Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-230/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Aniti Krizmanić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Maćešić i Partneri iz Rijeke, protiv tuženika ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina iz Varaždina, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon zaključene glavne javne rasprave 9. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te objave presude 23. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" I. Proglašavaju se nedopuštenima pljenidba sredstava i prijenos sredstava u iznosu od 41.607,17 EUR po zahtjevu za izravnu naplatu od 21.5.2024. tuženika kao ovrhovoditelja protiv tužitelja kao ovršenika na temelju osnove za plaćanje, presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-18/21-16 od 15. srpnja 2021.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju vrati iznos od 41.607,17 EUR koji je neosnovano stekao pljenidbom sredstava i prijenosom sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu od 21.5.2024. tuženika kao ovrhovoditelja protiv tužitelja kao ovršenika na temelju osnove za plaćanje, presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-18/21-16 od 15. srpnja 2021. s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 21.5.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje će na sveukupni iznos teći od dana donošenja odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO."

II/ Nalaže se tužitelju Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tuženiku ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 3.750,00 EUR (tri tisuće sedamsto pedeset eura).

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 29. travnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u iznosu od 41.176,08 EUR po tuženikovom zahtjevu za izravnu naplatu od 21. svibnja 2024. na temelju presude i rješenja ovoga suda broj P-18/2021-16 od 15. srpnja 2021. kao i radi povrata navedenog novčanog iznosa koji je tuženik kao ovrhovoditelj neosnovano stekao ovom pljenidbom i prijenosom s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Naime, navodi da je na pokretanje ove parnice kao ovršenik upućen zaključkom i rješenjem ovoga suda broj Ovr-768/2024-5 od 25. ožujka 2025. i to iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona. Ukazuje da prema sudskoj praksi VSRH ima pravo zahtijevati proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i u situaciji kada je prijenos već proveden.

1.2. Tužitelj obrazlaže kako je tuženik imao tražbinu s osnova troškova postupka u iznosu od 34.907,09 EUR temeljem presude ovoga suda broj P-18/2021- 16 od 15. srpnja 2021. koja je odluka postala pravomoćna 4. travnja 2004. i ovršna 21. svibnja 2024., te je tuženik zahtijevao izravnu naplatu ovih troškova putem FINE o čemu je tužitelj zaprimio obavijest FINE.

1.3. S druge strane tužitelj je prema tuženiku kao jamcu platcu imao dospjelu nepodmirenu tražbinu s osnova dospjelih kredita odobrenih temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja broj 1031855009 od 21. prosinca 2010. u ukupnom iznosu od 555.104,87 EUR te mu je tuženik kao jamac platac po tom ugovoru radi osiguranja tražbina izdao tri zadužnice (zadužnice broj OV-7290/10 i OV-7289/10, obje od 29. lipnja 2010. te broj OV-14378/10 od 22. prosinca 2010.); navodi kako su tražbine iz Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja dospjele, slijedom čega tužitelj raspolaže ovršnom ispravom protiv tuženika na temelju koje može prisilno naplatiti svoju tražbinu.

1.4. Budući da su stranke imale međusobne dospjele nepodmirene novčane tražbine, tužitelj je dana 15. svibnja 2024. dao Izjavu o prijeboju koju je tuženik uredno zaprimio preporučenom poštom putem punomoćnika dana 16. svibnja 2024. te je time tražbina tuženika prestala, no 5 dana nakon toga – 21. svibnja 2024. tuženik je podnio zahtjev za izravnu naplatu. Stoga je tužitelj 29. svibnja 2024. podnio prijedlog za proglašenje nedopuštenima pljenidbe i prijenosa temeljem čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona iz razloga što je tražbina radi čije je naplate pokrenuta ovrha prestala prijebojem. Naime, pozivajući se na čl. 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj navodi kako su tražbina tužitelja po Ugovorima o kreditu dospjele tijekom 2012., a tražbina tuženika dospjela je 4. travnja 2024. te su se ove tražbine srele u trenutku dospjelosti tražbine tuženika, pa je prijeboj nastao Izjavom o prijeboju s učinkom prijeboja od 4. travnja 2024. kada su se ispunile pretpostavke za prijeboj. Slijedom navedenog, tužitelj smatra pljenidbu i prijenos nedopuštenima.

1.5. Kako je, dakle, tražbina tuženika prestala prijebojem 4. travnja 2024., to je tuženik bez osnove stekao iznos od 41.176,08 EUR čiji povrat tužitelj traži prema odredbama čl. 1111. st. 1. i st. 3. ZOO kao i čl. 56. st. 1. OZ sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana prijenosa sukladno čl. 56. st. 3. OZ. 1.6. Prije nego što je ova tužba dostavljena tuženiku na odgovor, podneskom od 5. svibnja 2025. tužitelj dostavlja dokaze da je 22. srpnja 2024. s računa tužitelja zaplijenjen i prenesen ukupan iznos od 41.607,17 EUR te tužbeni zahtjev kako je to navedeno u točki I/ izreke presude.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava da bi postojale međusobne tražbine stranaka koje bi bile kompenzibilne navodeći da tužitelj u postupku pod brojem P -18/21 u tom postupku nije dokazao da ima bilo kakvu tražbinu spram tuženika pri čemu ukazuje na dio obrazloženja presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1/2022-7 od 4. travnja 2024. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda broj P-18/2021-16 od 15. srpnja 2021. te je odbijen tužbeni zahtjev.

2.2. Tuženik kategorički opovrgava navode tužitelja da bi mu 21. svibnja 2024. bila dostavljena Izjava o prijeboju, kao i da bi učinak prijeboja nastao s danom 4. travnja 2024. kada su se ispunile pretpostavke za prijeboj. Izjavu o prijeboju tužitelj je, bez ikakvih privitaka i objašnjenja, 20. svibnja 2024. dostavio na adresu Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, koji nikada i ni na koji način nije bio opunomoćen od strane tuženika za primanje bilo kakvih pismena od strane Raiffesenbank Austria d.d., pa tako ni za primanje Izjave o prijeboju. Punomoć ovim odvjetnicima u odnosu na parnični predmet Općinskog suda u Varaždinu koji se vodio pod brojem P-18/21 prestala je uručenjem presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1/2022-7 od 4. travnja 2024. dana 3. svibnja 2024., pa je s tim danom ovim odvjetnicima prestala punomoć za zastupanje u ovom predmetu. Uvažavajući ove okolnosti Zajednički odvjetnički ured Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina vratio je Izjavu o prijeboju tužitelju istoga dana. Stoga nije točna tvrdnja tužitelja da je tuženiku uručena Izjava od prijeboju od 15. svibnja 2024., a time niti da je tražbina prestala. Stoga se tuženik u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

3.1. U podnesku od 13. lipnja 2025. tužitelj navodi da je u tužbi predložio i dostavio dokaze kojima dokazuje osnov i visinu svoje dospjele nepodmirene tražbine prema tuženiku, dok tuženik nije dostavio ni predložio ikakve dokaze o suprotnom.

3.2. Navodi da je nesporno kako su punomoćnici tuženika 16. svibnja 2024. preporučenom poštom primili Izjavu o prijeboju. Navodi da je Izjava o prijeboju poslana tuženiku osobno i vraćenu tužitelju s naznakom "Pošiljka se vraća pošiljatelju jer nije uručena" te je dana 17. svibnja 2024. tužitelj ponovo poslao preporučenom poštom s povratnicom navedenu Izjavu tuženiku osobno, a pošiljka je vraćena tužitelju s naznakom „Obaviješten nije podigao pošiljku.“ Dana 3. lipnja 2024. i 10. lipnja 2025. tužitelj je pokušao dostaviti tuženiku Izjavu o prijeboju putem javnobilježničke dostave te je 3. lipnja 2025. javni bilježnik Stjepan Trstenjak iz Varaždina izašao na adresu tuženika [adresa], radi dostave zapisnika koji sadrži izjavu o prijeboju, ali na navedenoj adresi nikoga nije zatekao. Stoga je 10. lipnja 2024. javni bilježnik preporučenom pošiljkom putem pošte poslao zapisnik koji sadrži Izjavu o prijeboju, ali pošiljka je vraćena 20. lipnja 2024. kao neuručena s naznakom „Obaviješten nije podigao pošiljku.“ Slijedom navedenog, tužitelj pretpostavlja kako je tuženik izbjegavao dostavu izjave o prijeboju nakon što su ga o primitku izjave obavijestili njegovi punomoćnici.

3.3. Neosnovanima tužitelj smatra navode tuženika da njegovi punomoćnici nisu nikada i ni na koji način bili opunomoćeni od strane tuženika za primanje bilo kakvih pismena. Punomoćnici su zastupali tuženika u parničnom postupku Općinskog suda u Varaždinu koji se vodio pod brojem P-18/2021 u kojem su tuženiku pravomoćno dosuđeni troškovi postupka u odnosu na koje je tužitelj izjavio prijeboj. Stoga su isti punomoćnici bili ovlašteni primiti sva očitovanja tužitelja kao protustranke u vezi s navedenom parnicom, pa tako i Izjavu o prijeboju. Neosnovani su i navodi tuženika da je punomoć prestala uručenjem drugostupanjske odluke kod čega se tužitelj poziva na odredbe čl. 318. st. 1. do st. 3. ZOO, čl. 99. st. 2. i st. 3. ZPP te čl. 138. st. 1. ZPP. Navodi da punomoćnici tuženika nikada nisu otkazali predmetnu punomoć niti ju je tuženik opozvao, a niti je ispunjena bilo koja druga pretpostavka propisana odredbama ZOO ili ZPP za prestanak punomoći. Stoga u trenutku primitka Izjave o prijeboju punomoćnicima tuženika ista nije prestala važiti te je prijebo j nastao 4. travnja 2024. kad su se ispunile pretpostavke za prijeboj.

4. U podnesku od 22. listopada 2025. tuženik ponavlja navode kako tužitelj u predmetu broj P-18/2021 nedvojbeno nije dokazao osnov i visinu svoje tražbine koju tražbinu tuženik osporava, no smatra irelevantnom dokazivati je u ovom postupku. Naime, ustraje na svojim navodima da odvjetnici u ZOU Šebijan i Carović Rukavina nikada nisu imali generalnu punomoć od strane tuženika odnosno punomoć za primanje pismena po svim osnovama, već samo punomoć za zastupanje u predmetu broj P-18/2021 koja je prestala s pravomoćnim okončanjem tog postupka, a koja punomoć ni u kom slučaju ne obuhvaća primitak Izjave o prijeboju. Stoga osporava pozivanje tužitelja na odredbe ZOO navodeći da je odvjetnička punomoć regulirana posebnim odredbama ZPP i to posebno u čl. 94. ZPP koji određuje opseg punomoći.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu te u spis broj P-18/2021, a dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja odbio je kao nepotreban iz razloga koji će niže biti obrazloženi.

6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, savjesnom i brižljivom ocjenom svih dokaza zajedno te svakoga zasebno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenima pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava temeljem zahtjeva tuženika kao ovrhovoditelja od 21. svibnja 2024. za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju ovršne isprave – presude ovoga suda broj P-18/2021-16 od 15. srpnja 2021.

8.1. Između stranaka nije sporno, a kao što je to utvrđeno i uvidom u dokumentaciju priloženu u ovaj spis kao i u priloženi spis broj P -18/2021, da je presudom ovoga suda broj P-18/2021-16 od 4. travnja 2024., koja je u ovdje relevantnom dijelu potvrđena odlukom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1/2022-7 od 4. travnja 2024., pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Raiffeisenbank Austria d.d. radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, a 1. tuženiku ČU (ovdje tuženiku) dosuđeni su parnični troškovi u iznosu od 263.007,50 kn (34.907,09 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2021. do isplate. Nadalje, nesporno je i da je tuženik ČU kao ovrhovoditelj na temelju ove presude kao ovršne isprave zahtjevom za izravnu naplatu novčane tražbine koja se odnosi na troškove tog parničnog postupka, podnesenim FINI 21. svibnja 2024., zatražio izravnu naplatu ove novčane tražbine pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava s računa tužitelja kao ovršenika, te da je po istom izvršena pljenidba i prijenos novčanih sredstava po računu tužitelja.

8.2. Nesporno je i da je u postupku pred ovim sudom broj Ovr-768/2024 tužitelj podnio prijedlog za proglašenje ove pljenidbe i prijenosa nedopuštenim povodom kojeg je zaključkom broj Ovr-768/2024-5 od 25. ožujka 2025. upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom sukladno čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona. Iz prijedloga ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim proizlazi da je isti podnio iz istovjetnih razloga iz kojih podnosi ovu tužbu, dakle tužbu temelji na istim razlozima koje ističe u prijedlogu i zbog kojih je upućen na parnicu. Tužitelj, naime, u bitnome navodi da je prema tuženiku imao nepodmirenu dospjelu novčanu tražbinu s osnova dospjelih obveza po Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja broj 1031855009 u ukupnom iznosu od 555.104,87 EUR, a koju je tražbinu stavio u prijeboj s parničnim troškovima dosuđenim tuženiku spomenutom presudom broj P - 18/2021-16 i to Izjavom o prijeboju od 15. svibnja 2024. pa je uslijed prijeboja ovih međusobnih tražbina stranaka prestala tražbina čiju izravnu naplatu tuženik traži predmetnim zahtjevom od 21. svibnja 2024.

9. Uvidom u Izjavu o prijeboju od 15. svibnja 2024. utvrđeno je da istom tužitelj stavlja u prijeboj tražbinu tuženika ČU s osnova troškova postupka dosuđenih presudom broj P-18/2021-16 u iznosu od 263.007,50 kn / 34.907,09 EUR s dijelom svoje tražbine s osnova dospjelih kredita odobrenih temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja broj 1031855009 od 21. prosinca 2010. u ukupnom iznosu od 555.104,87 EUR.

10. Između stranaka je sporno je li došlo do prestanka tražbine tuženika prijebojem budući da je sporno je li tužitelj tuženiku dostavio Izjavu o prijeboju od 15. svibnja 2024. kao što je sporna i sama tražbina tužitelja koju ovom Izjavom tužitelj stavlja u prijeboj s tražbinom tuženika.

11. Odredbom čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su dospjele. Prema daljnjoj odredbi čl. 196. st. 1. ZOO prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju, a prema st. 2. tog članka nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.

12. Slijedom navedenog, bitna pretpostavka da bi izjava o prijeboju postigla učinak prijeboja jest da je ista dostavljena onoj strani kojoj je prijeboj izjavljen, a upravo je između stranaka sporno je li tuženiku dostavljena predmetna Izjava o prijeboju.

13. Iz navoda podneska tužitelja od 13. lipnja 2025. proizlazi kako je tužitelj u više navrata pokušao izvršiti dostavu predmetne Izjave o prijeboju tuženiku osobno, no ista je u dva navrata putem pošte vraćena neuručena, nakon čega je tužitelj ovu dostavu pokušao izvršiti i putem javnog bilježnika koji u tome također nije uspio, sve kako to proizlazi iz povratnica i javnobilježničke dokumentacije priložene uz ovaj podnesak tužitelja. Slijedom navedenog, nedvojbeno je da tuženiku osobno dostava Izjave o prijeboju nije izvršena. Pri tome za ovaj spor nisu relevantni navodi o razlozima neuspješno pokušane i neizvršene osobne dostave tuženiku koje navodi tužitelj (tuženikovo izbjegavanje primitka Izjave).

14. Nije sporno niti da je Izjavu o prijeboju od 15. svibnja 2024. tužitelj dostavio odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina iz Varaždina, no sporna je valjanost ove dostave budući da je sporno jesu li imenovani odvjetnici od strane tuženika bili opunomoćeni za primanje ove Izjave. Tužitelj smatra da takvo njihovo ovlaštenje proizlazi iz činjenice da su kao punomoćnici zastupali tuženika u postupku broj P-18/2021 u kojem su tuženiku pravomoćno dosuđeni troškovi postupka u odnosu na koje je tuženik izjavio prijeboj, a da njihova punomoć nije prestala sukladno odredbama čl. 318. ZOO odnosno čl. 99. st. 2. i st. 3. ZPP. S druge strane, tuženik smatra da je punomoć za zastupanje u postupku broj P - 18/2021 njegovim punomoćnicima prestala s pravomoćnim okončanjem tog postupka, te da ista ne obuhvaća i primitak Izjave o prijeboju.

15. Prema odredbi čl. 313. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) punomoć je ovlaštenje za zastupanje što ga opunomoćitelj pravnim poslom daje opunomoćeniku, s time da se međusobni odnos punomoćnika i opunomoćitelja prosuđuje sa stajališta ugovora o nalogu i to članka 763. st. 1. ZOO prema kojem se ugovorom o nalogu nalogoprimac obvezuje i ovlašćuje poduzimati za račun nalogodavca određene poslove (a istovremeno nalogoprimac, prema stavku 2. istog članka, ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa).

16. Uvidom u spis broj P-18/2021 i to u punomoć izdanu odvjetniku Franji Šebijanu od strane tuženika ČU, priloženoj uz odgovor na tužbu u tom spisu (stranica 21 spisa broj P-18/2021), utvrđeno je da je istom ČU opunomoćio navedenog odvjetnika da ga zastupa u predmetu kod ovoga suda pod brojem P- 749/2014 (novi broj P-18/2021), ali istom punomoći ovaj odvjetnik je opunomoćen i da ČU zastupa u svim njegovim pravnim poslovima u sudu i izvan suda i kod svih drugih državnih tijela te da zbog zaštite i ostvarenja njegovih na zakonu osnovanih prava i interesa poduzima sve pravne radnje i upotrijebi sva u zakonu predviđena sredstva, a naročito da podnosi tužbe i ostale podneske, da sklapa poravnanja, da daje nasljedne izjave te da prima novac i novčane vrijednosti i da o tome izdaje potvrde. Iz navedenog sadržaja punomoći proizlazi da se radi o punomoći koja se odnosi ne samo na zastupanje u parničnom postupku broj P-18/2021, već o punomoći čija formulacija, a posebno navodi da je odvjetnik Franjo Šebijan opunomoćen da tuženika zastupa u svim njegovim pravnim poslovima izvan suda i da poduzima sve pravne radnje potrebne za zaštitu i ostvarenje tuženikovih prava i interesa, upućuje na to da se radi o općoj punomoći. Imajući u vidu ovdje navedeni sadržaj punomoći, ovaj sud smatra kako je temeljem iste odvjetnik Franjo Šebijan iz Varaždina bio ovlašten da u ime tuženika primi Izjavu o prijeboju od 15. svibnja 2024. koju mu je tužitelj nedvojbeno dostavio, zbog čega sud smatra kako nije relevantna činjenica da je ovu Izjavu o prijeboju imenovani odvjetnik tužitelju vratio osporavajući svoje svojstvo punomoćnika tuženika kako to proizlazi i iz njegovog dopisa od 20. svibnja 2024. (stranica 121 spisa). Naime, u tom dopisu odvjetnik Franjo Šebijan navodi kako mu je prestala punomoć za zastupanje tuženika pravomoćnošću presude donesene u postupku broj P-18/2021, no suprotno proizlazi iz ranije iznesenog sadržaja punomoći priložene uz odgovor na tužbu u tom postupku, a tuženik ničime nije dokazao da je ta opća punomoć odvjetniku Šebijanu po pravomoćnosti presude broj P-18/2021 na bilo koji način prestala, niti je u spisu broj P-18/2021 priložena bilo kakva dokumentacija iz koje bi isto proizlazilo. Štoviše iz spisa broj P-18/2021 proizlazi kako je taj postupak i nakon pravomoćnosti presude nastavljen povodom prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije koji je dopisom broj P-18/2021-41 od 29. kolovoza 2024. dostavljen tuženicima radi odgovora, pa tako i 1. tuženiku ČU putem odvjetnika Franje Šebijana kao njegovog punomoćnika i to dana 2. rujna 2024., nakon čega isti nije obavijestio sud da 1. tuženika dalje više ne zastupa jer mu je punomoć prestala pravomoćnošću prvostupanjske odluke niti je zbog tog razloga taj dopis vratio sudu, a što nije učinio niti kada mu je dostavljena odluka Vrhovnog suda RH broj Revd-4991/2024-2 od 4. prosinca 2024., koja je odvjetniku Franji Šebijanu dostavljena 14. veljače 2025. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da su neosnovani navodi tuženika kako mu predmetna Izjava o prijeboju nije dostavljena, a zbog čega ista nije mogla polučiti učinak prijeboja, jer utvrđuje da je ta dostava tuženiku uredno izvršena putem njegovog punomoćnika.

17.1. Između stranaka nije sporno da postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnova troškova parničnog troškova po pravomoćnoj presudi broj P-18/2021-16 od 15. srpnja 2021., ali je sporno postojanje tražbine tužitelja koju on stavlja u prijeboj s navedenom tražbinom tuženika. Radi se o tražbini tužitelja s osnova dospjelih kredita odobrenih temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja broj 1031855009 od 21. prosinca 2010. za koju tužitelj navodi da iznosi ukupno 555.104,87 EUR, tako da nakon prebijanja ostatak tražbine tužitelja iznosi ukupno 520.197,78 EUR, kako se to navodi u Izjavi o prijeboju. Kako je rečeno, tuženik ovu tražbinu osporava iz razloga što je tužitelj nije dokazao u parničnom postupku broj P-18/2021 iz kojeg potječe tuženikova tražbina s osnova parničnih troškova. Stoga ovdje valja reći da je uvidom u presudu broj P-18/2021-16 od 15. srpnja 2021. kao i presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1/2022-7 od 4. travnja 2024., kojom je u relevantnom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, utvrđeno da je u tom postupku pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Raiffeisenbank Austria d.d. koji se odnosi na pobijanje dužnikovih pravnih radnji i to Ugovora o darovanju sklopljenog između ČU i RU kao darovatelja te UU kao obdarenika od 14. lipnja 2012. u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje tražbine tužitelja prema 1. tuženiku ČU u iznosu od 3.764.004,35 kn (499.569,23 EUR) iz iznosa dobivenog prodajom nekretnina navedenih u izreci te presude, koja se novčana tražbina temelji upravo na Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja broj 10318550009, a koji je tužbeni zahtjev, u bitnome, odbijen iz razloga što tužitelj u tom postupku nije dokazao visinu i dospjelost svoje tražbine. Iako utvrđenje nepostojanja ove novčane tražbine tužitelja nije sadržano u izreci presude, a obrazloženje sudske odluke niti bilo što sadržano u njemu ne postaju pravomoćni pa tako ni stavovi suda izraženi u obrazloženju odluke, stavovi suda o prethodnim pitanjima kao ni činjenična utvrđenja suda sadržana u obrazloženju sudske odluke (o čemu je stajalište zauzeo VSRH u brojnim odlukama), sud smatra da valja uzeti u obzir činjenicu da je tužbeni zahtjev radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, koji je odbijen kao neosnovan, bio usmjeren upravo radi namirenja potraživanja tužitelja temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja koje potraživanje tužitelj nije dokazao.

17.2. Osim toga, čak i da se naprijed navedeno ne uzme u obzir, ovaj sud smatra kako niti tijekom ovog postupka tuženik na odgovarajući način nije dokazao svoju predmetnu novčanu tražbinu koju stavlja u prijeboj s tražbinom tuženika. Naime, i u ovom postupku tužitelj je dostavio iste ugovore o kreditu koje je dostavio i u ranije vođenom postupku broj P-18/2021 te je dostavio i novi izvadak iz svojih poslovnih knjiga od 13. svibnja 2024. na okolnost visine tražbine, no navedeni dokaz nije dostatan u situaciji kada tuženik osporava tražbinu tužitelja, kao što je to slučaj u ovome postupku. Iako je tužitelj tijekom ovog postupka predložio i financijsko vještačenje, osim ovdje spomenute dokumentacije u spis nije priložio nikakvu daljnju knjigovodstvenu i drugu relevantnu dokumentaciju koja se odnosi na predmetne ugovore o kreditu temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja (primjerice dokumentaciju o djelomičnom namirenju tražbine u ovršnim postupcima kako to proizlazi iz postupka broj P-18/2021), niti je predložio da se takva dokumentacija pribavi u spis radi provođenja financijskog vještačenja, dok dokumentacija koju je priložio u spis (ugovori o kreditu i izvadak iz poslovnih knjiga) sasvim očigledno nije odgovarajuća dokumentacija na temelju koje se može provesti financijsko vještačenje , štoviše radi se o dokumentaciji u koju sud može izvršiti uvid bez stručne pomoći financijskog vještaka (koja, kako je rečeno, sama po sebi nije dovoljan dokaz u konkretnom slučaju). Stoga je sud i odbio kao nepotreban ovaj dokazni prijedlog.

18. Slijedom svega navedenog, sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenima pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava po zahtjevu tuženika, radi naplate njegove tražbine s osnova parničnih troškova iz presude broj P - 18/2021-16 kao i zahtjev tužitelja za povratom naplaćenog iznosa, zbog čega je odlučio kao u točki I/ izreke presude.

19. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tužitelj, koji je izgubio spor, dužan tuženiku naknaditi parnične troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Tuženiku su kao takvi priznati troškovi sastava odgovora na tužbu sukladno VPS naznačenoj u tužbi i tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) kao i obrazloženog podneska od 22. listopada 2025. sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, i to svakoga u iznosu od po 1.000,00 EUR, kao i trošak zastupanja na ročištu 9. prosinca 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife, kao i zatraženi PDV na sve priznate troškove u ukupnom iznosu od 750,00 EUR sukladno tbr. 46. Tarife, odnosno ukupni troškovi postupka u iznosu od 3.750,00 EUR.

U Varaždinu 23. siječnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1/ Tužitelj po punomoćnici Aniti Krizmanić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Maćešić i Partneri iz Rijeke

2/ Tuženik po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Šebijan i

ČUL iz Varaždina