REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-6295/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoja Matića, odvjetnika iz Zagreba radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja UM, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika JM, odvjetničkog vježbenika, dana 26. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravni učinak odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 016-167/2006 od 26. siječnja 2006. godine zaključenog između tužitelja ČM, iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita".

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju ČM, iz [adresa], iznos od 187,48 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 01. veljače 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju ČM, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR-a sa zateznom kamatom tekućom od 26. siječnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 016-167/2006 dana 26. siječnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 19.952,00 CHF i da je odredbom čl. 5. - Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita tzv. ulazna naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a na koju naknadu je bila primoran pristati odnosno pristati kako bi mu odobrili kredit, pa je tako tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada u visini od 187,48 EUR. Tužitelj navodi da je sklopio tipski ugovor o kreditu koji je pripremljen od strane tuženika unaprijed i o čijim se odredbama nije unaprijed pregovaralo, da ugovor o kreditu kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Ističe da je čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. citiranog čl. 81. propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navodi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade ništetne. Tužitelj navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe i da je ugovor o kreditu bio ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da je sporna po tužitelju ugovorna odredba u ugovoru potpuno jasna, lako razumljiva i uočljiva imajući u vidu da je navedeno kako se odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, pa stoga sporni čl. 5. Ugovora o kreditu ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Ističe da predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Tuženik navodi da način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). Navodi da tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu i da ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti, da iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade i da troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tuženik se poziva na stajalište Županijskog suda u Splitu zauzeto u odluci poslovni broj Gž- 230/2023 od 9. veljače 2023. godine. Navodi da je tuženik o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti time da sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,50%, a imajući u vidu iznos isplaćenog kredita razvidno je kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Tuženik se poziva u odgovoru na tužbu na odluke Suda Europske unije i odluke Županijskih sudova. Navodi da tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Tuženik osporava tijek kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 016-167/2006 od 26.01.2006.g.. izračun efektivne kamatne stope i pregled izvršenih uplata, otplatni plan (list 5-18 spisa),odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda Europske unije (list 19-23, list 33-109 spisa), te je sud saslušao tužitelja kao stranku u postupku.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23 i 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada kredita, te povrat iznosa u visini od 187,48 EUR sa zateznom kamatom s osnova stjecanje bez osnove.

5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika sadržajno kao u podnesku od 20.03.2025. godine, osporava istaknuti prigovor zastare.

6. Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

7. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

8. Sud je saslušao tužitelja na okolnost činjeničnih navoda tužbe.

Tužitelj iskazuje da je sklopio ugovor o kreditu jer je kupovao motorno vozilo za osobne potrebe, da se obratio djelatnicima u poslovnici tuženika, odobren mu je kredit, da je pročitao Ugovor o kreditu prije nego što ga je potpisao. Navodi da je vidio da je ugovoreno da treba platiti naknadu i pitao je zašto to mora platiti a onda mu je rečeno da se naknada mora platiti ako želi da mu odobre kredit. Tužitelj iskazuje da mu je tuženik ulaznu naknadu naplatio, da mu je trebao kredit i on je pristao to platiti time da mu nitko nije pojašnjavao na što se odnosi ulazna naknada. Navodi da je odredba o naknadi bila mu vidljiva i kao što je rekao pitao je da li baš to mora platiti da mu se odobri kredit.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

9. U tijeku ovog postupka stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva. Sporan je osnov tužbenog zahtjeva.

10. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

-da je tužitelj s tuženikom dana 26.01.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-167/2006 koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 19.952,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je člankom 5. ugovorena naknada 1,50% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je tuženik iznos u visini od 187,48 EUR s osnova naknade kredita naplatio na način da je isti iznos oduzeo od isplaćene visine kredita (nesporno između stranaka),

- tužitelj tvrdi da nije u vrijeme sklapanja ugovora bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom kao kreditorom o visini naknade obrade kredita iako je pitao da li mora platiti naknadu za obradu kredita i da mu je rečeno da istu mora platiti ako želi da mu odobre kredit (iskaz tužitelja),

- da je kredit tužitelju ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“ i da tužitelj je pristao platiti trošak naknade obrade kredita jer je trebao kredit za kupnju vozila (iskaz tužitelja),

- visina naplaćene jednokratne naknade nije sporna između stranaka.

11. Tužitelj tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o visini ulazne naknade, niti mu je netko pojašnjavao na što se odnosi navedena naknada za obradu kredita, da je uočio odredbu čl. 5. u kojoj je ugovoreno da je u obvezi platiti naknadu za obradu kredita i da je pristao platiti naknadu za obradu kredita jer mu je rečeno da mu neće odobriti kredit ako ne plati spornu naknadu. Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva te da je naplata jednokratne naknade za korištenje kredita propisana tuženikovim općim aktima

12. Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili kao ugovorne strane tužitelj i tuženik ugovoreno je da je iznos naknade 1,50% koji iznos se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita (čl. 5. Ugovora o kreditu). Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je on pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja, da je zamijetio sadržaj članak 5. Ugovora o kreditu, da je pitao zašto bi trebao platiti naknadu za obradu kredita i da mu je rečeno kako istu mora platiti ako želi da mu odobre kredit.

Imajući u vidu navode iz iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužitelj i tuženik nisu pregovarali o pravu na naknadi tuženika kao banke zbog obrade kredita niti je tužitelju pojašnjeno na što bi se takva naknada odnosila obzirom da se radi o ugovoru tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, a da je poslove sklapanja ugovora o kreditu vodio zaposlenik banke, pa je tužitelj kao potrošač mogao ponuđeni ugovor uzeti ili ne, a koji nije odbio niti je imao mogućnosti odbiti imajući u vidu da je tužitelj trebao kredit radi kupnje vozila za osobne potrebe.

13. Primjenom odredbe čl. 81. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. sa izmjenama (dalje: ZZP) sud je stajališta kako odredba članka 5. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada obrade kredita je ništetna jer se u stvari radi o plaćanju obavljanja redovnih poslova od strane djelatnika tuženika u svrhu odobrenja kredita i sklapanje ugovora o kreditu. Iz utvrđenih činjenica tijekom ovog postupka utvrđeno je da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za poslove koje obavlja njegova djelatnica u svrhu sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem i u svrhu da se isplati odobri i isplati kredit tužitelju koji se je tužitelj obvezao vratiti kako glavnicu tako i zateznu kamatu na odobreni iznos kredita kako je to i ugovoreno.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice koje se odnose koji bi to bili poslovi koji su obuhvaćeni jednokratnom naknadom obrade kredita i na temelju kojih parametara je utvrđena visina naknade obrade kredita koju je naplatio na način da je umanjio ukupan iznos ugovorenog kredita prije isplate istoga tužitelju.

14. Sud je utvrdio da tuženik nije pregovarao s tužiteljem oko naknade obrade kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu,a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja, to tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 5. Ugovora o kreditu, niti u odnosu druge odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženikom. Tužitelju nisu pojašnjeni kriteriji na jasan i razumljiv način, a kako bi isti predvidio sve posljedice koje iz toga ugovora proizlaze pa tako i u odnosu na članak 5. Ugovora o kreditu i kako nije bio u poziciji pregovaranja, to je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to po štetu tužitelja. Nadalje sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO), sud je utvrdio da Ugovor o kreditu koji je sklopio tužitelj s tuženikom je tipski ugovor jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih ugovorne strane pozivaju, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Kako se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari radi o odredbama akata kreditora, tj. tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranju koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari tužitelj kako nije mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi tako zasigurno nije mogao pregovarati niti o općim aktima tuženika, pa je stoga odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nepoštena odredba u smislu čl. 81. stavka 1. ZZP-a koja je prema odredbi čl. 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

15. Nadalje kako nisu jasno ugovoreni parametri u odnosu na jednokratnu naknadu za obradu kredita, te kako tužitelj nije bio u mogućnosti o istoj spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 5. Ugovora o kreditu pregovarati, a tuženik ne dokazuje suprotno to je sud primjenom odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP-a) odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a utvrdio da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio upoznat sa parametrima koji utječu na visinu naknade za obradu kredita o čemu je tužitelj kao potrošač morao biti informiran, a tuženik kao jača strana jednostrano je donosio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a o tome sa tužiteljem nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude, a kako nije sporna visina jednokratne naknade koju je tužitelj platio tuženiku to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

16. Tuženik prigovara tijeku zatezne kamate te ističe da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu 2007. godine, a da je podnio zahtjev za povrat utuženog iznosa 2021. godine dakle nakon 14 godina. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući da je tuženik bio nesavjesna ugovorna strana. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana naplate jednokratne naknade za obradu kredita. Tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

17. U tijeku ovog postupka tužitelj i tuženik se pozivaju na odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te odluku Suda EU. Sud je imao u vidu stajališta viših sudova. Sud je u ovoj pravnoj stvari stajališta da tuženik je u obvezi vratiti utuženi iznos, imajući u vidu da je ništetna ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo.

18. Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1 ZPP-a, a koji trošak se sastoji sastava tužbe od 22.10.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 20.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 12.05.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 15.12.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 900,00 EUR, te je priznat trošak poreza u iznosu od 225,00 EUR, ukupno 1.125,00 EUR-a.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR budući je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe kao potrošač.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.154.

ZID ZPP-a ("Narodne novine" broj 80/22).

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. siječnja 2026. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužitelju po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku