Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-134/2024-2

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Tajani Polić, u pravnoj stvari tužitelja A1 Hrvatska d.o.o., Zagreb, Vrtni put 1, OIB: 29524210204, koga zastupa punomoćnik Martin Garašić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj Povrv-151/2021 od 15. prosinca 2023., 26. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj Povrv-151/2021 od 15. prosinca 2023.

2. Tužitelju se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom je suda prvog stupnja u toč. I. izreke ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić od 25. svibnja 2021. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 467,28 eur/3.520,71 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako su oni specificirani u toj točki izreke, dok je u preostalom dijelu tražbine rješenjem utvrđeno povlačenje tužbe za iznos od 281,44 eur/2.120,55 kn. U točki je II. izreke presude tužitelj odbijen sa zahtjevom radi naknade troškova postupka.

2. Protiv te presude žali se tužitelj pozivajući se na žalbene razloge ostvarene apsolutno bitne i relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda preinači, a podredno ukine i vrati na ponovan postupak.

3. Tuženica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi naknade štete zbog prijevremenog raskida dvaju Ugovora o zasnivanju pretplatničkog odnosa. Sud je prvog stupnja utvrdio da je do raskida Ugovora došlo krivnjom tuženice zbog neispunjenja obveze (neplaćanja) zbog čega je tužitelj poduzeo privremeno isključenje iz mreže odnosno obustavio uslugu. Utvrdio je da je tuženica ostvarila popust na dva mobilna uređaja i to u iznosima od 1.150,00 kn i 670,00 kn jer da je za svaki uređaj određena cijena od 360,00 kn, te da je nesporno poduzela plaćanja po Ugovorima u tri navrata u različitim visinama i to po 586,00 kn, 500,00 kn i 1.000,00 kn. Navedene je uplate tužitelj priznao, nije isticao postojanje dugovanja po osnovi isporučenih i dospjelih mjesečnih obveza, već zahtjev postavlja po osnovi izmakle dobiti zbog prijevremenog raskida ugovornog odnosa pozivajući se na odredbu čl. 14. 2. Općih uvjeta poslovanja od 1. listopada 2018.

6. Razmatrajući priloženu dokumentaciju u spisu, sud je prvog stupnja u primjeni odredbi 49. st. 1. i 2. , čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. i 110/15.- dalje ZZP) utvrdio kako se o ugovornoj odredbi vezanoj za naknadu štete zbog prijevremenog raskida ugovora i odredbi o pravu tužitelja na naplatu usluge za vrijeme privremenog isključenja i ograničenja usluge, između stranaka nisu vodili pojedinačni pregovori, tim više što je odredbe unaprijed formulirao tužitelj kao trgovac. Time tuženica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj predmetnih odredbi zbog čega su iste protivne načelu svjesnosti i poštenja čime je uzrokovana znatna neravnoteža u ugovornom odnosu stranaka na štetu tuženice koja je k tome vršila plaćanja po utuženoj osnovi i prema utvrđenju suda ne samo podmirila, nego i preplatila cijenu mobilnih uređaja koje je dobila uz popust. Prema odredbi čl. 55. st. 1. ZZP ugovorne odredbe o kojima se nije pregovaralo ništetne su iz kojih razloga sud odbija tužbeni zahtjev.

7. Tužitelj u žalbi pobija pravilnost utvrđenja suda o ništetnosti ugovornih odredbi smatrajući ih paušalnima u ocjeni da bi tužitelj potraživao naknadu za uslugu koju ne bi pružio. Smatra da mu odredbe Općih uvjeta koje su zasnovane na Zakonu o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ br. 73/08., 90/11., 133/12., 80/13., 71/14. i 72/17.- dalje ZEK), točnije odredbi čl. 41. st. 3. toga Zakona daju pravo na isplatu ugovorene naknade štete zbog čega je isključno ispitivanje njihove nepoštenosti prema odredbi čl. 296. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO).

8. Ovaj se predmet vodi po pravilima postupka u sporovima male vrijednosti čime osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja predstavlja nedopušten žalbeni razlog jer je tako propisano odredbom čl. 467. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP). Utoliko su žalbeni navodi o pogrešnim zaključcima suda prvog stupnja vezanim za ništetnost ugovornih odredbi izvan razmatranja u ovom žalbenom postupku.

9. U sporovima se male vrijednosti presuda može pobijati zbog većine apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP). U tom pravcu tužitelj tvrdi kako presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, posebno o onima vezanim za pogodnosti koje je tuženica ostvarila što da je bilo od utjecaja na pravilnost zaključka suda o nepravičnoj ugovornoj odredbi. K tome da sud prvog stupnja proturječno ispravama u spisu utvrđuje kako tužitelj nije pravovremeno dostavio dokaze o osnovama po kojima potražuje utuženu isplatu, čime da se ni u ovom dijelu presuda ne može ispitati.

10. Protivno navedenom, sud je prvog stupnja utvrdio da je tuženica ostvarila popust na mobilni uređaj čime presuda sadrži razloge o toj odlučnoj činjenici koju je sud prvog stupnja uzeo u obzir prilikom donošenja ocijene o izostanku pregovora stranaka protivno načelu savjesnosti i poštenja. Što se tiče tvrdnje o nepravilnim zaključcima vezanim za dostavu dokumentacije, valja odgovoriti da je unatoč takvoj tvrdnji sud prvog stupnja istovremeno analizirao navedene dokaze iz kojih je utvrdio da sve kada bi tužitelj bio u pravu da je tuženica imala popust na uređaj, kako i dalje stoji utvrđenje da je i u toj situaciji platila i preplatila ugovorene pogodnosti. Utoliko nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ni jedna druga na koje ovaj sud prema odredbama čl. 467. st. 1. u svezi sa čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti pa je presudu kao razumljivu i neproturječnu moguće ispitati. Tužitelj se još poziva na ostvarenu relativno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 288. st. 2. ZPP, međutim presuda se u sporovima male vrijednosti ne smije pobijati zbog ovih povreda (čl. 467. st. 1. ZPP).

11. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja pravilno primijenio citirane zakonske odredbe ZZP kada je odbio tužbeni zahtjev. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 296. st. 3 ZOO smatrajući da prema st. 1. iste zakonske odredbe nema mjesta ispitivanju ništetnosti odredbe čl. 14.2. Općih uvjeta budući je njezin sadržaj preuzet iz važećih propisa, ovdje konkretno iz čl. 41. st. 5. ZEK.

12. Odredbom je čl. 41. st. 5. ZEK propisano:

„ Pretplatnik ima pravo na raskid pretplatničkog ugovora u bilo kojem trenutku. Pretplatničkim ugovorom može se utvrditi da, ako pretplatnik raskine ugovor ili je ugovor raskinut krivnjom pretplatnika prije isteka razdoblja obveznog trajanja ugovora, pretplatnik mora platiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario ako je plaćanje te naknade povoljnije za pretplatnika, osim u slučaju iz članka 42. stavka 7. ovoga Zakona“.

13. Dakle, citirana zakonska odredba ne propisuje obvezu pretplatnika na plaćanje naknade za prijevremeni raskid ugovora, osim ako takva obveza nije predviđena ugovorom između stranaka, u ovom slučaju odredbama Općih uvjeta tužitelja koje čine sastavi dio Ugovora. Dakle, odredba čl. 41. st. 5. ZEK daje ugovornim stranama na izbor hoće li ugovoriti naknadu za prijevremeni raskid, te ukoliko ugovore tada propisuje da ju je dužnik dužan platiti. To dovodi do zaključka kako je navedenu odredbu poput svih drugih, moguće i dopušteno ispitivati s aspekta ništetnosti u smislu odredbe čl. 296. st. 1. ZOO jer je utvrđeno kako se o navedenoj dispozitivnoj odredbi čl. 41. st. 5. ZEK nije pregovaralo da bi u primjenu došla odredba čl. 296. st. 3. ZOO.

14. Pozivanje na odluke županijskih sudova donesenih tijekom 2015-2017. nije od utjecaja jer se radi o starijoj sudskoj praksi koje odudara od naknadno ustaljene sudske prakse na kojoj i jeste zasnova prvostupanjska odluka. Odluka Rev- 303/11 odnosi se na drugu pravnu situaciju.

15. Na kraju je za reći, kako propust dužnika da provede postupak prema odredbi čl. 9. Općih uvjeta tužitelja u smislu podnošenja prigovora na izdane račune, ne odriče tom dužniku pravo na osporavanje obveze, niti sudu da propituje ima li u potrošačkom ugovornom odnosu stranaka povrede načela savjesnosti i poštenja. Naprotiv sud tako postupa po službenoj dužnosti, pa kada se radi o ugovoru koji je sklopljen na standardiziranom obrascu, tada je na tužitelju kao trgovcu ležao teret dokaza da su stranke pregovarale (čl. 49. st. 4. ZZP).

16. Iz navedenih je razloga žalba tužitelja odbijena i presuda suda prvog stupnja potvrđena sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP, jednako kao i odluka o troškovima postupka koja je pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP. Tužitelj je izgubio spor pa nema pravo na naknadu troškova postupka, niti u žalbi iznosi konkretnih prigovora protiv odluke suda da bi ovaj žalbeni sud intervenirao u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Tužitelj nema pravno ni na trošak žalbenog postupka jer u istom nije uspio,

17. Prvostupanjsko rješenje kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci, 26. siječnja 2026.

Sutkinja

Tajana Polić