REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-147/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja AO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužiteljice ČO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oboje zastupanih po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku u Bjelovaru, Strossmayerova 4, protiv I. tuženika AO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. tužene Privredne banke Zagreb d.d. OIB: [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojana Doneskog, Perice Medakovića, Nere Panjkret, Antonia Mihocija i Kristine Burcar Štargl sa sjedištem u [adresa], sa pisarnicom u Bjelovaru, Josipa Jelačića 2, radi utvrđenja i proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 10. prosinca 2025. godine, u prisutnosti II-tužiteljice i punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 26. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji stekli pravo suvlasništva na nekretninama tuženika NO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], upisanim u k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], čkbr. [katastarska čestica], jednokatni stambeni objekt i dvorište na Trgu hrvatskih graničara sa 48čhv, i to tužitelj AO , [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u 4/10 dijela, a tužiteljica ČO , [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u 2/10 dijela, što im je tuženik AO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] dužan priznati i dozvoliti im uknjižbu prava suvlasništva u zemljišnim knjigama temeljem ove presude na navedenim nekretninama, sve u roku od 15 dana.

Utvrđuje se i proglašava da ovrha prema rješenju o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru br. Ovr-2643/2022-2 od 13.12.2022. g. u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru br. Ovr-2643/22 na nekretninama ovršenika NO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ovdje tuženika, upisanim u k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], čkbr. [katastarska čestica], jednokatni stambeni objekt i dvorište na Trgu hrvatskih graničara sa 48čhv, nije dopuštena na suvlasničkom dijelu navedenih nekretnina od 6/10 dijela, tj. na 4/10 predmetnih nekretnina suvlasništva AO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2/10 dijela suvlasništva ČO , [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj].

Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, dužan je tužiteljima naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.053,10 Eura."

II. Tužitelji AO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i ČO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], su dužni solidarno nadoknaditi II-tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB: [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Radnička cesta 50, opravdane parnične troškove u iznosu od 1.000,00 Eura u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev II-tuženika u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 1.000,00 Eura, do zatraženog iznosa od 1.013,27 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 13,27 Eura.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podneskom od 20. veljače 2025. godine, nakon što su kao treće osobe u ovršnom postupku koji se vodi kod ovoga suda pod brojem Ovr-2643/2022, upućene na pokretanje parnice protiv ovršnih stranaka, podnijeli tužbu protiv ovršnih stranaka - tuženika, radi utvrđenja prava suvlasništva na nekretnini koja je predmet ovrhe, ali i radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na toj nekretnini u visini suvlasničkih omjera u pogledu kojih su sebi svojatali pravo vlasništva.

2. U historijatu tužbe su istakli da je u navedenom ovršnom predmetu kod ovoga suda pod brojem Ovr-2643/22, određena ovrha na nekretninama tuženika AO, kao ovršenika, upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica] jednokatni stambeni objekt i dvorište na Trgu hrvatskih graničara sa 48čhv, na prijedlog tuženika Privredne banka Zagreb d.d. Zagreb, kao ovrhovoditelja, te da su tužitelji u navedenom ovršnom postupku podnijeli prigovor, kao treće osobe, iz razloga što smatraju da imaju suvlasnička prava na navedenoj nekretnini i to tužitelj AO po osnovi znatnih ulaganja u predmetne nekretnine, a tužiteljica ČO po osnovi bračne stečevine.

3. Obzirom da su zaključkom od 29.01.2025.g., koji su tužitelji zaprimili 05.02.2025.g., tužitelji povodom podnesenog prigovora, upućeni da u roku 15 dana pokrenu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, obrazlažući svoj vlasnički zahtjev, odnosno zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom na suvlasničkom dijelu nekretnine tuženika od 2/10 dijela, tužiteljica ČO je navela da je u braku sa tuženikom još od 03.03.2001.godine (vezano za tu iznesenu činjenicu nije dostavila neki konkretni materijalni dokaz – opaska suca), do danas, te da su živjeli zajedno još i ranije, pa tužiteljica ČO po tom osnovu, tj. bračne stečevine, ali i na temelju znatnih ulaganja u predmetnu nekretninu, ima suvlasnički dio predmetnih nekretnina u opsegu od 2/10 dijela. Tužiteljica tvdi da je navedena nekretnina, prije sklapanja braka tuženika AO i tužiteljice ČO, bilo zemljište sa temeljima koji su bili posebno vlasništvo tuženika, AO. Ujedno je istakla kako je na tim temeljima, zajedno sa tuženikom AO, za vrijeme braka i zajedničkog života do 2003. godine, izgradila objekt tj. kuću u tri etaže sa krovištem u roh-bau stanju, te tvrdi da je u navedenu nekretninu, između ostalog, uložila svoju ušteđevinu od 69.000,00. - USD, a o čemu tuženik AO, ima neposrednih saznanja.

4. Obrazlažući svoj vlasnički zahtjev, odnosno zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom na suvlasničkom dijelu nekretnine tuženika od 4/10 dijela, tužitelj AO, sin tuženika AO i tužiteljice ČO, naveo je kako živi u toj kući, te da je u kuću koju su tuženik AO i njegova supruga, tužiteljica ČO, doista izgradili u roh-bau stanju sa krovištem, uložio preko 50.000,00 Eura u razdoblju od 2016. godine, do 2020. godine, kako bi se u njoj moglo živjeti, time da je naveo kako je kućni broj tog objekta, 31a, a ne 31.

5. Tužitelj AO je u tužbi konkretizirao što je to učinio i financirao, pa je tako naveo da je svojim sredstvima uredio i opremio kompletnu donju etažu za život, tj. ožbukao sve etaže iznutra, ugradio sve potrebne instalacije (struja, voda, grijanje i dr.), postavio stolariju na sve etaže tj. izveo sve radove i uređenje da se u njoj, donjoj etaži, može normalno živjeti, što je tužitelju ČO i tuženiku AO, poznato, a tuženik AO, kao zemljišno knjižni vlasnik nekretnine je "odredio" da će tužitelju NO, svom sinu stoga prepisati, pripadajući suvlasnički dio.

6. Prema tome, pored tužiteljice i tužitelj AO smatra da mu s osnova znatnih ulaganja u predmetnu kuću, za koja mu je tuženik AO odredio dati suvlasnički dio, pripada određeni suvlasnički dio predmetne nekretnine.

7. Tužiteljica ČO smatra da joj po osnovi bračne stečevine, razmjerno vrijednosti nekretnine kakva je bila prije zajedničkog života nje i tuženika AO i vrijednosti nekretnine koja je nastala nakon toga, tj. za vrijeme zajedničkog života i braka tih stranaka, pripada suvlasnički dio od najmanje 2/10 dijela suvlasništva, što predstavlja pola svih ulaganja po osnovi bračne stečevine. Tužitelj AO, također, smatra da mu obzirom na znatna ulaganja u predmetnu nekretninu pripada suvlasnički dio od najmanje 4/10 dijela suvlasništva , te obzirom da živi u toj kući kbr. 31a, ističe u tom dijelu i prigovor povrede prava na dom, shodno odredbama čl. 8 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, a obzirom da su tužitelji istakli kako tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, nije legitimirana za početni, deklaratorni dio tužbenog zhatjeva, predložili su početnim - deklaratornim zahtjevom podnesenim samo protiv tuženika AO, da se utvrdi njihovo pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini (u opsegu od 2/10 i 4/10 dijelova), a drugim zhatjevom (istaknutim protiv ova tuženika) da se utvrdi i proglasi nedoštenom ovrha na suvlasničkim dijelovima predmetne nekrtnine tuženika, tj. suvlasničkim dijelovima te iste nekretnine tužitelja.

8. U pisanom odgovoru na tužbu I-tuženik AO (koji ima isto ime i prezime, kao njegov sin – tužitelj) je u cijelosti priznao tužbeni zahtjev tužitelja, no II.tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb je osporila tužbeni zahtjev tužitelja, pa nije bilo moguće u ovom slučaju donijeti (iako je odvjetnik tužitelja to predložio) niti djelomičnu presudu na temelju priznanja, barem u odnosu na I-tuženika, obzirom da su tuženici bili u ovom slučaju jedinstveni i nužni suparničari u odnosu na koje je morala biti donesena identična odluka o tužbenom zahtjevu tužitelja koji se odnosio na proglašenje ovrhe nedopuštenom (a odluka o tom zahtjevu je bila direktno ovisna o prvom istaknutom zahtjevu tužitelja), a koji dio tužbenog zhatjeva se odnosio na oba tuženika, vodeći računa o činjenici da sud ne smije i ne može uvažiti nedopuštena raspolaganja između stranaka u smislu čl. 3.st.3. ZPP, ali i da je prethodni deklaratorni zahtjev tužitelja, praktički predstavljao samo prejudicijelni zahtjev, slijedećem koji se odnosio na proglašenje ovrhe nedopuštenom.

9. Obrazlažući zbog čega osporava tužbeni zahtjev tužitelja, II -tuženik je u odgovoru na tužbu istakao kako su tužitelji prilikom podnošenja prigovora u vezi proglašenja ovrhe nedopuštenom (jer predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, ali i stoga što je I-tužitelj svojim ulaganjima u predmetnu nekretninu stekao pravo suvlasništva), propustili sukladno čl. 59. Ovršnog zakona, priložiti isprave kojima bi dokazali postojanje svoga prava, a niti uz podnesenu tužbu nisu dostavili niti jednu ispravu kojom bi potkrijepili svoje navode, niti predlažu odgovarajuće dokaze u tom pravcu, već samo paušalno navode kako su nekretnine stečene za vrijeme braka ulaganjem od strane I-tužiteljice, dok je II-tužitelj svojim sredstvima uredio i opremio kompletnu donju etažu predmetne nekretnine.

10. Tuženik – pravna osoba je ukazao na činjenicu da se predmetna tužba temelji isključivo na činjenici da je I-tuženik, priznao tužbeni zahtjev, navodeći kako je sasvim očekivano od tog tuženika da prizna suvlasništvo tužiteljima na predmetnoj nekretnini jer je njemu u interesu da se opstruira i onemogući provedba ovrhe na predmetnoj nekretnini. Tuženik P.B.Z., d.d. Zagreb, smatra da je opstrukcija navedenog ovršnog postupka osnovna svrha tužitelja i I-tuženika, a da to dokazuje i činjenica kako se tužiteljica, punih 24 godine, otkako traje bračna zajednica sa I-tuženikom, nije uknjižila u zemljišnoj knjizi, kao suvlasnica predemtne nekretnine, već na svoja vlasnička prava upućuje upravo sada, kada je navedena nekretnina, predmet ovrhe.

11. Pored toga, II-tuženik je naveo kako je I-tuženik, kao korisnik kredita i založni dužnik, potpisao Ugovor o hipotekarnom kreditu od 18. kolovoza 2023. godine (ovdje je očito došlo do greške u pisanju godine, sklapanja Ugovora – opaska suca), te je tada jamčio da su predmetne nekretnine u njegovom isključivom vlasništvu, te je dozvolio da ukoliko po dospijeću ne plati tražbinu II-tuženiku, da ovaj može neposredno provesti ovrhu na predmetnoj nekretnini, a što uostalom tuženik pokušava za sada bezuspješno na toj nekretnini još od 2011. godine. Shodno tome, II-tuženik je predložio da se odbije, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica je izveden dokaz uvidom u priloženi ovršni spis Općinskog suda u Bjelovaru broj Ovr-2418/2015, izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 18.10.2025.g. (list 41-43), slabo vidljive ili potpuno nečitljive račune (list 44-56), čitljive račune (list 57-63), te u procjembeni elaborat tržišne vrijednosti nekretnina stalnog sudskog vještaka Juraja Šimeka od mjeseca prosinca 2024. godine, sa fotografijama objekta (list 78-90).

13. Izvedeni su dokazi saslušanjem tužiteljice ČO (list 30-31), kao i AO – mlađeg (list 32-33), tuženika UO – starijeg (list 34-35), te svjedoka KO (list 72-73), DO (list 73), GO (list 74), VO (list 74-75).

14. Na zadnjoj održanoj raspravi odbijeni su svi preostali dokazni prijedlozi stranaka, kao nepotrebni i to kako oni personalni, koji nisu izvedeni, tako i prijedlog u vezi održavanja uviđaja na licu mjesta i izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem na predložene okolnosti. Naime, sud tijekom parnice treba voditi računa da se postupak provede sa što manje troškova u smislu čl. 10. ZPP, pa kako je po uvjerenju suda, nakon već izvedenih dokaza u ovom slučaju ova pravna stvar bila dovoljno raspravljena za donošenje konačne odluke, nepotrebnim je ocijenjeno izvođenje ostalih predloženih dokaza, a izvođenjem istih bi se samo postupak nepotrebno odugovlačio, te bi se na taj način povećali parnični troškovi.

15. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

16. Zahtjev tužitelja nije bio osnovan.

17. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza (uvidom u priloženi spis Ovr-2418/15, navedeni procjembeni elaborat o tržišne vrijednosti nekretnine vješataka Juraja Šimeka, ali i izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu), koji se nalazi u spisu:

- da je Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Podružnica Kutina u svojstvu ovrhovoditelja, još podneskom od 18. srpnja 2011. godine, pokrenula pred Općinskim sudom u Bjelovaru ovrhu, protiv ovršenika AO (tuženika u ovome predmetu), radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 14.778,63 Eura, na nekretnini ovršenika upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica] jednokatni stambeni objekt i dvorište u ulici Trg Hrvatskih graničara sa 48 čhv,

- da je navedeni ovršni postupak između navedene dvije stranke koje su u ovome predmetu tuženici, kod ovoga suda vođen pod brojem Ovrv-2418/2015 (ranije brojevi tog spisa su bili Ovr-1682/2011, Ovr-1817/2012, Pu Ovr-2435/2015), te da je u tom ovršnom predmetu vještak Mario Turković, na zahtjev ovršnog suda, procijenio predmetnu nekretninu (u vrijeme kada stambeni objekt – kuća katnica izgrađena na toj nekretnini nije bila u potpunosti podobna i osposobljena za stanovanje, a što je vidljivo i iz priloženih slika, obzirom da je vještak prilikom uviđaja izvršio fotografiranje lica mjesta), pisanim nalazom i mišljenjem od 08. svibnja 2013. godine (list 82 -105, priloženog ovršnog spisa), sa iznosom od 389.038,88 kuna ili 51.380,65 Eura, od čega je vrijednost zemljišta i komunalnih doprinosa procijenio sa iznosom od 80.047,40 kuna,

- da su u tom postupku u više navrata bili odbijeni prijedlozi ovršenika za odgodom ovrhe, da je rješenjem broj Ovr-1817/2012-71 od 05. prosinca 2014. godine, ovrha bila odgođena na rok od 6 mjeseci, ali i da su bile bezuspješne dvije održane dražbe za prodaju nekretnina, zbog čega je ovrha na navedenoj nekretnini bila obustavljena dana 13. siječnja 2016. godine,

- da je tuženik upisan u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovarau, kao isključivi samovlasnik predmetne, navedene nekretnine iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da je u zemljišnoj knjizi još tijekom 2003. godine, na toj istoj nekretnini bilo uknjiženo pravo zaloga na toj nekretnini tuženika, za iznos do 18.000,00 Eura u korist Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, nakon čega je pored upisane zabilježbe ovrhe temeljem rješenja o ovrsi ovoga suda broj Ovr-1682/2011 od 11. kolovoza 2011. godine, bilo upisano brisanje zabilježbe navedene ovrhe, temeljem rješenja broj Ovr-2418/2015-83 od 13. siječnja 2016. godine,

- da je na istoj navedenoj nekretnini ovršenika bila određena nova zabilježba ovrhe temeljem rješenja o ovrsi ovoga suda broj Ovr-3924/2018 od 03. prosinca 2018. godine, a koja zabilježba ovrhe je brisana iz zemljišne knjige sa navedene nekretnine ovršenika, temeljem rješenja broj Ovr-3924/2018-19 od 16. siječnja 2020. godine,

- da je na istoj navedenoj nekretnini ovršenika bila određena nova zabilježba ovrhe temeljem rješenja o ovrsi ovoga suda broj Ovr-2643/2022-2 od 13. prosinca 2022. godine, koja zabilježba ovrhe nije još brisana u zemljišnoj knjizi, te je ta ovrha i dalje u tijeku,

- da je u navedenom ovršnom predmetu koji je još uvijek u tijeku kod ovoga suda pod brojem Ovr-2643/2022, građevinski vještak ĆO, na zahtjev ovršnog suda, procijenio predmetnu nekretninu tijekom 2024. godine (u vrijeme kada stambeni objekt

– kuća katnica izgrađena na toj nekretnini još uvijek nije bila u potpunosti dovršena, a što je vidljivo i iz priloženih slika vještaka ĆO, obzirom da je vještak prilikom uviđaja izvršio fotografiranje na licu mjesta), pisanim nalazom i mišljenjem od mjeseca prosinca 2024. godine (list 73-90 spisa), sa iznosom od 101.000,00 Eura, od čega je vrijednost građevinskog zemljišta procijenio sa iznosom od 4.325,00 Eura.

18. Ovaj sud je u više navrata bezuspješno pokušavao za potrebe ove parnice pribaviti ovršni spis Ovr-2643/2022 (u prilogu kojeg se nalazio spis Ovr-3924/2018), no to nije bilo moguće s obzirom da se isti nalazio i na dan zaključenja glavne rasprave, kod Županijskog suda u Varaždinu, no ta činjenica da se nije mogao priložiti ovome predmetu navedeni ovršni spis i nije bila bitna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja.

19. Između stranaka ove parnice je bilo sporno jesu li tužitelji izvanknjižni suvlasnici predmetne nekretnine, koja je u zemljišnoj knjizi sada upisana kao isključivo vlasništvo tuženika AO, a koja je ujedno predmetom ovrhe u ovosudnom predmetu broj Ovr-2643/2022, odnosno ukoliko jesu, da li su ispunjeni uvjeti da se udovolji tužbenom zahtjevu oba tužitelja.

20. Odredbom čl. 114.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZV) je propisano da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, time da je stavkom 2., istoga članka ZV, propisano da je pravo vlasništva stečeno kada su ispunjene pretpostavke određene zakonom.

21. Vodeći računa o tome da se pravo vlasništva na temelju pravnog posla na nekretnini stječe tek po upisu uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, na temelju određenog pravnog posla (neovisno o tome radi li se primjerice o darovanju ili kupoprodaji), ukoliko taj sklopljeni pravni posao uopće zadovoljava potrebne posebne uvjete koji se odnose na stjecanje prava vlasništva, ali i činjenicu upisa uknižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi (kako u vezi izdavanja tabularne isprave za upis uknjižbe prava vlasništva, tako i u vezi točne oznake nekretnine u skladu sa njezinim zemljišnoknjižnim podacima u konkretnom ugovoru), a cijeneći okolnost da tuženik i tužitelj AO (obje osobe istoga imene i prezimena, odnosno otac i sin) nisu sačinili nikakav pisani ugovor o darovanju ili o kupoprodaji predmetne nekretnine (to proizlazi iz njihovog stranačkog iskaza), sasvim je jasno da tužitelj AO nije stekao ili nije mogao uopće niti steći, pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini tuženika u utuženom omjeru od 4/10 dijela, na temelju nekakvog pravnog posla.

22. Tvrdnje tužiteljice ČO da je zajedno sa mužem "dopustila sinu" AO (tužitelju), kada je ovaj navršio 18 godina da si uredi donji dio kuće za stanovanje, a što je indirektno potvrdio tužitelj AO, ali direktno i tuženik AO, ne dovode do zaključka da bi bio sklopljen ikakav pravni posao između oca i sina AO u vezi predmetne nekretnine, bilo u vezi darovanja, bilo u vezi kupoprodaje, pa je sasvim izvjesno da tužitelj AO nije stekao i nije mogao steći temeljem pravnog posla pravo suvlasništva. Ukoliko je tužitelj i stekao pravo na posjed kuće na temelju nekakvog usmenog darovanja ili dopuštanja da si uredi donji dio kuće za stanovanje, ta činjenica nije od značaja za osnovanost zahtjeva tužitelja u pogledu vlasničkih pretenzija na predmetnoj nekretnini jer tužitelj ne posjeduje dovoljno dugo tu nekretninu, kao samostalan posjednik, da bi uopće mogao na njoj steći izvanknjižno vlasništvo dosjelošću.

23. Iz u bitnom suglasnih iskaza saslušanih osoba jasno proizlazi da je tek tijekom 2016. godine, tužitelj AO uselio u kuću koja se nalazi na predmetnoj nekretnini (dakle sa cca 20 godina, svog života) i to sam (tek kasnije se oženio, tijekom 2022. godine, pa je s njim nastavila živjeti u toj kući i sadašnja supruga tužitelja, a sada s njima živi i kćerka tužitelja u toj kući), premda je počeo još od 2014. godine, sa navršenih 18 godina svog života, osposobljavati unutrašnjost kuće za stanovan je, te financirati takvo osposobljavanje od povremenih prihoda koje je imao radeći "na crno" automehaničarske poslove, što mu je inače struka, ali i da je ovo useljenje tužitelja u tu kuću, ali i obavljanje poslova u smislu osposobljavanja kuće za stanovanje, bilo uz odobrenje njegovih roditelja.

24. Sud nije utvrdio, niti je mogao utvrditi u ovoj parnici na temelju izvedenih dokaza točan datum useljenja tužitelja AO u kuću u [adresa], koja se nalazi na predmetnoj nekretnini, no kako se radilo o članu obitelji tuženika (sinu tuženika), te imajući u vidu da tuženik nije tu predmetnu nekretninu posebnim pisanim kupoprodajnim ugovorom ili darovnim ugovorom, niti prodao tužitelju, niti mu je istu darovao, ne postoje zakonski uvjeti za utvrđenje da bi tužitelj AO stekao suvlasnički dio na toj nekretnini od 4/10 dijelova, dosjelošću u smislu 159.st.1. i 2. ZV jer tužitelj po uvjerenju suda, iako je bio neposredni posjednik te nekretnine od 2016. godine (ukoliko se i prihvati kao točan taj dio iskaza tužitelja), nije imao niti samostalan posjed na predmetnoj nekretnini (obzirom da je nesporno priznavao pravo vlasništva svog oca na toj nekretnini, kao osobe koja je u skladu sa čl. 30.st.2. ZV., legitimirana da predmetnu nekretninu posjeduje i koristi i koji otac tužitelja, AO je ujedno i bio, kao vlasnik predmetne nekretnine, njezin posredni posjednik), ali nije imao niti potreban rok dugotrajnog i nesmetanog samostalnog posjedovanja na toj nekretnini za stjecanje prava vlasništva dosjeloću u smislu ZV, makar na 4/10 dijela.

25. Uostalom iz činjeničnog obrazloženja tužbe tužitelja, jasno je da tužitelj i ne tvrdi da bi dosjelošću stekao pravo suvlasništva na 4/10 dijela, predmetne nekretnine tuženika, nego si to pravo suvlasništva svojata isključivo stoga što je financirao osposobljavanje kuće za stanovanje, pa smatra da je novčanim ulaganjem, ali i svojim radom, vezanom za osposobljavanje kuće za stanovanje, povećao tržišnu vrijednost kuće, a time i cijele predmetne nekretnine, zbog čega smatra da mu pripada barem

4/10 dijelova predmetne nekretnine tuženika.

26. Ovakva pravna konstrukcija tužitelja na način na koji je obrazložena u historijatu tužbe nije osnovana, a činjenica što je tuženik AO (koji je kako to pravilno naglašava drugi tuženik u ovoj parnici PBZ d.d. Zagreb, osobno zainteresiran da oboje tužitelja uspiju sa svojim predmetnim zahtjevom jer bi se bar na taj način spriječilo da se cijela nekretnina koja je predmet ovrhe ne proda nekoj trećoj osobi i omogućilo da taj sporni suvlasnički dio tužitelja na predmetnoj nekretnini ostane u vlasništvu sina i supruge tuženika AO), priznao tužbeni zahtjev tužitelja, nije uopće od značaja za ovu parnicu, te se ne može na temelju takvog priznanja uopće niti donijeti djelomična presuda na temelju priznanja jer je drugi tuženik PBZ d.d. Zagreb, osporio tužbeni zahtjev u vezi proglašenja ovrhe nedopuštenom, na temelju činjenice da su tužitelji suvlasnici nekretnine koja je predmetom ovrhe. Naime, tužitelj nije sa tuženikom sklopio niti neki pisani ugovor o ulaganju (kojim bi stranke ugovora, ugovorile međusobna prava i obveze, bilo u obvezno pravnom ili stvarnopravnom smislu), a nije sklopljen niti takav pisani ugovor o zajedničkom ulaganju, te tužitelj nije dobio od tuženika AO, nekim pisanim ugovorom na dar 4/10 dijela predmetne nekretnine, niti je taj dio tužitelj naslijedio od svog oca na toj predmetnoj nekretnini.

27. Dakle, tužitelj ŠO nije stekao pravo suvlasništva u opsegu od 4/10 dijelova, na predmetnoj nekretnini tuženika, niti u smislu čl. 119. i čl. 120. ZV, na temelju pravnog posla, niti u smislu čl. 126. st.1. i čl. 127. ZV, odlukom suda ili na temelju Zakona jer nije naslijedio svog oca, niti je temeljem dosjelosti postao izvanknjižni vlasnik nekretnine, a financijskim ulaganjem u osposobljavanje kuće za stanovanje (koja kuće je inače već bila izgrađena i stavljena pod krov) se inače ne stječe pravo vlasništva na nekretnini - zemljištu u tuđem vlasništvu.

28. Naime, na temelju iskaza saslušanih stranaka u ovoj parnici je utvrđeno da je već postojala izgrađena kuća na predmetnoj nakretnini koja je bila stavljena pod krov prije nego li je tužitelj AO tijekom 2014. godine, počeo financirati i rad iti osobno na poboljšanju stambenih uvjeta u toj kući, odnosno osposobljavanju iste za stanovanje, pa je potpuno nebitno po uvjerenju suda u kontekstu ovog predmetnog stvarnopravnog zahtjeva tužitelja, ali i zahtjeva za proglašenje ovhe nedopuštenom, što je sve od prostorija u kući sam tužitelj osposobio za stanovanje i koju novčanu svotu je potrošio za tu svrhu, obzirom da u tim opisanim okolnostima slučaja, tužitelj može imati prema I-tuženiku iz ove parnice, samo imovinskopravni zahtjev (dakle, novčanu tražbinu), no ne i stvarnopravni jer se osposobljavanjem kuće za stanovanje i takvim povećanjem tržišne vrijednosti cijele nekretnine, ne može steći niti pravo vlasništva, niti pravo suvlasništva na toj predmetnoj nekretnini u opisanim okolnostima slučaja.

29. Kada se međusobno usporede nalazi vještaka Turkovića i ĆO, jasno proizlazi da predmetna nekretnina tuženika, sada znatno više vrijedi, nego li je vrijedila kada ju je tijekom 2013. godine (dakle, prije početka ulaganja tužitelja u osposobljavanje kuće za stanovanje), procjenjivao vještak Turković, međutim, ta činjenica bi bila od značaja da se kojim slučajem u ovome predmetu raspravlja o tome koliki je novčani iznos tuženik AO, dužan isplatiti svom sinu istog imena i prezimena, za sve ono što je tužitelj financirao ili uložio u poboljšanje stambenih uvjeta u kući, odnosno prilikom osposobljavanja kuće za stanovanje, a time i prilikom povećanja tržišne vrijednosti te nekretnine.

30. Kako predmet ove parnice nije bilo novčano potraživanje tužitelja, prema tuženiku AO, kako je to već navedeno, potpuno je nebitno i što je sve napravio ili financirao tužitelj u toj kući koja se nalazi u zemljišnoknjižnom u vlasništvu tuženika, koliko je novčani iznos za to utrošio, ali i za koliko je svojim radom i financijskim ulaganjem povećao tržišnu vrijednost te nekretnine, a u tom kontekstu nije bilo nikakave opravdane potrebe da se izvode daljnji personalni dokazi ili uviđaj na licu mjesta, odnosno da se ovaj parnični postupak bespotrebno odugovlači ili da se građevinskim vještačenjem povećavaju parnični troškovi.

31. Stoga je sud odbio kao nepotrebne sve ostale dokazne prijedloge stranaka, koji nisu izvedeni, te je valjalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja AO u cijelosti jer dotični nije stekao i nije mogao steći pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini tuženika, na način na koji taj tužitelj smatra da je stekao barem 4/10 dijela, predmetne nekretnine.

32. Pored toga, valja naglasiti da prigovor tužitelja AO u vezi povrede prava na dom u smislu čl. 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, s obzirom da tužitelj živi sa svojom suprugom i malodobnim djetetom u kući broj 31 a , nije u ovom slučaju niti opravdan, niti osnovan u kontekstu slijedećih činjenica:

- da je predmetna nekretnina u trenutku pokretanja ove parnice bila isključivo zemljišnoknjižno vlasništvo tuženika,

- da je tuženik, kao isključivi zemljišnoknjižni vlasnik, opteretio svoju nekretninu u korist PBZ d.d. Zagreb, još tijekom 2003. godine u vrijeme kada je tužitelj AO bio djete sa 7 godina života, odnosno da je u korist te banke bilo upisano radi osiguranja novčane tražbine banke, spram tuženika, pravo zaloga na predmetnoj nekretnini,

- da je tužena banka (PBZ d.d. Zagreb) postupala, kao vjerovnik tuženika AO, sa povjerenjem u istinitost podataka upisanih u zemljišnoj knjizi i to u vrijeme kada je tužitelj bio malodobno dijete,

- da je tuženik AO u vrijeme kada je trebao realizirati kredit kod navedene banke, jamčio banci da je isključivi vlasnik te nekretnine, a što je uostalom potvrdio i pisanim Ugovorom o hipotekarnom kreditu, na temelju kojeg pravnog posla sklopljenog između tuženika iz ove parnice je bilo i upisano pravo zaloga u zemljišnoj knjizi na nekretnini tuženika AO u korist navedene banke,

- da u sadašnjoj situaciji, koja datira još od pokretanja prve ovrhe protiv tuženika AO, od strane navedene banke, dakle tijekom 2011. godine, pa sve do danas, kada tuženik nije banci vratio kredit, PBZ d.d. Zagreb, kao vjerovnik tuženika AO, bezuspješno pokušava već tijekom dvoznamenkastog broja godina, da se naplati iz imovine tuženika – predmetne nekretnine u vezi duga koji je nastao zbog neotplaćenog kredita koji je tuženik realizirao kod PBZ d.d. Zagreb (a tuženik na sve moguće načine pokušava ovrhu odgoditi ili opstruirati, ne libeći se čak da prizna predmetne tužbene zahtjeve tužitelja s tom svrhom).

33. Dakle, kada je tuženiku trebao novac i kada je za tu svrhu kod PBZ.d.d. Zagreb, pokušao realizirati i ishoditi kredit, tada je tuženiku bilo od interesa da banci prikaže da je isključivi vlasnik predmetne nekretnine jer je kao osiguranje vraćanja kredita, bilo zasnovano založno pravo u korist banke na toj predmetnoj nekretnini tuženika, a sada, kada već cca 15-ak godina, nije vratio banci dug po osnovi navedenog kredita, tuženik pokušava na sve moguće i dopuštene načine odgoditi ili opstruirati ovrhu na svojoj predmetnoj nekretnini.

34. Tužbeni zahtjev tužiteljice, također je bio ne osnovan.

35. Naime, iz u bitnom suglasnog iskaza saslušane tužiteljice ČO i tuženika AO, proizlazi da su njih dvoje u braku od 03. ožujka 2001. godine, ali da su još prije sklapanja braka bili u izvanbračnoj zajednici jer je njihova veza prije sklapanja braka trajala od 1993. godine.

36. Također, iz u bitnom suglasnih iskaza te dvije stranke proizlazi da su stranke zajednički počele financirati gradnju kuće na predmetnoj nekretnini u vrijeme kada je ta nekretnina bila još uvijek u vlasništvu oca ili oba roditelja tuženika AO, ali i u vrijeme kada su se na zemljištu predmetne nekretnine, nalazili samo temelji od kuće (a koja vrijednost samog zemljišta i temelja kuće nije mogla biti niti približno jednaka vrijednosti nekretnine nakon što je na njoj napravljenja kuća do pod krov - na što uostalom jasno upućuje nalaz i mišljenje vještaka Turkovića, iz priloženog ovome predmetu spisa broj Ovr-2418/2015), pa kako je tek kasnije nakon što je kuća na predmetnoj nekretnini, po kazivanju stranaka, bila napravljena do pod krov u razdoblju od 1993. ili 1994. godine, pa sve do 2001. godine, tuženik postao zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine (po kazivanju tužiteljice i tuženika, tek nakon smrti oca tuženika, nasljeđivanjem oca, tijekom 2002. godine), sud smatra da tužiteljica nije dokazala da joj pripada barem dio od 2/10 dijela, koji je zatražila, predmetnom tužbom i svojim zahtjevom, da se utvrdi kao njezino (su)vlasništvo.

37. Starim Obiteljskim zakonom (N.N.br. 116/2003 – u daljnjem tekstu-OBZ/03) je u čl. 248., bilo propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je čl. 249.st.1. tog istog Zakona, bilo propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Također, čl. 253.st.1. istog Zakona je propisivao da je imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, njegova imovina. Napokon, čl. 258. toga Zakona je propisivao da izvanbračna zajednica žene i muškarca koja ispunjava pretpostavke iz članka 3. ovoga Zakona (taj članak govori da se odredbe ovoga Zakona o učincima izvanbračne zajednice, primjenjuju na životnu zajendicu neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje 3 godina ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete) stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o imovinskim odnosima bračnig drugova.

38. Prije tog OBZ/03 je bio na snazi Obiteljski zakon (N.N.br. 162/1998 – u daljnjem tekstu: OBZ/98), koji je potpuno na identičan način regulirao imovinske odnose bračnih drugova u člancima 252., 253., 257., kao što je to bilo regulirano čl. 248.,249. i 253.st.1. OBZ/2003, a prije OBZ/03 je bio na snazi Zakon o braku i porodičnim odnosima (N.N.br. 11/78, 45/89,59/90 – u daljnjem tekstu: ZBPO). ZBPO je u čl. 271., 272., bilo propisano ista kao u čl. 248.,249. OBZ/2003, ali i čl. 252. i 253. OBZ/98.

39. U svakom slučaju, neovisno o tome koji se od navedenih triju Zakona primjenjuje, ali i da li se primjenjuje sada važeći Obiteljski zakon, imovina koju je bračni drug naslijedio je bila njegova posebna imovina, pa u kontekstu tvrdnje tužiteljice i tuženika (što su naveli prilikom saslušanja u svojstvu stranaka u ovoj parnici) o tome da su tužiteljica i tuženik bili u izvanbračnoj vezi u vrijeme izgradnje sporne kuće do pod krov na tada tuđem zemljištu, na predmetnoj nekretnini koja je tada bila u vlasništvu prednika tuženika, a sada je u vlasništvu tuženika i predstavlja njegovu posebnu imovinu, po uvjerenju suda, tužiteljica nije mogla steći pravo (su)vlasništva na predmetnoj nekretnini (bar u omjeru od 2/10 dijela) niti temeljem bračne stečevine, niti na neki drugi način temeljem Zakona.

40. Naime, da su kojim slučajem bračni drugovi (tužiteljica i tuženik), makar u vrijeme kada su bili samo izvanbračni drugovi, kupili za trajanja svoje izvanbračne ili bračne zajednice predmetnu nekretninu, pa da su za trajanja njihove zajednice na tom zemljištu izgradili kuću do pod krov, jasno je da bi tužiteljica po osnovi bračne stečevine, imala pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini.

41. U opisanom predmetnom slučaju po kazivanju tužiteljice i tuženika, su izvanbračni drugovi napravili od temelja kuće (koji temelji su bili na navedenoj predmetnoj nekretnini, koja je sada u zemljišnoknjižnom vlasništvu tuženika), cijelu kuću do pod krov u vrijeme dok je nekretnina bila u vlasništvu prednika tuženika, a nakon smrti prednika tuženika je tuženik naslijedio tu nekretninu od svog oca, premda tužiteljica nije u ovaj spis dostavila povijesni izvadak iz zemljišne knjige da bi se uopće moglo precizno utvrditi tko je točno i kada, prije tuženika, bio vlasnik predmetne nekretnine, a niti je dostavljen materijalni dokaz o datumu sklapanja braka tužiteljice, pa je sud jedino po kazivanju stranaka mogao utvrđivati neke bitne činjenice. Iskaz tužiteljice o tome da je još "tijekom 1991. godine postojao neki dokument – ugovor po kojem je bilo napisano da roditelji ostavljaju svome sinu tu nekretninu", a koji dio iskaza tužiteljice je tuženik potvrdio, kao točan, sud nije mogao uzeti kao točan i dokazan, a time niti kao vjerodostojan jer u vezi te samo iznesene činjenice ne postoji materijalni dokaz.

42. Uostalom materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu, ali i personalnim, odnosno dokazima koje je predložila, tužiteljica nije niti dokazala kada se uopće udala za tuženika, niti kada je točno umro otac tuženika, niti kakav je to točno bio pravni slijed stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, pa vodeći se činjenicama iznesenim u historijatu tužbe, tužiteljica smatra da bi sud trebao usvojiti njezin zahtjev samo na temelju njezine tvrdnje da je na temeljima kuće koji su se nalazili na predmetnoj nekretnini, tužiteljica sa tuženikom financirala gradnju kuće do pod krov u vrijeme kada su te dvije osobe živjele izvanbračno (tužiteljica je čak u tužbi navela da je i "za trajanja braka", ali i zajedničkog života napravila kuću u tri etaže do 2003. godine, do pod krov, međutim prilikom saslušanja je ipak navela da se udala tijekom 2001. godine, te da je do 2001. godine, trajala gradnja kuće do pod krov, pa je tvrdnja iz tužbe o tome da je kuća napravljena "za trajanja braka do 2003. godine", ostala samo nedokazana tvrdnja).

43. Izvedeni dokazi u ovoj parnici, bez obzira što je sud odbio izvesti dokaze saslušanjem drugih predloženih svjedoka "na predložene okolnosti" ili uviđaj na licu mjesta uz građevinsko vještačenje, ne daju dovoljno temelja da se usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice jer tužiteljica tužbu nije niti utemeljla na činjenici da bi građenjem na tuđem zemljištu po osnovi bračne stečevine stekla pravo suvlasništva u vrijeme kada je predmetna nekretnina bila vlasništvu oca ili i oca i majke tuženika (navodeći pri tome da je ovlaštenik prava vlasništva u to vrijeme, dao suglasnost njoj i tuženiku za građenje), a čak nije dostavila niti povijesni izvadak iz zemljišne knjige , radi utvrđenja tko je to bio vlasnik predmetne nekretnine u razdoblju od 1993. godine, pa nadalje.

44. Tužiteljica je tužbu utemeljila na tvrdnji da je kuća napravljena do pod krov (računajući od temelja kuće koji su bili na zemljištu kada je sa tuženikom stupila u izvanbračnu ili bračnu zajednicu) u vrijeme kada je predmetna nekretnina bila u vlasništvu tuženika AO i predstavljala njegovu posebnu imovinu, a prilikom saslušanja je navela nešto sasvim suprotno, da je opisano građenje kuće do pod krov izvršeno u vrijeme dok je vlasnik nekretnine bio prednik tuženika (kako nije dostavljen povijesni izvadak iz zemljišne knjige, nije se niti moglo utvrditi tko je to točno bio vlasnik nekretnine od 1993. godine, pa na ovamo, te kada je točno tuženik postao zk. vlasnik predmetne nekretnine), pa u tim opisanim okonostima slučaja, kada se na temelju dokaza predloženih po tužiteljici nije moglo utvrditi niti tko je zapravo bio vlasnik predmetne nekretnine do 2001. godine (kada je po kazivanju tužiteljice i tuženika, ta nekretnina napravljena do pod krov, mada u tužbi tužitelji tvrde da je to bilo do 2003. godine – opaska suca), po pravilu o teretu dokazivanja nije bilo moguće niti usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

45. Naime, sud ne može pogodovati tužiteljici u opisanim okolnostima slučaja jer da bi se građenjem na tuđem zemljištu moglo steći pravo vlasništva ili suvlasništva, potrebno je da su za to bili ispunjeni zakonski uvjeti, a kako se u ovom slučaju, zbog nedostatka materijalnih dokaza o tome, nije moglo na potpuno nedvojben način niti utvrditi tko je bio zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine u razdoblju od 1993. godine, do 2001. godine (o tome su iznesene navedene različite činjenice u historijatu tužbe i u iskazu tužiteljice), bilo je nemoguće izvoditi zaključak o tome je li tužiteljica stekla po osnovi bračne stečevine, bilo kakav suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini jer se sud ne može baviti spekulacijama.

46. Tvrdnje tužiteljice o tome koliku je ušteđevinu uložila u gradnju kuće do pod krov su nebitne u kontekstu njezinog predmetnog stvarnopravnog zahtjeva, a jasno je da ne može uspjeti niti sa svojim zahtevom u vezi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ukoliko nije uspjela sa svojim stvarnopravnim zahtjevom, istaknutim u odnosu na tuženika AO.

47. Ovdje valja ponovo naglasiti, da bez obzira što taj stvarnopravni zahtjev tužiteljice nije bio istaknut protiv PBZ d.d. Zagreb, sud ne može i ne smije uvažiti nedopuštena raspolaganja stranaka u smislu čl. 3.st.3. ZPP, pa tako niti tuženikovo priznanje u ovom postupku nedokazanog zahtjeva tužiteljice, kojim priznanjem bi se tuženik u svojstvu ovršenika iz predemta broj Ovr-2643/2022, drage volje oslobodio ovrhe ili ju pokušao bojkotirati na ovaj ili onaj način, samo da se ne proda nekretnina koja je predmet ovrhe.

48. Postupanje tuženika prema PBZ d.d., Zagreb sa "figom u džepu" se jasno ogleda u tvrdnjama tuženika u vrijeme kada mu je kod banke (PBZ d.d.) trebao kredit, da je predmetna nekretnina samo njegovo, isključivo vlasništvo, a sada, kada kredit nije vratio i kada je banka na predmetnoj nekretnini, na kojoj je uostalom uz odobrenje tuženika, proveden upis uknjižbe prava zaloga u korist PBZ d.d. Zag reb, radi osiguranja novčane tražbine u vezi koje je tuženik realizirao kredit, pokušala namiriti svoju tražbinu prema tuženiku još od 2011. godine, tuženik pokušava na sve moguće načine opstruirati taj ovršni postupak i silnim prijedlozima za odgodu ovrhe, pa i ovim priznanjem tužbenih zahtjeva tužitelja, osnovanost kojih nije niti dokazana, niti proizlazi iz izvedenih dokaza. Nejasno je ukoliko je tužiteljica doista stekla izvanknjižno pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem bračne stečevine još u vrijeme kada je sufinancirala izgradnju kuće do pod krov, zbog čega joj to I-tuženik nije još ranije priznao ili zbog čega joj to nisu priznali prednici I-tuženika (ukoliko je to bilo nesporno između roditelja I-tuženika i tužiteljice, odnosno I-tuženika) koji su tada bili zemljišnoknjižni vlasnici predmetne nekretnine, odnosno zbog čega i tijekom ran ijih ovršnih postupaka na toj istoj nekretnini, nije isticala takav prigovor u svojstvu treće osobe.

49. Kako su postojali posebni zakonski uvjeti za stjecanje nekretnine građenjem na tuđem zemljištu u vrijeme Općeg građanskog zakonika, a također i za vrijeme važenja ZV, te cijeneći okolnost da zbog nedostataka određenih materijalnih dokaza u ovome predmetu, ali i nedostatka iznošenja bitnih činjenica od strane tužiteljice u fazi prethodnog postupka (o tome na koji je način bila dana suglasnost za gradnju i od strane koga to točno – valja ponoviti da je tužiteljica u historijatu tužbe iznijela neistinitu činjenicu da je kuća građena do pod krov na zemljištu koje je u vrijeme gradnje te kuće već bilo u vlasništvu tuženika), sud nije mogao točno utvrditi niti tko je bio zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine u vrijeme građenja kuće do pod krov, a u tužbi tužitelja su bile iznesene neke činjenice o kojima je na sasvim drugačiji način kazivala tužiteljica u svojstvu stranke, po pravilima o teretu dokazivanja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice jer dotična nije dokazala da postoje zakonski uvjeti da ju se utvrdi suvlasnicom na predmetnoj nekretnini, a analogno tome da se bar djelomično proglasi navedena ovrha nedopuštenom. U kontekstu ovih utvrđenja, bilo je jasno da je bilo potpuno nepotrebno izvoditi bilo kakve daljnje predložene dokaze po tužiteljima u smislu održavanja uviđaja na licu mjesta i građevinskog vještačenja, ali i saslušanja drugih svjedoka koji nisu bili saslušani.

50. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP jer su tužitelji izgubili ovu parnicu i stoga su dužni II-tuženiku nadoknaditi sve opravdane parnične troškove koje je taj tuženik imao u ovome postupku.

51. Parnični trošak II-tuženika je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, a na temelju troškovnika odvjetnice II-tuženika, konstatiranom na zapisniku sa zadnje rasprave, primjenom važeće Odvjetničke tarife.

52. Shodno tome, II-tuženiku je za sastav odgovora na tužbu (podnesak od 28. ožujka 2025. g.), priznat iznos od 200,00 Eura, a za zastupanje na ročištima održanim dana 12. lipnja, 15. listopada i 10. prosinca 2025. godine, po punomoćniku u osobi odvjetnika ili odvjetnice, priznat iznos od 600,00 Eura ukupno ili 200,00 Eura za svako zastupanje.

53. Na ove opravdane parnične troškove u ukupnom iznosu od 800,00 Eura, II- tuženiku je priznat iznos od 200,00 Eura u vezi poreza na dodanu vrijednost, pa su tužitelji, kao solidarni dužnici u ovom slučaju, obvezani II-tuženiku solidarno nadoknaditi taj opravdani parnični trošak.

54. Kako je II-tuženik uspio u ovome predmetu, nije dužan platiti sudsku pristojbu za odgovor na tužbu, pa mu taj nepostojeći trošak tužitelji nisu niti dužni nadoknaditi. Stoga je taj dio zahtjeva II-tuženika, odbijen kao neosnovan.

U Bjelovaru, 26. siječnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 27. siječnja 2026. godine, a putem ovoga suda.