Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51 000 Rijeka

Poslovni broj: P-624/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po nacrtu sudskog savjetnika Gorana Maršića, po sucu toga suda Damiru Vinketi, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćnici VO. dipl.iur. zaposlenici tužitelja, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 01. prosinca 2025. temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a) po objavi 26. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.365,14 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe do isplate, u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, te iznos od 560,27 eura sa zateznim kamatama koje teku od 05. veljače 2025. do isplate u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, te naknadi mu troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak ovog postupka u visini od 1.391,50 EUR (tisuću tristo devedeset jedan euro i pedeset centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 23. travnja 2024. podnio tužbu u kojoj navodi kako je rješenjem tužitelja, br. 209548 od 14. prosinca 2016 osiguraniku tužitelja, ĆO, određena isplata invalidske mirovine počevši od 30. kolovoza 2016., a to osnovom ranije priznatog prava na invalidsku mirovinu bez datuma početka isplate i određenog iznosa mirovine, rješenjima od 14. srpnja 2016. i 13. prosinca 2016., sve zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti uzrokovane ozljedom izvan rada 100% koja je posljedica prometne nesreće od **.**.2010. ĆO stradao je kao suvozač u prometnoj nezgodi 13. veljače 2010. koju je skrivio ŽO, upravljajući vozilom reg. oznaka [registarska oznaka], osigurano kod tuženika po polici br. [broj police], a isti je pravomoćno osuđen za izazivanje prometne nesreće presudom Općinskog suda u Rijeci posl.br. K-248/10 od 27. lipnja 2011. U postupku koji je osiguranik tužitelja vodio protiv tuženika pri Općinskom sudu u Rijeci posl.br. P-428/15 pravomoćno je utvrđena suodgovornost tužiteljeva osiguranika u omjeru 30%. U postupku koji je tužitelj vodio protiv tuženika za ranije razdoblje isplate invalidske mirovine za razdoblje od 30. kolovoza 2016. do 28. veljače 2019., pravomoćno je tužitelju dosuđena naknada štete presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-3379/2020 od 10. studenog 2020., no ista je ukinuta, te je u ponovljenom postupku posl.br. P-127/2023 donesena presuda od 04. prosinca 2023. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj je nastavio sa isplatama mirovine i smatra kako je u konkretnom slučaju potrebno primijeniti odredbe ZOMO-a a ne ZOOP-a, te je tako za razdoblje od 01. ožujka 2021. do 31. ožujka 2024. ukupno isplaćen iznos od 6.235,92 EUR invalidske mirovine, koji iznos se za 30% umanjuje u odnosu na utvrđenu suodgovornost tužiteljeva osiguranika te stoga iznosi 4.365,14 EUR koji iznos tužitelj ovim postupkom potražuje. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na način da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.365,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako nije sporno da se 13. veljače 2010. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznaka [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao sa tuženikom sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu prema trećim osobama. Osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor prekluzije, odnosno zastare prava tužitelja na naknadu cjelokupnog utuženog iznosa. Najstarija neispunjena tražbina nastala je u mjesecu kolovozu 2016. iz čega je razvidno kako je tužitelju nastupila zastara prava, odnosno prekluzija, te je isti izgubio pravo zahtijevati buduća povremena davanja obzirom je od njezina dospijeća do postavljanja zahtjeva, odnosno tužbe u ovom postupku, proteklo više od 8 godina. Naime, kako je predmetna obveza tužitelja na isplatu obiteljske mirovine utvrđena rješenjem tužitelja te kako je tužitelj zavod koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja to se u konkretnom slučaju o obvezi tuženika treba odlučivati primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a obzirom je isti bio na snazi u vrijeme donošenja prethodno navedenog rješenja tužitelja. Prema tome, mjerodavno pravo koje treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari su prije svega odredbe ZOOP/05, i to članak 27., kao izričita odredba o pravu na naknadu štete i opsegu naknade štete, zavodima zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja da traže naknadu štete izravno od osiguratelja automobilske odgovornosti čiji je osiguranik prouzročio štetu. Potraživanje tužitelja predstavlja običnu štetu ili damnum emergens koju je prouzročio (građanskim deliktom) osiguranik tuženika odnosno vlasnik vozila koji je u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama, a što potvrđuje rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., kao i presuda Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. Obzirom na prethodno navedeno, jasno je kako je u cijelosti osnovan tuženikov prigovor da se osnovanost i visina tužiteljevog potraživanja mogu utvrđivati samo i isključivo temeljem ZOOP-a i to odredbe čl. 27. st. 3.

3. Pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje je da od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ako postoji razlika između mirovine utvrđene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini te razlike. Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj da je osiguranik tužitelja umirovljen zbog povrede na radu. U tom smislu da bi šteta postojala, a imajući na umu citiranu odredbu čl. 27. st. 3. ZOOP-a, bilo bi potrebno da je mirovina koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku veća od one koja bi joj bila isplaćivana da je umirovljen zbog povrede na radu, a budući tužitelj ne plaća veću mirovinu od mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu to je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Vrhovni sud RH ujednačio je svoje pravno stajalište oko primjene ZOOP- a. Tuženik ističe kako obračun stvarne isplate dostavljen uz tužbu, nije učinjen sukladno prethodno navedenoj odredbi čl. 27. ZOOP-a, zbog čega isti ne predstavlja pravno relevantan dokaz za odlučivanje o tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u ovoj pravnoj stvari, te tuženik isti osporava i ne prihvaća, a u svakom slučaju osporava aktivnu legitimaciju jer tužitelj nije dostavio dokaze da je doista i isplatio svom osiguraniku mirovinu koju potražuje na ime naknade štete u ovoj pravnoj stvari, pa zbog tog razloga predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Konačno predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

4. Podneskom od 06. veljače 2025. tužitelj je preinačio tužbu na način da je tužbeni zahtjev povisio do iznosa od 4.925,41 EUR. Postavljanjem tužbenog zahtjeva podneskom od 06. veljače 2025. tužitelj je izvršio preinaku tužbe, a koja preinaka je dopuštena sukladno odredbi čl. 190. ZPP-a budući je izvršena do zaključenja prethodnog postupka.

5. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaze uvidom u rješenje tužitelja KLASA: 141-2/2016-1, URBROJ: 341-14-05/3- 2016/27526 od 14. prosinca 2016. (list 4-5 spisa), rješenje tužitelja KLASA: 140- 2/2015-01, URBROJ: 341-14-05/3-2015/32170 od 14. srpnja 2016. (list 6-7 spisa), rješenje tužitelja KLASA: 140-2/2016-01, URBROJ: 341-14-05/3-2016/27527 od 13. prosinca 2016. (list 8-9 spisa), izračun mirovine (list 10 spisa), presudu Općinskog suda u Rijeci posl.br. K-248/10 od 13. srpnja 2020. (list 22-32 spisa), podatke o isplatama invalidske mirovine (list 55-70 spisa), te je izvršen uvid u ostatak dokumentacije koja prileži spisu.

6. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U ovom postupku je nesporno da se 13. veljače 2010. dogodila prometna nezgoda u kojoj je vozač vozila reg. oznaka [registarska oznaka] ŽO, osiguranog policom kod tuženika, udario u vozilo u kojem se nalazio osiguranik tužitelja ĆO. Također nije sporno da je temeljem rješenja od 14. srpnja 2016, KLASA: 140- 2/2015-01, URBROJ: 341-14-05/3-2015/32170 ĆO priznato pravo na invalidsku mirovinu od 03. ožujka 2016. a kod kojega je zbog ozljede izvan rada 100% nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti, dok je rješenjem od 14. prosinca 2016.

KLASA: 141-2/2016-1, URBROJ: 341-14-05/3-2016/27526 invalidska mirovina određena od 30. kolovoza 2016. Nije sporna suodgovornost osiguranika tužitelja u omjeru od 30%.

8. Obzirom stranke nisu osporavale nastanak prometne nezgode, kao i omjer odgovornosti osiguranika tužitelja, te imajući u vidu sve navode stranaka, to je sporna primjena zakonskih odredaba na konkretan slučaj, a nastavno i obveza tuženika na isplatu, kao što je sporna aktivna legitimacija tužitelja i nastup zastare.

9. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve pročitane isprave, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim provedenim materijalnim dokazima.

10. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl.oec. Marinu Rameši, a koji nalaz ovaj sud ocjenjuje kao objektivan i rađen sukladno pravilima struke i vještina, a budući je vještak detaljno i obrazloženo iznio razloge svoga konačnog mišljenja. Iz provedenog vještačenja proizlazi kako bi u razdoblju od 01. ožujka 2021. do 31. ožujka 2024. iznos mirovine koji bi bio obračunat i isplaćen da je u konkretnom slučaju djelomični gubitak radne sposobnosti bio uzrokom odlaska u invalidksku mirovinu, te da je isti bio posljedica ozljede na radu, iznos obračunate i isplaćene mirovine bio 4.385,28 EUR veći nego što je stvarno obračunat i isplaćen u istom razdoblju. Na tako izrađeni nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, odnosno nisu prigovarale matematičkom izračunu vještaka, pa stoga ovaj sud nije pozivao vještaka radi davanja usmenog očitovanja.

11. Sukladno čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP-a) društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Isto tako st. 3. ZOOP-a propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Prometna nezgoda dogodila se na način da je osiguranik tuženika ŽO udario svojim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka], u vozilo u kojem se nalazio osiguranik tužitelja ĆO, pri čemu je utvrđena suodgovornost osiguranika tužitelja u nastanku prometne nezgode u omjeru od 30%. Tužitelj navodi kako se na konkretan slučaj imaju primijeniti odredbe ZOMO-a ističući kako je njegov obvezno pravni zahtjev naknade štete nastao puno kasnije od samog štetnog događaja i to u trenutku umanjenja tuženikove imovine sukcesivno i za pojedine iznose izvršenih isplata mirovine oštećenom osiguraniku tuženika. Ovakav navod tužitelja nije osnovan. Naime, tužitelj pogrešno smatra kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne Novine“ br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, dalje: ZOMO-a) odnosno čl. 161. st. 2. toč. 1. kojim je propisano da naknada stvarne štete, koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ZOMO-a, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.

13. Stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe ZOOP-a. S tim u vezi potrebno je naglasiti kako se ZOOP ima smatrati kao lex specialis u odnosu na ZOMO jer ZOMO generalno uređuje pitanje prava zahtijevati naknadu štete za davanja isplaćena temeljem priznatog prava na invalidsku mirovinu, međutim sukladno čl. 1. ZOOP-a isti se odnosi, na obvezna osiguranja u prometu što znači da se konkretnije bavi pitanjima u slučajevima nastanka prometne nezgode. Tužitelj potražuje iznos isplaćene invalidske mirovine upravo iz razloga nastanka prometne nezgode u odnosu na osiguranika tužitelja, a u odnosu na koju prometnu nezgodu imaju biti pravilno primijenjene zakonske odredbe ZOOP-a, a što ujedno proizlazi iz ustaljene sudske prakse, kako županijskih sudova tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U tom pogledu upire se na shvaćanje sudske prakse kako je obveza tuženika regulirana ZOOP-om a temeljem kojega zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti prema trećim osobama, pa stoga tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP- om. Sukladno čl. 8. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, iz čega je razvidno da obveza tuženika proizlazi isključivo iz odredaba ZOOP-a odnosno zaključenog ugovora o osiguranju.

14. Sukladno čl. 27. st. 1. i 2. ZOOP-a tužitelj ima pravo zahtijevati samo naknadu stvarne štete koja je nastala i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, što znači da je potrebno da se takva razlika i utvrdi u ovom postupku. Obzirom na navedeno to je provedeno financijsko vještačenje a iz kojeg je utvrđeno kako je tužitelj isplatio iznos od 4.385,28 EUR manje nego što bi isplatio da je djelomični gubitak radne sposobnosti bio uzrokom odlaska u invalidsku mirovinu, te da je isti bio posljedica ozljede na radu.

15. Tuženik je sporio aktivnu legitimaciju tužitelja odnosno da bi isti vršio isplate osiguraniku tužitelja. Ovakav prigovor tuženika ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, tužitelj je u spis dostavio doznake kao i obračune isplaćenih sredstava na teret tužitelja, iz čega je razvidno da su takva plaćanja i izvršena, odnosno da je tužitelj isplaćivao iznose invalidske mirovine svom osiguraniku, a što ujedno proizlazi iz provedenog financijskog vještačenja. Sukladno čl. 230. st. 1. ZPP-a propisano je da isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu predstavlja javnu ispravu te dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Iz prethodno navedenih zakonskih odredbi to je razvidno kako je tužitelj pružio odgovarajuće dokaze (javne isprave) iz kojih je vidljivo kako je vršio predmetne isplate a koje potražuje u ovom postupku, a koje tuženik svojim navodima nije ni na koji način doveo u sumnju. Na tuženiku je da dokaže da tužitelj nije vršio navedene isplate, a obzirom isti to nije učinio, to se prigovor promašene aktivne legitimacije smatra u potpunosti neosnovanim.

16. Zaključno je stav ovoga suda kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti ZOOP kao lex specialis iz kojih odredaba proizlazi da tužbeni zahtjev nije osnovan imajući u vidu da je iznos kojeg je tužitelj isplatio s osnove invalidske mirovine uzrokovane ozljedom izvan rada manji nego što bi isplatio da da je postojala ozljeda na radi, pa je tako primjenom čl. 27. ZOOP-a trebalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

17. U odnosu na tuženikov prigovor zastare ističe se kako se na konkretan slučaj ima primijeniti zastarni rok od 5 godina, dok tužitelj potražuje isplate za razdoblje od 01. ožujka 2021. do 31. ožujka 2024., a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 23. travnja 2024. odnosno unutar zakonskog roka, slijedom čega ovaj sud takav prigovor smatra neosnovanim.

18. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tužiteljici priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne Novine“ br. 118/18, daje: ZSP-a) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika („Narodne Novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa).

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak parničnog postupka tuženika odnosi se na zastupanje po punomoćnicima, čiji je trošak sukladan Tarifi, uvećan za iznos PDV-a. Glede troškova tuženika u odnosu na radnje njegovog punomoćnika, ono se odnosi na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav podneska od 28. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za pristup 2 ročišta u ukupnom iznosu od 400,00 EUR (27. ožujka 2025. i 01. prosinca 2025. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zajedno sa pripadajućim PDV-om u ukupnom iznosu od 200,00 EUR, kao i trošak vještačenja u iznosu od 391,50 EUR.

20. Budući je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen to je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a isti tuženiku u obvezi isplatiti parnični trošak u visini od 1.391,50 EUR, pa je stoga odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

21. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 57/22, 88/22, dalje: ZOUE) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 85/22) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro.

22. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22) i čl. 151. st. 3. ZPP-a pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tužitelj u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.

23. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.

U Rijeci, 26. siječnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.

DNA:

- tužitelj

- pun. tuženika

- računovodstvo

Nacrt odluke izradio sudski savjetnik:

Goran Maršić

 Nalaže se računovodstvu izvršiti tuženiku povrat uplaćenog a neiskorištenog dijela predujma