Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-46/2023-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužitelja IK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon na dan 12. prosinca 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 26. siječnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, da tužitelju JK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.706,02 EUR (slovima: tri tisuće sedamsto šest eura i dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:
- na iznos od 1,27 EUR sa kamatom od 1.11.2004. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.12.2004. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.1.2005. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.2.2005. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.3.2005. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.4.2005. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.5.2005. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.6.2005. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.7.2005. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.8.2005. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.9.2005. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.10.2005. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.11.2005. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.12.2005. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.1.2006. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.2.2006. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.3.2006. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.4.2006. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.5.2006. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.6.2006. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.7.2006. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.8.2006. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.9.2006. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.10.2006. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.11.2006. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.12.2006. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.1.2007. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.2.2007. do plaćanja;
- na iznos od 6,06 EUR sa kamatom od 1.3.2007. do plaćanja;
- na iznos od 6,05 EUR sa kamatom od 1.4.2007. do plaćanja;
- na iznos od 6,05 EUR sa kamatom od 1.5.2007. do plaćanja;
- na iznos od 6,05 EUR sa kamatom od 1.6.2007. do plaćanja;
- na iznos od 6,05 EUR sa kamatom od 1.7.2007. do plaćanja;
- na iznos od 6,05 EUR sa kamatom od 1.8.2007. do plaćanja;
- na iznos od 6,05 EUR sa kamatom od 1.9.2007. do plaćanja;
- na iznos od 3,42 EUR sa kamatom od 1.10.2007. do plaćanja;
- na iznos od 3,42 EUR sa kamatom od 1.11.2007. do plaćanja;
- na iznos od 3,42 EUR sa kamatom od 1.12.2007. do plaćanja;
- na iznos od 3,42 EUR sa kamatom od 1.1.2008. do plaćanja;
- na iznos od 3,42 EUR sa kamatom od 1.2.2008. do plaćanja;
- na iznos od 3,42 EUR sa kamatom od 1.3.2008. do plaćanja;
- na iznos od 19,29 EUR sa kamatom od 1.5.2009. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 1.6.2009. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 1.7.2009. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 1.8.2009. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 1.9.2009. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 1.10.2009. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 1.11.2009. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 6.11.2009. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 5.12.2009. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 6.1.2010. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 6.2.2010. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 6.3.2010. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 7.4.2010. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 6.5.2010. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 5.6.2010. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 6.7.2010. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 5.8.2010. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 7.9.2010. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 6.10.2010. do plaćanja;
- na iznos od 12,28 EUR sa kamatom od 6.11.2010. do plaćanja;
- na iznos od 48,31 EUR sa kamatom od 7.12.2010. do plaćanja;
- na iznos od 48,31 EUR sa kamatom od 6.1.2011. do plaćanja;
- na iznos od 48,31 EUR sa kamatom od 5.2.2011. do plaćanja;
- na iznos od 48,31 EUR sa kamatom od 5.3.2011. do plaćanja;
- na iznos od 48,31 EUR sa kamatom od 6. 4.2011. do plaćanja;
- na iznos od 48,31 EUR sa kamatom od 6.5.2011. do plaćanja;
- na iznos od 48,31 EUR sa kamatom od 7.6.2011. do plaćanja;
- na iznos od 48,31 EUR sa kamatom od 6.7.2011. do plaćanja;
- na iznos od 48,31 EUR sa kamatom od 5.8.2011. do plaćanja;
- na iznos od 48,31 EUR sa kamatom od 6.9.2011. do plaćanja;
- na iznos od 49,26 EUR sa kamatom od 6.10.2011. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 5.11.2011. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 6.12.2011. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 6.1.2012. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 7.2.2012. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 6.3.2012. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 6.4.2012. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 5.5.2012. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 6.6.2012. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 7.7.2012. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 4.8.2012. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 6.9.2012. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 6.10.2012. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 7.11.2012. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 8.12.2012. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 9.1.2013. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 8.2.2013. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 9.3.2013. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 6.4.2013. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 7.5.2013. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 6.6.2013. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 6.7.2013. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 7.8.2013. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 6.9.2013. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 5.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 89,28 EUR sa kamatom od 9.11.2013. do plaćanja;
- na iznos od 89,30 EUR sa kamatom od 7.12.2013. do plaćanja;
- na iznos od 93,03 EUR sa kamatom od 9.1.2014. do plaćanja;
- na iznos od 93,03 EUR sa kamatom od 8.2.2014. do plaćanja;
- na iznos od 93,04 EUR sa kamatom od 8.3.2014. do plaćanja;
- na iznos od 92,88 EUR sa kamatom od 8.4.2014. do plaćanja;
sve to u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.281,03 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbu u dijelu kojim je tražio da se utvrdi ništetnim dio ugovorne odredbe čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 136-140/2004 od 17.8.2004., kao i u dijelu za isplatu iznosa od 353,52 EUR, sa zateznom kamatom.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 30. siječnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom (prije Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.) 17.08.2004. Ugovor o kreditu broj 136- 140/2004, a koji kredit je u cijelosti isplaćen. Naveo je da mu je Ugovorom o kreditu tuženik odobrio kredit u iznosu od 46.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorena obveza mu je bila vraćanje kredita uz kamatu koja je na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 5,25% dekurzivno godišnje, a za koju kamatnu stopu je bilo ugovoreno sukladno odredbi čl. 6. Ugovora da je banka ovlaštena izvršiti promjenu sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Nadalje je naveo da je 19.10.2004. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136 - 140/2004 između njega i pravnog prednika tuženika kojim je promijenjen rok otplate kredita s 20 na 10 godina. Naveo je da, iako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, s obzirom na presuđenja i stavove zauzete u presudama po kolektivnim tužbama pokrenutim po Udruzi potrošač, utvrđena kao nepoštena, u tom smislu ne postavlja zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, budući da je nastupila zastara. Tvrdi da je pravni prednik tuženika osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na njega kao potrošača, u istom Ugovoru o kreditu ugovorio je i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da ga kao potrošača prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a posebno o rizicima koje zaključenjem takvog ugovora i vezanosti potraživanja banke uz valutnu klauzulu CHF preuzima, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 82. kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je istaknuo kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditu, konkretno koji je sklapao i pravni prednik tuženika, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a pravni prednik tuženika u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje je naveo da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018., a koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, utvrđena ništetnost upravo te ugovorne odredbe, budući da se o njoj nije pojedinačno raspravljalo, te stoga ukazuje i poziva se na primjenu pravnih utvrđenja sadržanih u istoj presudi, sve temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. S obzirom na obaveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. ističe kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute, ne znajući za opisani rizik, preuzeo je on kao potrošač. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti bio svjestan niti ga je mogao razumjeti te tvrdi da je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužbom traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Nadalje je naveo kako je izvršio izračun više plaćenog iznosa zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o vezanosti potraživanja banke uz valutu CHF, te je prilikom izračuna uzeta u obzir kamata koja je bila ugovorena na dan isplate kredita te tečaj CHF prema tečaju na dan isplate kredita, te je takvim izračunom utvrdio više plaćen novčani iznos u iznosu od 4.059,54 EUR / 30.586,60 kn, za koji novčani iznos je zbog primjene ništetne ugovorne odredbe oštećen. Predložio je da sud uzimajući u obzir presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 6632/17-10 od 14.06.2018., te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i njega kao potrošača, nakon provedenog postupka primjenom odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima te odredbe čl. 81 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, prihvati tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 136-140/2004 dana 17. kolovoza 2004., no da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. U odnosu na ništetnost valutne klauzule, naveo je da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Glede pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama naveo je da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te da je tužitelj, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Naveo je da tužitelj pogrešno ističe da bi postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja te da je nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo njegovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Naveo je da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da je postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF bio nepošten. Naveo je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Naveo je da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF te da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Naveo je da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule te da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima te je dostavio izjavu djelatnice koja je provodila navedene edukacije. Osporio je da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva te da je ugovor sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva naveo je da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. te da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Glede zahtjeva za isplatu zateznih kamata naveo je da tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove te da prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora i poziva se na sudsku praksu. Istaknuo je prigovor zastare te da se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule te da pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, te je predložio odbiti tužbeni zahtjev uz obvezu da mu naknadi troškove postupka.
3. Tužitelj je konačno je precizirao tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu podneskom 25. rujna 2024. (stranica 289-293 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odnosno nakon što se stalna sudska vještakinja Vlasta Santo -Olđa očitovala na podnesak tuženika i ispravila točku 3. nalaza. Tužitelj je tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu uskladio s ispravljenim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje i zapravo je smanjio zahtjev za isplatu, odnosno zatražio je isplatu iznosa od 3.706,02 EUR (ranije 4.059,54 EUR), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku , a u skladu s ispravljenim nalazom i mišljenjem. Podneskom dostavljenim 18. prosinca 2024. (stranica 305 spisa) tužitelj je obavijestio sud da u cijelosti povlači točku I. petita tužbenog zahtjeva, a koja se odnosi na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti. Naveo je da u cijelosti ostaje kod preostalog tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i kod zahtjeva za dosuđenje troškova parničnog postupka.
4. Odredbom čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio i ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Slijedom navedenoga, smanjenje tužbenog zahtjeva se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, čemu se tuženik nije usprotivio, pa je slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci rješenja sadržanog u ovoj odluci.
5. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu broj 136-140/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 17.8.2004. (stranice 10-21 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-140/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19.10.2004. (stranica 22-28 spisa), otplatni plan od 13.1.2023. (stranica 29-31 spisa), specifikaciju uplata (stranice 32-34 spisa), izjavu IKĆ od 24.8.2020. (stranice 138-142 spisa), pregled prometa za klijenta od 31.3.2023. (stranice 216-226 spisa), isplatni nalog HBVZ2- 000172 (stranice 227-228 spisa), isplatni nalog -obračun kreditni prijedlog br. HBVZ2- 000189-2004 (stranice 239 spisa), tablicu G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranice 240-248 spisa). Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudsko j vještakinji Vlasti Santo-Olđa, te saslušao tužitelja. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ČK.
6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani, odnosno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.706,02 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama osnovanim.
7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li odredbe po valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, te je li nastupila zastara utužene tražbine.
8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika zaključilo predmetni Ugovor o kreditu broj 136-140/2004 17.8.2004., kao i Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-140/2004 19.10.2004., te da je kredit otplaćen. Nije bilo sporno da je pravni prednik tuženika tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25% godišnje. Naime, iz preslike predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 17.8.2004. zaključen Ugovor o kreditu broj 136-140/2004 između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Podružnica Varaždin i tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika te da je stambeni kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita je ugovoren do 31.8.2024. u jednakim mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti 309,97 CHF, te da se isti podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom kamatnim stopama banke, počevši od 30.9.2004. Ugovoreno je da je dospijeće svakog slijedećeg anuiteta svakog posljednjeg dana u mjesecu. Tu valja naglasiti da su stranke, odnosno tužitelj i pravni prednik tuženika 19.10.2004. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-140/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Iz istog proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da glavnica kredita na dan 30.9.2004. iznosi 45.891,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da su tim Aneksom sporazumno izvršile promjenu roka otplate kredita na način da se period otplate predmetnog kredita skraćuje s dosadašnjih 20 godina na 10 godina, prilikom čega je promijenjen i iznos mjesečnog anuiteta odnosno čl.3. osnovnog ugovora u bitnome na način da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 498,73 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke počevši od 30.11.2004. Dakle, tim Aneksom je ugovoreno trajanje kredita do 30.8.2014.
9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s bankom o odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Iskazao je da mu je službenik koji je bio zadužen za njega, rekao koliki bi kredit mogao dobiti, da je kredit bio sa valutnom klauzulom u francima, a plaćao ga je u kunama. Namjena kredita je bila uređenje stana te da taj stan nije iznajmljivao već i dan danas u njemu živi. Nije mu spominjan termin valuta utočišta, a službenik banke mu nije rekao da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na švicarski franak, niti ga nije upozorio na kakav poseban rizik vezan za valutu švicarski franak. S Iskazao je da mu je službenik banke rekao da tečaj franka neće biti veći od 5 kuna, a tada je bio 4 i nešto kuna, te da mu je rekao da je i on uzeo stambeni kredit u toj valuti i da bi bilo dobro da i on uzme takav kredit jer je Euro jači. Rata mu je na početku bila manja od 1.500,00 kn, a nakon što je platio 2 -3 rata, rata je porasla na 2.500,00 kn, a na kraju do 3.150,00 kn. Iskazao je da nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, da je pročitao ugovor prije nego što ga je potpisao, te nije imao nikakve primjedbe na sadržaj ugovora , odnosno složio se s onim što je pisalo i vjerovao je službeniku banke jer mu je rekao da i on ima kredit u švicarskim francima. Prije tog kredita nije imao kredit, te da u stanu nije obavljalo nikakvu poslovnu djelatnost.
10. Ocjenjujući iskaz tužitelja te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da pravni prednik tuženika nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu. Isto tako na temelju iskaza tužiteljice sud je zaključio da je isti tužitelj sklopio kao potrošač u smislu odredbe čl.3. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03).
11. Izjavu JKĆ (list 138-142 spisa) sud nije cijenio odlučnom za ishod ovog postupka s obzirom da iz Ugovora o kreditu broj 136-140/2004 i Aneksa tom Ugovoru o kreditu proizlazi da ČKĆ nije neposredno sudjelovala u sklapanju istih, odnosno sud je ocijenio da ista nema nikakvih neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa tom Ugovoru o kreditu.
12. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika, utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik, odnosno njegov pravni prednik, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj također u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
14. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (i o promjenjivoj kamatnoj stopi).
15. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
16. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 17.8.2004. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 46.0600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria- Bank d.d važećem na dan korištenja kredita te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim i prema stajalištu suda su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF ništetne. Tu valja napomenuti da je ta odredba Ugovora o kreditu izmijenjena Aneksom uz Ugovor o kreditu jer su stranke sporazumno izvršile promjenu roka otplate kredita, odnosno stranke su skratile period otplate predmetnog kredita s dosadašnjih 20 godina na 10 godina uslijed čega su promijenile i iznos mjesečnog anuiteta, odnosno čl.3. Ugovora o kreditu na način da je tim Aneksom ugovorena protuvrijednost mjesečnog anuiteta u iznosu od 498,73 CHF-a, a osnovnim ugovorom o kreditu je bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u protuvrijednosti mjesečnog anuiteta u iznosu od 309,97 CHF-a, u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Tu valja napomenuti da tužitelj prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio utvrđenje ništetnosti protuvrijednosti mjesečnog anuiteta u iznosu iz Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 136-140/2004 već samo onog iz osnovnog Ugovora o kreditu. U konačnici je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelj povukao i sud je navedeno u konačnici ocijenio neodlučnim za ishod spora, s obzirom da je ništetnost ugovornih odredbi, između ostalih i pravnog prednika tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak već utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž 6632/17-10 od 14.6.2018., pa je prema stajalištu suda utvrđenje ništetnosti tih odredbi posebno u ovom postupku zapravo nepotrebno. Također u odnosu na elaboriranje tuženika da sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu ništetne, valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem pravnog prednika tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj je kako je već rečeno sud vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Kako je već rečeno sud je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja predmetnog ugovora o kreditu zauzeo stajalište da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački kredit i da tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) te Direktive Vijeća 93/13/EEZ.
17.Prema čl.104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( odredba istovjetna čl.323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima- NN broj 35/05, dalje ZOO/05), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91, odnosno čl.1111. ZOO/05. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema srednjem tečaju pravnog prednika tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan plaćanja tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je pravni prednik tuženika, odnosno tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Valja reći i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 110. ZOO/91, odnosno čl.328. ZOO/05), pa se utvrđenje ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi može tražiti čak i za ugovore koji su ispunjeni.
18. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko
–knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo -Olđa kojoj je naloženo da se očituje koliko je tužitelj platio više tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu od 17.8.2004. do njegove otplate u cijelosti.
19. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa zaprimljenog 5.2.2024. proizlazi da je isti izrađen na osnovu dokumentacije u spisu i to Ugovora o kreditu broj 136-140/2004, otplatnog plana po kreditu, otplatnog plana po kreditu-s promjenama kamatnih stopa, do kraja otplate, uplatama po kreditu, tečajnoj listi. Iz nalaza stalne sudske vještakinje proizlazi da je 17.8.2004. zaključen Ugovor o kreditu broj 136-140/2004 koji je odobren na iznos od 46.000,00 CHF uz redovnu kamatu od 5,25% godišnje. Rok otplate kredita je 20 godina (240 mjeseci), a otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 309,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. Dana 19.10.2024. zaključen je Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-140/2004 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (sada Addiko Bank d.d.) kojim je promijenjen rok otplate sa 20 na 10 godina. Razlika radi promjene tečaja izračunata je na način da je na anuitete po promjenama kamatne stope primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i od tog iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama. Tužitelju je isplaćen kredit dana 31.08.2004. godine prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, 1 CHF= 4,76238. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit dana 19.05.2014. Tužitelj je tijekom otplate kredita prema dospijećima anuiteta radi promjene tečaja CHF ukupno više platio kuna 30.586,60 i to po razdobljima više kuna 30.850,47 i manje kuna 263,87.
20. Tuženik je u podnesku od 27.5.2004. prigovorio nalazu i mišljenju prvenstveno zbog činjenice da je vještakinja koristila pogrešni tečaj kod izračuna razlike anuiteta. Tuženik je naveo da je kredit isplaćen 31.8.2004. po tečaju 4,797921, a ne po tečaju 4,76238 kako je to navela vještakinja. Nadalje je tuženik naveo da vještakinja prilikom računanja tečajne razlike anuiteta nije uplate umanjila za naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita, što je nužno potrebno, budući da se ta naknada ne odnosi na otplatu i nije predmet postupka. Osporio je i metodologiju koju je vještakinja koristila prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Tuženik je predložio i da se vještakinja očituje je li prilikom računanja razlike anuiteta po početnom i primijenjenom tečaju uzela u obzir činjenicu da je Aneksom skraćen rok otplate, odnosno da se povećao nominalni anuitet, te da smatra da se u obzir moraju uzeti i tzv. negativne razlike. Vještakinja se na podnesak tuženika očitovala 3.9.2024. i ispravila je točku 3. nalaza s obzirom na prigovor tuženika vezano za tečaj CHF-a i naknadu za koju je tužitelj terećen radi prijevremene otplate kredita, te iz ispravljenog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo -Olđa proizlazi da je tužitelj tijekom otplate kredita radi promjene tečaja CHF ukupno više platio 28.423,04 kn i to po razdobljima 28.834,57 kn više i 411,53 kn manje, te je prikazala razliku radi promjene tečaja radi utvrđivanja točnog dana preplate u tabeli 3.2. Iz rekapitulacije prikazane u tabeli 8. proizlazi da je glavnica kredita prema tečaju 4,797921 iznosila 220.740,37 kn, kamata prema istom tečaju 71.369,17 kn, trošak 500,00 kn, odnosno ukupno 292.573,54 kn, da je tužitelj ukupno uplatio 320.496,58 kn, te da je preplata 27.923,04 kn. U tabeli 9. je vještakinja prikazala iznose preplate po mjesecima iz koje proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio 3.706,02 EUR uz napomenu da je plaćao anuitete prije dana dospijeća pa je tijek zatezne kamate istovjetan danu dospijeća do kumulativa preplate u visini anuiteta. Vještakinja se nadalje očitovala na prigovor tuženika kojim on osporava metodologiju koju je vještakinja koristila na način da je navela da je nalaz i mišljenje izradila sukladno zadatku suda i to na način da je na obveze izražene u valuti CHF primijenjen tečaj na dan isplate kredita. Također je vještakinja navela da je u nalazu i mišljenju u obzir uzeta činjenica da je rok otplate skraćen na 10 godina, a što je vidljivo u samom izračunu i doista iz nalaza i mišljenja proizlazi da je od trećeg anuiteta nadalje uzet anuitet u iznosu od 497,54 CHF a ne anuitet od 309,97 CHF. Vezano za negativne razlike vještakinja je navela da su u točki 3.1. ispravljenog nalaza prikazane i tzv. pozitivne i negativne tečajne razlike koje su u točki 3.2. prebijene i navela je da je tužitelj tijekom otplate kredita radi promjene tečaja ukupno više platio 28.423,04 kn i to po razdobljima 28.834,57 kn više i manje 411,53 kn i kao da je od iznosa od 28.423,04 kn odbijen trošak prijevremene otplate kredita pa je u konačnici preplata 27.923,04 kn , odnosno 3.706,03 EUR.
21. Tužitelj nije istaknuo nikakve prigovore niti primjedbe na ispravljeni nalaz i mišljenje vještakinje, odnosno isti je prihvatio u cijelosti i sredio tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu u skladu s ispravljenim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje. Tuženik nakon što je vještakinja ispravila povodom njegovih prigovora nalaz i mišljenje nije istaknuo nikakve prigovore niti primjedbe na isti, a u dijelu u kojem se njegov prigovor u podnesku od 27.5.2024. odnosio na zadatak određen vještakinji valja reći da sud određuje zadatak vještaku i da je u konačnici vještakinja postupila po nalogu koji joj je odredio sud. Vještakinja Vlasta Santo-Olđa i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 4. studenog 2024. Međutim, prema stajalištu suda je kod pisanja ispravljenog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa došlo do očite omaške u pisanju, pa je sud u vezi toga preotvorio glavnu raspravu i pozvao ju na ročište održano 12. prosinca 2025., na kojem je stalna sudska vještakinja ispravila tekst na stranici 7. u dopuni nalaza od 3.9.2024. na način da je ispravila grešku u prijepisu i navela je da navedena greška u prijepisu ne utječe na ostale izračune. S obzirom na navedeno sud je prihvatio ispravljeni nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa i ocijenio da je isti izrađen u skladu s pravilima struke i u konačnici matematički ispravan.
22.U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Kako se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2012. poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 30. siječnja 2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž - 6632/17-10 od 14.6.2018., tako da od donošenja te presude počinje teći zastara tog potraživanja.
23.Tužitelj je, kako je već rečeno, tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s ispravljenim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Vlaste Santo- Olđa i na temelju istog je sud utvrdio da je tužitelj s osnova promjene tečaja CHF više platio pravnom predniku tuženika, odnosno tuženiku 27.923,04 kuna, odnosno ukupno 3.706,02 EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije od 7,5345 i Zakon o uvođenju Eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj( NN broj 57/22, 88/22). Slijedom navedenoga sud je konačno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.706,02 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama u cijelosti ocijenio osnovanim, s obzirom da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF te je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci presude, primjenom odredbe članka 104. stavak 1. ZOO/91( čl. 323. st. 1. ZOO/05), u vezi s člankom 210. ZOO/91 (čl.1111. ZOO/05), sa zatraženim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. ZOO/05 i ranijeg propisa, s obzirom da je odredbom članka 214. ZOO/91 (čl.1115. ZOO/05) propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Valja reći da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe, koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem.
24. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i 5. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a i čl.158.st.1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, i djelomično je povukao tužbu. Tužitelj je djelomično povukao tužbu za oko 8,71% svog prvotnog postavljenog tužbenog zahtjeva u pogledu visine. Dakle, u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj je u pogledu visine uspio sa oko 91,29%. Također tužitelj je povukao i deklaratorni dio tužbenog zahtjeva. Taj dio prema stajalištu suda nije imao utjecaja na ishod spora s obzirom da se tužitelj u tužbi pozivao na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a. st.1. ZPP-a, te da je sud u ovom slučaju vezan uz ta utvrđenja u ovoj parnici. Slijedom navedenoga, tu razliku između prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva i konačno postavljenog tužbenog zahtjeva za koju je tužitelj djelomično povukao tužbu sud je ocijenio kao razmjerno neznatnu pa je u konačnici odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili tužitelju potrebni za vođenje parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe 250,00 EUR sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Za sastav podneska od 16.5.2023., kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu, te obrazložen ih podneska kojima se očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje te ispravljeni nalaz i mišljenje vještakinje od 12.3.2024. i 24.9.2024. tužitelju je priznat trošak u visini od 250,00 EUR, za svaki, sukladno tbr. 8.t.1 Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 11.10.2023., 4.11.2024. i 12.12.2025. tužitelju je priznat trošak u visini od 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46 i 54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak pristupa na ročište održano 13.12.2024. i 17.10.2025., u iznosima od po 62,50 EUR, sukladno tbr.9.t.5. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife, s obzirom da su navedena ročišta odgođena prije početka raspravljanja. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu 15.4.2025., s obzirom da u ovom predmetu tada nije održano ročište. Tužitelju nije kao potreban trošak za vođenje parnice priznat trošak sastava požurnica od 13.12.2023. i 29.7.2024. kao niti trošak sastava podneska od 21.12.2023. uz koji je tužitelj dostavio dokaz da je uplatio predujam za financijsko vještačenje. Naime dovoljno je bilo samo dostaviti uplatnicu, a ne radi toga sastavljati podnesak. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužitelju je priznat trošak u iznosu od 1.937,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 43,53 EUR, kao i trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 300,00 EUR. Dakle, tužitelju su priznati troškovi postupka u iznosu od 2.281,03 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.
25. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 26. siječnja 2026.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u tri primjerka, odnosno sukladno čl. 106. a st. 4. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćniku Hrvoju Mariću, odvjetniku u Zagrebu
