REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2650/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, u pravnoj stvari tužitelja VP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mirjani Žrvnar, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Zdravka Sesara, odvjetnika i punomoćnika tuženika Ivana Čavara, odvjetnika, dana 26. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 6-. Ugovora o kreditu broj 316-12/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 20. siječnja 2005. godine, kao i odredbe čl. 3. II. i 3. III. kojim odredbama kamatna stopa za vrijeme otplate kredita se mijenjala jednostranom odlukom tuženika.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 316-12/2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 20. siječnja 2005. godine, a kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarski franak i koje su sadržane u odredbi čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva da sud utvrdi ništetnim Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-12/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženika kao kreditor zaključili dana 22. veljače 2016. godine.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju VP, iz [adresa], iznos u visini od 19.948,76 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva s osnova razlike glavnice iznos u visini od 6.811,71 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.

VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva s osnova manjka u otplati kredita iznos u visini od 3.270,40 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.

VII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju VP, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.342,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 26. siječnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 20. siječnja 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 316-12/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 141.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, namjena kredita - kupnja kuće, promjenjiva kamatna stopa, rok otplate kredita 360 mjeseci. Navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed od tuženika formuliranom standardnom obrascu, da je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika koja je početno ugovorena 5,25%, a tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, pa tužitelj nije znao niti je mogao znati koliko će iznositi kamata tijekom ugovornog razdoblja otplate kredita te da je tijekom otplate kredita tuženik mijenjao visinu kamatne stope, a na koje promjene tužitelj nije mogao utjecati. Tužitelj se poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u kojom je utvrđeno među inim da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korišteni u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke. Nadalje navodi da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednost, da tuženik tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o ekonomskim rizicima i klauzuli u CHF niti ga je upozorio o svim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan. Tužitelj se poziva na odluke sudova donesena u kolektivom sporu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06. 2018. godine, kojim je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Tužitelj ističe da je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopio dana 22.02.2016.g. Aneks ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit, a što ne utječe na pravo tužitelja da potražuje utuženi iznos u ovom sporu budući da ništetnost odredbi ugovora o kreditu djeluje ex tunc. Navodi da obračun konverzije nije točan jer je preostala neotplaćena glavnica kredita znatno manja nego što je prikazano u obračunu konverzije i otplatnom planu, navodi da je Aneks ugovora o kreditu ništetan budući je preplatio kredit s osnove ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kako je prethodno navedeno. Tužitelj navodi da je tuženik u obvezi vratiti sve preplaćen iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe da su tužitelj i tuženik sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu u cijelosti izmijenili ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da se Aneks Ugovora o kreditu primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno. Ističe da sukladno čl. 105. stavak 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora pa se u ovoj pravnoj situaciji ne može primijeniti čl. 107. stavak 1. ZOO-a. Navodi kako je postupio sukladno čl. 19.e ZID ZPK kojom odredbom je naloženo tuženiku kao i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF s korisnicima kredita s monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. U odnosu na ništetnost valutne klauzule navodi da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu izmijenjena je obveza vraćanja kredita s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, te su time izmijenjene odredbe čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu odredbom čl.2 Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Navodi da se presuda donesena u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i da navedene odluke ne primjenjuju se u ovoj pravnoj stvari time da su tužiteljica i tuženik izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR Aneksom Ugovora o kreditu prije donošenja presude poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Nadalje navodi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva niti je tuženik mogao utjecati i procijeniti kretanje tečaja CHF. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 20.01.2025.g. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i Aneks uz Ugovora o kreditu broj 316-12/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.02.2016.g. (list 11-24 spisa), odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, odluke općinskih sudova, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 26-44, list 76-80, list 91-124, list 132-164, list 196-222, list 233-238, list 312-343, list 408-471 spisa), dopis tužitelja i tuženika (list 45-47 spisa), stručne članke (list 81-90, list 125-131, list 165-174 spisa), reklamne materijale za kredite, Informacije o valutnoj klauzuli, priopćenje HNB-a (list 175-195 spisa), Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa tuženika, Opće uvjete za poslovanje s građanima (list 223-232 spisa), zahtjev za kredit tužitelja od 28.12.2004.g. (list 239 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope i obavijest o parametrima kamatne stope (list 299-304 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji (list 306-312 spisa), Izvod po kreditu tužitelja (list 347 spisa), simulirani izračun kunskog kredita (list 357-362 spisa), Izjavu svjedoka VPŽ (list 379- 383 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF sa zateznom kamatom i utvrđenje ništetnosti Aneksa Ugovora o kreditu, povrat razlike glavnice i povrat utvrđenog manjka u otplati kredita u CHF iz 2005. godine.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

5. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava navode iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 14.09.2020. godine i u podnesku od 27.10.2024.g. (list 313-311, list 403-407 spisa). Tužitelj se protivi istaknutom prigovoru zastare Nadalje tužitelj ističe kako sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije u cijelosti obeštećen te da kod konverzije dolazi do razlike u glavnici. Tužitelj pored istaknutog tužbenog zahtjeva ističe novi tužbeni zahtjev za isplatom iznosa u visini od 2.839,73 EUR s osnova razlike glavnice (podnesak tužitelja od 14.06.2023.g. – list 389-390 spisa). Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva ističe i prigovor zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev (podnesak tuženika od 29.09.2023.g. –list 391 spisa).

Tuženik u tijeku postupka ostaje kod odgovora na tužbu, osporava navode tužitelja, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe da je Aneks Ugovora o kreditu nova, valjana i samostalna pravna osnova s retroaktivnim učinkom, poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019. Ostaje kod istaknutog prigovora zastare. Tuženik ističe kako banke u trenutku sklapanja ugovora nisu imale nikakvu zakonsku niti ugovornu obvezu dati potrošačima neke propisane informacije prije sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu i da bi bilo protivno načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu sankcionirati tuženike zbog nedovoljnog informiranja potrošača o ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje navodi da u kolektivnom sporu nije proglašena ništetnom odredba o ugovaranju valutne klauzule, već je proglašena ništetnom valutna klauzula u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu koji su sklopljeni u točno određenom razdoblju i to zbog razloga vezanih uz neobavještavanje potrošača o rizicima te klauzule. Tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju potrebno uvažiti pravnu narav, svrhu i značaj konverzije iz ZID ZPK-a tj. konverziju kredita u CHF-u u kredit u valuti EUR. Tuženik navodi ako bi potrošač ujedno imao i pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo bi se, s jedne strane, potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u eurima i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF-u), a što je u suprotnosti s važećim zakonskim propisima. Tuženik ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/2019 od dana 4. ožujka 2020. godine (podnesak tuženika od 11.05.2020. godine – list 287-299 spisa, podnesak tuženika od 28.09.2020.g. – list 348-350 spisa). Tuženik osporava tijek zateznih kamata na utužene iznose.

6. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu dana 20. siječnja 2005. godine na iznos od 141.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,25%, rok otplate kredita 360 mjeseci tj. do 28.02.2030.g., stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 11-19 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-12/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 22. veljače 2016. godine kojim je konvertiran kredit (list 20-25 spisa).

7. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Aneksa uz Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju Ugovora o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 20. siječnja 2005. godine, time da su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Da je osnovni Ugovor o kreditu iz 2005. godine i dalje na snazi proizlazi i iz činjenice da su ugovorne strane samo izmijenile ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa su ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostali neizmijenjeni i nadalje su na snazi (čl. 10. Aneksa uz Ugovor o kreditu iz 2016. godine).

Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Aneks uz Ugovor o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu uz Ugovor o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene promjenjive kamatne stope, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu uz Ugovor o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Naime odredbom čl.19.b. ZID ZPK/15 propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

8. U odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

Kako je prethodno navedeno tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom dana 20.01.2005. godine pa se na tužitelja kao korisnik kredita primjenjuju odluke donesene u kolektivnom sporu u kojem sporu je utvrđeno da su banke, a među inim i tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnik kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke u vremenskom razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine u odnosu na valutnu klauzulu odnosno od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu (točka 5. presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012).

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužiteljice u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužitelj protivi.

Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske). Nadalje u konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu dana 14. lipnja 2019. godine dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine u odnosu na valutnu klauzulu dočim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nastupa s danom 14. lipnja 2019. godine).

10. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom jer mu je trebao kredit za kupnju kuće u kojoj i sada stanuje u [adresa], nekretninu nikada nije iznajmljivao već je namijenjena bila isključivo za stanovanje njega i njegove obitelji te da je osobno otplaćivao kredit. Nadalje navodi da prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nitko ga nije upozorio da bi CHF mogao biti nestabilan odnosno da bi tečaj mogao rasti kao što se to i dogodilo, a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da mu nitko nije pojašnjavao na temelju kojih parametra bi se mijenjala visina kamatne stope, a nije mu ugovorne odredbe tumačio niti javni bilježnik. Nadalje navodi da nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu i predao mu ga, ugovor je pročitao prije potpisivanja nije imao primjedbi na ugovorne odredbe o kamati, a razlika između fiksne kamatne stope i promjenjive kamatne stope mu je poznata. Ističe da mu banka nije ponudila neki drugi Ugovor o kreditu radi kupnje kuće. Tužitelj iskazuje da je prihvatio konvertirati kredit jer je tečaj CHF rastao što više nije mogao podnijeti financijski pa je prihvatio ponudu tuženika za konverziju, da je osobno zatražio konverziju kredita, tuženik je sačinio obračun koji je prihvatio, a nakon toga je potpisao Aneks Ugovoru o kreditu. Navodi da prema izračunu banke nije imao preplaćeni iznos, ali nije banci niti dugovao bilo kakav iznos, jer je redovno otplaćivao kredit, time da prema njegovom izračunu bio je u preplati. Ističe kako nije shvatio da bi mogao prigovarati na izračun banke za konverziju, nije bio u položaju da bilo što odbije, niti on niti njegovi jamci. Iskazu saslušanog tužitelja sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

U tijeku postupka tuženik povlači dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje ZPŽ (podnesak tuženika od 18.12.2024.g. - list 490 spisa).

11. Tuženik u tijeku ovog postupaka dostavlja Izjavu svjedokinje VPŽ, iz [adresa] (list 379-383 spisa). U odnosu na Izjavu svjedokinje VPŽ, iz [adresa] sud istu nije ocjenjivao u dokaznom postupku buduću da ne sadrži relevantne činjenice. Sama činjenica da su zaposlenici tuženika bili educirani i da im je bilo naloženo kako moraju upozoriti klijente i istima pojasniti prije sklapanja ugovora o kreditu utjecaj na visinu anuiteta zbog rasta ili pada tečaja nisu od značaja jer takva izjava nije sama po sebi dokaz da bi tužitelju bili pojašnjeni rizici sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i da bi mu bili predočeni parametri uz koje se veže promjena visine kamatne stope koju je tuženik jednostrano mijenjao tijekom ugovornog odnosa.

12. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu iz 2005. godine utvrdio da tužitelj ima status potrošača. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uvidom u Ugovor o kreditu iz 2005. godine utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, namjena kredita – stambeni kredit (čl.2. Ugovora o kreditu), a Ugovor o kreditu sklopljen je od strane tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u razdoblju u kojem je odlukama u kolektivnom sporu utvrđeno da su banke među inim i tuženik koristili nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

13. Nije sporno između stranaka da su sklopile Aneks Ugovora o kreditu tj. izvršile konverziju kredita temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015, dalje ZID ZPK) uz valutnu klauzulu u EUR. Nije niti sporno da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno ZID ZPK zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 70.700,81 EUR, da je iznos manjka u otplati kredita u visini od 3.225,73 EUR (čl. 1., čl.2. Aneksa uz Ugovor o kreditu). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa uz Ugovor o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID ZPK (čl.3. ,čl. 4., čl. 5., čl.6., čl. 7.,čl.8.,čl.9. – visina kamatne stope, otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, čl. 10. - osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

14. Tužitelj tvrdi da je ništetan Aneks Ugovora o kreditu jer da ništetnosti ugovaranja ništetnih ugovornih odredbi kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu uz valutu švicarski franak kao i način promjene kamatne stope povlači za sobom i ništetnost cijelog dodatka Ugovoru o kreditu.

15. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-12/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.02.2016. godine.

Odredbom čl. 19.e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015, dalje ZID ZPK) propisano je stavkom 1. da vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c ovoga Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, dočim je stavkom 5. čl. 19.e ZID ZPK propisano da u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka, a stavkom 6. čl. 19.e ZID ZPK propisano je ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

Iz sadržaja odredbe čl. 19. e ZID ZPK jasno je da je tuženik kao banka bio u obvezi ponudi konverziju kredita tužitelju, a tužitelj je mogao prihvatiti ili odbiti ponudu tuženika za konverziju kredita. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi tužitelj bio prisiljen sklopiti Aneks Ugovora o kreditu. Nadalje tužitelj tvrdi da je ništetan Aneks Ugovor o kreditu jer da ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ima za posjednicu ništetnost Aneksa uz Ugovor o kreditu iz 2005. godine. Cilj donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kako to pravilno navodi tuženik tijekom postupka je izjednačavanje položaja potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu u CHF s potrošačima koji su sklopili ugovor o kreditu u EUR. Kako je tuženik ponudio konverziju kredita tužitelju tužitelj je mogao prihvatiti ili odbiti sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu jer nije bila njegova zakonska obveza da prihvati konverziju kredita to sud ne nalazi da bi Aneks uz Ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, zakonu ili moralu društva iz razloga jer je djelomično ništetan osnovni Ugovor o kreditu iz 2005. godine, a što je predmet ovog postupka (utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i povrat preplaćenih iznosa). Nadalje u odnosu na navode tužitelja da on nije mogao predložiti izmjene Aneksa uz Ugovor o kreditu i da po njegovom osobnom izračunu je bio u preplati sud je iste ocijenio kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu odredbu čl. 19.e ZID ZPK tužitelj je imao na raspolaganju 30 dana za provjeru izračuna konverzije te je mogao istaći primjedbe na sam izračun ako ih je imao. Propust tužitelja da provjeri izračun tuženika ne ukazuje na protuzakonito postupanje ovdje tuženika. U konačnici kako tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da tuženik nije proveo konverziju sukladno ZID ZPK to je sud ocijenio kao neosnovane navode tužitelja da je preplatio kredit na dan 30.09.22015. godine koji je dan prema prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK kada tuženik trebao je izvršiti konverziju kredita tužitelja.

Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom III. izreke presude.

16. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i valutne klauzule.

Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

17. Iz sadržaja Aneksa uz Ugovor o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 20.01.2005. godine kojima je bila regulirana promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. promjenjive kamatne stope za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Nadalje točkom 4. članak 19c. ZID ZPK propisano je da iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužitelju pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojeg prava se nije odrekao. Nadalje kako je utvrđena ništetnost i da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koji su sklopili tužitelj i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora to prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tužitelju kao korisniku pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi ugovornih promjenjivih kamatnih stopa i valutne klauzule. Pri tome sud je imao u vidu da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužitelj nije niti mogao odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tužitelj kao potrošač se nije mogao odreći potraživanja po osnovi stečenog prava na obeštećenje po osnovi ništetne odredbe o jednostranom pravu banke na promjenu kamatne stope iako je glede tog prava dana 22.02.2016. godine imao dovoljno informacija, ali takvo odricanje od potraživanja preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope ne proizlazi iz sadržaja Aneksa uz Ugovor o kreditu niti iz bilo kojeg podatka koji čini sadržaj spisa ovog predmeta.

18. Sud je pri tome imao u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava broj C- 452/18 od 26. lipnja 2018. godine povodom zahtjeva za prethodnu odluku na o

temelju članka 267. UFEU-a (Juzgado de Primera Instancia e Instrucción n 3 de Teruel protiv Ibercaja Banco SA). Europski sud za ljudska prava zauzeo je stajalište da čl. 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri, da čl. 3. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se za odredbu ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi izmijenili potencijalno nepoštenu odredbu prethodno sklopljenog ugovora odnosno kako bi uredili posljedice njezine nepoštenosti može smatrati da se ni o njoj samoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, prema potrebi, može proglasiti nepoštenom. Nadalje se navodi da čl. 3. stavak 1., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev transparentnosti koji na temelju tih odredaba obvezuje prodavatelja robe ili pružatelja usluga podrazumijeva da se prilikom sklapanja ugovora o hipotekarnom zajmu uz promjenjivu kamatnu stopu u kojem se utvrđuje odredba „o najnižoj kamatnoj stopi” potrošaču mora omogućiti da shvati ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz mehanizma koji pokreće ta odredba...

19. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sud je imao u vidu i presudu Suda EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

20. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i stajalište u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Sud EU odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Sud EU zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužitelj se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

21. U ovoj pravnoj stvari sud je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

22. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa uz Ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Suda EU i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

23. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

24. Pri tome sud ističe kako tuženik pravilno navodi da je ZID ZPK/15 imao svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora te da se izjednače potrošači koji su sklopili s valutnom klauzulom u EUR i oni koji su sklopili ugovor o kreditu u CHF. Takav cilj u odnosu na koji je donesen ZID ZPK/15 ne navodi da bi se otklonila primjena odredbi o ništetnosti Zakona o obveznim odnosima niti pravilo da je svaka stranka dužan vratiti ono što je stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome ovaj sud stajališta je da tuženik neosnovano ističe da se odredbe ZID ZPK/15 primjenjuju ex tunc, pa da u tom smislu prilikom izračuna je trebao uvrstiti i preplaćene iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. To iz razloga jer zakonodavac nije izričito propisao da se i iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi uračunavaju u izračun konverzije za koje iznose je tuženik znao i mogao znati da je ništetna ugovorna odredba o kamatnoj stopi, a nakon donesenih odluka naknadno i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog sud je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-1096/2022 kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Pri tome je sud imao u vidu odluke Suda EU u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu kao i odluku Suda Europske unije broj C-118/17 ZP protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. u kojoj odluci je zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji te je sud imao u vidu i već prethodno citiranu odluku Europskog suda za ljudska prava broj C-452/18 od 26. lipnja 2018. godine.

U odnosu na primjenu Direktive 93/13/EEZ sud istu nije primijenio u ovoj konkretnoj pravnoj stvari u odnosu na osnovni Ugovor o kreditu jer je izvan dosega izravne primjene Direktive 93/13/EEZ i nadležnosti Suda EU-a. Međutim, tumačenje domaćeg prava u duhu prava EU-a u sporovima u kojima ono nije izravno primjenjivo, prihvatljivo je sve dok nije proizvoljno ili očigledno nerazumno. Ovaj sud vodio se obvezujućim učinkom pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora i nakon provedenog postupka dokazivanja odlučio o osnovanosti zahtjeva potrošača primjenom tamo izraženih obvezujućih stajališta.

25. Ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužiteljici priznati konverzijom tuženik je preplaćene iznose koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužiteljica uplatila s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz da bi preplaćene iznose vratio tužitelju niti je pribavio suglasnost tužitelja da se navedeni iznosi uvrste u izračun konverzije.

26. Između stranaka nije sporno da se mijenjala kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika do dana konverzije.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao osnovan.

27. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

28. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

29. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

30. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

31. U odnosu na valutnu klauzulu sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnik banke nije tumačio rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak niti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

32. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli sklopljenim između Addiko bank d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja VP, iz [adresa] te da su samim time iste odredba odnosno dio odredbe i nepoštene, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

33. Sud je po prijedlogu tužitelja i tuženika proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 15.05.2025. godine (list 500-570 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 5,25% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 5,25%. Nadalje je utvrđeno da se mijenjao tečaj tijekom razdoblja od sklapanja Ugovora o kreditu tj. 20.01.2005. godine do dana konverzije kredita.

Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 7.273,12 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 40.393,34 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.361,13 EUR,

- ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 67.913,50 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 9.013,67 EUR,

- ukupna preplata s osnove promjene kamatne stope i valutne klauzule (toč.1. Zaključka + toč. 2. Zaključka) iznosi 14.374,80 EUR,

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 51.322,82 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.541,12 EUR,

- prema Izračunu konverzije (list 308) utvrđen je manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015. godine te iznosi 3.225,73 EUR, kunske protuvrijednosti 24.640,81 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 3.270,40 EUR,

- ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene kamatne stope do 30.09.2015. godine iznose 2.867,71 EUR,

- ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do

30.09.2015. godine iznose 2.706,25 EUR,

- potraživanja tužitelja umanjena za preplatu iz konverzije:

a) zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja te zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike i iznosi 19.948,76 EUR,

b) razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 6.811,71 EUR

c) iznos uvećan za razliku preostale glavnice iznosi 26.760,47 EUR

d) manjak utvrđen konverzijom iznosi 3.270,40 EUR.

Iznos potraživanja tužitelja uvećan za iznos koji je utvrđen kao manjak prilikom konverzije iznosi 30.030,87 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka u matematičkom dijelu (izračuni) dočim i dalje osporava osnov tužbenog zahtjeva.

34. Tužitelj nakon provedenog dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem podneskom od 11.12.2025. godine (list 581-583 spisa)usklađuje tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka te potražuje isplatu iznosa u visini od 30.030,876 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine pa do isplate. Navodi kako se tražbina tužitelja sastoji od razlike glavnice u iznosu od 6.811,71 EUR, s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke potražuje iznos u visini od 5.361,13 EUR, s osnova zatezne kamate na preplaćene iznose s osnova promjenjive kamatne stope zahtijeva isplatu u visini od 2.867,71 EUTR, s osnova valutne klauzule iznos od 9.013,67 EUR, s osnova zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose s osnova valutne klauzule do dana konverzije iznos od 2.706,25 EUR te iznos od 3.270,40 EUR koji iznos je utvrđen kao manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. godine, ukupno 30.030,87 EUR.

Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare na preinačeni tužbeni zahtjev.

35. Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika uređenom tužbenom zahtjevu u dijelu kojim zahtjeva preplaćene iznose budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a usklađenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka.

Sud pri tome ističe da i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu V protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

36. Sud je ocijenio kao neosnovan prigovor zastare tuženika u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke te u dijelu u kojem zahtijeva isplatu zatezne kamate od dospijeća preplaćenih iznosa do dana konverzije. Tužitelj je zahtijevao tužbom povrat preplaćenih iznosa sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do dana konverzije. Konačno uređeni tužbenim zahtjevom tužitelj zahtjeva uglavničene kamate do dana konverzije na preplaćene iznose kao i preplaćene iznose s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića utvrdio da je ukupna razlika s osnova promjenjive kamatne stope u visini od 5.361,13 EUR i zatezne kamate na tako preplaćene iznose od dana dospijeća do dana konverzije u visini iznosa od 2.867,71 EUR i s osnova valutne klauzule u iznosu od 9.013,67 EUR te zatezne kamate na tako preplaćene iznose od dana dospijeća do dana konverzije u visini iznosa od 2.706,25 EUR, ukupno 19.948,76 EUR, pa je sud imajući u vidu utvrđeni osnov tužbenog zahtjeva u tom dijelu kako je prethodno navedeno i obrazloženo usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom IV. izreke presude.

37. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva isplata zateznih kamata od dana dospijeća do dana konverzije sud ističe kao je prethodno navedeno i obrazloženo da tužitelj zahtijeva isplatu uglavničenih kamata tj. ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja od dana uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do dana konverzije tj. 30.09.2015.godine sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate sukladno čl. 31. stavak 2. u svezi s člankom 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

Odredba čl. 31. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO) propisuje na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo o dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Tužitelj je zahtijevao u tužbi isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose, a nakon provedenog dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem tužitelj zahtjeva isplatu s osnova uglavničene zatezne kamate kako je prethodno navedeno sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do dana isplate. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova uglavničenih zateznih kamata budući da glavna tražbina nije zastarjela (preplaćeni iznosi s osnova valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i promjenjive kamatne stope).

S tim u svezi kao sporedno potraživanje kamata se može samostalno utužiti tek po prestanku glavne tražbine što bi proizlazilo iz odredbe čl. 31. Zakona o obveznim odnosima koje propisuju da na dospjelu, a neisplaćenu kamatu ne teče zatezna kamata te da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. U smislu citirane ili bilo koje druge zakonske odredbe nema zapreke da se zatezne kamate utuže u apsolutnom iznosu uz glavni dug, time da na njih ne teku procesne kamate već zatezna kamata i dalje teče na glavno potraživanje. Tužitelj u ovom slučaju ne zahtijeva isplatu procesne kamate (kamate na kamatu) već zatezne kamate koje je samo do konverzije izrazio u apsolutnom iznosu dok od podnošenja tužbe zahtijeva obračun zatezne kamate na iznos glavnice.

38. U odnosu na razliku glavnice tužitelj je uz postojeći tužbeni zahtjev istaknuo novi tužbeni zahtjev kao u podnesku od 14.06.2023. godine a kojoj objektivnoj preinaci isticanjem novog tužbenog zahtjeva tuženik se protivi (podnesak tuženika od 29.09.2023. godine) te ističe prigovor zastare.

Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva isticanjem novog tužbenog zahtjeva uz postojeći s osnova razlike glavnice, a koji je tužitelj zahtijevao podneskom od 14.06.2023. godine tako da je sud rješenjem od 15.12.2025. godine dopustio objektivnu preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva povišenjem.

39. Tuženik ističe prigovor zastare na istaknuti preinačeni tužbeni zahtjev (podnesak tuženika od 29.09.2023. godine). Sud je ocijenio prigovor zastare tuženik kao osnovan. Tužitelj je prihvatio izračun konverzije tuženika, a potom tužitelj podnosi tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 14.06.2019. godine u kojoj navodi među inim da je netočno evidentirana glavnica u poslovnim knjigama tuženika pa da je netočan prikaz preostale glavnice kredita, pa da je iz tih razloga ništetan i Aneks uz Ugovor o kreditu.

Kako je tužitelj objektivno preinačio tužbeni zahtjev isticanjem novog tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva isplatu razlike glavnice u podnesku od 14.06.2023. godine, a izračun konverzije za koji je tužitelj najranije doznao dostavom izračuna konverzije uz ponudu da konvertira kredit u travnju 2016. godine (list 306-312 spisa) te je prihvatio i potpisao Aneks Ugovora o kreditu dana 22.02.2016. godine to je tužitelju zastarni rok u odnosu na zahtjev za isplatom razlike glavnice najkasnije počeo teći dostavom izračuna konverzije iz travnja 2016. godine te potpisivanjem Aneksa uz Ugovora o kreditu, a kako je tužitelj podnio zahtjev za isplatom razlike glavnice dana 14.06.2023. godine to je nastupila zastara tražbine tužitelja s osnova razlike glavnice dana 23.02.2021. godine (od dana potpisivanja Aneksa uz Ugovor o kreditu u kojem su navedene visine glavnice na dan isplate kredita i na dan konverzije – čl. 2.). Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja budući je podnesena tužba i tužbeni zahtjev za isplatom razlike glavnice izvan zastarnog roka (točka V. izreke presude).

Pri tome sud ističe kako tužitelj nije niti dokazao osnov tužbenog zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice.

Na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što tužitelj niti ne osporava. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite za stambene kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu 2005. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelju nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužitelj suprotno ne dokazuje) to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 6.811,71 EUR. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Imajući u vidu da je tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužitelj to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

40. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat iznosa iznos od 3.270,40 EUR koji iznos je utvrđen kao manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. godine sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva u odnosu. Tuženik ističe prigovor zastare koji je sud ocijenio kao osnovan.

Tužitelj podneskom od 11.12.2025. godine zahtjeva povrat iznosa od 3.270,40 EUR a koji iznos je utvrđen kao manjak u otplati kredita (čl. 2. Aneksa uz Ugovor o kreditu). Kako je tuženik izvršio izračun sukladno čl. 19.c ZID ZPK te je utvrđen manjak u otplati kredita u valuti CHF u iznosu od 3.225,73 EUR to sud ne nalazi da bi tuženik stekao bez osnove po tužitelju manje uplaćeni iznos za otplatu kredita u CHFj. Iz iskaza tužitelja proizlazi da po njegovom izračunu on je otplaćivao kredit redovno pa bi mu tuženik bio u obvezi vratiti utuženi iznos. Tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz da bi redovno otplaćivao kredit kako to tvrdi te da nije pravilno utvrđen manjak u otplati kredita u CHF do dana konverzije. Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev jer je nastupila zastara tražbine tužitelja (zastara nastupila dana 22.02.2021. godine –dan sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu) a tužitelj pri tome nije dostavio dokaz niti je dokazao da bi tuženik stekao utuženi iznos koji je manje tužitelj uplatio do dana konverzije tijekom otplate mjesečnih anuitete.

Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom VI. izreke presude te je odbio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 3.270,40 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.

41. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

42. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 14.06.2019.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.09.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka ¸1. OT-a), sastav podneska od 14.06.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 28.10.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 12.11.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 12.02.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 11.12.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 15.12.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.9. točka 1. OT-a), ukupno 4.000,00 EUR, te je priznat trošak poreza u iznosu od 1.000,00 EUR, ukupno 5.000,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (32,84%), priznat je iznos 1.642,00 EUR (zastupanja po odvjetniku), te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 700,00 EUR, ukupno 2.342,00 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13.09.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), jer je tužitelj u obvezi dostaviti dokumentaciju na koju su poziva tijekom postupka. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 26. siječnja 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnik