Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž Ovr-456/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Amaliji Švegović, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja ŠTED-INVEST d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 3, OIB: 88831481655, zastupanog po punomoćnici HTV, zastupnici po zaposlenju, protiv ovršenika HT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr- 2017/2023-79 od 25. srpnja 2025., dana 26. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba ovrhovoditelja te se ukida rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-2017/2023-79 od 25. srpnja 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je rješenje čija izreka glasi:

''I. Odgađa se ovršni postupak Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-2017/2023 Općinskog građanskog suda u Zagrebu do okončanja parničnog postupka kojeg ovršenik ima mogućnost pokrenuti protiv ovrhovoditelja u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja i u kojemu ima mogućnost tražiti utvrđivanje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 5765-0/06 ili pojedinih dijelova navedenog Ugovora sklopljenog 6. lipnja 2006. između kreditora Štedbanka d.d., Zagreb i ovršenika kao korisnika kredita.

II. Za pokretanje tužbe iz točke I. izreke ovog rješenja ovršeniku se daje primjereni vremenski rok od 60 dana od dana primitka ovog rješenja te je unutar tog roka ovršenik ovlašten podnijeti tužbu iz točke I. izreke ovog rješenja i o tome prije isteka navedenog roka obavijestiti sud o poslovnom broju predmeta kojeg je pokrenuo, pozivom na poslovni broj ovog predmeta.

III. Ukoliko ovršenik u zadanom roku ne podnese tužbu iz točke I. izreke i o istome ne obavijesti ovaj sud pozivom na poslovni broj spisa, sud će na temelju dostupne dokumentacije u spisu odlučiti postoji li ništetnost Ugovora iz točke I. izreke ili njegovih pojedinih dijelova i ukoliko utvrdi da ništetnost Ugovora ili njegovih pojedinih dijelova ne postoji, postupak će nastaviti.''

2. Navedeno rješenje, pravodobnom i dopuštenom žalbom, pobija ovrhovoditelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba postupka, predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sud na daljnje postupanje.

3. Žalba je osnovana.

4. Prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da je radi namirenja tražbine ovrhovoditelja, temeljem ovršne isprave – ugovora o kreditu broj 5765-0/06 i Sporazuma broj 34/2006 o založnom pravu na nekretnini založnog dužnika radi osiguranja novčane tražbine kreditora od 6. lipnja 2006., solemniziranog po javnom bilježniku Branku Jakiću iz Zagreba pod brojem OU-1151/2006 (dalje: ugovor o kreditu), sklopljenog između kreditora Štedbanke d.d. Zagreb (prednica ovrhovoditelja) i ovršenika kao korisnika kredita, rješenjem o ovrsi istog suda poslovni broj Ovr- 2139/2017 od 4. travnja 2017. određena ovrha na nekretnini ovršenika. Polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da ugovor o kreditu predstavlja pravni posao koji ima svojstva ugovora o kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača (ovršenika) bez obzira što je vrijednost predmeta spora veća od 130.000,00 EUR-a jer ovršna isprava nije prošla sudsku kontrolu,

- da se radi o potrošačkom kreditiranju jer su izvorne stranke ugovora o kreditu trgovac i potrošač u smislu čl. 4. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 19/2022, dalje: ZZP) obzirom da nema dokaza da bi ovršenik bio osoba upućena u financije i kreditiranje,

- da pokretanju ovog postupka temeljem javnobilježničkog akta nije prethodio parnični ili drugi sudski postupak u kojem bi bila izvršena sudska kontrola predmetnog javnobilježničkog akta,

- da predmetni ugovor o kreditu sadrži potencijalno nejasne odredbe koje je potrebno dodatno preispitati te da bi iste mogle biti utvrđene kao nepoštene u smislu odredbi Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) i čl. 53. ZZP-a,

prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbe Direktive 93/13/EEZ, odluke Suda Europske unije (dalje: Suda EU) kojima je utvrđeno da je nacionalni sud u sklopu primjene prava Europske unije dužan izuzeti iz primjene svaku pravnu normu nacionalnog prava koja je suprotna pravu Europske unije i izravno primijeniti europsko pravno pravilo (stav izražen u odluci broj C-6/64, predmet Costa protiv E.N.E.L.) i s tim povezano načelo djelotvornosti (izraženo primjerice u odlukama Suda EU broj C- 413/12, C-49/14 i C-169/14) te odluku Suda EU broj C-407/18 (predmet H protiv Addiko Bank d.d., a u kojem je predmetu ovrhovoditelj bankarska institucija inicirala ovršni postupak protiv korisnika kredita na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenom u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije je odredbe ovršenik prigovarao ništetnosti), te imajući u vidu da u okviru ovršnog postupka nije u dovoljnoj mjeri ovlašten ispitati nepoštenost pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, a isto nije ispitivano niti u okviru eventualnog drugog postupka koji bi prethodio pokretanju ovog ovršnog postupka, zaključuje da je pretpostavka nastavka ovrhe pravomoćno okončanje parničnog postupka kojega će ovršenik pokrenuti protiv ovrhovoditelja radi utvrđenja ništetnosti nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru, a što u okviru tog ovršnog postupka predstavlja prethodno pitanje u smislu čl. 12. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), koji se u ovršnim postupcima primjenjuje na temelju čl. 21. st. 1. OZ-a, radi čega je po službenoj dužnosti, odgodio ovaj ovršni postupak (obzirom da nije moguće primijeniti odredbu čl. 65. Ovršnog zakona, jer je ista u suprotnosti s pravom Europske unije) do okončanja parničnog postupka u kojem se odlučuje o postojanju nepoštenih odredbi u ispravi temeljem koje je pokrenut ovaj ovršni postupak.

5. Ovrhovoditelj u žalbi prvenstveno navodi da je pobijano rješenje sadržajno istovjetno rješenju prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-260/2023 od 1. veljače 2023., koje je odlučujući po njegovoj žalbi ukinuo Županijski sud u Varaždinu rješenjem poslovni broj Gž Ovr-207/2023. od 27. lipnja 2023. i predmet vratio prvostupanjskom sudu s uputom da u okviru postupanja po službenoj dužnosti ispita nepoštenost ugovorne odredbe odnosno utvrdi sve relevantne činjenice – da li se radi o potrošačkom ugovoru koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje takvim smatra i ovršenik, ali prvostupanjski sud u ponovnom postupku nije postupio po uputi iz ukidne odluke. Navodi da se na predmetni ugovor o kreditu ne mogu primijeniti propisi o kreditiranju potrošača jer je isti zaključen na iznos od 200.000,00 EUR-a, a odredbom čl. 3. st. 1. toč. a) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da kredite veće od 132.722,32 EUR-a ne zaključuju potrošači, pri čemu ističe da je ovršenik bio upravitelj zadruge ZAGREBINVEST, nad kojom je 13. ožujka 2006. otvoren stečajni postupak, pa je predmetni ugovor o kreditu od 6. lipnja 2006. ovršenik zaključio kao fizička osoba samo zato što je zadruga čiji je bio upravitelj tada bila u stečaju, odnosno ovršenik ga nije zaključio kao potrošač. Nadalje ukazuje, a pod pretpostavkom da prvostupanjski sud smatra da bi bila nepoštena ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope, da je kamatna stopa mijenjana samo jednom i to na temelju Anexa br. III ugovora o kreditu, dok je Anexom br. IX od 17. prosinca 2013. brisan dio članka koji je uređivao pravo kreditora da u skladu s Odlukom o visini kamatnih stopa promijeni kamatnu stopu i obračuna kamatu po promijenjenoj stopi, pa nema svrhe utvrđivati ništetnost odredbe koja ne utječe na opstojnost ugovora o kreditu i koja nikad nije primijenjena u predmetnom ugovornom odnosu, tim više što se iz postupanja samog ovršenika tijekom ovog postupka može zaključiti da ovršenik ne smatra da bi ugovor o kreditu sadržavao nepoštene ugovorne odredbe. Ističe da se Direktiva 93/13/EEZ ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su zaključeni prije stupanja Republike Hrvatske u članstvo EU, odnosno one zaključene prije 1. srpnja 2013., kako je to već ranije isticao u postupku, a što je prihvatio i drugostupanjski sud u ukidnom rješenju. Ovrhovoditelj ističe da je tijekom ovog ovršnog postupka ovršenik bio upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga propisanog čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a, koja je parnica vođena pred istim sudom pod poslovnim brojem P-5319/2017 te je pravomoćnom presudom poslovni broj P-5319/2017 od 27. ožujka 2019. odbijen tužbeni zahtjev ovršenika kao tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom i tijekom tog parničnog postupka sud, pazeći po službenoj dužnosti na ništetnost, nije utvrdio nikakve sporne odredbe ovršne isprave.

6. Razmatranjem spisa utvrđeno je da je ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenika radi naplate novčane tražbine s osnova glavnice u iznosu od 131.053,42 EUR-a i zateznih kamata u iznosu od 4.460,95 EUR-a, odnosno ukupno 135.514,37 EUR-a, određivanjem ovrhe na nekretnini ovršenika na temelju ovršnog javnobilježničkog akta - ugovora o kreditu broj 5765-0/06 i Sporazuma broj 34/2006 o založnom pravu na nekretnini založnog dužnika radi osiguranja novčane tražbine kreditora od 6. lipnja 2006., solemniziranog po javnom bilježniku Branku Jakiću iz Zagreba pod brojem OU-1151/2006 i pripadajućih Aneksa istome, te da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Ovr-2139/2017 od 4. travnja 2017. odredio predloženu ovrhu. Ovršenik je protiv citiranog rješenja o ovrsi izjavio žalbu, te je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Ovr-2139/2017-8 od 20. rujna 2017. uputio ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, dalje: OZ), dok je rješenjem Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž Ovr-418/2017-2 od 26. siječnja 2018. odbijena žalba ovršenika i potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-2139/2017 od 4. travnja 2017. Ovršenik je postupio po uputi prvostupanjskog suda te je protiv ovrhovoditelja kao tuženika podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te je pravomoćnom presudom istog suda poslovni broj P-5319/2017 od 27. ožujka 2019. odbijen tužbeni zahtjev ovršenika kao tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

7. Iako su točni žalbeni navodi ovrhovoditelja da se Direktiva 93/13/EEZ ne primjenjuje u ovom konkretnom slučaju, međutim, kako je to obrazloženo i u ranijoj ukidnoj odluci ovog suda, valja navesti da je u duhu prava Europske unije i prakse Suda Europske unije nacionalni sud obvezan ispitati po službenoj dužnosti nepoštenost ugovorne odredbe kada za to ima dostupne činjenične i pravne elemente (npr. C-377/14 M i Radlingerova, C-154/15, C-307/15 i C-308/15 MT i dr.). To od suda zahtijeva „istraživački“ pristup, na način da je nacionalni sud, ako postoje pokazatelji da bi određeni ugovor mogao biti potrošački ugovor, obvezan istražiti to pitanje, kao i kada sumnja da bi određene ugovorne odredbe trebalo izuzeti iz primjene radi njihove nepoštenosti da je o tome dužan obavijestiti stranke.

8. Sud Europske unije je u predmetu broj C-407/18 – Kuhar c/a Addiko Bank d.d. (a u kojem je predmetu, kao i u ovom konkretnom – ovrhovoditelj bankarska institucija inicirala ovršni postupak protiv korisnika kredita na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenom u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije je odredbe ovršenik prigovarao ništetnosti), u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ utvrdio da ''Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.''.

9. Prema stanju spisa, prvostupanjski sud je, nakon što je posumnjao da bi određene ugovorne odredbe (iako ne navodi konkretno koje bi to odredbe bile, a ovrhovoditelj pretpostavlja da bi to eventualno bila odredba o načinu promjene kamatne stope) trebalo izuzeti iz primjene radi njihove nepoštenosti, obavijestio o tome stranke te dva puta pozvao ovršenika očitovati se vezano za moguću ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, ali ovršenik po pozivu suda nije iznio nikakve tvrdnje o nepoštenosti ugovornih odredbi iz ovršne isprave, štoviše tijekom prvostupanjskog postupka bio je potpuno pasivan.

10. Obzirom da ovršenik tijekom ovog ovršnog postupka, čak niti po pozivu suda, nije tvrdio da se u ovom konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru niti je tvrdio da ugovor o kreditu sadrži ugovorne odredbe koje bi on kao korisnik kredita smatrao nepoštenim, niti je obrazložio okolnosti iz kojih bi proizlazilo da predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje bi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu bio predmetom ispitivanja u parničnom postupku vođenom kod istog suda pod poslovnim brojem P-5319/2017, to nije bilo osnova za odgodu ovršnog postupka.

11. Slijedom navedenog, valjalo je uvažiti žalbu ovrhovoditelja i primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnji postupak u kojem će provesti ovrhu.

U Varaždinu 26. siječnja 2026.

Sutkinja

Amalija Švegović