R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-286/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški, po sutkinji Mariji Tworek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Samardžiji, odvjetniku u Novoj Gradiški, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 18. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja ČN, punomoćnika tužitelja Darka Samardžije, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, nakon javne objave presude, 26. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5140030250-26000063214/2007 sklopljenoga 22. veljače 2007. između tužitelja ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. kao kreditora i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a kojom odredbom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 tužitelju ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplatiti iznos od 640,06 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 27. veljače 2007. do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 tužitelju ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknaditi parnični trošak postupka u iznosu od 929,65 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine koja teče od dana presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 22. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu uz depozit broj: [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, odnosno sa Slavonskom bankom d.d. kao kreditorom, a koja je poslije pripojena trgovačkom društvu Hypo Alpe-Adria Bank d.d., a ono je promijenilo naziv u Addiko Bank d.d., i to stambenog kredita za dovršenje kuće i zatvaranja kredita, u kunskoj protuvrijednosti, 89.000,00 CHF (švicarski franak) uz kamatnu stopu od 4,30 % godišnje, a uz ugovoreni rok otplate od 30 godina.

2. U članku 7. stavku 1. Ugovora o kreditu uz depozit broj: [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, ugovoreno je da je tužitelj dužan isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu u iznosu 1,20 % od iznosa kredita, unaprijed, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. Navedeni dio članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu predstavlja tzv. „ulaznu naknadu“, za koju je Europski sud u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Stoga, tužitelj kao razloge za ništetnost dijela članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu iznosi argumentaciju iz navedene odluke jer se ista ima primijeniti na sve identično ugovorene naknade, pa i na predmetnu. Prvenstveno, riječ je o spornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ta odredba bila ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru i na nju tužitelj kao potrošač nije imao nikakvog utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neovisno o visini iznosa naknade, a što je u suprotnosti s člankom 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Isto tako, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za odobravanje kredita. Kod utvrđenja ništetnosti ove naknade uzeto je u obzir i da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u istim ugovorima, pa i u predmetnom utvrđene ništetnima. Iznos od 4.822,50 kuna/640,06 eura tuženik je prilikom isplate kredita neosnovano uskratio od glavnice kredita koju je isplatio tužitelju te ga je kao nepošten stjecatelj dužan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja. Slijedom svega iznesenog tužitelj predlaže da sud nakon provedene rasprave i utvrđenog činjeničnog stanja donese presudu.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare tražbine, pozivajući se na članak 225. Zakona o obveznim odnosima, navodeći da je naknada za obradu kredita naplaćena je 26. veljače 2007, a tužitelj je tužbu podnio 3. lipnja 2025., dakle gotovo 18 godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Smatra da je razvidno je da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina. Tuženik osporava status potrošača tužitelja te smatra da tužitelj taj status nije dokazao. Tužitelj smatra ništetnom odredbu članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su neosnovani. Točno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu i da je odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno je između tužitelja i tuženika je li navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna i sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba članka 7. Ugovora o kreditu ništetna jer je suprotna načelu pravednosti i poštenja i da se jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo. Tužitelj također navodi kako je navedena odredba članka 7. Ugovora o kreditu nepoštena sukladno odredbi članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/ 03). Tuženik osporava navode tuženika te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Smatra da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,20 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,20 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe članka 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03. Naime, jasno je da je tuženik ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi članka 7. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Također se ističe da ista odredba u odnosu na visinu i naplatu naknade upućuje na primjenu Odluke o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja Odluka propisuje jednokratnu naplatu za obradu kredita. Ukazuje se na to da je iznos naknade propisan u postotku od iznosa kredita. Smatra da je odredba članka 7. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe članka 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Dakle, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe članka 7. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Također se naglašava da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju.

4. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007, sklopljen između Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod (pravni prednik Hypo bank d.d., a koja je pravni prednik tuženog), kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita od 20. veljače 2007., izvod iz sudskog registra za tuženika, dopis punomoćnika tužitelja upućen tuženiku, u e-mail pošiljatelja ABC Prigovor Retail od 20. svibnja 2024. od 12.59 minuta i e-mail pošiljatelja ABC Prigovor Retail od 20. svibnja 2024. od 13.13 minuta, u odgovor na tužbu, u podnesak tužitelja od 3. srpnja 2025., u podnesak tuženog od 16. prosinca 2025. i u iskaz saslušanog tužitelja.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva te je stavljan prigovor zastare utuženog potraživanja.

Tuženik osporava naznačenu vrijednost predmeta spora jer smatra da za to mjerodavan može biti isključivo kondemnatorni tužbeni zahtjev (640,06 eura). U tom smislu tuženik se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž 566/2025-2 od 21. srpnja 2025. u kojoj se obrazlaže: „Budući da zahtjev za činidbu u ovoj pravnoj stvari glasi na novčanu svotu, tužitelj nije ni mogao odrediti vrijednost predmeta spora drukčije od te vrijednosti pa se ni njegovo označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.791,76 eura ne treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o naknadi troškova.“

Punomoćnik tužitelja je na pripremnom ročištu iskazao da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i dokaza predloženih u tužbi te u pogledu prigovora na postavljenu vrijednost predmeta spora iskazao kako isti je postavljen sukladno zakonu, a što potvrđuje i rješenje Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2567/2025-3 od 15. prosinca 2025. u kojem je navedeno da kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika bez obzira temelje li se svih zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva te je stoga tužitelj za tužbeni zahtjev pod točkom I. postavio vrijednost predmeta spora s iznosom od 1.327,22 eura, a za tužbeni zahtjev pod točkom II. iznos od 640,06 eura, ukupno 1.967,29 eura, tako da je VPS postavljen sukladno zakonu, a prigovor tuženika neosnovan.

7. Tužitelj iskazuje da je 20. veljače 2007. potpisao Ugovor o kreditu uz depozit 5140030250-26000063214/2007, sklopljen između Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod (pravni prednik Hypo bank d.d., a koja je pravni prednik tuženog), a kredit koji je sklopljen za svrhu dovršenja kuće i zatvaranja kredita koji je tužitelj prije "podigao" u Zagrebačkoj banci. Nadaje navodi, da je ugovor sklopljen u Podružnici tužitelja u Novoj Gradiški. Tužitelj iskazuje da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu osoba koja mu je dala potpisati ugovora o kreditu nije objasnila ništa o uvjetima kredita. Tužitelj nadalje iskazuje, da mu osoba koja mu je dala potpisati ugovor o kreditu nije objasnila članak 7. stavak 1. istog tj. na što bi se odnosila naknada za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 1,20 %, a koju je tužitelj morao prema odredbama ugovora platiti jednokratno unaprijed. Napominje, da je iznos od 1,20 % visine naknade određen u odnosu na novčani iznos za koju je "podigao" kredit. On ne zna koliko je taj novčani iznos za obradu kredita iznosio. Tužitelj iskazuje da ne zna za koliki je točno novčani iznos banka umanjila iznos ukupno isplaćenog novca na ime sklopljenog ugovora o kreditu. Tužitelj nadalje iskazuje da mu je poznato da se njegov punomoćnik obratio banci s pisanim upitom. Tužitelj iskazuje da misli da je njegov punomoćnik pisanim putem od banke zatražio obavijest o visini iznosa naknade za koju je umanjen isplaćeni iznos kredita. Tužitelj potvrđuje da je kredit koji je podigao zaista služio za dovršenje kuće i zatvaranje kredita u Zagrebačkoj banci. On nije mogao pregovarati o uvjetima iz kredita došavši u banku i potvrđuje da ga je već dočekao pripremljeni obrazac kredita.

8. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan obzirom da je potvrdio bitne sastojke iz Ugovora o kreditu, a koje su predmet ovog postupka.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu te iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru.

10. Temeljem članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

11. Temeljem članka 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a stavkom 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

12. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. s izmjenama (Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom članka 81. stavka 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je kako činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

15. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20 % od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,20 % od iznosa kredita.

16. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila.

17. Dakle, sud cijeni da je tužitelj sporni Ugovor mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti.

18. Sud cijeni da je tužitelj sukladno članku 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

19. S obzirom da je tužitelj temeljem članka 7. stavka 1. predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a.

20. I odredbom članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 7. stavku 1. Ugovora o kreditu.

22. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu pobliže opisanom u izreci, a tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, stoga je riješeno kao u izreci.

24. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi članka 1115. ZOO-a i članka 29. stavka 2. ZOO-a.

25. Prigovor zastare nije osnovan.

26. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

27. Sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tuženik je dužan naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu 929,65 eura koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1.OT 200,00 eura, sastav podneska od 7. studenog 2025. Tbr. 8. točka 1.OT 200,00 eura, zastupanje na ročištu 18. prosinca 2025. prema Tbr. 9. točka 1.OT 200,00 eura, ročište za objavu presude prema Tbr. 9. točka 3. OT 100,00 eura, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,55 eura, sudska pristojba na presudu u iznosu od 53,10 eura te pripadajući PDV u iznosu od 929,65 eura.

28. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Nova Gradiška, 26. siječnja 2026.

Sutkinja

Marija Tworek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.

DN-a:

1. odvjetnik Darko Samardžija iz Nove Gradiške

2. Odvjetničkoo društvo Šavorić i partneri iz Zagreba, Branko Bulat, odvjetnik