Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17, Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-401/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Vedranu Bikić, odvjetniku iz ZOU Bikić & Strišković iz Vinkovaca, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku u Osijeku, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 15.siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja Vedrana Bikić, odvjetnika iz Vinkovaca i punomoćnika tuženika Belizara Tomaić, odvjetnika iz Osijeka, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 26.siječnja 2026. godine, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, 26.siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 17691/06, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 22. ožujka 2006., koji članak ima naslov:

NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA, a koja odredba glasi: „2,00 % (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora."

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (pravni slijednik iza HVB Splitska banka d.d.), da tužitelju FA, iz [adresa], J. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 315,84 EUR (slovima: tristopetnaesteura i osamdesetčetiricenta), skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 29. ožujka 2006. pa do isplate, a koja kamata teče po stopi u smislu čl.29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da tužiteljici FA, iz [adresa], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.225,00 eura (slovima: tisućudvjestodvadesetipet eura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26.siječnja 2026. godine do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je vrijednost predmeta spora u ovom postupku 1.643,06 eura.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 06.08.2025. godine. Tužitelj u tužbi navodi da je 22. ožujka 2006. godine s tuženikom, u njegovoj poslovnici u Vinkovcima, sklopio Ugovor o kreditu br. 17691/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 25.810,00 CHF, na rok od 84 mjeseca.

1.1. Člankom 5. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Dana 28. ožujka 2006., tuženik je tužitelju naplatio na ime predmetne naknade iznos od 516,20 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po kupovnom tečaju tuženika iznos od 2.379,68 KN, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 315,84 EUR. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da mu isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.

1.3. Tužitelj dakle ne samo da o toj naknadi nije mogao pregovarati, već on nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojojje naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, i to u visini prema vlastitoj odluci/aktu banke. Okolnost da tužitelju banka nije niti prezentirala a kamoli obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uopće radi, koja je njihova svrha, te zašto su određeni baš u ovoj visini, okolnost da se radi o standardnom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. ZZP/03, i ništetna prema odredbi čl.87. st.1. ZZP/03. Kako je dakle Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članka 5. u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, sukladno članku 323., a u svezi s člankom 322. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate.

1.4. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da naslovni sud, utvrdi ništetnom odredbu članka 5. Ugovora o kreditu broj 17691/06, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 22. ožujka 2006., te naloži tuženiku da tužitelju s osnova ništetne odredbe isplati iznos od 802,80 CHF u protuvrijednosti u eurima prema prodajnom tečaju HNB-a na dan plaćanja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21.10.2005. do isplate.

1.5. Budući je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, sud je raspravnim rješenjem od 19. studenog 2025.g. kao vrijednost predmeta spora utvrdio iznos od 1.643,06 eura. Naime, predmet spora u postupku je bio nenovčani zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništavosti ugovora o kreditu i novčani zahtjev tužitelja za isplatom ukupnog iznosa od 315,84 eura kao posljedice te djelomične ništavosti. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.643,06 eura, kojoj vrijednosti predmeta spora je prigovorio tuženik smatrajući da je vrijednost predmeta previsoko naznačena. Odredbom čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku, propisano je da, ako tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. U ovom predmetu, i prvi i drugi postavljeni tužbeni zahtjev temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa se vrijednost predmeta spora utvrđuje zbrajanjem svakog pojedinog iznosa. Odredbom čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku, propisano je da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Kako se radi o dva postavljena tužbena zahtjeva, a osnovanost oba postavljena tužbena zahtjeva je u ovom postupku bila sporna, pa se o njima trebalo raspravljati tijekom postupka, sud smatra da je vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.643,06 eura koju je tužitelj postavio u tužbi, u potpunosti primjerena, te da se u ovom slučaju ne radi niti o "očito suviše visoko niti suviše nisko" naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, ako bi vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva, bila 1.327,23 eura i kada se to zbroji sa vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva, u iznosu od 315,84 eura dolazi se do iznosa od 1.643,06 eura, u kojem iznosu je tužitelj naznačio vrijednosti predmeta spora u ovom postupku, pa je ta vrijednost mjerodavna. Stoga je sud tako naznačenu vrijednost predmeta spora prihvatio u potpunosti, smatrajući ju primjerenom za ovaj postupak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja.

2.1. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 18.10.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (23.03.2006.g.), a tužba je podnesena tek 06.08.2025.g.

2.2. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 5., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Slijedom navedenog, sporne odredbe su dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Pored svega iznesenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Dakle, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 06.08.2025.g. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužiteljice prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 6-9 spisa), tečajna list (list 10 spisa), dopis od 5.rujna 2024. (list 11 spisa), povijesni izvadak (list 17-122 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa ročišta održanog kod ovog suda dana15.siječnja 2026.g.

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita dana 22. ožujka 2006. godine zaključio ugovor o kreditu broj 17691/06, na iznos od 25.810,00 CHF, na rok od 84 mjeseca. Nesporno je da se radi o nenamjenskom kreditu. Nesporno je da je točkom 5. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 2,00% od iznosa kredita te da je ista naplaćena dana 28. ožujka 2006., u iznosu od 516,20 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po kupovnom tečaju tuženika iznos od 2.379,68 KN, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 315,84 EUR., koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to proizlazi iz sadržaja potvrde tuženika od 05.09.2024. g.

6. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, dok je sama visina tužbenog zahtjeva nesporna.

6.1. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je 2006.godine s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu, kredit je bio nenamjenski, a tužena banka u to doba nije bila njena banka. Kredit je sklopila u Splitskoj banci na preporuku prijatelja, budući joj je to tada, a kako joj je rečeno u banci bilo najpovoljnije, odnosno objašnjeno joj je da je u tom trenutku sklapanje kredita u švicarcima povoljno i sigurno. Bankar s kojim je sklopila ugovor nije joj objasnio rizike vezane za sam ugovor, to je tada po njegovim riječima bilo najsigurniji kredit sa najpovoljnijom kamatom. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, te nije imala mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, a prilikom sklapanja ugovora nitko joj nije objasnio da će morati plaćati naknade tzv. ulazne, te nije pregovarala o odredbama koje govore o naknadama niti je imala mogućnost utjecati na njihovu visinu. Ugovor je letimično pročitala prije potpisivanja te nije uočila odredbu o ulaznoj naknadi, pa ju samim time nije niti razumjela, nije vidjela tu odredbu na 1. stranici ugovora. Nadalje odgovara da nije tražila dodatna pojašnjenja u banci vezano za nejasnoće. Ističe da nije uočila kod isplate kredita da bi joj bio uplaćen manji iznos kredita, a ovo stoga što joj je kredit isplaćen u kunama, a ona u to doba nije znala koliki je točno tečaj CHF. Ne sjeća se visine ulazne naknade kao niti iznosa koji joj je naplaćen na ime ove naknade. Za ovu naknadu saznala je kada je podnijela tužbu protiv banke vezano za kolektivni spor "CHF". Prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlena u OŽB Vinkovci. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva.

7. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita iz točke 5. Ugovora, a iz odgovora na tužbu tuženika i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

7.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav predmeta ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

8.2. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene nepoštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

8.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

8.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

8.6. Imajući na umu navedeno, odredba točke 5. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.7. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

8.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

8.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba točke 5. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je iznos naknade tužitelju naplaćen jednokratno, da je iznos naknade umanjen od iznosa kredita i to na dan plasiranja kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.10. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.11. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8.12. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

8.13. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00 % njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž-1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)

9. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz točke 5. Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I i II. izreke presude.

10. Točkom 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada u visini od 2,00 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora. Ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz točke 5. predmetnog Ugovora o kreditu utvrđen je u visini od 2,00 % na odobreni iznos kredita (25.810,00 CHF), odnosno 516,20 CHF na dan plaćanja naknade 28.03.2006. godine, što je vidljivo iz potvrde sa lista 11 spisa, iz koje proizlazi da je tuženik tužitelju na ime ove naknade platio iznos od 516,20 CHF, što odgovara iznosu od 315,84 eura.

11. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste, s obzirom da je po osnovi ništetna točka 5. Ugovora, tuženik je dužan stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

12. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

13. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.225,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska = 100 bodova, zastupanje na dva ročišta = 100 bodova svako (Tbr. 9. toč. 1 OT), za pristup na ročište za objavu presude priznato je 50 bodova sukladno tbr.9. toč.3., koje radnje ukupno nose 450 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 900,00 eura što uz PDV u iznosu od 225,00 eura i odobren trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i presudu u iznosu od 66,36 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.225,00 eura.

14.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude

U Vinkovcima, 26.siječnja 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Vedranu Bikić odvjetniku iz ZOU Bikić & Strišković iz Vinkovaca,

2. tuženik po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku u Osijeku