REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-66/2026-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Maks Skendžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 31. listopada 2025., poslovni broj: P-5480/2024-11., u sjednici vijeća održanoj 26. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 31. listopada 2025., poslovni broj: P-5480/2024-11., u cijelosti.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 3. (Naknada) Ugovora o kreditu broj: 418-50-3180681 od 08.12.2005. godine, solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Kekez dana 08.12.2005. godine pod poslovnim brojem OU- 1094/2005 između tužitelja BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem se navodi da "3.30% (slovima: tri zarez trideset posto) – od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 761,91 eur sa zateznom kamatom koja teče od 9. prosinca 2005. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 639,81 eur sa zateznom kamatom koja teče od 31. listopada 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude tuženica je pravodobno izjavila žalbu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točaka 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP).

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 326.a ZPP-a, člankom 186.c ZPP-a, te člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, kao i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, ističući da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, budući ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi nejasni i proturječni.

2.2. Tuženica u žalbi dalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 326.a ZPP-a u vezi s člankom 186.c ZPP-a, jer je tužbeni zahtjev za isplatu trebalo odbaciti. Ističe da, prema pravnom shvaćanju samog prvostupanjskog suda, tražbina tužitelja dospijeva tek pravomoćnim okončanjem ovog parničnog postupka, pa do zaključenja glavne rasprave nije bila dospjela. Također navodi da sud nije postupio sukladno članku 338. stavku 4. ZPP-a, jer u obrazloženju presude nije naveo koje su činjenice stranke iznijele i koje su dokaze predložile, koje je činjenice utvrđivao, na koji način i temeljem kojih dokaza, niti je obrazložio ocjenu izvedenih dokaza, kao ni očitovao se o pravnim shvaćanjima stranaka, te njihovim prijedlozima i prigovorima.

2.3. Nadalje, tuženica ističe da je pobijana presuda utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer prvostupanjski sud nije utvrđivao je li sporna ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena, odnosno ništetna, niti je utvrđivao u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također navodi da sud nije utvrđivao činjenično stanje u pogledu određenosti navedene naknade, niti mogućnosti razumijevanja predmetne ugovorne odredbe.

2.4. Tuženica nadalje osporava pravilnost primjene materijalnog prava, smatrajući da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 75/09) koje se odnose na nepoštene ugovorne odredbe, navodeći da je pravilnom primjenom članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (ranije članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) prvotno trebalo ispitati uzrokuje li sporna ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.5.Tuženica smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan, kao i kada je zaključio da je tuženica nepošteni stjecatelj, te je na toj osnovi odlučio o tijeku zakonske zatezne kamate.

2.6. Osporava i odluku o troškovima parničnog postupka, te predlaže da se žalba prihvati, pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije uz naknadu troškova parničnog postupka tuženici, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tuženica potražuje i trošak sastava žalbe.

6. Odgovor na žalbu tuženice nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Suprotno tvrdnji iz žalbe, razlozi presude sadrže jasne razloge o svim odlučnim činjenicama i nisu proturječni provedenim dokazima. Prvostupanjski sud je jasno obrazložio iz kojeg razloga je mišljenja da je ugovorena jednokratna naknada za isplatu kredita ništetna.

8.1. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženica, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni svi bitni elementi propisani člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, te je osobito navedeno koje je činjenice sud utvrđivao i koje je dokaze izvodio radi utvrđenja odlučnih činjenica, te zašto ih je i kako ocijenio.

8.2. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima ističe postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 326.a i člankom 186.c ZPP-a.

8.3. Naime, odredbom članka 186.c ZPP-a propisano je da tužitelj može tužbom zahtijevati ispunjenje obveze i prije njezina dospijeća, ako učini vjerojatnim da tuženik osporava postojanje obveze ili da će spriječiti ili znatno otežati njezino ispunjenje, dok je člankom 326.a ZPP-a propisano da sud može odlučiti o zahtjevu za isplatu novčane tražbine koja dospijeva nakon zaključenja glavne rasprave, ako su utvrđeni svi elementi potrebni za donošenje odluke.

8.4. U konkretnom slučaju tražbina tužitelja bila je dospjela već u trenutku podnošenja tužbe, budući se radi o zahtjevu za povrat iznosa plaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, a obveza povrata nastaje samim nastupom ništetnosti, sukladno članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ poslovni broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO)

8.5. Slijedom toga, u predmetnom slučaju nije bilo potrebe za primjenom članka 186.c ZPP-a, niti je sud odlučivao o tražbini koja još nije dospjela u smislu članka 326.a ZPP-a, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju upućuje tuženica.

8.6. Neosnovani su i žalbeni navodi da je tužbeni zahtjev trebalo odbaciti zbog nedospjelosti tražbine, jer je sud pravilno utvrdio da su u vrijeme odlučivanja bile ispunjene pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva za isplatu.

8.7. Slijedom navedenog proizlazi da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, i članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. i člankom 326. a i 186. c. ZPP-a, na koju se ukazuje navodima žalbe, a nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a.

10. Žalbenim prigovorima tuženice nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za odobrenje kredita.

11. Tuženica nakon provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporila status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnosti sklapanja ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženicom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženice – banke, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba. S obzirom na položaj tužitelja u konkretnom ugovoru, u vezi sa njegovom prirodom i svrhom, tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

12. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženica, kreditor, odobrila tužitelju, korisniku kredita, kredit za kupnju osobnog automobila u iznosu od 36.260,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je tužitelj po ovom osnovu prilikom isplate kredita platio tuženici iznos od 761,91 euro, nego je sporno da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na predmetne naknade ništetne i ima li tužitelj pravo na isplatu navedenog iznosa.

13. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se o citiranoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da od strane tuženice nije tužitelju dano objašnjenje na što se odnosi 3,30% iznosa od cjelokupne isplate kredita i kako se izračunava i na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, dok je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca kojeg je unaprijed pripremila tuženica, zatim da u ugovoru o kreditu nije naznačeno o kakvoj se naknadi radi i za što tužitelj plaća navedenu naknadu, niti je to tuženica tijekom postupka na bilo koji način obrazložila. Prvostupanjski sud zaključuje da je jedina svrha predmetne odredbe banci priskrbiti dodatnu zaradu (osim ugovorene kamate), pa da je stoga nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, te da su navedena odredbe nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP-a), a time i sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetne.

14. Slijedom navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim sporne odredbe ugovora o kreditu i pozivanjem na odredbu članka 1111. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i dosudio mu iznos od 761,91 euro, jer je člankom 323. stavkom 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a kako je tuženica nesavjestan stjecatelj, pravilno je dosudio i zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od dana stjecanja do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

15. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženice, budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilno je donesena sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

17. Slijedom navedenog, žalba tuženice je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

18. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe, jer sa žalbom nije uspjela sukladno članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 26. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak