koje ostvaruju i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takvu vrstu kredita, pa je i zbog tog razloga neuvjerljivo da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka kao valute uz koju se vezuje glavnica i anuitet kredita u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica i anuitet kredita veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora (dostupan iznos kredita, rok otplate kredita i visinu kamatne stope) te štoviše uopće i samu mogućnost ostvarenja kredita. Dakle, nakon osnovnog upita o namjeni kredita, potrebnom iznosu te visini primanja, banka klijentu nudi točno određeni kredit kao gotov proizvod banke, sadržaj kojeg ugovora sastavlja upravo banka, bez pojedinačnog pregovaranja s klijentom u pogledu visine redovne kamatne stope koja se ugovara i o valutnoj klauzuli kredita. Osim toga, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama, a o čemu tužitelj također iskazuje sudu (list spisa 247) navodeći da se ne sjeća toga da bi mu bio od banke ponuđen neki drugi kredit osim ovog u CHF, ali da se sjeća da je u to vrijeme kamata bila najpovoljnija za kredit u CHF, dakle da je banka nudila najpovoljniju kamatu za kredit u CHF, pa je i stoga prema ocjeni suda iskaz tužitelja u dijelu u kojem iskazuje da mu se čini da mu je valuta CHF bila ponuđena uvjerljiv i logičan. Iz navedenog tako kao nedvojbeno proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji je tužitelju pod najpovoljnijim uvjetima ponudio upravo Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pod uvjetom „uzmi ili ostavi“ bez da je tužitelj kao potrošač imao mogućnost realnog utjecaja na sadržaj Ugovor o kreditu u smislu pregovaranja o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu i bez da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (koja neravnoteža se očituje u činjenici da su zbog promjene tečaja CHF porasli anuiteti kredita, o čemu će detaljno biti riječi u nastavku obrazloženja). Ugovor o kreditu je pri tome općepoznato iz svakodnevnog života i opsežne prakse suda u predmetima iste pravne i činjenične osnove predstavlja standardizirani ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika kao trgovca.

9.3. Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže sudu dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

9.4. Čitanjem odredbi članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu kojim su glavnica i anuitet kredita vezani uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da je iz sadržaja tih odredbi tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem generalno nije mogao biti nepoznat pojam valutne klauzule, bila jasna odredba da se glavnica i anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se ove ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „iznos kredita“ i „način otplate kredita“ te da nisu pisane sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time nedvojbeno i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču bile lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije adekvatnim dokazima dokazao (kako je to prethodno obrazloženo) da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prilikom sklapanja Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka niti da su stranke pregovarale o odabiru švicarskog franka kao valute uz koju se vezuje glavnica kredita. Tužitelj koji od strane tuženika o riziku valutne klauzule u švicarskom franku nedvojbeno nije bio informiran, a koja činjenica proizlazi iz iskaza tužitelja koji je sud prihvatio kao istinit budući je dani iskaz uvjerljiv, životan i logičan kao i potvrđen sadržajem samog Ugovora o kreditu te jer u postupku iz niti jednog dokaza ne proizlazi suprotno takvom iskazu tužitelja pa da bi vjerodostojnost njegova iskaza bila dovedena u pitanje, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i što takve ugovorne odredbe znače za njegovu obvezu po Ugovoru o kreditu za čitavog trajanja ugovornog odnosa, a poradi čega nije niti mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud samo temeljem sadržaja Ugovora o kreditu. Nije se pri tome tužitelj kao potrošač bio dužan sam informirati o pojmu valutne klauzule i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obveze kod trećih osoba te prikupiti sve relevantne informacije o valutnoj klauzuli u švicarskom franku prije dolaska kod tuženika s upitom o dostupnim kreditima, budući je obveza upravo tuženika kao trgovca koji nudi uslugu kreditiranja u sklopu svoje poslovne djelatnosti, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, izričito i jasno informirati potrošača zainteresiranog za sklapanje ugovora o kreditu o svim uvjetima i obilježjima konkretnog kredita koji nudi potrošaču odnosno sklapa s potrošačem pa tako i značenju pojma valutna klauzula u CHF i posljedicama (riziku) koje za potrošača mogu nastati sklapanjem ugovora kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet upravo švicarski franak. Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, bila obveza prikladnog informiranja tužitelja o svim učincima valutne klauzule u CHF i njenom značenju, neovisno o tome da li tužitelj koji je potrošač izrijekom traži pojašnjenje ili ga ne traži. Ovo tim više obzirom na nedvojbenu činjenicu da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu cjelokupni rizik vezivanja glavnice i anuiteta kredita uz tečaj švicarskog franka prebacio na tužitelja, kako to proizlazi iz sadržaja Ugovora o kreditu.

9.5. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca na sadržaj kojeg tužitelj nije mogao realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U svezi navedenog, ocjena je suda da tuženiku kao financijskoj instituciji kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti) rizik ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka nije mogao ostati nepoznat, ovo osobito kada se uzme u obzir da tuženik na tržištu općepoznato ne posluje isključivo u valuti HRK već (među ostalim i) u valuti CHF. Vodeći pri tome računa da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, upravo izostanak zakonske regulative u tom pogledu naglašava obvezu tuženika postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja kao Korisnika kredita nedvojbeno zna budući mu taj rizik nije mogao ostati nepoznat. Iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima potrošača kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu, tuženik je propustio postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja pri sklapanju Ugovor o kreditu. Činjenica da se radi o Ugovoru o kreditu koji tužitelj ishodi za potrebe osobnog prijevoza, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja (list spisa 247), dakle, rješavanja pitanja koje je u moderno doba od životnog značaja za čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa redovne kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelj nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata (kao dio anuiteta) naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka na dan plaćanja, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz CHF prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i kojem stoga nedvojbeno rizik koji donosi odabir valutne klauzule u CHF nije mogao ostati nepoznat, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka tijekom utuženog razdoblja i posljedično tome i porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu, pri čemu je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, kako to izričito i iskazuje sudu (list spisa 247) prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, predmetni Ugovor o kreditu, dajući puno povjerenje tuženiku te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj ostvaruje prihode kao državljanin Republike Hrvatske, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kroz anuitete kredita, spornom ugovorom odredbom o valutnoj klauzuli u CHF preuzeo sav rizik promjene tečaja CHF. Kako tuženiku nedvojbeno rizik koji nosi švicarski franak nije mogao ostati nepoznat, a on nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu CHF nedvojbeno bile nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je ovog suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te da je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja sporne odredbe o valutnoj klauzuli koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo na štetu tužitelja.

9.6. Temeljem takvog utvrđenja da je ugovorna odredba kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati istog o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da mu nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih parametara u svezi valute CHF na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u CHF, a kakvo je postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tijekom otplatnog razdoblja došlo do značajnog porasta iznosa anuiteta kredita (kako je to razvidno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka izrađenog za potrebe ovog postupka i o čemu će detaljno biti riječi u nastavku), sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i ništetna, a poradi čega je obvezu na isplatu anuiteta radi povrata kredita u periodu kada je tečaj CHF spram HRK bio veći od tečaja važećeg na dan korištenja kredita trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja tuženika važećeg na dan korištenja kredita (tzv. početnog tečaja).

10. U pogledu odredbe članka 2. Ugovora o kreditu kojom je određena obveza tužitelja za plaćanje redovne kamate od 5,20% godišnje, promjenjive u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, dakle, pravo tuženika izvršiti promjenu stope redovne kamate temeljem jednostrane odluke tuženika pri čemu sam Ugovor o kreditu ne sadrži parametre o kojima ovisi ta promjena, sud ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska zabrana sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, dakle, tuženik je imao zakonsko pravo tužitelju ponuditi ugovor o kreditu s promjenjivom umjesto fiksnom kamatnom stopom i po prihvaćanju ponude od strane tužitelja sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj u ovom postupku niti ne tvrdi da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao zakonsko pravo sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom niti tvrdi da je njegova namjera prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovaranje fiksne kamatne stope, pri čemu sud već samim čitanjem sadržaja članka 2. Ugovora o kreditu kojima se ugovara kamatna stopa čija promjena ovisi o jednostranoj odluci tuženika, razumljiva i izričita te da kod tužitelja kao potrošača ni na koji način nije mogla dovesti u sumnju da se Ugovor o kreditu sklapa s promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom, visina koje kamatne stope u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 5,20% godišnje. Međutim, čitanjem odredbe članka 2. Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje i to da ova odredba, kao ni preostale odredbe Ugovora o kreditu, ne sadrže egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužitelju omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine početno određene člankom 2. Ugovora o kreditu već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a već koja činjenica prema ocjeni suda svjedoči u prilog utvrđenju da ugovorne stranke prethodno sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope, dok tuženik u ovom postupku ne dokazuje da bi egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametri i uvjeti koji definiraju način promjene kamatne stope bili sadržani u kakvom internom aktu tuženika važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, primjenjivom na predmetni obveznopravni odnos stranaka, koji je pri sklapanju kredita tužitelju i dan na uvid. Osim toga, tužitelj (list spisa 247) sudu sasvim logično i životno te potvrđeno sadržajem samog Ugovora o kreditu poradi čega sud takav iskaz prihvaća kao istinit, iskazuje da je on kupovao automobil u Toyoti i kako nije imao dovoljno sredstava za kupnju vozila da je odlučio uzeti kredit ove banke u kojoj je od ranije imao bankovni račun, pa kada je došao u banku da je rekao samo to da bih podignuo kredit za kupnju vozila, iznos koji mu treba, dodajući da je znao da mu banka nudi promjenjivu kamatu, ali da mu nije banka rekla ovisno o čemu ona mijenja tu kamatnu stopu niti su mu pokazani ikakvi parametri ovisno o kojima se ta kamata mijenja, iskazujući i to da mu je banka u trenutku kada je podizao kredit rekla da će plaćati ovaj anuitet u iznosu na koji je narastao tijekom otplate, da vjerojatno ne bi podigao taj kredit te zaključno navodeći i to da je banka sastavila sadržaj ugovora, da on nije imao mogućnost stvarnog pregovaranja s bankom oko sadržaja ugovora niti ovih odredbi, to da je bilo uzmi ili ostavi, tipizirani ugovor. Iz takvog iskaza tužitelja proizlazi da tuženik prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem oko uvjeta i objektivnih parametara temeljem kojih se može mijenjati ugovorena kamatna stopa, u svezi čega sud ističe i to da tvrdnja da su stranke pojedinačno pregovarale oko uvjeta i načina te parametara temeljem kojih se kasnije može mijenjati ugovorena kamatna stopa nije prihvatljiva jer sud smatra da se o onom što nije uneseno u Ugovor o kreditu, ovo imajući na umu da isti sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i točno određenu početnu visinu kamatne stope poradi čega bi bilo logično i životno da sadrži i egzaktne, razumljive i provjerljive parametre o kojima ovisi promjena iste u slučaju da se o istima među strankama pojedinačno pregovaralo, nije niti pojedinačno pregovaralo. Među strankama nesporna činjenica da je nakon promjene visine kamatne stope tuženik o takvoj promjeni obavijestio tužitelja te da je tužitelj nastavio plaćanja po Ugovoru o kreditu po novo određenoj kamatnoj stopi nije osnova pri tome za utvrđenje da se o odredbi o načinu promjene kamatne stope tj. parametrima o kojima ovisi promjena iste prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo. Činjenica da je tužitelj upoznat sa svim ugovornim odredbama i da je odlučio potpisati ugovor s upravo takvim odredbama, također nije osnova za nedvojbeno utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama među strankama pojedinačno pregovaralo budući je Ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz njegove formulacije, korištenih izraza i odredbi koje nedvojbeno štite interese tuženika, a ne tužitelja, standardizirani ugovor o kreditu nedvojbeno prethodno formuliran od tuženika ponuđen tužitelju pod uvjetom uzmi ili ostavi, a o kojoj činjenici tužitelj iskazuje sasvim uvjerljivo i životno. Osim toga, da banke kredite nude po unaprijed formiranim uvjetima i početno ugovorenim kamatnim stopama, kao gotov proizvod koji korisnik kredita može prihvatiti i na čiji sadržaj, u pogledu visine kamatne stope i načina njene kasnije promjene, ne može utjecati je i općepoznata činjenica iz svakodnevnog života, a iz koje također slijedi zaključak suda da ugovorne strane nedvojbeno nisu pojedinačno pregovarale o načinu promjene kamatne stope niti je tužitelj na ikoji način mogao utjecati na parametre i uvjete o kojima ovisi promjena iste, a niti je istom dan učinkoviti mehanizam provjere ispravnosti promjene visine kamatne stope. Jedina opcija tužitelja ukoliko nije zadovoljan odredbom o načinu promjene kamatne stope je ne sklapanje ugovora o kreditu s tuženikom, a što nedvojbeno nije realna mogućnost tužitelja utjecati na odredbu o načinu promjene ugovorene kamatne stope. Pri tome, činjenica da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji je bankama nalagao u potrošačkim ugovorima utvrditi egzaktne parametre za koje se veže promjena kamatne stope i metodu izračuna tih parametara budući važećim zakonskim odredbama nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno ugovore povezivanjem na određenu referentnu stopu uvećanu za promjenjivi dio (već je takva obveza propisana tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 127/12, dalje: ZIDZPK/12)), ne ispričavaju tuženika od obveze poštivanja kako osnovnih načela obveznog prava tako i odredbi mjerodavnog prava o zaštiti potrošača. Štoviše, sud zaključuje da je u nedostatku takvih zakonskih propisa tuženik osobito bio dužan postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja te kao savjesni gospodarstvenik i stručnjak za financije voditi računa o interesima i pravima u ugovornom odnosu nedvojbeno slabije stranke te u Ugovor o kreditu unijeti egzaktni parametar kojim bi promjena kamatne stope postala odrediva, barem na način da u ugovor unese referentnu i time objektivnu vrijednost promjene kako visina promjenjive kamatne stope u cijelosti ne bi bila prepuštena isključivo jednostranoj i nepredvidivoj odluci tuženika koja je u cijelosti nepodložna kontroli od strane tužitelja. Navedeno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-1 od 13. lipnja 2014. ističući kako nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđenja i uvjete promjenjivosti redovne kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju prema svom nahođenju time jednostrano mijenjajući visinu obveze potrošača. Također, niti činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne svjedoči u prilog utvrđenju da su o načinu promjene kamatne stope stranke pregovarale niti u prilog činjenici da je tužitelj upoznat s mehanizmom promjene i egzaktnim parametrima o kojima ovisi promjena budući je javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora tužitelja mogao upoznati isključivo sa sadržajem koji je napisan u Ugovoru o kreditu, a mehanizam promjene i egzaktni parametri promjene kamatne stope nisu sadržani u istom, što je razvidno već iz sadržaja Ugovora o kreditu i poradi čega sud nije izvodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika budući se saslušanjem istog objektivno ne bi moglo saznati pa dalje niti utvrditi ono što već sud ne može utvrditi iz samog Ugovora o kreditu.

10.1. Ocjena je ovog suda da je nepošteno i nesavjesno postupanje tuženika koji koristi ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine kamatne stope, promjenu koje prethodno nije vezao uz određeni objektivni parametar, odnosno način da tužitelja dovede u znatno nepovoljniji položaj nego što je isti imao prilikom zasnivanja ugovornog odnosa isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih interesa. Unošenjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu takva odredba precizno ne određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi egzaktni objektivni parametar koji promjenu kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli, tuženik tužitelju nameće odredbu koja istog stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i prema utvrđenju suda nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu tužitelja budući je uslijed promjene visine kamatne stope jednostranom odlukom tuženika obveza po osnovi redovne kamate tužitelja kroz otplatno razdoblje rasla u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, a što je po ocjeni suda nedvojbeno postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznopravnih odnosa.

10.2. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Utvrdivši da je način promjene kamatne stope ugovoren Ugovorom o kreditu, a za koji je Ugovor sud utvrdio da je standardizirani ugovor prethodno formuliran od tuženika koji je tužitelju u predmetnom sadržaju ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, učinjen ovisnim isključivo o budućim jednostranim Odlukama o kamatnim stopama tuženika i time ovisnim o promjeni na koju tužitelj ne može utjecati, koju ne može predvidjeti te pravilnost koje ne može preispitati, kao nedvojbeno utvrdivši i činjenicu da se o uvjetima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo niti je iste tužitelj mogao iščitati iz ikakvih u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu važećih zakona dok tuženik u ovom postupku adekvatnim dokazima nedvojbeno ne dokazuje da su ti parametri bili određeni u nekom internom aktu tuženika s kojim je tuženik prethodno sklapanju Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja, sud kao nedvojbeno utvrđuje da odredba članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama bez da su pri tome stranke ugovorile objektivni parametar o kojem ta promjena kamatne stope ovisi, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i da je stoga ista nepoštena u smislu odredbi ZZP/03.

10.3. Nadalje, odredba čl. 269. ZOO propisuje da je objekt ugovorne obveza činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, pri čemu ista mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Temeljem odredbe članka 2. Ugovora o kreditu kojom je regulirana promjenjiva redovna kamatna stopa tužitelj je prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost kao nedvojbeno utvrditi isključivo visinu kamatne stope u trenutku sklapanja ugovora u visini od 5,20%, međutim, temeljem odredbi Ugovora o kreditu nije mogao nedvojbeno utvrditi i egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope odnosno na koji će se način ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi od 5,20% eventualno mijenjati, ovo jer u Ugovor o kreditu nisu uneseni objektivni kriteriji za procjenu i ispitivanje pravilnosti promjene kamatne stope, sve što obvezu tužitelja na isplatu ugovorene kamate u iznosu višem od iznosa kamatne stope važećeg u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu u visini od 5,20% čini neodredivom za daljnjeg trajanja ugovora. Sud ovdje ponovno ističe kako nije sporno da su stranke imale zakonsko pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, međutim, način promjene iste nije valjan ukoliko nije određen ili barem odrediv temeljem egzaktnih parametara o kojima su ugovorne strane prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale. Točno je stoga da su stranke Ugovorom o kreditu sukladno načelu dispozicije u obveznopravnim odnosima mogle promjenu kamatne stope vezati za jednostranu odluku tuženika, međutim, ovo isključivo pod uvjetom da je buduća promjena kamatne stope (odlukom tuženika) vezana uz jasne, nedvojbene i dovoljno egzaktne parametre koji su tužitelju kao potrošaču razumljivi i koji mu omogućuju kontrolu promjene kamatne stope (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.), ugovaranje (određivanje) kojih parametara tuženik međutim u ovom postupku nedvojbeno ne dokazuje.

10.4. Temeljem obrazloženog kao i utvrđenja da na temelju odredbi Ugovora o kreditu tužitelj objektivno nije mogao sagledati kretanje kamatne stope ubuduće odnosno da na temelju formulacije navedene u Ugovoru o kreditu nije bilo osnove za sagledavanje ekonomskih posljedica odredbe članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojima se promjena kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika bez da je pri tome ugovoren (određen) egzaktni referentni parametar o kojem promjena kamatne stope ovisi, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 138-50-3459875 ništetan u dijelu (članka 2.) kojim se promjena kamatne stope vezuje uz Odluku o kamatnim stopama Kreditora. Upravo takvo vezivanje promjene kamatne stope za jednostranu odluku tuženika, Odluku o kamatnim stopama Kreditora, predstavlja vezivanje promjene kamatne stope uz neobjektivizirane parametre, a budući tuženik u ovom postupku ne dokazuje da je Odluka o kamatnim stopama određivala egzaktni referentni parametar ovisno o kojem tuženik mijenja kamatnu stopu, a kako sama promjena ne bi bila prepuštena u cijelosti nepredvidivoj subjektivnoj ocjeni tuženika, koja je tužitelju nepredvidiva i nepodložna kontroli. Slijedom navedenog je sud odlučio kao u točci II. izreke presude.

11. U svezi ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, sud ponavlja da je u smislu čl. 84. ZZP/03 ugovorna odredba jasna i razumljiva ne samo ako je ta odredba gramatički razumljiva, nego i ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe za njega proizlaze. Imajući na umu da se odredbama ZZP/03 uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim standardiziranim ugovorima, a kakav je prema utvrđenju suda upravo predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, budući se u takvim ugovorima o svim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo već su one postavljenje kao nužan sadržaj odnosno uvjet bez kojeg nije moguće sklapanje ugovora, što suprotno jednom od osnovnih načela obveznog prava - načelu savjesnosti i poštenja može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se tužitelju da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, utvrdio da takva ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni odnosno „glavni predmet ugovora“, a što znači da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti ugovorne odredbe. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Europski sud pravde je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe potrošačkog ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. taj sud utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ poradi čega se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima, bitne činidbe ugovora tzv. „glavni predmet ugovora“ su obuhvaćene odredbama kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, ovo za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera koje ne definiraju glavni predmet ugovora i koje podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi troškova za obradu kredita, budući ova odredba ne definira bit ugovora o kreditu, usprkos činjenici što ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

11.1. Utvrdivši tako da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu odredba kod koje ne dolazi do primjene čl. 84. ZZP/03 već da je dopušteno ocjenjivati da li je ta ugovorna odredba poštena, sud je utvrdio da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita Korisniku kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna, budući se o istoj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, općepoznata je činjenica da banke korisnicima nude kredit s obvezom plaćanja ove naknade pod uvjetom „uzmi ili ostavi“, sadržaj koje je odredbe unaprijed formulirala Banka te ga u tako formuliranom sadržaju unijela u sadržaj standardnog ugovora o kreditu, kao naknadu za troškove svog rada na korisnikovom zahtjevu za kredit. Iz navedenog proizlazi da se o ugovaranju obveze korisnika kredita platiti naknadu troškova za obradu kredita s korisnicima kredita ne pregovara već da je to uvjet komercijalnog ugovora o kreditu, a iz čega sud izvodi zaključak da na ovu odredbu tužitelj nije imao nikakvu realnu mogućnost utjecaja. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja (list spisa 247) koji sudu sasvim uvjerljivo i životno iskazuje da mu banka prilikom sklapanja kredita nije rekla zašto mu naplaćuje ovu naknadu za obradu kredita, da mu nisu rekli to je za namirenje ovog ili onog niti su mu dali neki svoj cjenik, samo da je ta naknada naplaćena. Kada u svezi s navedenim sud dalje cijeni činjenicu da suprotno načelu savjesnosti i poštenja ova odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a budući tuženik nije dokazao da je visina naknade u iznosu od čak 3,30% ukupnog iznosa kredita stvarni iznos tuženiku nastalih troškova u postupku obrade predmetnog kredita, ocjena je suda da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 te stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Naime, uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je tuženik prilikom obrade kreditnog zahtjeva imao određene troškove pa tako nedvojbeno operativne i materijalne troškove kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u proces odobravanja kredita u vidu zaprimanja klijenata, prikupljanja osnovnih podataka o klijentu i davanja potrebnih informacija o kreditu, zatim troškove provjere kreditne sposobnosti klijenta kroz odgovarajuće registre, troškove pribave i provjere sve potrebne dokumentacije te troškove sastavljanja ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, a na naknadu kojih troškova tuženik kao pružatelj usluge prema ocjeni suda ima pravo; činjenica da je trošak obrade određen u postotku od iznosa odobrenog kredita (a ne u nominalnom iznosu utvrđenom na temelju jasnog i određenog te od strane korisnika kredita provjerljivog troškovnika za poslove obavljene u postupku obrade kredita), što ujedno znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, prema ocjeni ovog suda svjedoči u prilog zaključku da ovako ugovorena naknada ne odgovara realnom i stvarno nastalom trošku obrade kreditnog zahtjeva tužitelja. Ovo posebice i kada se sporna odredba cijeni u svezi odredbe članka 10. st. 1. al. 5. Ugovora o kreditu kojom se je upravo tužitelj obvezao podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. Sud pri tome ima u vidu da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje sporne naknade, međutim, nedostatak takve zakonske regulative ne otklanja od tuženika obvezu postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja prilikom zasnivanja obveznopravnog odnosa.

11.2. Kako dakle tuženik u ovom postupku nije nedvojbeno dokazao da iznos u visini od 3,30% iznosa kredita odgovara stvarno nastalim troškovima tuženika u postupku obrade predmetnog kredita niti to da je on prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirao tužitelja o sadržaju i strukturi naknade određene odredbom članka 3. Ugovora o kreditu, a tužitelj o istome sudu sasvim uvjerljivo i životno iskazuje (list spisa 247) da mu banka prilikom sklapanja kredita nije rekla zašto mu naplaćuje ovu naknadu za obradu kredita, da mu nisu rekli to je za namirenje ovog ili onog niti su mu dali neki svoj cjenik, samo da mu je ta naknada naplaćena; to sud utvrđuje da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao Korisnika kredita, budući je tužitelj platio ovu naknadu bez da je u biti znao koju uslugu odnosno koji točno trošak tuženika takvim plaćanjem podmiruje, ovo posebice i jer iz sadržaja sporne odredbe nije jasno za što se točno plaća ovako ugovorena naknada (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž- 1153/2023-2 od 05. veljače 2024.). Pri tome sud posebno ističe da se pitanje uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ne ocjenjuje samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava - zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1051/2023-2 od 03. travnja 2024.), a općepoznato je iz svakodnevnog života da prije nego li je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 101/17) regulirao ovo pitanje (i to samo za stambene potrošačke kredite) nije bilo odobrenog kredita koji je sklopljen bez ugovorne odredbe o ovoj vrsti naknade, što pak znači da banka ne odobrava kredit ukoliko istim nije ugovorena obveza korisnika platiti naknadu. Slijedom navedenog je sud tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje daje Ugovor o kreditu broj: 138-50-3459875 s nadnevkom 12. svibnja 2006. ništetan u dijelu kojim se uglavljuje naknada za obradu kredita ocijenio osnovanim te odlučio kao u točci III. Izreke presude (tako i Županijski sud u Osijeku u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1608/2024-2 od 24. lipnja 2025.).

12. Slijedom svega do sada obrazloženog je sud utvrdio kao u točkama II. i III. izreke presude pri čemu valja istaknuti da sud nije raspravljao o navodima tuženika vezanim uz konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF obzirom nesporno stranke ovog postupka nisu temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) sklopile dodatak o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu.

O visini tužbenog zahtjeva.

13. Tvrdeći navedeno, da je u utuženom razdoblju izvršio preplate po Ugovoru o kreditu jer je tuženik visinu anuiteta obračunavao temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i time anuitet kredita švicarski franak te kojima je ugovorena kamatna stopa koja je jednostrano promjenjiva Odlukom tuženika bez da je određen objektivno parametar uz koji se veže promjena kamatne stope kao i tvrdeći da mu je tuženik naknadu za obradu kredita naplatio temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tužitelj u ovom postupku postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kao i za povrat naplaćenog mu iznosa naknade za obradu kredita, sve ovo sa zakonskim zateznim kamatama.

13.1. Kako je tuženik tužbu i tužbeni zahtjev osporavao u cijelosti, što znači da je osim osnove tužbenog zahtjeva bila sporna i visina, sud je tijekom postupka odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Majdi Korljan, dipl. oec. iz čijeg nalaz i mišljenje od 10. listopada 2023. (list spisa 190-198) cijenjenog u svezi s pisanim očitovanjem stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan, dipl. oec. od 10. listopada 2023. (list spisa 241) proizlazi kao prvo, da razlika između iznosa anuiteta koji su tužitelju naplaćeni po Ugovoru o kreditu i iznosa anuiteta koji bi bili naplaćeni tužitelju da glavnica kredita nije vezana uz promjenu tečaja švicarskog franka (tzv. valutna klauzula u CHF) iznosi 2.214,28 Eura, mjesečno kako je to prikazano u Tablici br. 1 sadržanoj u nalazu i mišljenju; kao drugo, da razlika između kamate koja je tužitelju naplaćena po Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi mu bili naplaćeni da je tuženik kamatu obračunavao po kamatnoj stopi iz čl. 26. st. 3. ZOO iznosi 1.367,58 Eura; kao treće, da razlika između kamate koja je tužitelju naplaćena po Ugovoru o kreditu i iznosa kamate koji bi tužitelju bili naplaćeni da je obveza tužitelja obračunavana po kamatnoj stopi od 5,20% godišnje, a koja je stopa kamate određena Ugovorom o kreditu iznosi 778,66 Eura, mjesečno kako je to prikazano u Tablici br.2b nalaza i mišljenja; te četvrto, da je tuženik 12. svibnja 2006. tužitelju naplatio (jednokratnu) naknadu u iznosu od 374,72 CHF što u protuvrijednosti kuna po primijenjenom tečaju iznosi 1.746,18 kn odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 231,76 Eura. Na metodologiju koju je sudski vještak koristio za obračunavanje iznosa za potrebe obračuna kojih je sud odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem kao i na matematičku ispravnost danog obračuna, niti tužitelj niti tuženik nisu iznijeli prigovore, a kako je pri tome sud nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan, dipl. oec. od 10. listopada 2023. (list spisa 190-198) dopunjeno očitovanjem od 10. listopada 2023. (list spisa 241) ocijenio detaljnim, jasnim, objektivnim i izrađenim sukladno pravilima struke, sud je ovaj dokaz u cijelosti prihvatio.

13.2. Naime, tuženik u podnesku od 26. kolovoza 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka izričito navodi da nema prigovora na matematički izračun vještaka, pa su tako navodi tuženika izneseni u ovom postupku usmjereni u biti na osporavanje prava tužitelja na isplatu iznosa koje je sudski vještak obračunao u svom nalazu i mišljenju. I dok sud takve navode tuženika ne cijeni osnovanima u pogledu tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata iznosa koji je tužitelj platio po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i iznosa koji je tužitelj platio po osnovi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, ovo stoga što je sud kao nedvojbeno u ovom postupku (kako je to prethodno u presudi i obrazloženo) utvrdio da su odredba o naknadi za obradu kredita i odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a poradi čega tuženik nije imao valjanu pravnu osnovu za 12. svibnja 2006. naplatiti tužitelju jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 231,76 Eura kao ni valjanu pravnu osnovu za naplatu anuiteta obračunatih po tečaju CHF višem od srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita, a po kojoj je osnovi tuženik tužitelju (neosnovano) naplatio iznos od ukupno 2.214,28 Eura; sud je navode tuženika o tome da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa (1.367,58 Eura podredno 778,66 Eura) koje potražuje po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ocijenio osnovanima. Naime, utvrdivši da na temelju odredbi Ugovora o kreditu tužitelj objektivno nije mogao sagledati kretanje kamatne stope ubuduće odnosno da na temelju formulacije navedene u Ugovoru o kreditu nije bilo osnove za sagledavanje ekonomskih posljedica odredbe članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojima se promjena kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika bez da je pri tome ugovoren (određen) egzaktni objektivno referentni parametar o kojem promjena kamatne stope ovisi, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu (članak 2.) kojom se promjena kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika konkretno Odluku o kamatnim stopama Kreditora. Takvo vezivanje promjene kamatne stope za jednostranu odluku tuženika, Odluku o kamatnim stopama Kreditora, predstavlja vezivanje promjene kamatne stope uz neobjektivizirane parametre, a budući tuženik u ovom postupku ne dokazuje da je Odluka o kamatnim stopama određivala egzaktni referentni parametar ovisno o kojem tuženik mijenja kamatnu stopu, a kako sama promjena ne bi bila prepuštena u cijelosti nepredvidivoj subjektivnoj ocjeni tuženika, koja je tužitelju nepredvidiva i nepodložna kontroli. Međutim, sud nije utvrdio da je ništetan i onaj dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu kojom je određeno da kamatna stopa iznosi 5,20%. Ta je visina kamatne stope jasno određena, razumljiva i nedvojbeno poznata tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a poradi čega je obvezu tužitelja za cijelog razdoblja otplate kredita, ovo obzirom na ništetnost onog dijela ove ugovorne odredbe kojim se promjena tako određene kamatne stope u visini od 5,20% vezuje uz jednostranu odluku tuženika, tuženik bio dužan obračunavati upravo primjenom kamatne stope od 5,20%, a ne kako to tužitelj neosnovano tvrdi primjenom kamatne stope određene čl. 29. st. 3. ZOO. Poradi navedenog je neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 1.367,58 Eura sa zakonskim zateznim kamatama. Iznos isplatu kojeg tužitelj traži podrednim tužbenim zahtjevom u visini od 778,66 Eura sa zakonskim zateznim kamatama je sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka od 10. listopada 2023. (list spisa 190-198) upravo iznos obračunate razlike između kamate koja je tužitelju naplaćena po Ugovoru o kreditu i iznosa kamate koji bi tužitelju bili naplaćeni da je obveza tužitelja za cijelog otplatnog razdoblja obračunavana po kamatnoj stopi od 5,20% godišnje, međutim, ovo je potraživanje tužitelja u zastari i zbog tog je razloga podredni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 778,66 Eura sa zakonskim zateznim kamatama neosnovan.

13.3. Naime, kako je tuženik tijekom prethodnog postupka istaknuo prigovor zastare, valjalo je ispitati osnovanost istog za potrebe odlučivanja o tužbenim zahtjevima na isplatu. Sud je predmet ovog spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno, ovo sukladno čl. 225. ZOO, cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj, među ostalim, potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti upravo primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne odredbe. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetne ugovorne odredbe, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos anuiteta povrat kojeg tužitelj potražuje tužbom odnosno od dana kada je izvršena naplata naknade troškova za obradu kredita (12. svibnja 2006.), ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kojima je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika bez ugovaranja objektivnih parametara o kojima ta promjena ovisi i kojim je ugovorena naknada troškova za obradu kredita ništetne. U svezi navedenog pitanja sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, i prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena, kao što je to u ovom slučaju u pogledu zahtjeva za plaćeno po osnovi ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi koja ne sadrži objektivne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope te u pogledu odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Cijeneći da je ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za tužitelja nedvojbeno postala poznata (tek) onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana pravomoćnog dovršetka tog spora 14. lipnja 2018. kao dana kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10, ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplate izvršene po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF budući je ova tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od 14. lipnja 2018. Što se tiče zastare potraživanja po osnovi ništetne ugovorne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu (naknade za obradu kredita), rok zastare za ostvarenje te tražbine u trenutku podnošenja ove tužbe još nije niti počeo teći, ovo jer zastara počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost te ugovorne odredbe, a ta je ništetnost utvrđena i stoga za tužitelja postala poznata tek donošenjem ove za sada nepravomoćne presude. Kako rok zastare za ovu novčanu tražbinu tako još nije niti počeo teći, tada nije niti mogla nastupiti zastara za potraživanje tužitelja za povrat stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Međutim, što se tiče zahtjeva tužitelja za povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, cijeneći da je tužitelju ništetnost te ugovorne odredbe postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača 13. lipnja 2014. kad je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 kojom je pravomoćno odlučeno o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope te računajući petogodišnji zastarni rok od dana 13. lipnja 2014., sud kao nedvojbeno utvrđuje da je prethodno podnošenju predmetne tužbe nastupila zastara potraživanja tužitelja za vraćanje stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 778,66 Eura sa zakonskim zateznim kamatama.

13.4. Slijedom navedenog je odlučeno kao u točkama I., IV., V. i VI. izreke presude pri čemu sud ističe da je visina zakonske zatezne kamate određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate je određen dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos anuiteta odnosno dan nakon dana kada mu je naplaćena naknada za obradu kredita (kao to potražuje tužitelj) budući je tuženik koji je obračunao i tužitelju naplatio ove iznose nepošten od dana stjecanja tih iznosa. Njegova nepoštenost proizlazi iz činjenice da je upravo tuženik unaprijed sastavio Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju (koji sadrži i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za obradu kredita) predložio tužitelju na sklapanje pod uvjetom „uzmi ili ostavi“ (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.).

14. Odluku o parničnim troškovima sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP/22) sukladno kojoj je sud utvrđujući postotak u kojem je svaka stranka uspjela u sporu utvrdio da je tužitelj s osnovom tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 67% (obzirom je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja na povrat plaćenog po osnovni ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i plaćenog po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita dok nije ocijenio osnovanim zahtjev za povrat plaćenog po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), a sa visinom u omjeru od 53% (jer je od ukupno početno tužbom traženog novčanog iznosa od 4.606,42 Eura tužitelj prvo djelomično povukao tužbu za 14,24 Eura, a potom je od traženog iznosa od 4.592,28 Eura sud tužitelju dosudio 2.446,04 Eura dok je za iznos od 2.146,24 Eura tužbeni zahtjev odbio) što ukupno te dijeljeno sa 2 (osnova i visina) daje uspjeh tužitelja u sporu u omjeru od 60% te uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 40% budući je uspjeh istog u odnosu na osnovu 33%, a u odnosu na visinu 47% te što nakon oduzimanja postotka uspjeha tuženika kao stranke koja je uspjela u sporu u manjoj mjeri od postotka uspjeha tužitelja kao stranke koja je uspjela u sporu u većoj mjeri daje iznos od 20% i koji iznos predstavlja postotak u kojem će sud tužitelju priznati naknadu troškova koji su mu osnovano nastali u tijeku ove parnice i koji su sukladno čl. 155. ZPP bili nužni za vođenje postupka. Visina troška naknadu kojeg tužitelj ostvaruje pravo je pri tome utvrđena temeljem odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) te vrijednosti predmeta spora koja je definirana visinom tužbenog zahtjeva. Tužitelju su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene sudu 23. ožujka 2021. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 09. lipnja 2021. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 29. lipnja 2022. na kojem se je raspravljalo o predmetu spora te je zaključen prethodni postupak (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 23. srpnja 2024. kojim određuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 02. rujna 2024. kojim se očituje na nove navode tuženika (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 30. rujna 2024. i 09. prosinca 2025. na kojima se je raspravljalo o predmetu spora te se provodio dokazni postupak (2 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) i trošak pristupa na ročištu za objavu presude (1 x 50% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% te uz materijalni trošak u visini od 53,09 Eura nastao po osnovi sudske pristojbe za tužbu iznosi 1.928,09 Eura te obzirom na postotak od 20% daje pravo tužitelju na naknadu troška od 385,62 Eura. Uz navedeno je tužitelju valjalo priznati zahtjev za naknadu materijalnog troška nastalog po osnovi troškova financijskog vještačenja u cjelokupnom zatraženom iznosu od 464,53 Eura, a budući ovaj trošak stranci nastaje neovisno o visini tužbenog zahtjeva s kojom je stranka uspjela u sporu, dakle, neovisno o uspjehu stranke u sporu, a poradi čega joj pripada i pravo na naknadu cjelokupnog troška ove vrste, neovisno o djelomičnom uspjehu u sporu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 1073/24 od 18. rujna 2024., Rev 660/21 od 14. rujna 2021. i Rev 291/15 od 02. listopada 2018.). Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužitelju je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni mu iznos troškova ovog parničnog postupka od dana donošenja ove odluke kojom se tuženiku nalaže naknaditi tužitelju parnični trošak do isplate. Sud nije cijenio osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 29. lipnja 2022. budući isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka, a poradi čega sukladno čl. 155. ZPP tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška sastava istog. Naime, tužitelj u istom ponavlja već ranije u postupku iznesene navode te upućuje na svoje ranije u postupku iznesene navode dok je protivljenje dokaznim prijedlozima tuženika tužitelj sukladno načelu usmenosti parničnog postupka mogao iznijeti na pripremnom ročištu 29. lipnja 2022. obzirom je podnesak tuženika u kojem se ti prijedlozi iznose tužitelj zaprimio prethodno tom ročištu. Također, sud nije cijenio osnovanim niti zahtjev tužitelja za naknadu troška po osnovi sudske pristojbe za rješenje kojim mu se nalaže plaćanje sudske pristojbe za tužbu, a obzirom je taj trošak nastao krivnjom samog tužitelja i stoga sukladno čl. 156. ZPP ne može pasti na teret tuženika. Naime, obveza plaćanja sudske pristojbe sukladno Zakonu o sudskim pristojbama za tužbu nastaje trenom podnošenja tužbe sudu. Kako tužitelj na dan nastanka takve obveze nije platio sudsku pristojbu, to mu je sud morao plaćanje sudske pristojbe za tužbu naložiti posebnim rješenjem, za koje se također plaća sudska pristojbe, a što pak znači da je trošak sudske pristojbe za to rješenje nastao isključivo krivnjom tužitelja.

U Zadru, 26. siječnja 2026. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku (nije obveznik sudske pristojbe za presudu),

2. Tuženiku po punomoćniku.