REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5757/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Marku Ivrlaču, u pravnoj stvari tužitelja BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupano po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti ureno pozvanog tuženika, dana 26. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 3206742755/06 od 30. svibnja 2006. godine zaključenog između tužitelja BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“.
II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 223,15 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2006. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje
. / .
posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati troškove parničnog postupka u iznosu od 307,79 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. siječnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 923,39 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. siječnja 2026. pa do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom ugovor o kreditu broj 3206742755/06 od 30. svibnja 2006., kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 11.564,65 EUR obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 2. ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada sukladno odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tužitelju je za navedeni kredit naplaćena naknada za obradu zahtjeva. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 223,15 EUR. Spornim člankom (točkom) 2. ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Tužitelj tužbom zahtjeva utvrđenje ništetnim odredbe članka 2 ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 223,15 Eura sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik je prigovorio vrijednosti predmeta spora. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik navodi da je ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva, da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama te ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom postupka izvršen je uvid u : ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu ( list 6-9 spisa), potvrdu ( list 10 spisa), izvadak iz upute tuženika ( list 87-88 spisa), saslušan je tužitelj ( list 102-103 spisa).
4. Raspravnim rješenjem od 15. srpnja 2025. utvrđena je vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 223,15 Eura, budući da je u konkretnoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o zahtjevu za isplatu onoga što je plaćeno temeljem ništetne odredbe, pa se stoga takav deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe članka 2 ugovora o kreditu koji se odnosi na plaćanje svih naknada i troškova sukladno odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor i zahtjev za isplatu iznosa od 223,15 Eura sa zateznim kamatama računatim od dana plaćanja.
6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22- dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Nije sporno da je tuženik sa tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3206742755/06 te da je u odredbi čl. 2 ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik. Jednako tako nije sporno da je tuženik tužitelju naplatio ulaznu naknadu u visini od 223,15 Eura.
8. U postupku je sporno je li navedena odredba članku 2 ugovora u odnosu na tzv. "ulaznu naknadu" ništetna, te posljedično je li potraživanje isplate navedenog iznosa u zastari te teku li na utuženi iznos zatezne kamate od dana plaćanja navedene naknade ili od dana podnošenja tužbe.
9. Na ročištu održanom 15. prosinca 2025. saslušana je tužiteljica koja je u svom iskazu navela da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta niti je bila član nekog trgovačkog društva, da je iznos iz kredita koristila za renovaciju stana u kojem je tada živjela s obitelji, da za vrijeme trajanja kredita nije stan iznajmljivala već je u njemu stanovala, da je ugovor o kreditu prije sklapanja pročitala, da nije imala mogućnost mijenjanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu, da joj je zaposlenik banke rekao da je dužna platiti naknadu za obradu kredita, nije se sjećala da li joj je rekao koliko iznosi ta naknada niti se sjećala da li joj je tuženik uz ugovor dostavio i odluku o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor, da su joj zaposlenici banke rekli samo da se radi o naknadi za obradu kredita, da nije mogla pregovarati o visini ulazne naknade.
10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a posebno ne sa tužiteljem, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da nije imao mogućnost promjene pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Sud je imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskih ugovora sastavljenih unaprijed od strane pravne službe tuženika.
12. Prema tome, sud smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a tuženik je odbio pregovarati o istoj.
13. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 nije isto dokazao.
14. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita koje je bio dužan platiti prilikom isplate kredite, na temelju čega je određena visina te naknade ( iz samog ugovora o kreditu nije vidljiva visina navedene naknade niti obveza plaćanja naknade, već je samo navedeno da je korisnik kredita dužan platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor odnosno tuženik). Iz svega navedenog proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana od strane tuženika na standardiziranom, tipskom obrascu ugovora, da se o istoj sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, budući da je o istoj tuženik odbio pregovarati, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 2 ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.
15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, bez definiranja visine iste u samom ugovoru, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 2. ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.
17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na aktualnu odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“
18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade.
20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 2 ugovora o kreditu o te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 223,15 Eura. Sud naglašava da je tuženik na ročištu održanom 15. srpnja 2025. učinio nespornim da je tužitelj platio tuženiku ulaznu naknadu u iznosu od 223,15 Eura dana 30. svibnja 2006.
21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita 30. svibnja 2006. ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.
22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
23. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine".br. 138/23., 107/25., u daljnjem tekstu: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 223,15 Eura, kako ju je u tužbi naznačio tužitelj. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 Eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 18. ožujka 2025. u iznosu 50,00 Eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 15. srpnja 2025. i 15. prosinca 2025. (Tbr. 9/1 Tarife), svako po 50,00 Eura, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (Tbr. 9/3 Tarife), u iznosu od 25,00 Eura. Prema tome, tužitelju je valjalo priznati ukupno 225,00 Eura, što uz porez na dodanu vrijednost iznosi 281,25 Eura. Tom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 Eura i na presudu u iznosu od 13,27 Eura pa ukupan trošak tužitelja iznosi 307,79 Eura.
24. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od 19. siječnja 2025. do isplate (čl. 151.st.3. ZPP-a), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.
25. Tužitelj nema pravo na naknadu za dosuđene radnje i za sudske pristojbe preko dosuđenih iznosa budući da vrijednost predmeta spora iznosi223,15 Eura. Slijedom navedenog odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 923,39 Eura.
U Zagrebu, 26. siječnja 2026.
Sudac
Marko Ivrlač
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: - od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
pun. tužitelja, uz pristojbu na presudu
pun. tuženika
