Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg B.J.Šokčevića 17
OIB: 77561654785
Poslovni broj: P-69/2025-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Branki Raić Sudar odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupani po punomoć., odvj. iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 9.prosinca 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika tužitelja Branku Raić-Sudar odvj. u Vinkovcima i punomoćnicu tuženika odvjetničku vježbenicu SG iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 26.siječnja 2026. godine, dana 26.siječnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische banka d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju LG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenih iznosa otplate kredita izvrši isplatu novčanog iznosa od 8.125,99 EUR, (slovima: osamtisućastodvadesetpet eura i devedesetdevet centi) i to sa zakonskim zateznim kamatama:
na iznos od 14,79 EUR od 01.02.2009.g. pa do isplate;
- na iznos od 61,12 EUR od 01.03.2009.g. pa do isplate;
- na iznos od 54,67 EUR od 01.04.2009.g. pa do isplate;
- na iznos od 77,61 EUR od 01.05.2009.g. pa do isplate;
- na iznos od 70,22 EUR od 01.06.2009.g. pa do isplate;
- na iznos od 61,56 EUR od 01.07.2009.g. pa do isplate;
- na iznos od 65,12 EUR od 01.08.2009.g. pa do isplate;
- na iznos od 71,40 EUR od 01.09.2009.g. pa do isplate;
- na iznos od 65,29 EUR od 01.10.2009.g. pa do isplate;
- na iznos od 64,69 EUR od 01.11.2009.g. pa do isplate;
- na iznos od 71,95 EUR od 01.12.2009.g. pa do isplate;
- na iznos od 77,78 EUR od 01.01.2010.g. pa do isplate;
- na iznos od 85,39 EUR od 01.02.2010.g. pa do isplate;
- na iznos od 83,55 EUR od 01.03.2010.g. pa do isplate;
- na iznos od 96,66 EUR od 01.04.2010.g. pa do isplate;
- na iznos od 93,82 EUR od 01.05.2010.g. pa do isplate;
- na iznos od 96,93 EUR od 01.06.2010.g. pa do isplate;
- na iznos od 131,80 EUR od 01.07.2010.g. pa do isplate;
- na iznos od 124,08 EUR od 01.08.2010.g. pa do isplate;
- na iznos od 152,46 EUR od 01.09.2010.g. pa do isplate;
- na iznos od 138,39 EUR od 01.10.2010.g. pa do isplate;
- na iznos od 108,30 EUR od 01.11.2010.g. pa do isplate;
- na iznos od 143,43 EUR od 01.12.2010.g. pa do isplate;
- na iznos od 161,34 EUR od 01.01.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 147,94 EUR od 01.02.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 152,07 EUR od 01.03.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 140,84 EUR od 01.04.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 142,09 EUR od 01.05.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 153,80 EUR od 01.06.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 159,47 EUR od 01.07.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 198,44 EUR od 01.08.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 192,92 EUR od 01.09.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 134,46 EUR od 01.10.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 133,76 EUR od 01.11.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 131,72 EUR od 01.12.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 139,27 EUR od 01.01.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 147,70 EUR od 01.02.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 147,90 EUR od 01.03.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 142,63 EUR od 01.04.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 144,36 EUR od 01.05.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 147,61 EUR od 01.06.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 144,52 EUR od 01.07.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 144,75 EUR od 01.08.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 141,79 EUR od 01.09.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 135,91 EUR od 01.10.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 142,67 EUR od 01.11.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 144,60 EUR od 01.12.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 144,75 EUR od 01.01.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 134,97 EUR od 01.02.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 141,26 EUR od 01.03.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 142,97 EUR od 01.04.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 139,19 EUR od 01.05.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 128,59 EUR od 01.06.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 124,40 EUR od 01.07.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 128,76 EUR od 01.08.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 133,21 EUR od 01.09.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 141,41 EUR od 01.10.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 137,46 EUR od 01.11.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 139,60 EUR od 01.12.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 141,07 EUR od 01.01.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 32,83 EUR od 01.02.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 34,86 EUR od 01.03.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 33,42 EUR od 01.04.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 30,83 EUR od 01.05.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 29,55 EUR od 01.06.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 30,67 EUR od 01.07.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 33,77 EUR od 01.08.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 37,73 EUR od 01.09.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 38,39 EUR od 01.10.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 39,76 EUR od 01.11.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 42,08 EUR od 01.12.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 40,73 EUR od 01.01.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 42,52 EUR od 01.02.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 42,52 EUR od 01.03.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 42,52 EUR od 01.04.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 42,52 EUR od 01.05.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 42,52 EUR od 01.06.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 42,52 EUR od 01.07.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 42,52 EUR od 01.08.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 42,52 EUR od 01.09.2015.g. pa do isplate;
i to u periodu od 01.08.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 01.kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 473,15 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
EUR 4,74 od 02.11.2006. pa do isplate,
EUR 6,42 od 02.12.2006. pa do isplate,
EUR 11,18 od 02.01.2007. pa do isplate,
EUR 14,38 od 02.02.2007. pa do isplate,
EUR 12,90 od 02.03.2007. pa do isplate,
EUR 13,76 od 02.04.2007. pa do isplate,
EUR 21,87 od 02.05.2007. pa do isplate,
EUR 23,87 od 02.06.2007. pa do isplate,
EUR 26,50 od 02.07.2007. pa do isplate,
EUR 26,48 od 02.08.2007. pa do isplate,
EUR 22,87 od 02.09.2007. pa do isplate,
EUR 28,23 od 02.10.2007. pa do isplate,
EUR 28,37 od 02.11.2007. pa do isplate,
EUR 24,61 od 02.12.2007. pa do isplate,
EUR 25,02 od 02.01.2008. pa do isplate,
EUR 18,20 od 02.02.2008. pa do isplate,
EUR 12,47 od 02.03.2008. pa do isplate,
EUR 6,81 od 02.04.2008. pa do isplate,
EUR 20,09 od 02.05.2008. pa do isplate,
EUR 23,78 od 02.06.2008. pa do isplate,
EUR 19,75 od 02.07.2008. pa do isplate,
EUR 27,78 od 02.08.2008. pa do isplate,
EUR 25,97 od 02.09.2008. pa do isplate,
EUR 18,04 od 02.10.2008. pa do isplate,
EUR 9,06 od 02.12.2008. pa do isplate
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
III. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju koja iznosi EUR 1.738,25 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
EUR 1,05 od 02.10.2011. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.11.2011. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.12.2011. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.01.2012. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.02.2012. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.03.2012. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.04.2012. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.05.2012. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.06.2012. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.07.2012. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.08.2012. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.09.2012. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.10.2012. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.11.2012. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.12.2012. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.01.2013. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.02.2013. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.03.2013. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.04.2013. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.05.2013. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.06.2013. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.07.2013. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.08.2013. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.09.2013. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.10.2013. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.11.2013. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.12.2013. pa do isplate,
EUR 1,05 od 02.01.2014. pa do isplate,
EUR 85,45 od 02.02.2014. pa do isplate,
EUR 85,45 od 02.03.2014. pa do isplate,
EUR 85,45 od 02.04.2014. pa do isplate,
EUR 85,45 od 02.05.2014. pa do isplate
EUR 85,45 od 02.06.2014. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.07.2014. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.08.2014. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.09.2014. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.10.2014. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.11.2014. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.12.2014. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.01.2015. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.02.2015. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.03.2015. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.04.2015. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.05.2015. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.06.2015. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.07.2015. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.08.2015. pa do isplate,
EUR 85,44 od 02.09.2015. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da naknadi tužitelju PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 eura (slovima: tisućuosamsto eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.srpnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 1.800,00 eura, kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate, dana 11. lipnja 2019 g. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom dana 14.09.2006. godine ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51400607-5103147222 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 149.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj. Predmetnim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima (za iznos glavnice od 89.700,00 CHF) a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kreditora važeće na dan plaćanja, a prostali iznos glavnice od 59.800,00 CHF se vraća jednokratno s dospijećem zadnjeg anuiteta. Predmetni kredit je konvertiran u valutu EUR prema ZID ZPK/15. U konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti, ali to ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ovog postupka.
1.1. Tuženik je u Ugovor o kreditu od 14.09.2006.g. uglavio odredbe kojima je ugovornena redovna godišnja kamata od 4,75 %, koja je tijekom ugovorne obveze bila promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije pruženo dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Također i kamatna stoga koja je ugovorena kao promjenjiva tijekom otplate kredita u više navrata se mijenjala na štetu tužitelja. O navedeni ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo te tuženik kao trgovac nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
1.2. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018.
1.3. Slijednom navedenoga tužitelj ustaje tužbom protiv tuženika sa zahtjevom da se utvrdi da mu tuženik isplati iznos od 13.500,00 kuna s naslova povrata preplaćenog iznosa kredita broj 2402006-1031262160/51400607-5103147222 od dana 14.09.2006. godine, kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tužena banka, temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatanoj stopi zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, te iznos od 79.000,00 kuna s naslova povrata preplaćenog iznosa kredita broj 2402006- 1031262160/51400607-5103147222 od dana 14.09.2006. godine, kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tužena banka, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, sve zajedno s troškovima ovog postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenog zahtjevu, osporava tužitelju status potrošača, prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda pozivom na odredbe čl. 46., 48. i 70. Zakona o parničnom postupku, te ističe prigovor zastare. Isiče prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, budući uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita vršene od strane sudužnika GG. Nadalje ističe, da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 25. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.
2.1. Nadalje, tuženik ističe prigovor prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 473,15 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim odredba o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,75% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). Tuženik jednako tako predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi 1.738,25 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci, a podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
2.2. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud je odbio kao neosnovan pravomoćnim rješenjem posl br. P-758/2019-4 od 16.10.2020.g.
3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu i aneks (list 6-21 spisa), otplatni plan (list 22-25 spisa), pregled prometa (list 26-34 i list 61- 83 spisa), izračun (list 58-59 spisa), ponuda (list 134-161 spisa), iskaz (list 162-163 spisa), izračun konverzije i otplatni plan (list 164-192 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 30.rujna 2025. (list 325-333 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 9.prosinca 2025.g., (list 352 -354 spisa).
4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:
5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom dana 14.09.2006. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103147222 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 149.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Nikole Vulić iz [adresa] dana 14.09.2006 godine, pod brojem OU-401/06. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci, a ugovorena je redovna kamata koja je promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,75 % godišnje. Nesporno je da se radi o stambenom kreditu.
6. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.
6.1. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.
6.2. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
6.3. Uvidom u izjavu svjedoka NG utvrđeno je da ista nije neposredno sudjelovala u zaključenju konkretnog Ugovora o kreditu, već iz njene izjave proizlazi da je ona u razdoblju od 1998.g. do danas na poziciji voditelja Službe upravljanja iskustvom klijenata.
7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, aktivna legitimacija, da li tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli s obzirom da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15), da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.
8. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je Ugovor o kreditu sklopila 2006. godine. Kredit je bio za kupnju kuće, stambeni, za osobne potrebe, u kojoj kući i dalje stanuje sa obitelji. Kredit u valuti CHF sklopila je kod tužene banke, budući je to bila njena banka u to doba, a ovaj kredit joj je ponuđen u banci kao najpovoljniji, sa najpovoljnijom kamatom, a kredit kod tužene banke ju je privukao iz razloga što su u to doba jedini nudili stambeni kredit bez jamaca. Bankar s kojim je sklopila ugovor nije joj objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumjela značaj valutne klauzule, niti promjenjive kamatne stope, niti joj je netko u banci pojasnio ove termine, odnosno razumjela je jedino da bi moglo doći do manjih oscilacija u budućnosti. Ugovor o kreditu je pročitala, napominje da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora, te nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Što se tiče konverzije, a budući joj je glavnica kredita enormno porasla, odnosno nakon skoro deset godina otplate glavnica je samo rasla, pa je ona iz straha a i da spriječi daljnji rast anuiteta sklopila dodatak ugovoru o kreditu. Nakon što je donesen zakon o konverziji opet je otišla u banku i sklopila aneks, kojim je kredit konvertiran u valutu euro, a prilikom konverzije nije joj priznat nikakav iznos na ime pretplate, odnosno utvrđeno je da ona još duguje banci oko 3000 eura. S obzirom na navedeno smatra da nije obeštećena sklapanjem aneksa ugovora o kreditu. Nadalje navodi, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u HEP-u Vinkovci. Navodi da nema obrt niti je član trg. društva. Nadalje navodi da je početna rata kredita bila oko 3300 kuna, a kasnije je narasla preko 4800 kuna, anuitete je plaćala redovno, osobno, anuiteti su se skidali s plaće, jedino je za vrijeme porodiljnog uplaćivala rate, nekad ona, a nekad suprug, a kredit nije otplaćen.
8.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 3. istog Ugovora određeno da je isti kredit stambeni za kupnju nekretnine.
8.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.
8.3. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ŽG i ŠG od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
8.4. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
8.5. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.
8.6. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
8.7. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.
8.8. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).
9. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.
9.1. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).
9.2. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu DG protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog proizlazi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.
9.3. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.
9.4. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).
9.5. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.
9.6. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.
9.7. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
9.8. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.
9.9. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.
9.10. Shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
9.11. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu L protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
9.12. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobio u konverziji.
10. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su tužena banka kao kreditor i tužitelj ugovorili stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 149.500,00 CHF sa rokom otplate 360 mjeseci i kamatnom stopom 4,75 %, a početni iznos anuiteta 704,63 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 26.09.2006. godine u visini 4,690800 kuna za 1 CHF iznosi 3.305,28 kuna. Za vrijeme otplate kredita mijenjana je visina kamatne stope, a shodno tome i iznos anuiteta i to od 01.02.2008. godine anuitet iznosi 756,12 CHF, od 01.05.2009. godine anuitet iznosi 791,99 CHF, od 01.11.2010. godine anuitet iznosi 766,84 CHF, od 01.06.2011. godine anuitet iznosi 737,12 CHF, od 01.02.2014. godine anuitet iznosi 567,38 CHF i od 01.07.2014. godine anuitet iznosi 567,39 CHF.
10.1. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 25. siječnja 2016. godine Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5103147222 kojim je utvrđeno prihvaćanje izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiraju, a sukladno Članku 5. stavak 3. navedenog Aneksa utvrđena je tužiteljeva obveza na ime manje uplaćenog iznosa (manjak) u iznosu od 3.321,12 EUR. Manjak od 3.321,12 EUR utvrđen u postupku konverzije pribrojen je tužiteljevoj obvezi na ime nedospjele glavnice, te sukladno Članku 7. stavak 2. navedenog Aneksa ukupne obveze tužitelja na dan 25. siječnja 2016. godine iznose 89.796,56 EUR. Iznos koji tužitelj potražuje tužbom nije uzet u obzir prilikom konverzije i to iz razloga jer je u konverziji uspoređivan otplatni plan u EUR i uplate, a predmet vještačenja je izračun razlika između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF-a u utuženom razdoblju, odnosno od početka otplate kredita do izvršene konverzije kredita.
10.2. Ukupne tzv. pozitivne razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF-a i to u razdoblju od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine (konverzija) iznose 63.417,95 kuna, odnosno 8.417,19 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.
10.3. Ukupne tzv. negativne razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF-a i to u razdoblju od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine (konverzija) iznose -2.193,98 kuna, odnosno -291,20 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.
10.4. Ukupne tzv. pozitivne razlike umanjene za tzv. negativne razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF-a i to u razdoblju od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine (konverzija) iznose 61.223,97 kuna, odnosno 8.125,99 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.
11. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 03. prosinca 2025.g. uskladio sa nalazom vještaka. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka.
12. Tuženik se na ročištu održanom kod ovog suda dana 09. prosinca 2025. godine protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva budući je tužitelj podneskom od 03. prosinca 2025.g. povukao tužbeni zahtjev za iznosa od 4.150,87 eura.
12.1. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud smatra, na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju tužitelju valja priznati pravo na cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. (Županijski sud u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g.).
13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da ukupne tzv. pozitivne razlike umanjene za tzv. negativne razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF-a i to u razdoblju od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine (konverzija) iznose 61.223,97 kuna, odnosno 8.125,99 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije, te da je prilikom sklapanja Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5103147222, kojim je utvrđeno prihvaćanje izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. godine, utvrđena tužiteljeva obveza na ime manje uplaćenog iznosa (manjak) u iznosu od 3.321,12 EUR. Manjak od 3.321,12 EUR utvrđen u postupku konverzije pribrojen je tužiteljevoj obvezi na ime nedospjele glavnice, te sukladno Članku 7. stavak 2. navedenog Aneksa ukupne obveze tužitelja na dan 25. siječnja 2016. godine iznose 89.796,56 EUR.
14. Temeljem navedenoga sud je obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.
15. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).
15.1. Prigovor prijeboja istaknut od tuženika sud je odbio kao neosnovan jer nije osnovano potraživanje tuženika prema tužitelju. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prebijanja, a radi plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnog, kao i protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,75 % (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita) isto nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po fiksnoj kamatnoj stopi tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete. (Županijski sud u Dubrovniku posl. br. Gž-725/21-3 od 25.09.2024.g.)
15.2. Osim toga eventualno potraživanje tuženika je u zastari. Prigovor radi prebijanja je istaknut u odgovoru a tužbu, te specificiran u podnesku od 31. listopada 2025 .g., što uz opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima znači da su u zastari sva potraživanja dospjela prije 14.06.2014.g. što su sva potraživanja navedena u prigovoru prijeboja. Podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim odredbama.
16. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
17. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 11. lipnja 2019 g. to znači da potraživanje tužitelja radi isplate s osnova ugovorene valutne klauzule nije obuhvaćeno zastarom, a u odnosu na dio zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamate stope zastara počinje teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., tj. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014.
18. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.
19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS, i važećoj Odvjetničkoj tarifi, tužitelju je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.800,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na tri ročišta kod suda svako po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav podnesaka od 12.05.2025.g., i 03.12.2025.g., u iznosu od 100 bodova svaki (Tbr.8 toč. 1 OT), pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 650 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.300,00 eura što uz odobren trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.800,00 eura.
19.1. Sud je odbio tužitelja sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, i to naknade troška sastava podneska od 03.12.2025 g., budući mu je priznat trošak drugog podneska predanog isti dan, kao niti trošak podneska od 17.09.2025.g. kojim tužitelj dostavlja obavijest o plaćenom trošku predujma za vještačenje jer navedene troškove sud ne cijeni opravdanim. Jednako tako, sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 265,44 eura (132,72 eura na tužbu i 132,72 eura na presudu), budući je tužitelj sukladno čl. 11 st 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 9 kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.
19.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.
Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
U Vinkovcima, 26.siječnja 2026. godine.
Sudac
Ivana Božić Pišćak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. tužitelj po punomoćniku Branki Raić Sudar odvjetnici iz Vinkovaca
2. tuženik po punomoćnicima OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu,
