REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11
P-2615/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. Aukolakirerska i autolimarska radionica Spektar iz Zagreba, Podsusedska Aleja 93, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 19. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 23. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku EUROHERC osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, isplatiti tužitelju ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. Aukolakirerska i autolimarska radionica Spektar iz Zagreba, Podsusedska Aleja 93, ukupan iznos od 134,47 EUR (slovima: sto trideset četiri eura i četrdeset sedam centi) sa zateznim kamatama koje se za svako polugodište određuju uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana 6. listopada 2024. do isplate, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku EUROHERC osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, isplatiti tužitelju ŽU vl. AUTOLAKIRERSKA I AUTOLIMARSKA RADIONICA SPEKTAR iz Zagreba, Podsusedska aleja 93, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 238,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se dio zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 6,63 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 17. listopada 2023. nastala šteta na vozilu, marke i tipa MERCEDES KLASA GLA 200D, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika OTP LEASING d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23780250353, zastupano po predsjednici uprave CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici kasko osiguranja oštećenika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22., 152/24.) te Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 14. studenog 2023. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 2305032010460/2. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i H godine, KLASA: 034-08/18-01-093 navodi sljedeće: „...AZTN ističe kako je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne...”. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svojim smjernicama navodi isto, odnosno: „...Oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja…“. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 226/2024/PJ1-1, a koji račun u ukupnom iznosu od 912,01 EUR (PDV uključen). Osnovicu po navedenom računu u iznosu od 729,61 EUR je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 595,14 EUR. Oštećenik je dana 16. lipnja 2025. godine tužitelju isplatio nesporni iznos isplaćen od strane tuženika te cjelokupni PDV po računu popravka. Razliku od 134,47 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Dakle, tuženik je platio iznos od sveukupno 595,14 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 134,47 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što je na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) napisana cijena sata rada koju tuženik priznaje, a to je 24,00 EUR / sat plus PDV za limarske i lakirerske radove, dok je tužitelj likvidirao njegov rad na 39,82 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 39,82 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. U ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju i sljedeći stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. Sudske prakse u istovrsnim predmetima (i činjenično i pravno iste osnove samo druge stranke) Visokog trgovačkog suda RH koji je u pravomoćnoj presudi, posl. broj: Pž-3749/12 usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (auto servisne radionice) nedvojbeno proizlazi „...stoga činjenica da tuženik (kao osiguravatelj štetnika) ne prihvaća visinu satnice rada ovlaštenog servisa nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi...”, kao i nadalje „...niti je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima, a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu, dužan je u cijelosti podmiriti nastalu štetu...”. Stav tužitelja kako odgovorni osiguratelj ne može nametati cijenu sata rada servisima je potvrdio i Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj:
Pž-1749/2023 od 12. siječnja 2024. prema kojoj u predmetu slične činjenične i pravne osnove isti smatra „... obzirom na ovakvo ponašanje tuženika, kao i na dostavljeno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja te dopis HANFA-e, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen, te tuženiku naloženo da tužitelju plati trošak popravka rada prema satnici tužitelja...”. Nadalje, stav Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu slične činjenične i pravne osnove, ali protiv drugog odgovornog osiguratelja je također potvrdio Visoki Trgovački sud RH u presudi posl. broj: Pž-387/2024 od 6. veljače 2024. prema kojoj isti sud u točki 11. presude navodi: „...Pravilno je sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu čl. 1085. ZOO-a i utvrdio da oštećeniku pripada pravo na naknadu štete s osnove radova popravka prema cijenama po kojoj popravke naplaćuje radionica koju oštećenik odabire, kao i da se odabir radionice koja ima više cijene popravaka ne smatra doprinosom oštećenika vlastitoj šteti u smislu odredbe čl. 1092 ZOO-a.”, a isti stav je nadležni Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo i u sudskoj praksi presudi posl. broj: Pž-3971/2023-2 od 29. veljače 2024., kao i u presudi posl. broj: Pž-914/2024-2 od 18. ožujka 2024. Dakle, postupanje tuženika je pogrešno obzirom da nema ugovorni odnos sa tužiteljem niti zakonsku osnovu da bi „priznavao”, ”uvećavao” ili „umanjivao” nečiju cijenu rada, u konkretnom slučaju tužitelja. U tom smislu, tužitelj ukazuje i na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja RH od 20. veljače 2020., KLASA: 034-08/18-01-093 koja nedvojbeno ističe sljedeće: „...kako cijenu radnog sata za izvođenje limarskih, lakirerskih i drugih radova u slučaju štetnog događaja na vozilu, treba određivati mjerodavno tržište popravka vozila, odnosno auto servisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila na određenom području, prema cijenama koje imaju istaknute u svojim cjenicima u poslovnom prostoru...”. Obzirom na prethodno navedeno ustupitelj/oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su 20. siječnja 2025. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 134,47 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu potraživanja tužitelja. Tužitelj tužbom navodi kako je popravio vozilo koje je bilo osigurano kod tuženika policom kasko osiguranja te da predmetni popravak vozila iznosi 912,01 EUR (uključen PDV) odnosno 729,61 EUR (bez PDV-a) pa kako je tuženik na ime predmetnog popravka vozila uplatio iznos od 595,14 EUR tužitelj tvrdi da postoji obveza tuženika na plaćanje predmetne razlike u iznosu 134,47 EUR (729,61 EUR – plaćeno 595,14 EUR = 134,47 EUR). No, tužitelj nije osiguranik po predmetnoj polici kasko osiguranja, a nesporno nije ni vlasnik, ali isti svoju legitimaciju na potraživanje isplate (razlike) naknade štete temelji na Ugovoru o ustupu. Pri tome svoje stajalište u pogledu daljnje obveze tuženika na plaćanje predmetne razlike u iznosu 134,47 EUR tužitelj temelji na slijedeće dvije teze: a) da oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će popraviti vozilo pri čemu navodi kako je tužitelj cijenu popravka vozila (koja je po stavu tužitelja nesporna u iznosu 729,61 EUR) formirao prema načelima tržišnog natjecanja gdje svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi, b) ujedno navodeći da tuženik neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Aktivna legitimacija tužitelja nije sporna, a nije sporna ni pasivna legitimacija tuženika. No, tužbeni zahtjev je neosnovan budući su navodi tužbe pravno neutemeljeni sve imajući na umu činjenične i pravne okolnosti ovoga konkretnog slučaja. Prije svega se ističe kako tužitelj nije oštećenik jer nije ni osiguranik po predmetnoj polici kasko osiguranja a nije niti vlasnik predmetnog vozila. Tužitelj svoju aktivnu legitimaciju temelji na Ugovoru o ustupu sa kasko osiguranika tuženika na tužitelja pa je istaknuti kako odnos tužitelja i tuženika, a na kojemu se temelji tužba, treba promatrati imajući na umu odredbu čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) koja propisuje da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Stoga se ističe kako tužitelj predmetnu isplatu naknade štete može potraživati samo u okviru prava i obveza koje je kasko osiguranik imao prema tuženiku s čim u vezi se ističe kako sastavni dio police kasko osiguranja predmetnog vozila čine Uvjeti za kasko osiguranja cestovnih vozila (dalje: Uvjeti) koji se dostavljaju u privitku. Stoga se ističe kako kod oduke o tužbenom zahtjevu sud mora voditi računa o odredbama Uvjeta kao sastavnog dijela ugovora/police kasko osiguranja motornog vozila. Obzirom na navedeno, tuženik ističe na odredbu točke E.I. Uvjeta kojom su stranke ugovorile postupak popravljanja štete pri čemu su ugovorile kako postupak naknade štete podrazumijeva naturalnu restituciju odnosno uspostavljanje stanja osiguranog vozila koje je bilo prije nego je šteta nastala pri čemu su ugovorne strane precizirale da predmetna naturalna restitucija podrazumijeva popravljanje oštećenih dijelova vozila tako što tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak. Tuženik je predmetno i učinio tako što je postupivši po ugovoru dopisom od 15.11.2023. uputio oštećenika na mjesta gdje može popraviti svoje vozilo: Obzirom je, primjerice, servis AUTOCENTAR AGRAM d.d. u predmetnom razdoblju naplaćivao cijenu sata rada u iznosu 18,58 EUR, u slučaju da je kasko osiguranik tuženika predmetno vozilo popravio u servisu na koje ga je tuženik uputio tada ne bi nastala razlika troškova popravka koji se potražuju ovom tužbom. Tuženik smatra kako je osnovno načelo ugovaranja pacta sunt servanda te da tužba neosnovano tvrdi da bi postojala obveza tuženika na bilo kakvo daljnje plaćanje kod činjenice povrede ugovora od strane kasko osiguranika a što se izravno sada odnosi i na tužitelja u smislu prethodno citirane odredbe čl. 84. st. 1. ZOO. Tuženik posebno ističe kako uvodno navedene dvije teze na kojima tužitelj temelji ovu tužbu neosnovano tužitelj zasniva pozivajući se na odluke sudova u drugim predmetima te mišljenja AZTN i HANFA-e jer se radi o pravno neutemeljenim stajalištima tužitelja koji nemaju ni pravni ni činjenični identitet s predmetom ovoga spora. Naime, tuženik prije svega osporava navod tužbe da tužitelj cijenu predmetnog popravka formira prema načelima tržišnog natjecanja jer na ovu okolnost nije dostavio nikakvih dokaza, odnosno nije dostavio dokaze da cijena popravka za koju potražuje naknadu štete nije znatno viša od one tržišne, a na što tuženik upravo ukazuje ističući protivljenje tužbenom zahtjevu. S tim u vezi tuženik dostavlja i druge račune usporednih servisa iz kojih je razvidno da isti i u 2024. godini i u 2025. godini naplaćuju cijenu sata rada bitno manje od cijene sata rada tužitelja. No, neovisno o tome svakako je istaknuti kako nije sporno, što navodi sam tužitelj, da tužitelj može sam formirati cijenu svoje usluge koju nudi na tržištu, ali postavlja se pitanje zašto tužitelj smatra da tuženik ne može izvršiti naturalnu restituciju jednako kvalitetnim popravkom vozila za nižu cijenu od one koju nudi tužitelj i zašto tužitelj smatra da stranke, kasko osiguranik i tuženik, ne trebaju ispoštovati odredbu točke E.I. Uvjeta kasko osiguranja na način da je kasko osiguranik trebao popraviti vozilo u servisima u koje ga je uputio tuženik kada bi sam trošak uspostave prijašnjeg stanja bio niži te time i šteta bila manja. Ovo tim više jer je obveza oštećenika razumnim radnjama smanjiti nastanak štete. Predmetno ujedno predstavlja odgovor i na drugu, pravno neutemeljenu, tezu tužitelja da bi tuženik na bilo koji način umanjivao cijenu rada auto servisa jer to tuženik nije učinio nego je samo postupao u dobroj vjeri kako bi smanjio štetu za jednako kvalitetan popravak odnosno jednako kvalitetno otklanjanje štete. Zapravo tuženik ističe kako je tužitelj taj koji na tržištu nastoji ostvariti što veći profit koji nerealno odskače od stvarnih troškova popravka ali i rada radnika koji faktički obavlja popravak. Nije sporno da tužitelj kao poslodavac nastoji dobro zaraditi na radu svoga radnika ali isto tako tuženik ima pravo poduzeti razumne radnje kako bi smanjio svoju obvezu plaćanja naknade štete kada ugovorom o kasko osiguranju motornog vozila dogovori da će štetu svom osiguraniku popraviti naturalnom restitucijom tako da vozilo kasko osiguranik popravi u servisu u koji ga tuženik uputi što će za tuženika biti jeftinije a kasko osiguraniku biti jednako kvalitetno popravljeno njegovo vozilo što se nikako ne može smatrati nikakvim nezakonitim uvjetovanjem nego upravo pravom i obvezom oštećenika da razumnim radnjama smanji štetu a te radnje u konkretnom slučaju nisu zahtijevale nikakav poseban angažman kasko osiguranika nego je isti trebao, sve kako je to i ugovoreno policom kasko osiguranja, svoje vozilo popraviti u nekom od konkretnih u koje ga je uputio tuženik. Tako i u sudskoj praksi: VSRH, br. Rev 292/86 od 19.11.1987.1 „Osnovno načelo naknade štete prema kojem se naknadom štete imovina odnosno materijalna situacija oštećene osobe treba dovesti u stanje kakvo je bilo prije uzrokovanja štete, nikako ne uklanja obvezu oštećenika da i sam nastoji smanjiti štetu.“ Pri svemu je ukazati kako unatoč tome što se ovdje radi o tzv. maličnom sporu te da se tužbom potražuje „svega“ 134,47 EUR istaknuti je da se radi o iznosu koji postotno predstavlja za najmanje 60% veći iznos cijene sata rada limara i lakirera od iznosa koji bi tuženik platio da je njegov kasko osiguranik svoje vozilo popravio u jednom od servisa u koji ga je tuženik, sukladno citiranom odredbom Uvjeta kasko osiguranja, uputio da popravi isto (naturalna restitucija). Na ovo se ukazuje iz razloga jer da se radilo o popravku koji se realno mogao obaviti u iznosu npr. 10.000,00 EUR dok da je kasko osiguranik popravak platio 60% viši iznos odnosno da je popravak platio 16.000,00 EUR onda sudovi zasigurno ne bi tako olako prešli preko ovoga potpuno zakonitog i pravno utemeljenog prigovora na koji tuženik ukazuje i u ovoj parnici pri čemu se ukazuje relevantnim ukazati i na stajalište izraženo presudom Općinskog suda u Gospiću P-324/04-9 od 18.05.2006. potvrđenu presudom Županijskog suda u Gospiću Gž-532/06-3 od 08.03.2007. kada je navedeni drugostupanjski sud naveo slijedeće: 1 Odluka objavljena u „Zakon o obveznim odnosima“ s opsežnom sudskom praksom, četvrto dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Ž, Pravo 35, Organizator, Zagreb, 2002. – uz komentar čl.192. ¨starog¨¨ ZOO (čl.1092 ¨novog¨ ZOO) (…) Imajući na umu prednje citirano stajalište izraženo u presudi Žs u Gospiću Gž-532/06-3 te dovodeći isto u svezu sa prethodno citiranim stajalištem Vrhovnog suda RH Rev 292/86 od 19.11.1987. tada nema dvojbe kako, u smislu odredbe čl. 84. st. 1. i čl. 1092. ZOO u svezi s odredbom točke E.I. Uvjeta kasko osiguranja, tužbeni zahtjev treba u cijelosti odbiti budući je isti nedvojbeno neosnovan jer novčani iznos s osnova tražene isplate naknade štete ovom tužbom ne bi nastao da je kasko osiguranik tuženika postupio kako je to ugovoreno ugovorom/policom kasko osiguranja te da je svoje vozilo popravio u jednom od servisa u koje ga je uputio tuženik pri čemu tuženik predloženim dokazima dokazuje da servisi u koje je osiguranik tuženika bio upućen popraviti svoje vozilo naplaćuju trošak rada limara i lakirera u bitno nižem iznosu od onoga koji je ispostavio tužitelj spornim računom osnovom kojega nezakonito smatra da bi trebao ostvariti pravo na isplatu naknade štete. Tuženik osporava navodni Službeni cjenik radionice tužitelja. Tužitelj ga je izdao sam sebi pa prema tome isti nije i ne može biti relevantan kao mjerodavan dokaz o cijeni sata niti se može ispitati na koji način je ista određena niti tužitelj dostavlja dokaza koji bi bili u skladu sa cjenikom. Predmetni račun nije dokaz jer je isti sporan i osporen. Budući da se tužitelj poziva na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, ukazuje se da uvjete koji su tamo postavljeni tužitelj nije ničim dokazao. Stoga tuženik ustraje u navodima da je cijena sata proizvoljno određena i smatra da je cijena upravo ovakva jer se naknada štete pokušava ostvariti od osiguravajućeg društva. Pored svega navedenog, tuženik osporava navode tužbe o službenoj cijeni sata rada u radionici tužitelja, u iznosu od 39,82 EUR plus PDV, te ističe kako je tuženik priznao i isplatio tužitelju cijenu sata rada u visini od 24,00 EUR plus PDV. Osim toga, vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete te je šteta na taj način preuveličana. Slijedom navedenog tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, kao i traženi tijek i stopu kamata (tuženik nije u nikakvom ugovornom odnosu sa tužiteljem) koji nije prenesen cesijom te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troška tuženiku.
3. Tijekom postupka sud je pročitao račun tužitelja br. 226/2024/PJ1-1 od 20. rujna 2024. (list 10. spisa), izvid štete br. 230503010460/2 od 14. studenoga 2023. (list 12. spisa), obavijest o isplati osigurnine po ponudi od 3. listopada 2024. (list 14. spisa), dokaz o uplati (list 16. spisa), cjenik usluga Autolakirerske i autolimarske radionice "Spektar" (list 18. spisa), ugovor o ustupanju tražbine umjesto ispunjenja sklopljen između OTP leasing d.d. i tužitelja od 20. siječnja 2025. (listovi 20. i 22. spisa), notifikaciju o ustupanju tražbine umjesto ispunjenja (listovi 24. i 26. spisa), e-mailove od 17. lipnja 2025. (list 28. spisa), od 3. srpnja 2015. (listove 48. i 49. spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (listovi 55. – 58. spisa), polica (listovi 85. i 86. spisa), uvjeti za kasko osiguranje cestovnih vozila iz 2021. (listovi 87. – 124. spisa), dopisi tuženika od 15. studenoga 2023. (listovi 126. – 128. spisa) te račune (listovi 129. – 135. spisa).
4. Sud je također pročitao i svu sudsku praksu koja prileži spisu, a koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-914/2024-2 od 18. ožujka 2024. (listovi 30. - 35. spisa), Pž-3971/2023-2 od 29. veljače 2024. (listovi 36. - 43. spisa), Pž-1749/2023-2 od 12. siječnja 2024. (listovi 50. – 54. spisa), Pž-3749/12-3 od 30. srpnja 2015. (listovi 59. – 64. spisa), Pž- 387/2024-2 od 6. veljače 2024. (listovi 65. – 69. spisa) te presudu Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-818/11-2 od 4. lipnja 2014. (listovi 44. – 47. spisa).
5. Raspravnim rješenjem od 19. prosinca 2025. (list 138. spisa) sud je odbio preostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Navedeno stoga jer je činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke dok se uz navedeno radi o maličnom sporu.
6. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe iz čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 134,47 EUR, koji iznos predstavlja razliku između nenaplaćenog iznosa osigurnine u visini naknade štete do punog iznosa nastale štete, a koji se odnosi na cijenu radnog sata za obavljene limarske i lakirerske radove, koje je obavio tužitelj, popravljajući vozilo reg. oznaka [registarska oznaka], u vlasništvu OTP LEASING d.d., a koje vozilo je oštećeno u prometnoj nezgodi koja se dogodila 17. listopada 2023. te koje je kasko osigurano kod tuženika.
8. Između stranaka sporna je aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, odgovornost i visina te primjena ugovornih odredbi.
9. Uvidom u ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, koji je sklopljen između OTP LEASING d.d., kao ustupitelja i tužitelja, kao primatelja od 20. siječnja 2025. (listovi 20. - 23. spisa) vidljivo je da je OTP LEASING d.d. ustupio tražbinu tužitelju koju ima prema tuženiku, kao dužniku, a temelji na računu za popravak vozila br. 226/2024/P11-1, koji je izdan u ukupnom iznosu od 912,01 EUR, a po tuženiku je ostao neplaćen upravo u ovom postupku utuženom iznosu od 134,47 EUR. Stoga je došlo do prijenosa tražbine s oštećenika OTP LEASING d.d. na tužitelja. Pritom valja navesti da tuženik ne osporava ugovor od 20. siječnja 2025. (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a). Dopisom oštećenika i tužitelja od 20. siječnja 2025. te e-mailom obaviješten je tuženik o prijenosu tražbine (list 24. – 29. spisa). Zbog navedenog, a suprotno paušalnom osporavanju tuženika, upravo je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom predmetu.
10. Uvidom u e-mail korespondenciju od 3. srpnja 2015. (listove 48. i 49. spisa), vidljivo je da Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga odgovara da nije potrebno da autokuća, kao izvođač radova, ima ugovor o suradnji s osiguravateljem da osiguratelj isplati račun za popravak vozila sastavljen po izvidu štete. Iz navedenog e-maila proizlazi da Hrvatska agencije za nadzor financijskih usluga napominje da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati cijene radnog sata treće osobe, kao i da društva za osiguranje koriste pomoć stručnjaka za procjenu štete te uzimanje u obzir njegovo mišljenje u pogledu osnovanosti i visine primljenog zahtjeva. Pritom oštećena osoba može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala radionica u kojoj je izvršen popravak i potraživati isplatu naknade štete, odnosno naknade iz osiguranja.
11. Iz dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa: 034-08/18-01/093, ur.br. 580-09/84-220-043 od 20. veljače 2020. (listovi 55. – 58. spisa) vidljivo je da Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja daje mišljenje da u slučaju štetnog događaja na vozilu oštećena osoba ima pravo izbora autoservisne radionice registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila, koja će obaviti popravak vozila prema cijenama uredno istaknutim u svom cjeniku, temeljem kojeg redovito posluje na tržištu i plaća poreze i doprinose, uz zadovoljen kriterij kvalitete popravka. Hrvatska agencija za tržišno natjecanje u istom dopisu navodi da preporuka i/ili isticanje popisa ugovornih servisa na internetskim stranicama ili u poslovnicama osiguravajućeg društva ne bi bila sporna, uz obveznu napomenu da oštećenik u slučaju štetnog događaja na vozilu ima pravo takvu preporuku prihvatiti ili ne prihvatiti. Dakle, navedeno je da je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati autoservisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne.
12. Iz računa tužitelja br. 226/2024/PJ1/1 od 20. rujna 2024. (list 10. spisa) vidljivo je da je tužitelj izdao račun OTP LEASING d.d. na ukupan iznos od 912,01 EUR. Račun je izdan, među ostalim, za limarske i lakirerske radove za popravak vozila, reg. oznaka [registarska oznaka]. Valuta plaćanja je 5. listopada 2024. (list 10. spisa).
13. Uvidom u izvid štete br. 2305032010460/2 od 14. studenoga 2023. (list 12. spisa) vidljivo je da je izvid štete sačinjen na memorandumu tuženika, da ga je sačinio procjenitelj Dario Roščić, naznačen je mail procjenitelja s domenom tuženika, mjesto pregleda Zagreb, pregled je vršen za oštećenika OTP LEASING d.d., a za osobno vozilo Mercedesed, klasa GLA 200D, reg. oznaka [registarska oznaka]. U izvidu su naznačeni dijelovi za zamjenu, dijelovi za popravak, broj radnih sati limara i to 4,40 te broj radnih sati lakirera i to 4,10, kao i potrošni materijal za limara i lakirera. Stavljena je naznaka da se radi o djelomičnoj šteti. Stavljena je procjena radnog sata limara i lakirera od 24,00 EUR po jednom radnom satu.
14. Tuženik je OTP LEASING d.d. (pravnom predniku tužitelja) poslao i dopis od 3. listopada 2024. (list 14. spisa). Navedeni dopis sačinjen je isto na memorandumu tuženika. Na njemu stoji ime i prezime djelatnice – likvidatorice šteta, s potpisom likvidatorice te naznačenim e-mailom likvidatorice s domenom tuženika. U navedenom dopisu tuženik posebice ističe da dopis upućuje oštećenika da do dana pisanja navedenog dopisa nisu primili pisanu potvrdu ponude, odnosno potpisan sporazum o izvansudskoj nagodbi. Naznačeno je da je procijenjen iznos naknade štete 595,14 EUR te da će taj iznos uplatiti najkasnije do 10. listopada 2024.
15. Iz potvrde o plaćanju od 16. lipnja 2025. (list 16. spis) vidljivo je da je tuženik isplatio pravnom predniku tužitelja dio štete u iznosu od 777,54 EUR. Nije vidljivo na što se točno taj iznos odnosi, a iznos ne odgovara ponudi iz dopisa od 3. listopaad 2024.
16. Uvidom u cjenik radnog sata tužitelja (list 18. spisa) vidljivo je da je cijena radnog sata za limarske i lakirerske radove 39,82 EUR, bez PDV-a. Cjenik je u primjeni od 28. siječnja 2024., čime je na popravak u rujnu 2024. primijenjena pravilna cijena radnog sata limarskih i lakirerskih radova.
17. Iz računa Auto Keko d.o.o. od 21. kolovoza 2024. (list 129. spisa) vidljivo je da se cijena radnog sata za to trgovačko društvo u odnosu na limarske i lakirerske radove 24,00 EUR. Uz račun od 21. kolovoza 2024. nije dostavljen dokaz o platežu navedenog računa. Iz računa Autopoint d.o.o. br. 287-P1-1 od 16. rujna 2024. (list 130. spisa) vidljivo je da je cijena radnog sata za limarske i lakirerske radove 20,00 EUR. Ni uz taj račun nije dostavljen dokaz o platežu. Jednaka je cijena radnog sata i u računu D.R. AUTO d.o.o. od 3. listopada 2024. (list 131. spisa), međutim, ni uz taj račun nije dostavljen dokaz o plaćanju. Cijena radnog sata limarskih radova u računu ANTARES CENTAR d.o.o. od 13. lipnja 2025. (list 132. spisa) je 27,00 EUR. Ni uz taj račun nije dostavljen dokaz o platežu. 27,00 EUR naznačeno je i u računu ANTARES CENTRA d.o.o. br. 682/1/68 od 21. srpnja 2025. (list 133. spisa). U računu Auto Keko d.o.o. br. 65/P01/1 od 10. lipnja 2025. (list 134. spisa) naznačena je cijena radnog sata za limarske i lakirerske radove od 24,00 EUR. A jednaka cijena je i u računu Autopoint d.o.o. br. 166/P1/1 od 27. svibnja 2025. (list 135. spisa). Valja navesti da tuženik ni uz jedan dostavljeni račun nije dostavio dokaz o platežu računa. Iz ovako dostavljenih računa sud ne može zaključiti da li su računi izdavani fizičkim ili pravnim osobama (s obzirom na to da su stranke/kupci zatamnjeni) ali jednako tako ne može ni zaključiti jesu li te stranke na koje su izdavani računi bile u kakvom obvezno-pravnom odnosu s osobama koje su izdavale račun te jesu li s njima imali sklopljene ugovore o poslovno- tehničkoj suradnji pod određenim uvjetima.
18. Valja navesti da je stav ovog suda da oštećenik, a koji je u konkretnom predmetu u ugovornom odnosu o kasko osiguranju s tuženikom, ima pravo izabrati autoradionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo, odnosno u kojoj će izvršiti limarske i lakirerske radova. Točno je da se između stranaka primjenjuju odredbe ugovora, odnosno ovdje konkretno odredbe uvjeta o kasko osiguranju.
19. Prema čl. 8. st. 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja ("Narodne novine", br. 79/2009, 80/2013, 41/2021, 155/2023) zabranjeni su svi sporazumi između dva ili više neovisnih poduzetnika, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje, koje kao cilj ili posljedicu imaju narušavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu, a osobito oni kojima se:
1. izravno ili neizravno utvrđuju kupovne ili prodajne cijene, odnosno drugi trgovinski uvjeti,
2. ograničava ili nadzire proizvodnja, tržište, tehnološki razvoj ili ulaganje,
3. dijele tržišta ili izvori nabave,
4. primjenjuju nejednaki uvjeti na istovrsne poslove s različitim poduzetnicima, čime ih se dovodi u nepovoljniji položaj u odnosu na konkurenciju,
5. uvjetuje sklapanje ugovora prihvaćanjem od drugih ugovornih strana dodatnih obveza, koje po svojoj prirodi ili običajima u trgovini nisu u vezi s predmetom tih ugovora.
20. Prema čl. 8. st. 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja sporazumima u smislu stavka 1. toga članka smatraju se osobito ugovori, pojedine odredbe ugovora, usmeni ili pisani dogovori među poduzetnicima te usklađena praksa koja je posljedica takvih dogovora, odluke poduzetnika ili udruženja poduzetnika, opći uvjeti poslovanja i drugi akti poduzetnika koji jesu ili mogu biti sastavni dio ugovora i slično, neovisno o tome jesu li takvi sporazumi sklopljeni između poduzetnika koji djeluju na istoj razini proizvodnje, odnosno distribucije (horizontalni sporazumi) ili između poduzetnika koji ne djeluju na istoj razini proizvodnje, odnosno distribucije (vertikalni sporazumi).
21. Prema odredbi čl. E.I.1 Uvjeta o kasko osiguranju cestovnih vozila, koji su u primjeni od 1. srpnja 2021. (dalje u tekstu: Uvjeta o kasko osiguranju, listovi 87. – 125. spisa) postupak naknade štete u skladu s tim uvjetima podrazumijeva naturalnu restituciju (uspostavljanje stanja osiguranog vozila koje je bilo prije nego je šteta nastala), odnosno isplatu odgovarajućeg iznosa novca na ime naknade štete kao i priznavanje ostalih opravdanih troškova povezanih s osiguranim slučajem, navedenih u tim uvjetima.
22. Prema odredbi čl. E.I.2 Uvjeta o kasko osiguranju naturalna restitucija osiguranog vozila u skladu s tim uvjetima podrazumijeva popravljanje oštećenih dijelova vozila, pod uvjetom da je popravak vozila ekonomski opravdan, pri čemu tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila.
23. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. – dalje u tekstu: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
24. S obzirom na to da su opći uvjeti sastavni dio ugovora, a da je dio odredbe čl. E.I.2. Uvjeta o kasko osiguranju i to dio kojim je uređeno da tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila suprotan prisilnim propisima, to je prema stavu ovog suda navedeni dio odredbe čl. E.I.2. Uvjeta o kasko osiguranju ništetan, sve primjenom odredbe iz čl. 322. st 1. ZOO-a.
25. Navedeno stoga jer su čl. 8. st. 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja zabrani svi sporazumi između dva ili više neovisnih poduzetnika, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje, koje kao cilj ili posljedicu imaju narušavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu, dok prethodno citirani dio odredbe čl. E.I.2. Uvjeta o kasko osiguranju upućuju na usklađenu praksu koja je posljedica takvih dogovora (čl. 8. st. 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja).
26. Također, prema odredbi iz čl. 296. st. 1. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
27. Stoga bi navedeni dio odredbe iz čl. E.I.2. Uvjeta o kasko osiguranju bio ništetan i po čl. 296. st. 1. ZOO-a jer je nametanje takve obveze osiguraniku, suprotno savjesnosti i poštenju te uzrokuje očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Navedeno stoga jer takvom odredbom tuženik nameće svom osiguraniku obvezu popravka oštećenog vozila kod točno određenog autoservisa, prema izboru tuženika, a što utječe na opterećenje osiguranika da mora popraviti svoje vozilo u određeno servisu, a ne sukladno svojim željama, odnosno želi li popraviti vozilo u ovlaštenim ili neovlaštenom servisu, želi li popraviti vozilu u mjestu svog prebivališta, mjestu svog boravišta, mjestu gdje radi ili privremeno boravi ili se pak iz nekog određenog razloga određeno vrijeme nalazi u nekom mjestu, koliko je daleko mjesto popravka vozila udaljeno od mjesta gdje osiguranik boravi, sve vezano uz to kako će osiguranik doći do mjesta gdje popravka i ostavlja zbog popravka svoje vozilo te kako će se vratiti do mjesta gdje prebiva/boravi ili sl., koliko će dugo čekati popravak vozila, koliko će se dugo popravljati vozilo itd.
28. Tako i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-4628/2024-2 od 22. svibnja 2025.
29. S obzirom na to da između stranaka nema spora u broju radnih sati limarskih i lakirerskih radova, a koji su potrebni da se oštećeno vozilo dovede u stanje prije nego što je šteta nastala, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kao osnovan.
30. Na dosuđeni iznos glavnice valjalo je dosuditi zatezne kamate počev od 6. listopada 2024., a kako to potražuje tužitelj, sve primjenom odredbe F.I.1. Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila iz 2021. (list 108. spisa). Navedeno stoga jer se radi o ugovornom osiguranju, kao što je prethodno obrazloženo, dok navedena odredba da isplata naknade iz osiguranja dospijeva završetkom potrebnog ispitivanja radi utvrđivanja osiguranog slučaja i opsega osigurateljeve činidbe. Pritom valja uvažiti da je tuženik profesionalac koji je izvršio pregled vozila 14. studenoga 2023., a što je vidljivo iz samog izvida štete. Stoga je već tada mogao znati o kakvoj se šteti radi, odnosno utvrditi sam iznos štete. Naime, i tuženik je dužan postupati u pravnom prometu s povećanim stupnjem pažnje iz odredbe čl. 10. st. 2. ZOO-a, odnosno s pažnjom dobrog stručnjaka. Međutim, tuženik nije isplatio iznos osigurnine u visini naknade štete nakon izvida štete dok tužitelj potražuje razliku neisplaćenog iznosa sa zateznim kamatama od 6. listopada 2024., kao dana nakon dospijeća plaćanja računa izdanog od strane tužitelja. Zatezne kamate valjalo je dosuditi po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koje se primjenjuju u ostalim odnosima.
31. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u t. I. izreke.
32. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife). Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak sastava podneska od 10. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife te troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 19. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i troškove zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife, sve uvećano za PDV. Tužitelju je ujedno valjalo priznati trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR, odnosno troškove sudskih pristojbi u ukupnom iznosu od 19,91 EUR. Zbog navedenog, tužitelju je valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 238,66 EUR, a na troškove dosuditi zatezne kamate po čl. 151. st. 3. ZPP-a i stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, a zbog čega je odlučeno kao u t. II. izreke.
33. Međutim, valjalo je odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, a koji se odnosi na previsoko tražen trošak nastale i plaćene sudske pristojbe na tužbu i to u iznosu od 6,63 EUR. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. III. izreke.
U Zagrebu 23. siječnja 2026.
Sutkinja:
Dina Jellin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nego se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
DNA:
1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 13,27 EUR
2. tuženiku, po pun.
3. kal. 30 dana
