Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-2597/2019-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Mariji Lončarević Latković, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 10. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 26. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1., 2., 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 216294 sklopljenog 8.4.2008. između tužiteljice BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb (sada Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217), kao kreditora, potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Dragice Dumančić 8.4.2008., pod brojem OV-6006/2008 , u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa...“ promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“ i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ..“u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužiteljici BO isplati ukupan iznos od 2.632,01 EUR (dvijetisućešestotridesetdvaeurajedancent) zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 9,98 eura od 02.11.2008. god. - na iznos od 0,21 eura od 02.12.2008. god.,

- na iznos od 11,60 eura od 02.01.2009. god.,

- na iznos od 12,53 eura od 02.02.2009. god.,

- na iznos od 13,27 eura od 02.03.2009. god.,

- na iznos od 11,51 eura od 02.04.2009. god.,

- na iznos od 11,26 eura od 02.05.2009. god.,

- na iznos od 8,49 eura od 02.06.2009. god.,

- na iznos od 6,06 eura od 02.07.2009. god.,

- na iznos od 6,91 eura od 02.08.2009. god.,

- na iznos od 8,71 eura od 02.09.2009. god. - na iznos od 9,76 eura od 02.10.2009. god.,

- na iznos od 8,74 eura od 02.11.2009. god.,

- na iznos od 11,07 eura od 02.12.2009 god.,

- na iznos od 13,28 eura od 02.01.2010. god.,

- na iznos od 15,60 eura od 02.02.2010. god.,

- na iznos od 14,99 eura od 02.03.2010. god.,

- na iznos od 18,90 eura od 02.04.2010. god.,

- na iznos od 17,90 eura od 02.05.2010. god.,

- na iznos od 19,86 eura od 02.06.2010. god.,

- na iznos od 30,96 eura od 02.07.2010. god

- na iznos od 28,42 eura od 02.08.2010. god.,

- na iznos od 37,88 eura od 02.09.2010. god.,

- na iznos od 32,89 eura od 02.10.2010. god.,

- na iznos od 29,14 eura od 02.11.2010. god.,

- na iznos od 40,55 eura od 02.12.2010. god.,

- na iznos od 47,61 eura od 02.01.2011. god.,

- na iznos od 42,49 eura od 02.02.2011. god.,

- na iznos od 43,24 eura od 02.03.2011. god.,

- na iznos od 39,57 eura od 02.04.2011. god.,

- na iznos od 40,70 eura od 02.05.2011. god.,

- na iznos od 53,19 eura od 02.06.2011. god

- na iznos od 54,95 eura od 02.07.2011. god.,

- na iznos od 68,77 eura od 02.08.2011. god

- na iznos od 63,75 eura od 02.09.2011. god.,

- na iznos od 55,93 eura od 02.10.2011. god.,

- na iznos od 55,73 eura od 02.11.2011. god.,

- na iznos od 54,87 eura od 02.12.2011. god.,

- na iznos od 57,71 eura od 02.01.2012. god.,

- na iznos od 60,84 eura od 02.02.2012. god.,

- na iznos od 60,93 eura od 02.03.2012. god.,

- na iznos od 58,97 eura od 02.04.2012. god.,

- na iznos od 59,77 eura od 02.05.2012. god.,

- na iznos od 60,94 eura od 02.06.2012. god.,

- na iznos od 59,67 eura od 02.07.2012. god,

- na iznos od 59,78 eura od 02.08.2012. god,

- na iznos od 58,62 eura od 02.09.2012. god,

- na iznos od 56,46 eura od 02.10.2012. god.,

- na iznos od 59,09 eura od 02.11.2012. god.,

- na iznos od 60,05 eura od 02.12.2012. god.,

- na iznos od 59,66 eura od 02.01.2013. god.,

- na iznos od 55,82 eura od 02.02.2013. god.,

- na iznos od 58,49 eura od 02.03.2013. god.,

- na iznos od 59,09 eura od 02.04.2013. god.,

- na iznos od 57,90 eura od 02.05.2013. god.,

- na iznos od 54,36 eura od 02.06.2013. god.,

- na iznos od 523,11 eura od 04.06.2013. god.,

tako da zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. Zakona o obveznim donosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužiteljici BO naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.837,50 EUR (tisućuosamstotrideset sedameuraipedesetcenti) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. Zakona o obveznim donosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija tužiteljica BO sa zahtjevom za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 625,00 EUR (šestodvadesetpeteura) zajedno sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je s prednikom tuženika 8.4.2008. sklopila ugovor o kreditu broj 216294, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka 8.4.2008., pod brojem OV-6006/2008, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.684,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate kredita na 72 mjeseca. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 259,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita su se radi promjene kamatne stope te tečaja CHF naspram kuna povećali. Pored glavnice u iznosu od 15.684,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužiteljica je sukladno članku 2. navedenog ugovora bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu od 5,90% godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Jednaki mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju svakog prvog u mjesecu. Tužiteljica je tijekom otplate kredita u više navrata jednostranom odlukom mijenjali ugovorenu kamatnu stopu, uslijed čega je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima u odnosu na kamate sadržane u početnom otplatnom planu otplate kredita, a koju razliku je tužiteljica u cijelosti plaćala i u konačnici i otplatila. Tijekom trajanja kredita, glavnica i prvobitni mjesečni anuitet su se mijenjali uslijed povećanja tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, te su rate mjesečno rasle. Na taj način tužiteljica u svakoj godini od 2009. do 2013. je imala preplate anuiteta zbog promjene kamatne stope, kao i zbog promjene tečaja CHF, te je platila tuženiku više. Obzirom da bi tuženik u predmetnom razdoblju vršio višestruke i jednostrane promjene kamatne stope i to konstantno iste povisujući na štetu tužiteljice i to utvrđujući tako povišene kamatne stope na štetu tužiteljice, kao prosječnom potrošaču, sasvim je nerazumljiv i neprecizan način na kome se prethodno uopće nije pregovaralo, posljedično čemu tužiteljica realno nije niti mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz predmetnog ugovora proizlaze, a to su odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope ništetne. Predmetnim ugovorom je ugovorena i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a o značenju i posljedicama takve klauzule, tuženik tužiteljicu na razumljiv način uopće nije informirao, nego štoviše, još ju je i „dezinformirao“ prezentirajući joj samo šture i djelomične „parametre“ koji su očito bili demagoške prirode i uopće nisu predstavljali potpunu obavijest koju je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužiteljici kao potrošaču. Tužiteljica navodi kako joj je tuženik dužan vratiti ukupni iznos (preplata i kamatne stope i tečajne razlike) s pripadajućim zateznim kamatama obračunatima od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate, s obzirom na ništetnost odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i ništetnosti valutne klauzule ugovorene predmetnim ugovorom vezano za CHF.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Navodi kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani jer je potraživanje tužiteljice u zastari, utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet ove tužbe, a sve i kada bi parnica potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđivanja iz presude naprijed navedenog suda, a sve i kada bi parnica potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su ovom tužbom ocijenjene kao ništetne nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač. Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe prigovor postavljenom manifestacijskom zahtjevu. Navodi kako je pogrešno stajalište tužiteljice o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, a kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Netočno tvrdi i da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužiteljica nije bila ili nije mogla biti upoznata. Tužiteljici je prije sklapanja ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbi o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju ugovora kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i ev. posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora. Potpisivanjem i solemnizacijom ugovora koji sadrži izjavu o upoznatosti s pravima i obvezama, te pravnim posljedicama koje iz ugovora proizlaze, tužiteljičino ev. propuštanje primjene duže pažnje ili korištenje prava na informiranje nema nikakvog utjecaja na obvezu koju je potpisivanjem predmetnog ugovora preuzeo. Tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora u bilo kojem trenutku mogla od strane službenika tuženika zatražiti dodatne informacije i pojašnjenja vezana uz valutnu klauzulu i njezin učinak na odnos ugovornih strana. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredbi nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s val. klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora. Očiglednom je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Nepobitna je činjenica kako je tuženik kao i sama tužiteljica bio izložen riziku val. klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužiteljicu na naknadu troškova ovog postupka.

3. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019. – dalje u tekstu: ZPP), pa je ovaj sud radi odluke o tužbenom zahtjevu donio rješenje na ročištu održanom kod ovog suda 10. prosinca 2025., broj P-2597/2019-20, te je tužiteljica nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja svojim podneskom od 9. studenog 2025. uredila tužbeni zahtjev.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 10. prosinca 2025. punomoćnica tužiteljice je navela kako ostaje kod uređenog tužbenog zahtjeva od 9. studenog 2025., međutim u točci II. je naveden ukupan iznos od 2.632,01 eura, s time da je omaškom naveden drugi iznos u zagradi, a koji se treba ispustiti.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu i to u ugovor o kreditu (stranice 9-16 spisa), nalog za uplatu (stranice 17-51 spisa), potvrda prednika tuženika (stranica 52 spisa), odluka Županijskog suda u Varaždinu od 29.4.2009., broj Gž-409/09-2 (stranica 74 spisa), odluka VSRH od 2.4.2012., broj Gr1-238/2012-2 (stranica 75 spisa), presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 3.9.2018., broj Gž-311/2018-2 (stranice 76-80 spisa), članak iz Obveznog prava (stranice 81-93 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 3.7.2023., broj Tt-23/25802-2 (stranice 113-114 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Bernardi Hunjadi, dipl.oec., čiji nalaz i mišljenje od 24. rujna 2025. je pročitan (stranice 127-132 spisa).

Saslušana je tužiteljica BO.

5. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a koji za koji prigovor je ovaj sud utvrdio kako je neosnovan.

5.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/2022. – dalje: ZZP).

5.2. Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.3. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

5.4. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u članak 3. ZZP-a, pa su odredbama članka 53. i 54. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

5.5. Člankom 53. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako stavak 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, članak 54. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 53. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je naveden niz odredaba, a pod točkom 19. navedeno je da se radi o odredbi kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 59. stavkom 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

5.6. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.7. Slijedom toga, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 54. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 53. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 55. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

5.8. Odredba članka 11.4. predmetnog Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovara između stranaka te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

5.9. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača

– tužitelja. Slijedom navedenog, odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda koji je istaknuo tuženik kao neosnovan.

6. Saslušana na raspravi, tužiteljica BO je iskazala kako je ona 2008. godine podignula kredit kod prednika tuženika radi kupnje automobila koji joj je bio potreban za osobne potrebe (radi odlaska na posao). Ističe kako je prije podizanja samog kredita vidjela kako se prednik tuženika reklamira kao najpovoljniji, pa je iz tog razloga otišla kod njih i prilikom dolaska u prostorije prednika tuženika razgovarala je s njihovim zaposlenikom, koji je tom prilikom njoj nudio samo jednu vrstu kredita i to u valuti CHF, prilikom čega joj je bilo rečeno samo da se njoj to najviše isplati, nisu joj objašnjavane posebne stavke u vezi valutne klauzulu tj. promjenjive kamatne stope, a nisu joj niti nuđene druge vrste kredita. Potom iskazuje kako je nakon toga dostavila traženu dokumentaciju od strane prednika tuženika, prilikom koje dostave je samo tuženiku predala traženu dokumentaciju, a kada joj ništa nije objašnjeno, već joj je samo rečeno kako će naknadno doći na potpis ugovora. Ističe kako je poslije došla ponovno u prostorije tuženika, gdje ju je dočekao unaprijed sastavljeni ugovor. Ne sjeća se je li nešto od strane zaposlenika tuženika objašnjavano u vezi samog ugovora, ali misli da joj ništa nije objašnjeno, pa tako i da su rekli da će na ovakav način rasti rata kredita, ona taj ugovor u tom slučaju ne bi niti potpisala. Ističe nadalje kako je pročitala u cijelosti taj ugovor, međutim koliko ga je mogla razumjeti budući da ona nije te struke i potom ga je i potpisala. Nadalje, naknadno je išla kod javnog bilježnika na ovjeru tog ugovora, gdje joj također nije ništa objašnjeno niti pročitano, već je isti samo potvrđen. Iskazuje nadalje kako je ugovor o kreditu potpisan s rokom otplate od 72 mjeseca, s time da je prva rata bila 1.200,00 hrk, međutim kasnije je rata iznosila 1.600,00 hrk, pa i više kuna. Također, iskazuje kako je poslije zbog svega toga morala posuditi novce i isplatila je ostatak ugovora. Ona nikada nije imala u vlasništvu obrt, OPG, udjele u trgovačkom društvu, a ističe kako je ona bila teta u vrtiću 43 godine do odlaska u mirovinu.

7. Iz ugovora o kreditu (stranice 9-16 spisa) proizlazi kako je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 15.684,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, uz kamatu od 5,90%, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a radi kupnje vozila i to na rok otplate od 72 mjeseca.

8. Iz naloga za uplatu (stranice 17-51 spisa) proizlazi koje je uplate po predmetnom kreditu tužiteljica uplatila tuženiku i kolika je iznosila pojedinačna uplata.

9. Iz potvrde prednika tuženika (stranica 52 spisa) proizlazi kako tuženik potvrđuje da je kredit broj 216297 otplaćen u cijelosti i da prednik tuženika nema više potraživanja prema predmetnom kreditu.

10. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 3.7.2023., broj Tt-23/25802-2 (stranice 113-114 spisa) proizlazi kako proizlazi kako se Nova hrvatska banka d.d. pripojila tužitelju pod nazivom Hrvatska poštanska banka d.d., a koja je promijenila tvrtku pod nazivom Hrvatska poštanska banka d.d.

11. Iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenje po vještakinji Bernardi Hunjadi, dipl.oec. od 24. rujna 2025. (stranice 127-132 spisa) utvrđeno je sljedeće: temeljem usporedbe obračuna kredita, odnosno anuiteta prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i važećem tečaju za CHF na dan korištenja kredita u Ugovoru o kreditu u periodu od travnja 2008. godine do lipnja 2013. godine. godine i obračuna anuiteta prema kamatama koje je Banka primijenila po stopama koje je usvojila naknadnim Odlukama i prema tečajevima koji su bili važeći na dan plaćanja anuiteta, utvrđene su razlike prikazane u privitku nalaza (Tablica). Iz Tablice je vidljivo da je u promatranom razdoblju od 15. travnja 2008. do 3. lipnja 2013. banka uzimajući u obzir promjene kamatnih stopa i promjene tečaja obračunala i naplatila anuitete u iznosu 105.069,45 HRK (kolona 20). U izradi vještačkog nalaza i mišljenja, izvršen je obračun kredita prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i važećem tečaju za CHF na dan korištenja kredita za period od 15. travnja 2008. do 3. lipnja 2013., u ukupnoj vrijednosti anuiteta od 85.433,65 HRK, koji su iskazani u Tablici (kolona 21) . Period od 15. travnja 2008., kada je počela otplata kredita do 1. rujna 2009., nema učinak na ukupan iznos razlike između obračuna prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i obračuna prema kamatnim stopama koje su usvojene naknadnim odlukama Banke, budući da je Banka u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,90%. Razlika između kamata koje je banka obračunala i naplatila temeljem izmjena kamatnih stopa i tečajeva za CHF i obračunatih kamata prema početno ugovorenoj stopi iznosi 954,25 HRK (kolona 15.1), odnosno 126,65 EUR (prema tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Razlika između obračuna anuiteta koje je banka obračunavala sukladno važećim tečajevima na dan valute i anuiteta obračunatih prema početno ugovorenom tečaju za CHF na dan korištenja kredita za period od 15. travnja 2008. do 3. lipnja 2013. iznosi 18.876,61 HRK (kolona 24.1), odnosno 2.505,36 EUR (prema tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Ukupno više plaćeni anuiteti u periodu od 15. travnja 2008. do 3. lipnja 2013. zbog promjena kamatne stope i promjena tečaja iznosi 19.830,86 HRK (kolona 25.1) odnosno 2.632,01 EUR (prema tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope od strane Banke iznosi 954,25 HRK (kolona 15.1), odnosno 126,65 (prema tečaju konverzije 1EUR = 7,53450 HRK). Razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane Banke iznosi 18.876,61 KN (kolona 24.1) odnosno 2.505,36 EUR (prema tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK).

12. Nalaz i mišljenje vještakinje prihvaćen je u cijelosti jer je dan jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njegova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.

13. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

14. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 216294, sklopljenog 8.4.2008.

15. Radi odluke o tužbenom zahtjevu i utvrđenja osnove i visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 216294, kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamatna stopa, te je li tužitelj platio tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, sud je proveo predmetni postupak.

16. Tako je kao nesporno utvrđeno da su tužiteljica i tuženik 8.4.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 216294, kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 15.684,32, a da je ugovorena redovna kamata 5,90% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Također je utvrđeno da je u međuvremenu uslijed statusnih promjena Volksbank d.d. pripojena Sberbank d.d. te da je Sberbank d.d. uslijed daljnjih statusnih promjena postala Nova hrvatska banka d.d., koja je u konačnici pripojena tuženiku.

17. Nadalje je utvrđeno kako pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

17.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te odlukom broj Revt-575/16 od 03.10.2017., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. -dalje u tekstu: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje u tekstu: ZOO),

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

17.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106 stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

17.3. Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

17.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužiteljici).

17.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

17.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

18. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

18.1. Međutim tuženik je u ovom postupku bio pasivan, pa tako nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valuti kredita. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužiteljica u svom iskazu navodi da je banka imala tipski ugovor, odnosno, ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor je pročitala, ali nije te struke te ju nije baš mogla pratiti. Nije razumjela da bi joj rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumjela da diže kredit u CHF. Nisu ju u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF, a da to čini u odnosu na EUR. Pri tome treba reći da prema stavu ovog suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač, odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da je obavješten o parametrima promjene kamatne stope.

18.2. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača jer je vozilo kupila za osobnu namjenu (radi odlaska na posao). Slijedom navedenog, a budući da na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

18.3. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, isto tako nije obavijestio tužiteljicu koliko bi mogao rasti anuitet zbog promjenjive kamatne stope.

18.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 8.4.2008., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

19. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, navodi se kako tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora, ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem članka 323. stavka 1. ZOO-a, dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

20. Stoga su sva utvrđenja iz citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i na konkretan ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

21. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u dijelu članka 1., 2.,4. i 8. Ugovora o kreditu nepoštene jer su iste sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru, a o njima se nije pojedinačno pregovaralo.

22. S obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene, te ugovorne odredbe su temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetne, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

23. Tužiteljica tužbom traži povrat više plaćenog iznosa tuženiku zbog ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

24. Dakle, budući da su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i redovna kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

25. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

26. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužiteljice po osnovi tečaja u iznosu od 2.505,36 EUR-a, a po osnovi ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi 126,65 EUR, sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a, te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

27. Tužiteljici na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

28. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

29. Tužiteljica je u uspjela u sporu u cijelosti, pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

30. Tužiteljici je priznata naknada troška postupka i to naknada troška za sastav tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.-dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 4.11.2023. i 9.11.2025. (kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka) za svaki u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za sastav podneska od 17.3.2025. kojim dostavlja dokaz o uplati predujma u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife, za zastupanje na ročištima od 4.3.2025. i 10.12.2025. za svako u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, kao i za pristup ročištu za objavu odluke u visini od 50 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, a što ukupno iznosi 575 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 1.437,50 eura. Tužiteljici je priznat trošak za predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, a što ukupno iznosi 1.837,50 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 26. siječnja 2026. pa do isplate, sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točci III. izreke ove presude.

31. Tužiteljica je djelomično odbijena za zatraženi parnični trošak sastava zahtjeva kojim se traži dostava podataka u iznosu od 125,00 eura, budući da isti nije potreban za vođenje ove parnice sukladno članku 155. ZPP-a. Također valja napomenuti kako se prijedlog za dostavu podataka priznaje u situacijama kada on (prijedlog) predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe, a što nije slučaj kod podnošenja tužbe u ovom predmetu (tako u svojoj odluci i Županijski sud u Dubrovniku u predmetu broj Gž-776/2021-2 od 30. studenog 2022.). Također je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka za sastav podneska od 17.2.2025. i 21.2.2025. u iznosu od po 250,00 eura, budući da isti također nisu bili potrebni u ovome postupku sukladno članku 155. ZPP-a. Naime, tužiteljica je dostavila ovome sudu podnesak kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu (i koji trošak joj je ovaj sudu cijelosti i priznao), međutim nakon odgovora na tužbu tuženik je postavio pasivan u ovome postupku, pa stoga i nije bilo razloga slati još dva podneska različita u spis, odnosno ukupno tri podneska nakon što je pristigao odgovor na tužbu, pa je ovaj sud mišljenja kako isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Iako je tužiteljica postavila zahtjev za naknadu troškova sudske pristojbe na tužbu ista je također odbijena sa istom budući da nije niti postavljen iznos koliki ista potražuje, a također valja istaknuti kako tužiteljica sudsku pristojbu na tužbu nije niti platila. Slijedom iznijetog, valjalo je djelomično odbiti tužiteljice za trošak u ukupnom iznosu od 625,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja do isplate, te odlučiti kao pod točkom IV. izreke ove presude.

32. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 26. siječnja 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužiteljice

2. Tuženiku