Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-632/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika ZE, odvjetničke vježbenice, te zamjenice punomoćnika tuženika Ivane Kalkan, odvjetnice iz Osijeka, uz javnu objavu dana 23. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi razlike u tečaju isplati iznos od 2.163,31 eura (dvijetisućestošezdesettrieuratridesetjedancent) sa zateznim kamatama na iznos od:

- 9,91 € tekućom od 15.12.2008.

- 11,41 € tekućom od 29.01.2009.

- 12,17 € tekućom od 13.02.2009.

- 10,37 € tekućom od 13.03.2009.

- 10,39 € tekućom od 15.04.2009.

- 7,49 € tekućom od 15.05.2009.

- 4,94 € tekućom od 15.06.2009.

- 5,83 € tekućom od 15.07.2009.

- 7,72 € tekućom od 14.08.2009.

- 6,64 € tekućom od 15.09.2009.

- 5,59 € tekućom od 15.10.2009.

- 8,01 € tekućom od 13.11.2009.

- 10,29 € tekućom od 15.12.2009.

- 12,70 € tekućom od 15.01.2010.

- 12,07 € tekućom od 15.02.2010.

- 16,12 € tekućom od 15.03.2010.

- 15,08 € tekućom od 15.04.2010.

- 17,12 € tekućom od 14.05.2010.

- 28,60 € tekućom od 15.06.2010.

- 25,98 € tekućom od 15.07.2010.

- 35,78 € tekućom od 13.08.2010.

- 30,61 € tekućom od 15.09.2010.

- 26,73 € tekućom od 15.10.2010.

- 38,55 € tekućom od 15.11.2010.

- 45,86 € tekućom od 15.12.2010.

- 40,56 € tekućom od 14.01.2011.

- 41,34 € tekućom od 15.02.2011.

- 37,53 € tekućom od 15.03.2011.

- 38,71 € tekućom od 15.04.2011.

- 51,65 € tekućom od 13.05.2011.

- 53,47 € tekućom od 15.06.2011.

- 67,80 € tekućom od 15.07.2011.

- 62,59 € tekućom od 12.08.2011.

- 54,49 € tekućom od 15.09.2011.

- 54,28 € tekućom od 14.10.2011.

- 53,39 € tekućom od 15.11.2011.

- 56,34 € tekućom od 15.12.2011.

- 59,58 € tekućom od 26.01.2012.

- 59,67 € tekućom od 15.02.2012.

- 57,64 € tekućom od 19.03.2012.

- 58,46 € tekućom od 13.04.2012.

- 59,68 € tekućom od 15.05.2012.

- 58,37 € tekućom od 15.06.2012.

- 58,48 € tekućom od 13.07.2012.

- 57,27 € tekućom od 14.08.2012.

- 55,04 € tekućom od 14.09.2012.

- 57,76 € tekućom od 15.10.2012.

- 58,75 € tekućom od 15.11.2012.

- 58,36 € tekućom od 14.12.2012.

- 54,38 € tekućom od 15.01.2013.

- 57,14 € tekućom od 15.02.2013.

- 57,77 € tekućom od 15.03.2013.

- 56,53 € tekućom od 15.04.2013.

- 52,86 € tekućom od 16.05.2013.

- 50,58 € tekućom od 14.06.2013.

- 52,60 € tekućom od 15.07.2013.

- 54,28 € tekućom od 16.08.2013. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali tužbeni zahtjev za iznos od 161,69 eura

(stošezdesetjedaneurošezdesetdevetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Utvrđuje se neosnovanim prigovor radi prebijanja, te da potraživanje tužene prema tužitelju ne postoji.

IV. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.019,30 eura (dvijetisućedevetnaesteuratridesetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 23. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 9. lipnja 2023. podnio tužbu radi isplate iznosa od 2.325,00 eura po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine s prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, koji je dana 25.08.2006. sklopio kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik sa pravnom prednicom tužene Slavonskom bankom d.d., odnosno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., potvrđen 28.08.2006. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod brojem OU-1.138/06, prema kojem je mu je prednik tužene kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 18.800,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 250,05 CHF. Tuženik mu prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, platio je tuženiku, od dana 10.04.2007. pa do konačne otplate više nego dugovani iznos za 2.325,00 eura/ 17.517,71 kn. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora, s pozivom na odredbu čl. 1111. i 1115. ZOO-a, odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), te čl. 6. st 3. Zakona o sudovima (NN 28/13).

2. U odgovoru na tužbu od dana 24. srpnja 2024. i tijekom postupka, tužena u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, nedostatak pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu, navodeći da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, te je cilj kolektivne zaštite preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subkektivnih prava pojedinačnih potrošača. Stoga smatra da se tužitelj neosnovano poziva na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, kao i na odredbu čl. 502.a, 502.b. i 502.c Zakona o parničnom postupku. Upućuje na članak 83. ZZP/03, odnosno da sud treba voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati tužitelj pri sklapanju ugovora o kreditu uključujući i okolnosti jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja morali biti poznati. Smatra da valutna klauzula sadržana u čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu nije ništetna, jer je ugovaranje valutne klauzule dozvoljeno temeljem zakona, nije dozvoljeno podvrgavati testu poštenosti iz čl. 84. ZZP/03 i valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP/03. Napominje da je tužitelju morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu, jer je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, a to znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tvrdi da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Napominje kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. Naglašava kako odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP/03, iz čijeg sadržaja proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; (ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; (iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. U slučaju provođenja financijskog vještačenja predloženog po tužitelju (kojem se tuženik protivi), predlaže da vještak prikaže i tzv. negativne razlike u odnosu na koje tuženik ističe prigovor prijeboja, navodeći da će iznos specificirati nakon provedenog vještačenja, te predlaže da se vještačenje provede na način da se primjeni kamatna stopa koja je vrijedila na kunske kredite.

3. Tužitelj podneskom od 8. listopada 2025. djelomično povlači tužbu usklađujući tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka, te umjesto iznosa od 2.325,00 eura, potražuje na ime razlike u tečaju iznos od 2.163,31 eura, s pripadajućim zateznim kamatama. U podnesku od dana 28. listopada 2025. poziva se na presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojoj u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva potrošačima (kao tužiteljima) treba u cijelosti priznati nastale parnične troškove obzirom da bi suprotno postupanje bilo protivno čl.6. i čl.7. Direktive te ne bi odvraćalo trgovce od korištenja nepoštenih ugovornih odredaba u budućnosti. Budući da je tuženik svojim držanjem prije i izvan parnice povrijedio subjektivna tužitelja (potrošača) zbog kojih se parnica vodi od listopada 2021., da je tijekom parnice neosnovano osporavao deklaratorni i restitucijski tužbeni zahtjev, da tuženik iako je mogao s obzirom na djelatnost kojom se bavi, nije niti uvjetno prezentirao svoj obračun razlike u anuitetima po osnovi valutne klauzule i na taj način eventualno smanjio troškove parnice koja se vodi radi zaštite potrošača, da se dio smanjenog zahtjeva odnosi na neznatni dio svih postavljenih zahtjeva, da vezano za smanjeni dio restitucijskog zahtjeva, tuženik nije imao nikakve posebne troškove, to tuženiku u smislu navedenog i po ocijeni drugostupanjskog suda ne pripada pravo na razmjeran dio troška od tužitelja, samo zato što je tužitelj u zaštiti svojih potrošačkih prava smanjio restitucijski dio zahtjeva.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, te pročitao i izvršio uvid u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-16/22619- 2 od 11.07.2016. i broj TT-09/1533-3 od 27.02.2009. (list 4.-5. spisa), Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006. (list 7.15.), Otplatni plan (list 16.-17. i 22-24.), Specifikaciju uplata (list 19. -21.), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 25.), ovjerenu izjavu ĆEC od 24.08.2020. (list 68. -72.), Opće uvjete za poslovanje sa građanima (list 62. -67.), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 75-78.), te svu ostalu materijalnu dokumentaciju koju je tuženica priložila uz tužbu (u eSpisu prilozi pod 4-24.), proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo Matiji Balogu, univ.mag.oec. iz Bilja, pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 16.09.2025. (list 83.-94.).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa kredita po Ugovoru o kreditu od 25. kolovoza 2006. po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, te prigovor radi prijeboja.

6. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao Korisnik kredita i pravna prednica tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) kao Banka dana 25.08.2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006.;

- da je Ugovor o kreditu ovjeren od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić- Musa iz Osijeka dana 28.08.2006. pod brojem Ou-1.138/06;

- da je tužitelj iskoristio kredit za kupovinu osobnog vozila i plaćanja premije osiguranja,

- da je pravna prednica tuženice odobrila namjenski kredit u iznosu od 18.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je rok otplate kredita 7 godina,

- da se ugovorne odredbe čl. 2. i čl. 3. odnose na valutnu klauzulu;

- da prvi anuitet dospijeva do 01.10.2006.

- da je kredit otplaćen u cijelosti.

7. Među strankama je sporno:

- ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita po Ugovoru o kreditu od 25. kolovoza 2006. po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli;

- pravni interes;

- visina tužbenog zahtjeva;

- je li nastupila zastara potraživanja,

- je li osnovan prigovor radi prijeboja, odnosno postoji li potraživanje tužene prema tužitelju.

8. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama saslušan je tužitelj koji u svom iskazu navodi da je Ugovor o kreditu zaključio sa Slavonskom bankom u 2006. radi kupnje osobnog vozila Opel Corsa koji mu je služio radi osobnih potreba, ugovor je zaključio kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, a kod prednika tužene su ga uputili iz Auto kuće, te su mu ponudili kao jedini kredit u CHF valuti, ali ga pritom nisu u banci upozorili na rizike, odnosno da može doći do promjene tečaju CHF u odnosu na kunu, a niti objasnili koji parametri utječu na promjenu tečaja, niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na euro. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, jer mu je Ugovor dan u banci na potpis već unaprijed sačinjen, koji je prije potpisivanja pročitao, a relativno zna što znači pojam valutna klauzula. Kredit je otplatio u cijelosti putem administrativne zabrane, te od početne rate od 1.100,00 kn, rata mu je narasla na 1.700,00 kn i da je bio upozoren na taj rizik, ne bi rdigao taj kredit. Niti u banci, a niti kod javnog bilježnika mu nisu posebno pojašnjavali ugovorne odredbe, već su mu samo dali već sačinjen obrazac ugovora o kreditu na potpis. Smatra da pojam „valutni tečaj“ znači da tečaj može biti viši i niži, a ne zna koja je razlika između fiksne i promjenjive kamatne stope.

8.1. Iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006. (list 7.-15. spisa) proizlazi da je tužitelj Ugovor dana 25.08.2006. zaključio kao korisnik kredita sa pravnom prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek kao Bankom, te da je ujedno bio Fiducijarni dužnik, da glasi na iznos od 18.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednostio po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, da je rok otplate 7 godina, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuiteta, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, da prvi anuitet dospijeva do 1.10.2006., da se ugovorne odredbe čl. 2. i čl. 3. odnose na valutnu klauzulu. Nigdje u Ugovoru nisu navedeni parametri koji utječu na promjenu valutne klauzule.

8.2. Ostalu dokumentaciju vezao za predmetni Ugovor o kreditu sud nije posebno obrazlagao, jer je ista uzeta u obzir prilikom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

8.3. Ovjerenu Izjavu ĆEC iz [adresa] (list 68.-72. spisa) sud je ocijenio kao nevjerodostojnu, paušalnu i usmjerenu isključivo ka pogodovanju tuženoj, jer navedena nije bila osoba koja je neposredno sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pa nema potrebna saznanja o pregovorima s tužiteljem vezi sa spornim ugovornim odredbama.

8.4. Ostalu materijalnu dokumentaciju priloženu od strane tuženice sud nije posebno obrazlagao, niti cijenio, jer se istom ne bi utvrdile odlučne činjenice u ovom sporu.

9. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).

10. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan do iznosa od 2.163,31 eura s pripadajućim zateznim kamatama, a neosnovan za iznos od 161,69 eura.

11. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

12. Naime, izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.) utvrđeno da je ovdje tužena u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12.1. Ovdje treba napomenuti to da s obzirom na nespornu činjenicu da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena tuženici (koja je tada imala naziv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.), presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.

13. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

14. Nije osnovan prigovor tužene da tužitelj nema pravni interes i da se neosnovano poziva na primjenu Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača. Naime, odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Uzimajući u obzir svrhu unošenja u Zakon o parničnom postupku, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove“ i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom izmijenjena samo odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo (ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/18, a ni odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav).

14.1. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.3. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.4. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

14.5. Pored navedenog, valja istaći da je i odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.6. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

14.7. Na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe, tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14.8. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između prednika stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

14.9. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice.

15. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

15.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je tužitelj s prednicom tužene pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije niti pokušala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, te čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju.

15.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

15.3. Sukladno odredbi čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti; a prema točki 2. članka 3. trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15.4. Iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, proizlazi da je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu kao Korisnik kredita-fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, a kredit mu je bio potreban radi kupovine osobnog vozila radi vlastitih potreba. Stoga je tužitelj prosječan potrošač u smislu odredbe čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, a prednica tužene trgovac u smislu odredbe čl. 3. točka 2. Zakona o zaštoiti potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

16. Nadalje, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja, odnosno da je prilikom pregovaranja prednica tužene s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu, istog informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Saslušani tužitelj pak iskazazuje da mu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojašnjeno da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu tečaja i da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eur, već je tužitelju samo ponuđen kredit u CHF kao jedini i najpovoljniji. Nitko ga nije upozorio na rizičnost valute CHF, te nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu, jer je ugovor bio unaprijed pripremljen u Banci, dakle po principu „uzmi ili ostavi“.

16.1. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

16.2. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, prednca tužena je trebala informirati prednika tužiteljice o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16.3. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

16.4. Pravna prednica tuženice prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF, nije informirala tužitelja o svim bitnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa je njeno takvo postupanje imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16.5. Imajući u vidu da iz iskaza tužitelja proizlazi da prednica tuženice prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, nije upozorila Korisnika kredita – tužitelja na odredbe o rizičnosti valute CHF, niti je isti imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer je ugovor o kreditu čekao već unaprijed pripremljen, odnosno da mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji i kao jedini kredit, a da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da tuženica nije ničim dokazala da se pojedinačno pregovaralo o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, i po ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu su ništetne.

16.6. Isto tako, činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju one o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Pri tome, valja reći da je pravilno određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13 /EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.

16.7. Nadalje, sporni dijelovi odredaba čl. 2. i čl. 3. Ugovorao kreditu, među strankama zaključenog ugovora nisu lako razumljivi, jer ne sadrže bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

16.8. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu od 25. kolovoza 2006. isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu od 25. kolovoza 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 25.08.2006. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka, zbog čega su iste nedopuštene.

16.9. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

16.10. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 2. i čl. 3., među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

16.11. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava, sukladno čl. 2., čl. 3., čl 4. i čl. 6. Zakona o obveznim odnosima.

16.12. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

17. Slijedom navedenog, u ovom postupku je utvrđeno da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu, nije pojedinačno pregovaralo, te su one bila unaprijed formulirana od strane prednice tužene, zbog čega se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

17.1. Stoga je i ovaj sud utvrdio da je dio ugovorne odredbe čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu, sukladno odredbi 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništave u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

17.2. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

17.3. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.

18. Stoga je osnovan zahtjev tužitelja za restitucijom po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

19. Treba napomenuti da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništetnim, jer valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

20. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Matiji Balogu, univ.mag.oec. iz Bilja, a zadatak vještaka je bio očitovati se na okolnost visine preplaćenih mjesečnih anuiteta po po osnovu povećanja tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od 01.01.2009. godine do 23.09.2013. godine, te kada su od strane tužitelja vršene uplate, kao i da se iskažu u nalazu i negativni anuiteti, odnosno kada je valuta bila manja od početno ugovorenog tečaja, s posebno iskazanim u tablicama pozitivne i negativne razlike, a sve skupa zbirno i pojedinačno.

20.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 16. rujna 2025. (list 89.-94. spisa) navodi da je tužitelj u razdoblju otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 16.229,47 kn / 2.163,31 eura. Vještak navodi da u zadanom periodu tečaj CHF nikada nije bio manji od tečaja na dan isplate kredita pa stoga nije bilo negativnih stavki tečajne razlike.

20.2. Na nalaz i mišljenje vještaka, tužitelj nije imao primjedbi, niti je zahtijevao da se isti pozove na ročište, dok je tužena imala primjedbe pravne naravi, ali ne i na matematički izračun vještaka. Naime, tužena osporava nalaz i mišljenje u cijelosti navodeći da je vještak za izračun trebao koristiti kamatnu stopu koju je tužena koristila za kunske kredite, a ne početno ugovorenu kamatnu stopu po predmetnom Ugovoru o kreditu, pa smatra da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku. Tužena je na ročištu za glavnu raspravu održanoj dana 13. studenog 2025. izjavila da ne predlaže da se vještak poziva na ročište radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, već predlaže dopunu vještačenja sukladno njenim primjedbama. Sud je na istom ročištu odbio prijedlog tužene za dopunu vještačenja, budući je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji mu je sud odredio u skladu s odredbom čl. 259. Zakona o parničnom postupku i sukladno pravnoj ocjeni suda, te jer tužitelj i prednica tužene nisu ugovorili kunski kredit, pa tuženik neosnovano zahtijeva obračun preplaćenog iznosa prema kamatnoj stopi koja je vrijedila za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom.

21. U odnosu na prigovor radi prebijanja koji je tužena istakla, isti nije osnovan, jer je vještak u nalazu i mišljenju utvrdio da u zadanom periodu tečaj CHF nikada nije bio manji od tečaja na dan isplate kredita, pa stoga nije bilo negativnih stavki tečajne razlike, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke, u skladu s odredom čl. 338. st. 3., u vezi s čl. 333. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

22. Slijedom navedenog, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

23. Usklađujući tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju financijsko- knjigovodstvenog vještaka u ovom postupku, tužitelj je podneskom od dana 8. listopada 2025. djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 161,69 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Međutim kako se tuženica u podnesku od dana 17. listopada 2025. izjasnila da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, to do djelomičnog povlačenja tužbe u konkretnom slučaju nije ni došlo, pa je sud o tom dijelu zahtjeva meritorno odlučio na način da je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 161,69 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao pod II. izreke, dok su troškovi postupka odmjereni u skladu s odredbom čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, jer u situaciji kada tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, nema pravo na troškove prema odredbama čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer do povlačenja tužbe nije niti došlo, već se troškovi odmjeravaju u skladu s odredbom čl. 154. Zakona o parničnom postupku, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i u pogledu visine zahtjeva.

24. Nije osnovan prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

24.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 15. lipnja 2018., a nastupa dana 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 9. svibnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

24.2. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u visini stope zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod I. -III.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

26.1. Naime, tužitelj nije uspio samo sa neznatnim dijelom zahtjeva za isplatu u iznosu od 161,69 eura za koji iznos tuženica nije pristala na povlačenje tužbe, zbog čega se postupak nije odugovlačio, niti su nastali nikakvi novi troškovi.

26.2. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 2.019,30 eura, koji je osnovan i sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), obrazloženog podneska od 8.10.2025. i 28.10.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), a od dana 12.06.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), zastupanja na ročištu od dana 10.06.2025., 13.11.2025. i 15.12.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od dana 23.01.2026. od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a na te iznose od 337,50 eura (Tbr. 46.) i plaćenog predujma za vještačenje od 331,80 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

U Osijeku, 23. siječnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice