REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-650/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Branku Nenadiću odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 zastupana po punomoćniku Josipu Mađariću odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 15. prosinca 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 23. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 528-50-4175966 sklopljenog dana 12.6.2007. između tužitelja CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 koja u t.1. glasi; kunska protuvrijednost CHF 17.544,82 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.”; koja u t2.glasi:…promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.”; koja u t.7. glasi: “ dio glavnice kredita u iznosu CHF 12.135,37 otplaćuje se u jednakim mjesečnim anutitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kredita za CHF, važećem na dan dospijeća,a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.”, “…preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF 5.409,45 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kredita za CHF važećem na dan dospijeća…”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da tužitelju CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih iznosa na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK- tečajne razlike isplati iznos od 2.369,30 eura zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana u polugodištu koje je predhodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa plaćenog na ime otplate ovog kredita do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. zajedno sa zateznim kamatama u smislu od.čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne transakcije koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotne poena, te od 1.1.2024. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje teku

na iznos od 2,02 eur od 20.8.2007. do isplate

na iznos od 0,56 eur od 14.9.2007. do isplate

na iznos od 0,20 eur od 30.11.2007. do isplate

na iznos od 1,77 eur od 31.1.2008. do isplate

na iznos od 2,98 eur od 29.2.2008. do isplate

na iznos od 5,04 eur od 31.3.2008. do isplate

na iznos od 1,94 eur od 30.4.2008. do isplate

na iznos od 0,72 eur od 31.5.2008. do isplate

na iznos od 2,25 eur od 30.6.2008. do isplate

na iznos od 0,10 eur od 31.8.2008. do isplate

na iznos od 1,46 eur od 30.9.2008. do isplate,

na iznos od 11,82 eur od 31.10.2008. do isplate

na iznos od 4,84 eur od 30.11.2008. do isplate

na iznos od 13,56 eur od 31.12.2008. do isplate,

na iznos od 14,90 eur od 31.1.2009. do isplate

na iznos od 15,50 eur od 28.2.2009. do isplate

na iznos od 14,43 eur od 31.3.2009. do isplate

na iznos od 14,77 eur od 30.4.2009. do isplate

na iznos od 12,10 eur od 31.5.2009. do isplate

na iznos od 10,15 eur od 30.6.2009. do isplate

na iznos od 10,67 eur od 31.7.2009.do isplate

na iznos od 11,70 eur od 31.8.2009. do isplate

na iznos od 11,61 eur od 30.9.2009.do isplate,

na iznos od 10,56 eur od 31.10.2009. do isplate

na iznos od 12,52 eur od 30.11.2009. do isplate

na iznos od 14,10 eur od 31.12.2009. do isplate,

na iznos od 16,33 eur od 31.1.2010. do isplate

na iznos od 15,82 eur od 28.2.2010. do isplate

na iznos od 18,85 eur od 31.3.2010. do isplate

na iznos od 18,28 eur od 30.4.2010. do isplate

na iznos od 19,40 eur od 31.5.2010. do isplate

na iznos od 29,11 eur od 30.6.2010. do isplate

na iznos od 27,11 eur od 31.7.2010. do isplate

na iznos od 33,21 eur od 31.8.2010. do isplate

na iznos od 31,10 eur od 30.9.2010. do isplate,

na iznos od 27,71 eur od 31.10.2010.do isplate

na iznos od 1.930,11 eur od 29.11.2010. do isplate

isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 42,69 eur.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.470,56 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor dana 12.6.2007., sklopili su ugovor o kreditu br. 528-50-4175966 kojim je kreditor stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos 17.544,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja kredita. Istim ugovorom određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u 84 mjesečna anuiteta u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja, kao i plaćati redovnu kamatu u visini 5,20% godišnje koja je određena od.čl.2. ugovora, a kojem odredbom ugovora je određena i promjenjivost kamatne stope, odnosno mogućnost naknadne promjene visine kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Činidba u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju nije bila određena, niti odrediva, a što je trebala biti u skladu s propisom čl. 269 st. 2. ZOO- a te je istom povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu. Promjena ugovorne kamatne stope bila je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljniji položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Tuženik je sukladno od.čl.323. ZOO- a (N/N 35/05, 41/08, 125/11) te od.čl.111, čl.1115, te čl.1046 ZOO-a obvezan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a sve to s obzirom su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 12.6.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-4175966 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.544,82 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 528-50-4175966 na listu 7.-10. spisa, knjigovodstvena kartica na listu 11. -16. spisa, nalaza i mišljenja vještaka Tonke Vulić na listu 44.-20. spisa, otplatni plan na listu 51.-55. spisa, prijepis knjigovodstvene kartice na listu 56. -57. spisa i saslušanjem tužitelja na listu 69. -70. spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 2.369,30 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. 6.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-4175966 kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 5,20 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

20. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

21. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

22. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Tužiteljica osobno saslušana navodi da taj kredit podigla za kupnju osobnog vozila. Vozilo je koristila za svoje osobne potrebe. U vrijeme podizanja kredita nije bila vlasnica firme, obrta ili sl. U to vrijeme bila je zastupnica za osiguranje i radila je u uredu. Navodi da su joj u banci sugerirali da uzme kredit u švicarskim francima jer je to najpovoljniji uvjeti i da je najmanja kamatna stopa. Po ugovor je došla 12.3.2007. i vjerovala je banci da je to najpovoljniji ugovor, tako da nije povjeravala posebno ugovor. Niti kod javnog bilježnika nije dobila nekakva posebna upozorenja. Rata joj je u početku bila misli oko 800,00 kn a narasla je na 1.100,00 kn. U banci su joj samo objašnjavali da je to tako, kada je rata počela rasti. Navodi da je počela čitati ugovor ali ju je službenica uvjeravala da je u ugovoru navedeno sve kako su dogovorili u biti je bilo uzmi ili ostavi. Nitko ju nije upozoravao na parametre zbog kojih će se mijenjati valutna klauzula i kamata. Nije nito tražila ugovor u nekoj drugoj valuti jer je povjerovala banci da je to najpovoljnije. Nitko joj nije predložio mogućnost pregovaranja pojedinih odredbi.

24. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio po vještaku Tonki Vulić koji utvrđuje da je preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 37 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan dospijeća plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita u iznosu od 2.369,30 eur. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Stoga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer u njemu ne nalazi logičnih i matematičkih nedostataka. Tužitelj je po provedenom vještačenju preinačio tužbeni zahtjev a kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

25. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u pogledu valutne klauzule jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan za utužene iznose jer je tužba podnijeta 10. lipnja 2023. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30.1.2020. donio je pravno shvaćanje Su-IV- 47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga u pogledu potraživanja po osnovi promjene tečaja CHF u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara.

26. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev na izvještačeni iznos tako da je umjesto 2.411,09 eur potraživao 2.369,30 eur. Takvo uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje dijela tužbenog zahtjeva a s kojim povlačenjem se tuženik nije složio. Budući se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari o povlačenju dijelu tužbenog zahtjeva potreban je njegov pristanak. Slijedom iznijetoga valjalo je odbiti višak tužbenog zahtjeva i presuditi kao u točci III. izreke.

27. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

28. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

29. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 10.6.2023., podneska od 8.9.2023. i 10.9.2025., zastupanja na ročištu od 14.4.2025. i 15.12.2025., sve po 200,00 eur, sve uvećano za iznos PDV-a, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eur, sudske pristojbe na tužbu 35,28 eur i presudu u iznosu 35,28 eur, što ukupno iznosi 1.470,56 eur.

30. Za istaći je da tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak razmjerno njegovom uspjehu u sporu iz toga razloga što isto ne bi bilo u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava, a takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje između ostaloga, odgovoreno da: "čl. 6. stavak. 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

Beli Manastir, 23. siječnja 2026.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika