Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-51/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu, po sutkinji toga suda Ivani Mašić, u pravnoj stvari tužitelja ČC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka,Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-421/2023-9 od 20. studenog 2025., dana 26. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-421/2023-9 od 20. studenog 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu kao neosnovan.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Tužitelj je sudu prvog stupnja podnio tužbu radi isplate.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja, navodeći da je u Ugovoru o kreditu od **.**.2007. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke (Rijeka), pozivajući se na odredbe članka 46. i članka 48. ZPP.

6. Sud prvog stupnja je, polazeći od odredbe članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007.,125/2007.,75/2009., 79/2009., 89/2009., 78/2012. i 56/2013. -.dalje: ZPP/07), utvrdivši da su u konkretnom slučaju stranke predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika (članak 70. ZPP), te pozivajući se na pravni stava zauzetog na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i građanskog odjela RH održanog 5. studenoga 2020.

7. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. toka. 11. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi.

8. Jednako tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi jer okolnost što sud prvog stupnja nije obavijestio stranke u postupku o postojanju namjere za odlučivanjem o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti ne upućuje na ostvarenja navedene bitne povrede.

9. U postupku nisu ostvarene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka, a na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.

10. U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 24. srpnja 2007. dolaze do primjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. - dalje ZZP/03), a ne Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007.), no navedeno je bez utjecaja na pravilnost pobijanog rješenja jer je i pravilnom primjenom ZZP/03 valjalo jednako odlučiti.

11. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog namjenskog ugovora o kreditu (identične odredbe sadrži i članak 49. ZZP/14, u koji Zakon je implementirana Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba članka 81. stavak 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Nadalje, odredbom članka 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji okolnosti prije i poslije sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor, koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

12. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

13. Valja imati u vidu i praksu Suda Europske unije, konkretno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj odluci sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se ima uzeti da prorogacijska klauzula nije bila unaprijed formulirana od strane tuženika, o njoj se nije pregovaralo i tužitelj, kao potrošač, nije imao ikakav utjecaj na njen sadržaj.

15. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi zaštite prava tužitelja kao potrošača iz predmetnog ugovora, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo već ju je unaprijed sročio tuženik s namjerom da si ostvari pogodnosti i smanji troškove sporova, za razliku od tužitelja kao potrošača koji na njen sadržaj nije imao utjecaja i za kojega, s obzirom na udaljenost boravišta od sjedišta tuženik (prebivalište tužitelja je u [adresa]), a i posljedično gubitak vremena i financijski trošak dolaska na sud, ima učinak odvraćanja od vođenja spora, ujedno ograničenja prava na pristup sudu, treba reći da sporna odredba uzrokuje znatnu procesnopravnu neravnotežu stranaka.

16. Žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na sudsku praksu županijskih sudova u Republici Hrvatskoj ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja ovo kada se pođe od pravnog stava zauzetog na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i građanskog odjela RH održanog 5. studenog 2020. prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnosti dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja trebao obavijestiti stranke o postojanju namjere za odlučivanjem o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti te da je u tom smislu trebao provesti kontradiktoran postupak na temelju kojeg bi mogao sagledati sve okolnosti slučaja i utvrditi je li uistinu predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, valja odgovoriti da je tužitelj, kao potrošač, podnošenjem tužbe izabrao sud pred kojim želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost o tome se izjasniti, a što je i učinio upravo isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti, o kojem je sud prvog stupnja pravilno odlučio uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja upravo se rukovodeći kriterijima (smjernicama) koje je Suda Europske unije postavio u prethodno citiranoj presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98, udovoljivši prethodno načelu audi alteram partem kao dio prava na obranu i koje je obvezujuće za taj sud, posebno kada odlučuje o sporu na osnovi koju je utvrdio po službenoj dužnosti, u tom smislu Suda Europske unije u predmetu C-89/08 P Komisija protiv Irske i drugih [2009.] ECR I-11245 , stavci 50. i 54., u predmetu ., Banif Plus Bank, C-472711, EU:C:2013:88, stavci 25 do 30, 36 i toč. 1. izreke presude), jer je tuženiku omogućio da se izjasni o tužiteljevom izboru suda pred kojim kao potrošač želi ostvariti sudsku zaštitu, a čime je suštinski osporio valjanost prorogacijske klauzule.

18. Slijedom izloženih razloga, odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti je - ništetna. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavak 1. do 4. ZPP.

19. Stoga, u konkretnom slučaju, nema mjesta primjeni odredbe članka 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda na koju se tuženik poziva u žalbi, s time što treba ukazati i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019. u pogledu mjesne nadležnosti suda za spor u vezi s ugovorom o kreditu tj. nadležnosti suda prema prebivalištu potrošača po odredbi članka 19.l. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016. i 128/2022.).

20. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor mjesne nenadležnosti slijedom čega je valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP kako je to odlučeno u izreci ovog rješenja.

21. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (članak 154. stavak 1. ZPP u svezi članka 166. stavak 1. ZPP).

U Karlovcu 26. siječnja 2026.

Sutkinja

Ivana Mašić