Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51 000 Rijeka
Poslovni broj: P-1119/2023-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po nacrtu sudskog savjetnika Gorana Maršića, po sucu toga suda Damiru Vinketi, u pravnoj stvari tužitelja IO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Hrstiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šavorić & partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 12. prosinca 2025., temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP-a) po objavi dana 26. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 1403633877, da tužitelju IO, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.894,80 EUR (sedam tisuća osamsto devedeset četiri eura i osamdeset centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče:
– na iznos od 10,69 EUR od 04.11.2008 do isplate,
– na iznos od 25,17 EUR od 03.01.2009 do isplate,
– na iznos od 25,74 EUR od 05.02.2009 do isplate,
– na iznos od 30,61 EUR od 05.03.2009 do isplate,
– na iznos od 18,44 EUR od 04.04.2009 do isplate,
– na iznos od 21,33 EUR od 05.05.2009 do isplate,
– na iznos od 12,39 EUR od 04.06.2009 do isplate,
– na iznos od 5,47 EUR od 30.06.2009 do isplate,
– na iznos od 8,28 EUR od 03.08.2009 do isplate,
– na iznos od 13,37 EUR od 04.09.2009 do isplate,
– na iznos od 7,95 EUR od 02.10.2009 do isplate,
– na iznos od 7,27 EUR od 04.11.2009 do isplate,
– na iznos od 13,28 EUR od 04.12.2009 do isplate,
– na iznos od 20,69 EUR od 05.01.2010 do isplate,
– na iznos od 29,04 EUR od 05.02.2010 do isplate,
– na iznos od 0,02 EUR od 28.02.2010 do isplate,
– na iznos od 26,97 EUR od 05.03.2010 do isplate,
– na iznos od 0,03 EUR od 31.03.2010 do isplate,
– na iznos od 39,04 EUR od 03.04.2010 do isplate,
– na iznos od 38,65 EUR od 04.05.2010 do isplate,
– na iznos od 46,82 EUR od 04.06.2010 do isplate,
– na iznos od 2.494,76 EUR od 07.06.2010 do isplate,
– na iznos od 0,03 EUR od 30.06.2010 do isplate,
– na iznos od 28,28 EUR od 03.07.2010 do isplate,
– na iznos od 0,01 EUR od 31.07.2010 do isplate,
– na iznos od 33,73 EUR od 04.08.2010 do isplate,
– na iznos od 66,13 EUR od 31.08.2010 do isplate,
– na iznos od 0,01 EUR od 30.09.2010 do isplate,
– na iznos od 54,81 EUR od 07.10.2010 do isplate,
– na iznos od 47,85 EUR od 06.11.2010 do isplate,
– na iznos od 0,01 EUR od 30.11.2010 do isplate,
– na iznos od 66,22 EUR od 04.12.2010 do isplate,
– na iznos od 0,02 EUR od 31.12.2010 do isplate,
– na iznos od 86,81 EUR od 05.01.2011 do isplate,
– na iznos od 0,02 EUR od 31.01.2011 do isplate,
– na iznos od 75,48 EUR od 03.02.2011 do isplate,
– na iznos od 88,17 EUR od 04.03.2011 do isplate,
– na iznos od 0,14 EUR od 31.03.2011 do isplate,
– na iznos od 73,82 EUR od 05.04.2011 do isplate,
– na iznos od 77,10 EUR od 05.05.2011 do isplate,
– na iznos od 1.043,72 EUR od 12.05.2011 do isplate,
– na iznos od 0,02 EUR od 31.05.2011 do isplate,
– na iznos od 41,20 EUR od 03.06.2011 do isplate,
– na iznos od 41,38 EUR od 04.07.2011 do isplate,
– na iznos od 77,63 EUR od 04.08.2011 do isplate,
– na iznos od 90,47 EUR od 05.09.2011 do isplate,
– na iznos od 61,29 EUR od 05.10.2011 do isplate,
– na iznos od 58,93 EUR od 04.11.2011 do isplate,
– na iznos od 52,64 EUR od 05.12.2011 do isplate,
– na iznos od 57,35 EUR od 05.01.2012 do isplate,
– na iznos od 62,91 EUR od 04.02.2012 do isplate,
– na iznos od 62,70 EUR od 05.03.2012 do isplate,
– na iznos od 59,95 EUR od 05.04.2012 do isplate,
– na iznos od 0,02 EUR od 30.04.2012 do isplate,
– na iznos od 60,55 EUR od 07.05.2012 do isplate,
– na iznos od 63,08 EUR od 05.06.2012 do isplate,
– na iznos od 61,84 EUR od 30.06.2012 do isplate,
– na iznos od 61,99 EUR od 08.08.2012 do isplate,
– na iznos od 59,27 EUR od 07.09.2012 do isplate,
– na iznos od 56,86 EUR od 09.10.2012 do isplate,
– na iznos od 61,34 EUR od 05.11.2012 do isplate,
– na iznos od 59,73 EUR od 05.12.2012 do isplate,
– na iznos od 63,17 EUR od 08.01.2013 do isplate,
– na iznos od 56,88 EUR od 05.02.2013 do isplate,
– na iznos od 58,40 EUR od 05.03.2013 do isplate,
– na iznos od 0,04 EUR od 31.03.2013 do isplate,
– na iznos od 62,37 EUR od 05.04.2013 do isplate,
– na iznos od 60,58 EUR od 06.05.2013 do isplate,
– na iznos od 54,98 EUR od 06.06.2013 do isplate,
– na iznos od 60,67 EUR od 08.07.2013 do isplate,
– na iznos od 18,38 EUR od 08.08.2013 do isplate,
– na iznos od 64,59 EUR od 05.09.2013 do isplate,
– na iznos od 60,34 EUR od 07.10.2013 do isplate,
– na iznos od 59,38 EUR od 06.11.2013 do isplate,
– na iznos od 60,31 EUR od 05.12.2013 do isplate,
– na iznos od 59,85 EUR od 04.01.2014 do isplate,
– na iznos od 62,30 EUR od 06.02.2014 do isplate,
– na iznos od 62,92 EUR od 06.03.2014 do isplate,
– na iznos od 61,68 EUR od 07.04.2014 do isplate,
– na iznos od 61,26 EUR od 05.05.2014 do isplate,
– na iznos od 59,89 EUR od 06.06.2014 do isplate,
– na iznos od 61,21 EUR od 08.07.2014 do isplate,
– na iznos od 62,72 EUR od 06.08.2014 do isplate,
– na iznos od 0,14 EUR od 05.09.2014 do isplate,
– na iznos od 63,96 EUR od 05.09.2014 do isplate,
– na iznos od 64,56 EUR od 06.10.2014 do isplate,
– na iznos od 65,91 EUR od 07.11.2014 do isplate,
– na iznos od 67,18 EUR od 06.12.2014 do isplate,
– na iznos od 67,01 EUR od 31.12.2014 do isplate,
– na iznos od 0,01 EUR od 31.01.2015 do isplate,
– na iznos od 67,16 EUR od 06.02.2015 do isplate,
– na iznos od 67,19 EUR od 05.03.2015 do isplate,
– na iznos od 0,01 EUR od 31.03.2015 do isplate,
– na iznos od 67,17 EUR od 08.04.2015 do isplate,
– na iznos od 67,19 EUR od 06.05.2015 do isplate,
– na iznos od 0,01 EUR od 31.05.2015 do isplate,
– na iznos od 67,17 EUR od 05.06.2015 do isplate,
– na iznos od 67,19 EUR od 06.07.2015 do isplate,
– na iznos od 63,63 EUR od 06.08.2015 do isplate,
– na iznos od 70,75 EUR od 05.09.2015 do isplate,
– na iznos od 67,19 EUR od 30.09.2015 do isplate
po kamatnoj stopi koja se određuje do 30. lipnja 2011. u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 306-1087/2005 od 23. prosinca 2005., zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Podružnica Rijeka, Rijeka, Jadranski trg 3, solemniziranog 23. prosinca 2005. po javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke, posl. br. OU- 2601/2005, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za troškove obrade kredita u iznosu 1,25% iznosa kredita.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 1403633877, da tužitelju IO, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.088,78 EUR (tisuću osamdeset osam eura i sedamdeset osam centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. prosinca 2005. po kamatnoj stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. u visini od 15%, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.211,20 EUR (dvije tisuće dvjesto jedanaest eura i dvadeset centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 06. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom 23. prosinca 2005. sklopio Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF u ukupnom iznosu od 138.600,00 CHF. Tužitelj i tuženik sklopili su 18. siječnja 2016. i Aneks Ugovora o kreditu, kojim je Aneksom izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj ističe da je iznos kredita u Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika ugovoren u valuti CHF, a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također, osim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, utvrđena ništetnom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 d 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Dana 03. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio je Presudu i Rješenje posl.br. Rev- 2221/2018-1 kojom je odbio revizije svih 8 banaka, među ostalim i Tuženikovu, izjavljenu protiv pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. Citiranom presudom i rješenjem Vrhovni sud RH utvrdio je da je u ugovorima o kreditu kakve je tuženik sklapao sa korisnicima kredita, odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku – ništetna. Naime, sukladno navedenim odlukama odredba prednje cit. Ugovora kojom je glavnica vezana uz švicarski franak nepoštena je, iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prema pravnom shvaćanju domaćih sudova pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koje pravno shvaćanje je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, u dijelu koji se tiče ništetnosti valutne klauzule, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., od toga dana počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, pa stoga na dan dostave ovog podneska sudu zastara za povrat stečenog bez osnove temeljem preplaćenog tečaja još uvijek nije nastupila. Tužitelj se pozvao na prethodna utvrđenja kojim je utvrđen osnov potraživanja, dok je Izračunom preplate dokazao i visinu svog potraživanja. Odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita, temeljem koje odredbe je tužitelj uplatio tuženiku iznos od 1.088,78 EUR. O toj se ugovornoj odredbi, kao ni o prethodno navedenim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je navedena ugovorna odredba ništetna, a tužitelj ima pravo na povrat tako preplaćenog iznosa, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. U predmetu Dunai Sud EU zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i to prije svega pravo na povrat sve koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora/nepoštenih ugovornih odredbi. Sam Vrhovni sud je u cit. Presudi i Rješenju utvrdio upravo ono što tvrdi tužitelj: da bez obzira na valjanost aneksa/dodatka ugovor kojim je kredit konvertiran u EUR, tužitelju mora biti izvršena puna restitucija svih iznosa koje je isti platio tuženiku uslijed pravomoćno utvrđenih ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu u CHF.
2. Uzimajući u obzir stav Suda Europske unije, čija shvaćanja su obvezujuća za nacionalne sudove, i stav Vrhovnog suda RH izraženog u Presudi i Rješenju posl.br. Rev-2245/17, konvertiranjem kredita prvenstveno nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom/aneksom ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, što je tužitelj i dokazao Izračunom preplate dostavljenim uz tužbu, a isto će se dokazati i eventualnom provedbom vještačenja po financijskom vještaku u ovom sudskom postupku. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos od 62.416,59 HRK, i nije mu dovoljno umanjena glavnica (17.691,34 HRK), a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom/aneksom. Dakle, sklapanjem Dodatka/aneksa ugovora o kreditu nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno izvršen povrat stečenog bez osnove u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju na temelju ništetnih odredbi. Vrhovni sud u rješenju donesenom u oglednom postupku, obrazlaže da je sklapanjem dodatka/aneksa ugovora uspostavljena nova pravna osnova koja nije nastala nesporedno na temelju zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa. U konkretnom slučaju, ako je nova pravna osnova nastala na temelju ugovornih odnosa, aneks/dodatak ugovora nema elemente obnove ili novacije obveze!, te stoga aneks/dodatak ne može djelovati retroaktivno, ex tunc. Također, u niti nijednom članku dodatka/aneksa (koji je formuliran unaprijed od strane tuženika i o kojem također kao ni o osnovnom ugovoru nije bilo mogućnosti pregovaranja), nije konstatirano da je tuženik u glavnom ugovoru ugovorio odredbe o promjenjivoj kamati i o valutnoj klauzuli u valuti CHF te da su navedene odredbe u trenutku sklapanja aneksa/dodatka sudski utvrđene ništetnima (kamata pravomoćno, valuta u prvom stupnju). Navedeno pitanje nije regulirao ni Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju Samim time, u Aneksu/dodatku ugovora o kreditu tužitelj i tuženik nisu ugovorili način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi iz glavnog ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredbi o valutnoj klauzuli. S druge strane tuženik nije u aneksu/dodatku propustio uglaviti odredbu da je na Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju uložio ustavnu tužbu. Tužitelj se dakle aneksom/dodatkom nikada nije odrekao potraživanja preplaćenih iznosa stečenih od strane tuženika bez osnove na temelju ništetnih odredbi iz ugovora o kreditu niti je tuženiku otpustio potraživanja po tim osnovama. Dakle, ugovorne su strane aneksom/dodatkom uredile ugovorni odnos drugačije, po uvjetima EURO kredita, a li samo pro futuro. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na način da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.983,58 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kao i da se utvrdi ništetnom odredba o naknadi za obradu kredita, te potražuje parnični trošak.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 23. prosinca 2005., prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07), a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK.
4. Tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Prema shvaćanju VSRH temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP.
5. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nikako nije narušena ravnoteža, kao niti načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe kako ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, nesporno je kako tuženik ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.
6. Tužitelj i tuženik su u tijeku postupka u bitnom ponavljali već istaknute navode i prilagali relevantnu sudsku praksu za predmet ovoga spora koje zbog opsežnosti ovaj sud neće posebno isticati.
7. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između pravnog prednika tuženika i tužitelja kao korisnika kredita od 23. prosinca 2005. (list 15-21 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 23-28 spisa), izračun preplate (list 29-35 spisa), otplatni plan za kredit (list 36-39 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 40-55, 72-84 spisa), specifikacije uplata (list 58-62 spisa), saslušan je tužitelj IO (list 430-432 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Ramešu (list 444-461, 494-496, 508 spisa), te je izvršen uvid u ostatak opsežne dokumentacije koja prileži spisu.
8. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.
9. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita kao i isplaćenu naknadu za obradu kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i naknadu za obradu kredita.
10. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj 23. prosinca 2005. sklopio Ugovor o kreditu sa pravnim prednikom tuženika u valuti CHF, i to u iznosu od 138.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.
11. Također nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je isti pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev- 249/14 od 09. travnja 2015.
12. Nije ni sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.
13. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe valutnoj klauzuli u CHF.
14. Sporna je primjena prethodno navedenih pravomoćnih odluka na konkretan slučaj obzirom tuženik ističe kako se pravna utvrđenja iz presude posl.br. Pž-6632/17 ne može primijeniti na konkretan slučaj, sporan je pravni interes na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi iz Ugovora o kreditu. Sporno je da li je nastupila zastara, te je ujedno sporan osnov i visina tako postavljenog tužbenog zahtjeva.
15. Obzirom na iznesene navode tuženika, stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti objašnjeno u daljnjem tijeku obrazloženja, pa stoga svako isticanje tuženika da navedene pravomoćne odluke ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju ovaj sud nije cijenio osnovanim.
16. Ugovor o kreditu je sklopljen 23. prosinca 2005. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br., 96/03) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/05) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
17. Tuženik navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako razumljiva, imajući u vidu da su tužitelju putem djelatnika tuženika bile dane općenite informacije o kreditnim uvjetima, kao i rizik od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, a što je tužitelj prihvatio potpisivanjem predmetnog ugovora.
18. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog.
19. Sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.
20. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.
21. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
22. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.
23. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-6632/17 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
24. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).
25. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.
26. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.
27. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.
28. Stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.
29. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužitelja.
30. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužitelju, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.
31. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.
32. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.
33. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.
34. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
35. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
36. Saslušan je tužitelj IO koja u svom iskazu u bitnom navodi kako je novčana sredstva koristila za rješavanje stambenog pitanja, odnosno kupnju stana za život, a kojeg je iznajmljivala od 2015. Nije joj nuđeno sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti niti su ju djelatnici upozorili na rizike vezane za valutu CHF u odnosu na druge valute. Nije pregovarala oko pojedinih odredaba ugovora već je isti bio unaprijed sastavljen. Djelatnik banke joj nije pojašnjavao odredbe ugovora. Bio joj je poznat pojam valutne klauzule. Za konverziju se odlučila obzirom na povećanje rata anuiteta, te joj nitko nije rekao da bi tom konverzijom bila obeštećena.
37. Sud je iskaz tužitelja ocijenio kao istinitim i logičnim, dovodeći ga u svezu sa drugim provedenim dokazima u ovom postupku. Obzirom na navedeno to je razvidno kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u statusu potrošača, a ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.
38. Nadalje, potrebno je napomenuti kako je tužitelj sklopio sa tuženikom Aneks ugovora o kreditu a temeljem kojeg je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15).
39. Tuženik ističe kako je sklopljenim Aneksom, odnosno konverzijom izjednačen položaj tužitelja sa položajem u kojem bi bio da je od samog početka sklopio ugovor o kreditu u valuti EUR.
40. U odnosu na navode tuženika potrebno je istaknuti odluku Vrhovnog suda pod posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojem je vrlo decidirano iznijet stav da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji, odnosno Aneks ugovora o kreditu, kojim su odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da tužitelj kao korisnik kredita nema pravo zahtijevati isplatu na temelju ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu.
41. Tuženik je u tijeku postupka obrazlagao kako je sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu prijašnji Ugovor prestao postojati, te da pravna osnova potraživanja može biti samo novi ugovor o kreditu. Suprotno stavu tuženika ovaj sud posebno ističe kako niti jednom jedinom odredbom sklopljenog Aneksa ugovora nije riješeno pitanje preplaćenog iznosa u vidu ništetnih ugovornih odredaba kredita u valuti CHF, odnosno drugim riječima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica nastalih temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, kao u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutnu klauzulu.
42. Potrebno je napomenuti kako u vrijeme konverzije nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Ističe se kako konverzija sukladno ZIDZPK/15-u ne prepoznaje primjenu izvanugovornih odnosa stranaka što u konkretnom slučaju predstavlja restitucijski zahtjev za povratom stečenog bez osnove, već se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu
43. Isto tako sklopljenim Aneksom tužitelj se ni na koji način nije odrekao zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, odnosno u istome ne postoji izjava ovdje tužitelja da bi se isti odrekao isticati nepoštenost ugovornih odredaba pa ni pravnih učinaka koji bi eventualno mogli iz takvog pravnog posla proistjeći.
44. Isticanje tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezanu uz valutu EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF ovaj sud nije cijenio osnovanim.
45. Ovaj sud ističe kako konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga činjenica da je izvršena konverzija nema utjecaja na mogućnost isticanja nepoštenosti ugovornih odredaba. Konverzija nije ispravila sve one posljedice koje su nastale temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, te sama činjenica konverzije ne umanjuje zaštitu koje potrošačima pripada temeljem zakonskih odredaba.
46. Sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
47. U ovom postupku je utvrđeno kako tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu kao i sklopljenog Aneksa, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli smatraju nepoštenima a ujedno i ništetnima.
48. S obzirom na navedeno to konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama jer iste nisu ispravljene budući tako provedenom konverzijom nije tužitelju vraćeno ono što je temeljem tih istih odredaba više preplatio.
49. Također je potrebno napomenuti kako odredbama ZIDZPK/15 nije predviđen način na koji bi se trebala riješiti ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli. Sam zakon je donesen kako bi se olakšala situacija potrošačima u smislu da će pro futuro plaćati manje mjesečne naknade korištenja kredita budući je konvertiran u valutu EUR. Stoga ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.
50. Ovaj sud upire na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
51. Tuženik ujedno ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje tužbe budući je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, te posljedično da može potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.
52. Sud ovakve navode smatra neosnovanim. Naime, sukladno Odluci Suda EU pod posl.br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti provedena konverzija, te konverzija sama po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već se mora omogućiti provjera je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža između ovdje stranaka a koja je narušena ugovorenim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.
53. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne oslobađa pravo stranke da podnosi kondemnatorni zahtjev u konkretnom slučaju te stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelj ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud ponovo upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužitelja.
54. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.
55. Tuženik ističe kako je provedenom konverzijom tužitelj stavljen u položaj EUR korisnika kredita kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te da su sve uplate tužitelja kao i navodne preplate uzete u obzir prilikom konverzije, čime da je u konačnici uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana.
56. U odnosu na prethodno izneseno ovaj sud napominje kako takva odluka predstavlja izravnu zakonodavnu intervenciju određenih ugovornih odredaba koje su utvrđene nepoštetnim i ništetnim, dok se u ovoj pravnoj stvari radi o izmjeni ugovora o kreditu sklapanjem Aneksa vezano za isti, s time da sklapanje predmetnog Aneksa nije bila obveza za tužitelja već samo za tuženika.
57. U odnosu na samostalnost odluke tužitelja da pristupi sklapanju Aneksa ističe se kako potrebno je uzeti u obzir da okolnosti sklapanja predmetnog Aneksa nisu bile ni u najmanju ruku olakotne. Naime, odabir tužitelja pa i ostalih potrošača je bio prividan budući je tužitelj mogao ostati u dotadašnjem ugovornom odnosu sa tuženikom u odnosu na osnovni prvotni ugovor o kreditu izražen u valuti CHF i plaćati enormne mjesečne anuitete te tako pasti u dužničko ropstvo. Tužitelj je donio odluku koja u stvarnosti nije bila odluka već nužnost u datim uvjetima u kojima se isti nalazio.
58. Ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.
59. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.
60. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.
61. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši, koji je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravila struke i vještina, te je vještak dao jasne i obrazložene razloge svoga konačnog mišljenja, potkrijepljene svim potrebnim izračunima. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužitelj preplatio iznos od 7.894,80 EUR, i to u periodu od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj. Također je naveo da naplaćena naknada za obradu kredita iznosi 1.088,78 EUR. Vještak je istaknuo kako je konverzija provedena sukladno čl. 19. ZPK-a.
62. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.
63. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
64. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
65. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 7.894,80 EUR na ime preplaćenog tečaja, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate koji je tužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa, a sve to imajući u vidu ukupan iznos preplate.
66. Obzirom na navedeno to je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
67. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 30. siječnja 2020. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-47/20 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
68. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli utvrđena pravomočnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 06. lipnja 2023. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.
69. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužitelja nije prešlo u zastaru.
70. U odnosu na odredbu o naknadi obrade otplate kredita stav je ovoga suda kako se o istoj, a koja je sadržana u čl. 5 Ugovora, nije neposredno pregovaralo s tužiteljem. O naknadi za obradu kredita se nije pojedinačno pregovaralo, te tuženik nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što dovodi do toga da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje, u samom ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,25 %, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je predmetna naknada određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita. Tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, pa je stoga, a uzimajući u obzir raniji tijek obrazloženja o posljedicama ništetnosti ugovornih odredbi, trebalo odlučiti kao u točkama II. i III. izreke ove presude.
71. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
72. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tužitelju priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne Novine“ br. 118/18) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika („Narodne Novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, 107/25, dalje: Tarifa).
73. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak parničnog postupka tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku, čiji je trošak sukladan Tarifi. Glede troškova tužitelja u odnosu na radnje njegovog punomoćnika, ono se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav 4 podneska u ukupnom iznosu od 650,00 EUR (02. travnja 2024., 21. veljače 2025. i 24. rujna 2025. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te 28. listopada 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife), za pristup 3 ročišta u ukupnom iznosu od 600,00 EUR (25. travnja 2024., 31. svibnja 2024. i 12. prosinca 2025. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 362,50 EUR, kao i trošak vještačenja u iznosu od 398,70 EUR.
74. Preostali dio troška tužitelja iznad dosuđenog ovaj sud smatra neosnovanim budući je isti previsoko zatražen.
75. Budući je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom to je tuženik sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan tužitelju isplatiti parnični trošak u visini od 2.211,20 EUR, pa je stoga sud odlučio kao u točki IV. izreke ove presude.
76. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 57/22, 88/22) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dok je čl. 43. st. 1. propisano dvojno iskazivanje valute HRK i EUR. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 85/22) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro.
77. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22) i čl. 151. st. 3. ZPP-a, pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tuženik u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.
78. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.
U Rijeci, 26. siječnja 2026.
Sudac:
Damir Vinketa
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- računovodstvo
Nacrt odluke izradio sudski savjetnik:
Goran Maršić
Nalaže se računovodstvu da tužitelju izvrši povrat neiskorištenog dijela predujma
