REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7139/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjenticima iz Odvjentičog društva Špehar&Špehar&Rukavina, jtd., Zagreb, Masarykova ulica 7, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. prosinca 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Antona Ćorića, odvjetnika i punomoćnice tuženika Angele Blaće, odvjetniče vježbenice, dana 27. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 31200-620-000- 0000016/51400610-2320012963 sklopljenog dana 03. prosinca 2001. godine zaključenog između tužitelja ĐČ, iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kao kreditora u dijelu koja glasi:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,00 % (dva posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.".

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužitelju RČ, iz [adresa], iznos u visini od 503,15 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 03. prosinca 2001. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi tužitelju ČČ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 937,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 31200-620- 000-0000016/51400610-2320012963 dana 03. prosinca 2001. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 25.500,00 EUR i da je odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 2,00% s datumom ugovora tj. 03. prosinca 2001. godine, pa je tako tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada u visini od 503,15 EUR (3.790,97 kn). Tužitelj navodi da je sklopio tipski ugovor o kreditu koji je pripremljen od strane tuženika unaprijed i o čijim se odredbama nije unaprijed pregovaralo, da ugovor o kreditu kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Ističe da je čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe.

Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da tužitelj u ovom postupka treba dokazati status potrošača, da je sporna po tužitelju odredba o ulaznoj naknadi jasna i nedvosmislen je iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe time da u ovoj pravnoj stvari nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Navodi da j tužitelj bio upoznat tijekom pregovora u svezi ugovaranja kredita o naplati naknade za obradu kredita kao i priliko sklapanja Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika s tužiteljem jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, a koja se odnosi na troškove obrade kredita. Navodi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita a o istoj obvezi je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Tuženik se poziva na odluke Županijskih sudova i odluku Suda EU broj C-621/17. ističe kako navedena ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među ugovornim strankama. Nadalje navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Tuženik osporava tijek zatezne kamate na utuženi iznos tj. od 03.12.2001.g., navodi ukoliko bi sud i utvrdio ništetnost sporne po tužitelju ugovorne odredbe zatezna kamata na utuženi iznos teče od dana pravomoćnosti sudske odluke donijete u ovoj pravnoj stvari. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 03.12.2001. g., Sporazum o osiguranju novčane tražbine privremenim prijenosom prava vlasništva na nekretnini (list 5-12 spisa), Obračun naknade za bankarske usluge od 03.12.2001.g. (list 13 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Županijskih sudova, Odluke Suda EU (list 32-123 spisa), te je saslušan tužitelj.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23 i 145/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu, osporava istaknuti prigovor zastare, te osporava navode tuženika u odnosu na tijek zatezne kamate na utužene iznose sadržajno kao u podnesku od 10. veljače 2025. godine (list 126-128 spisa). Ističe u bitnom da tuženik neosnovano i paušalno navodi kako je predmetna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva, razumljiva i određena te da je tužitelj iz ugovorne odredbe shvaćao obvezu plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, kao i njezin iznos.

Ističe da je riječ o odredbi Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane tuženika, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 673/23 od 13. veljače 2024. godine.

U tijeku postupka tuženik ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi te nije sporno da je člankom 10. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 2,00% od iznosa kredita koja se naplaćuje s datumom sklapanja Ugovora o kreditu.

6. Predmet ovog spora je iznos naplaćen s osnova naknade za obradu kredita u visini od 2,00% od iznosa kredita koji je tužitelju odobren u visini od 25.500,00 EUR i koji je kredit isplaćen tužitelju kako je ugovoreno i koju naknadu je tužitelj u obvezi platiti prije puštanja kredita u tečaj sukladno Ugovoru o kreditu (čl.10. Ugovora o kreditu, Obračun naknade za bankarske usluge od 03.12.2001.g. - list 13 spisa). Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

7. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora saslušao tužiteljicu. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit za adaptaciju stana, otišao je u poslovnicu tuženika, predan mu je Ugovor o kreditu koji je pročitao ali nisu mu bile jasne ugovorne odredbe. Navodi da je pitao djelatnika tuženika u svezi plaćanje naknada banci, a oni su rekli da je to pravilo banke da se plati. Nije mu rečeno koji iznos naknade mora platiti, niti na što bi se odnosila ta naknada. Navodi da nije bio nositelj obrta niti je imao tvrtku, a osobno je otplaćivao kredit.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo osim u dijelu da mu nije bilo poznato koji iznos naknade treba platiti jer je u Obračunu naknade a bankarske usluge od 03.12.2001. godine jasno navedena visina naknade koju je tužitelj trebao platiti prije isplate kredita.

9. Tužitelj tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o visini ulazne naknade i da mu je rečeno da je pravilo banke da se naplaćuje naknada za obradu kredita. Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva te da je naplata jednokratne naknade za korištenje kredita propisana tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 10. Ugovora o kreditu.

10. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 80/22 i 155/23, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3,30% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije moglo pregovaralo o plaćanju ulazne naknade za obradu kredita već mu je samo rečeno da naknadu treba platiti jer je to pravilo banke. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

12. U odnosu na navode tuženika kojim se poziva na Direktivu Vijeća Europske unijet 93/13/EEZ sud ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 2001. godine, pa se Direktiva Vijeća Europske unije ne primjenjuje u ovoj pravnoj stvari kako to tvrdi tuženik jer je Republika Hrvatska pristupila EU 2013. godine. U odnosu na primjenjuju stajališta Suda EU koje je zauzeto u odluci broj C- 621/17 sud nije primijenio navedeno stajalište u ovoj konkretnoj pravnoj stvari budući tuženik na kojem je teret dokaza tijekom postupka nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka da bi tužitelju bile pojašnjenje njegove financijske obveze u smislu plaćanja naknade, a u odnosu na koju tužitelj iskazuje da mu je rečeno da je plaćanje naknade za oradu kredita pravilo te je očigledno tužitelj bio upoznat s visinom nakon što mu je dostavljen Obračun naknade za bankarske usluge u kojima nije navedeno s osnova kojih usluga bi tužitelj bio u obvezi platiti naknadu za obradu kredita, a koja obvezi plaćanja naknade je bila uvjet za isplatu kredita.

13. Tužitelj i tuženik ne čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

S obzirom da je tužitelj temeljem točke 10. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini iznosa od 3.790,97 kn koju visinu je sud utvrdio uvidom u Obračun naknade za bankarske usluge od 03.12.2001. g. (list 13 spisa), očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. i II. izreke presude.

14. Tuženik osporava zahtijeva tijek zatezne kamate na utuženi iznos. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. U odnosu na tijek zatezne kamate tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana naplate jednokratne naknade za obradu kredita. Tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

14. Sud je odlučivao o troškovima postupka na temelju čl. 154.st.1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 02.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), trošak sastav podneska od 10.02.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.t.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 12.05.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 16.12.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), pristup na ročište - objava presude dana 27.01.2026.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.9.t.3. OT-a), ukupno 750,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 187,50 EUR, ukupno 937,50 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 27. siječnja 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku