Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51 000 Rijeka

Poslovni broj: P-1673/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po nacrtu sudskog savjetnika Gorana Maršića, po sucu toga suda Damiru Vinketi, u pravnoj stvari tužitelja NP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Vukić & Partneri, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanoj po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 19. rujna 2025., temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a) po objavi dana 26. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.641,65 EUR (četiri tisuće šesto četrdeset jedan euro i šezdeset pet centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 6,53 EUR od 5.12.2007.g. do isplate,

- na iznos od 6,53 EUR od 2.02.2008.g. do isplate,

- na iznos od 6,53 EUR od 2.02.2008.g. do isplate,

- na iznos od 6,53 EUR od 4.03.2008.g. do isplate,

- na iznos od 8,89 EUR od 8.04.2008.g. do isplate,

- na iznos od 6,53 EUR od 7.05.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,90 EUR od 3.06.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,90 EUR od 4.07.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,90 EUR od 4.09.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,90 EUR od 4.09.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,90 EUR od 07.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 23,85 EUR od 5.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 11,71 EUR od 5.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 27,14 EUR od 6.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 29,51 EUR od 6.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 30,58 EUR od 5.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 33,99 EUR od 6.05.2009.g. do isplate,

- na iznos od 29,37 EUR od 5.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 25,97 EUR od 7.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 25,97 EUR od 7.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 26,87 EUR od 3.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 28,66 EUR od 7.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 28,51 EUR od 4.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 26,70 EUR od 3.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 30,10 EUR od 8.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 32,83 EUR od 8.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 36,71 EUR od 3.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 35,82 EUR od 7.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 41,08 EUR od 4.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 40,08 EUR od 5.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 42,03 EUR od 6.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 58,89 EUR od 3.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 66,02 EUR od 4.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 62,36 EUR od 5.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 56,47 EUR od 3.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 68,90 EUR od 3.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 68,90 EUR od 3.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 84,71 EUR od 3.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 77,44 EUR od 8.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 72,44 EUR od 5.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 72,44 EUR od 3.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 94,54 EUR od 7.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 96,60 EUR od 5.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 114,32 EUR od 2.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 104,18 EUR od 3.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 104,18 EUR od 5.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 93,19 EUR od 5.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 89,72 EUR od 3.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 94,42 EUR od 4.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 98,51 EUR od 3.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 99,38 EUR od 28.2.2012.g. do isplate,

- na iznos od 96,23 EUR od 3.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 96,23 EUR od 8.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 99,45 EUR od 5.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 97,24 EUR od 10.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 97,82 EUR od 2.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 96,17 EUR od 4.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 92,61 EUR od 2.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 96,41 EUR od 6.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 98,23 EUR od 4.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 96,95 EUR od 5.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 89,79 EUR od 5.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 95,88 EUR od 5.03.2013.g. do isplate,

- na iznos od 96,41 EUR od 6.04.2013.g. do isplate,

- na iznos od 94,02 EUR od 7.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 86,60 EUR od 4.06.2013.g. do isplate,

- na iznos od 86,41 EUR od 2.07.2013.g. do isplate,

- na iznos od 88,23 EUR od 7.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 91,16 EUR od 6.09.2013.g. do isplate,

- na iznos od 91,16 EUR od 4.10.2013.g. do isplate,

- na iznos od 93,12 EUR od 5.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 94,59 EUR od 3.12.2013.g. do isplate,

- na iznos od 96,27 EUR od 8.01.2014.g. do isplate,

- na iznos od 97,13 EUR od 4.02.2014.g. do isplate,

- na iznos od 97,23 EUR od 4.02.2014.g. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje u visini od 15%, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.654,00 EUR (tisuću šesto pedeset četiri eura i nula centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužitelja izvršenog kao u podnesku od 11. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom 28. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u iznosu od 25.149,75 CHF. U tom smjeru ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. a kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi glede valute uz koju je vezana valuta švicarski franak a da potrošači nisu informirani o svim parametrima bitnim za donošenje odluke, te su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Presudu VTS-a potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom i rješenjem broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. U tom revizijskom postupku revizijski je sud potvrdio dosadašnja utvrđenja VTS kako banke, pa tako i tuženik kao jedna od banaka koja je tužena u kolektivnom sporu, u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima (a koje razdoblje ocjenjuje relevantnim za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača) su propustile dati im sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pri čemu je "priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama". Time je potvrđen zaključak drugostupanjskog suda da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, ali su ih unatoč tome poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tako je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja spornog ugovora, propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te posebice o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što sve zajedno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim tim i ništetnim.

2. Tužitelj kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga tužitelju odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Tuženik ne samo da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja propustio tužitelja informirati o svim rizicima koje tužitelj sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, već je te informacije nedvojbeno propustio uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Tužitelj nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Obzirom da je zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF ništetna, to je tuženik temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio temeljem ove klauzule. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Dakle, tuženik je temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio temeljem ovih nepoštenih i ništetnih odredbi. Poziva se na presude Europskog suda posl.br. C- 154/15, C-307/15, C-308/15 te C-118/17. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika u ovom postupku potražuje povrat koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od 4.000,00 EUR temeljem neosnovano stečene tečajne razlike u naplaćenim anuitetima, sve to pozivom na odredbe čl. 323, čl. 1111 i čl. 1115. ZOO zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana svakog pojedinog stjecanja, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na način da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.000,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 28. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu koji je sklopljen Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

4. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

5. Tužitelj je podneskom od 11. rujna 2025. preinačio tužbu na način da je tužbeni zahtjev povisio na iznos od 4.641,65 EUR, a kojem preinačenju se tuženik nije protivio. Postavljanjem tužbenog zahtjeva podneskom od 11. rujna 2025. tužitelj je izvršio preinaku tužbe, a koju preinaku je sud dopustio sukladno odredbi čl. 190. ZPP-a obzirom je isto svrsishodno za konačno rješavanje pravnog odnosa između stranaka, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita od 28. prosinca 2006. (list 9-12, 15 spisa), izračun tečajne razlike (list 17-19 spisa), otplatni plan za kredit (list 27-30 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31. siječnja 2007. do 26. svibnja 2023. (list 21-26 spisa), saslušan je tužitelj (list 50-51 spisa) te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Ramešu (list 64-68 spisa).

7. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

9. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj 28. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu od 25.149,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

10. Također nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je isti pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev- 249/14 od 09. travnja 2015.

11. Nije ni sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

13. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva te da li je u konkretnom slučaju nastupila zastara.

14. Stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača. Ugovor o kreditu je sklopljen 28. prosinca 2006. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 96/2003, 79/2007, 125/2007) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/2005) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.

16. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.

17. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

19. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

20. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom

21. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog.

22. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

23. Tuženik navodi kako su navedene odredbe tužitelju bile poznate, odnosno tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabarao valutnu klauzulu CHF. Ovakve navode ovaj sud smatra neosnovanim.

24. Naime, stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

25. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužitelja.

26. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužitelju, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

27. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

28. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

29. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

30. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

31. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

32. U postupku saslušan je tužitelj NP koji u svome iskazu u bitnome navodi kako je kredit iskoristio za kupnju vozila. Djelatnik banke ga nije upozorio na bilo kakve rizike a koji bi bili vezani uz valutu švicarski franak u odnosu na druge valute. Nije pregovarao oko odredaba tog ugovora a ugovor je bio već unaprijed sastavljen. Nije mu bio poznat pojam valutne klauzule, a vozilo je koristio za privatne potrebe.

33. Sud je iskaz tužitelja ocijenio kao istinitim i logičnim, njegov iskaz je u skladu sa dokumentacijom koja prileži spisu te isti smatra životnim. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

34. Sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

35. U ovom postupku je utvrđeno kako tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe valutne klauzule smatraju nepoštenima a ujedno i ništetnima.

36. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.

37. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši, koji je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravila struke i vještina, isti je detaljno obrazložen uz sve potrebne izračune. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužitelj preplatio iznos od 4.641,65 EUR, i to u periodu od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj.

38. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

39. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

40. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

41. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 4.641,65 EUR na ime preplaćenog tečaja zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate koji je tužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa.

42. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

43. Budući stranke nisu imali primjedbi na tako izrađen nalaz i mišljenje, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

44. Obzirom na navedeno to je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

45. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 30. siječnja 2020. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-47/20 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

46. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba u dijelu valutne klauzule postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu, te se kamate računaju od trenutka kada tuženik dođe u zakašnjenje.

47. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužitelja nije prešlo u zastaru.

48. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tužiteljima priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne Novine“ br. 118/2018) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika („Narodne Novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa).

49. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak parničnog postupka tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku, čiji je trošak sukladan Tarifi, uvećan za iznos PDV-a Glede troškova tužitelja u odnosu na radnje njegovog punomoćnika, ono se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav 2 podneska u ukupnom iznosu od 250,00 EUR (05. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife te 11. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife), za pristup 3 ročišta u ukupnom iznosu od 600,00 EUR (24. srpnja 2024., 20. rujna 2024. i 19. rujna 2025. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. tarife), zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 212,50 EUR, kao i trošak vještačenja u iznosu od 391,50 EUR.

50. Preostali dio troška tužitelja iznad dosuđenog ovaj sud smatra neosnovanim, dok se sudske pristojbe u postupcima kolektivne zaštite ne plaćaju (čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a).

51. Budući je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom to je tuženik sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan tužitelju isplatiti parnični trošak u visini od 1.654,00 EUR, pa je stoga sud odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

52. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 57/22, 88/22) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dok je čl. 43. st. 1. propisano dvojno iskazivanje valute HRK i EUR. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 85/22) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro.

53. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22) i čl. 151. st. 3. ZPP-a, pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tuženik u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.

54. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.

U Rijeci, 26. siječnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Nacrt odluke izradio sudski savjetnik:

Goran Maršić

 Izvršiti tužitelju povrat neiskorištenog dijela predujma