Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1574/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljica: PZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Maravić & Maravić j.t.d. Ogulin, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 21. studenog 2025., u prisutnosti zamjeničkog punomoćnika tužiteljice LZ, te punomoćnika tuženika NZ, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje. ZPP), dana 23. siječnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 356-84/2006, sklopljen dana 05.07.2006. godine i Aneks ugovora o kreditu broj 356-84/2006 sklopljen dana 20.02.2012. godine između tužiteljice: UZ, [adresa] (prije Kolombera 21, Murine), OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877 kao kreditora ništetan u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koje tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke-tuženika, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke- tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužiteljici PZ, [adresa] (prije Kolombera 21, Murine), OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 11.669,97 (jedanaesttisućašestošezdesetdevet eura i devedesetsedam centi) eura koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, do 31. prosinca 2022. godine po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena te daljnjim odlukama HNB i izmjenama odluke o kamatnim stopama, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućem na iznose od

26,27 eura od dana 2. 4.2007. pa do isplate

26,27 eura od dana 30.4.2007. pa do isplate

26,27 eura od dana 31.5.2007. pa do isplate

26,27 eura od dana 2.7.2007. pa do isplate

26,27 eura od dana 6.8.2007. pa do isplate

26,27 eura od dana 6.9.2007. pa do isplate

41,15 eura od dana 1.10.2007. pa do isplate

41,15 eura od dana 22.6.2007. pa do isplate

41,15 eura od dana 30.11.2007. pa do isplate

41,15 eura od dana 2.2.2008. pa do isplate

41,15 eura od dana 1.2.2008. pa do isplate

41,15 eura od dana 29.2.2008. pa do isplate

78,88 eura od dana 31.3.2008. pa do isplate

78,88 eura od dana 30.4.2008. pa do isplate

78,88 eura od dana 2.6.2008. pa do isplate

78,88 eura od dana 30.6.2008. pa do isplate

78,88 eura od dana 31.7.2008. pa do isplate

78,88 eura od dana 1.9.2008. pa do isplate

78,88 eura od dana 1.10.2008. pa do isplate

78,88 eura od dana 31.10.2008. pa do isplate

78,88 eura od dana 2.12.2008. pa do isplate

86,97 eura od dana 31.12.2008. pa do isplate

86,97 eura od dana 2.2.2009. pa do isplate

86,97 eura od dana 2.3.2009. pa do isplate

86,97 eura od dana 31.3.2009. pa do isplate

86,97 eura od dana 30.4.2009. pa do isplate

86,97 eura od dana 1.6.2009. pa do isplate

86,97 eura od dana 30.6.2009. pa do isplate

86,97 eura od dana 31.7.2009. pa do isplate

86,97 eura od dana 31.8.2009. pa do isplate

86,97 eura od dana 30.9.2009. pa do isplate

86,97 eura od dana 2.11.2009. pa do isplate

86,97 eura od dana 30.11.2009.pa do isplate

86,97 eura od dana 31.12.2009.pa do isplate

86,97 eura od dana 1.2.2010. pa do isplate

86,97 eura od dana 1.3.2010. pa do isplate

86,97 eura od dana 31.3.2009. pa do isplate

86,97 eura od dana 30.4.2010. pa do isplate

86,97 eura od dana 1.6.2010. pa do isplate

86,97 eura od dana 30.6.2010. pa do isplate

86,97 eura od dana 2.8.2010. pa do isplate

86,97 eura od dana 8.9.2010. pa do isplate

86,97 eura od dana 7.10.2010. pa do isplate

86,97 eura od dana 8.11.2010. pa do isplate

86,97 eura od dana 30.11.2010. pa do isplate

77,82 eura od dana 7.1.2011. pa do isplate

77,82 eura od dana 7.1.2011. pa do isplate

77,82 eura od dana 7.3.2011. pa do isplate

77,82 eura od dana 7.4.2011. pa do isplate

77,82 eura od dana 9.5.2011. pa do isplate

77,82 eura od dana 31.5.2011. pa do isplate

77,82 eura od dana 30.6.2011. pa do isplate

77,82 eura od dana 8.8.2011. pa do isplate

77,82 eura od dana 8.9.2011. pa do isplate

77,82 eura od dana 7.10.2011. pa do isplate

60,24 eura od dana 8.11.2011. pa do isplate

60,24 eura od dana 8.12.2011. pa do isplate

60,24 eura od dana 9.1.2012. pa do isplate

60,24 eura od dana 8.2.2012. pa do isplate

60,68 eura od dana 7.9.2012. pa do isplate

60,68 eura od dana 9.10.2012. pa do isplate

60,68 eura od dana 8.11.2012. pa do isplate

60,68 eura od dana 10.12.2012. pa do isplate

60,68 eura od dana 7.1.2013. pa do isplate

60,68 eura od dana 8.2.2013. pa do isplate

60,68 eura od dana 7.3.2013. pa do isplate

60,68 eura od dana 8.4.2013. pa do isplate

60,68 eura od dana 7.5.2013. pa do isplate

60,68 eura od dana 7.6.2013. pa do isplate

60,68 eura od dana 8.7.2013. pa do isplate

60,68 eura od dana 9.9.2013. pa do isplate

60,68 eura od dana 7.10.2013. pa do isplate

60,68 eura od dana 7.11.2013. pa do isplate

60,68 eura od dana 9.12.2013. pa do isplate

60,68 eura od dana 8.1.2014. pa do isplate

60,68 eura od dana 7.2.2012. pa do isplate

1,00 eura od dana 31.8.2006. pa do isplate

1,22 eura od dana 31.9.2006. pa do isplate

0,71 eura od dana 31.10.2006. pa do isplate

17,91 eura od dana 31.10.2008. pa do isplate

2,93 eura od dana 30.11.2008. pa do isplate

23,81 eura od dana 31.12.2008. pa do isplate

27,79 eura od dana 31.1.2009. pa do isplate

29,58 eura od dana 28.2.2009. pa do isplate

24,63 eura od dana 31.3.2009. pa do isplate

18,28 eura od dana 30.4.2009. pa do isplate

7,25 eura od dana 30.4.2009. pa do isplate

18,01 eura od dana 31.5.2009. pa do isplate

12,44 eura od dana 30.6.2009. pa do isplate

13,92 eura od dana 31.7.2009. pa do isplate

16,86 eura od dana 31.8.2009. pa do isplate

16,60 eura od dana 30.9.2009. pa do isplate

13,63 eura od dana 31.10.2009. pa do isplate

19,20 eura od dana 31.11.2009. pa do isplate

23,67 eura od dana 31.12.2009. pa do isplate

30,03 eura od dana 31.1.2010. pa do isplate

28,57 eura od dana 28.2.2010. pa do isplate

30,63 eura od dana 31.3.2010. pa do isplate

6,56 eura od dana 31.3.2010. pa do isplate

31,48 eura od dana 31.4.2010. pa do isplate

4,13 eura od dana 30.4.2010. pa do isplate

40,06 eura od dana 31.5.2010. pa do isplate

66,34 eura od dana 30.6.2010. pa do isplate

60,66 eura od dana 31.7.2010. pa do isplate

83,95 eura od dana 31.8.2010. pa do isplate

21,14 eura od dana 30.9.2010. pa do isplate

114,33 eura od dana 31.10.2010.pa do isplate

63,80 eura od dana 31.11.2010. pa do isplate

26,54 eura od dana 31.11.2010. pa do isplate

24,72 eura od dana 31.12.2010. pa do isplate

71,80 eura od dana 31.12.2010. pa do isplate

25,27 eura od dana 31.1.2011. pa do isplate

63,48 eura od dana 31.1.2011. pa do isplate

24,37 eura od dana 28.2.2011. pa do isplate

63,00 eura od dana 28.2.2011. pa do isplate

11,25 eura od dana 31.3.2011. pa do isplate

68,75 eura od dana 31.3.2011. pa do isplate

24,37 eura od dana 30.4.2011. pa do isplate

72,54 eura od dana 30.4.2011. pa do isplate

120,14 eura od dana 31.5.2011. pa do isplate

112,23 eura od dana 30.6.2011. pa do isplate

11,17 eura od dana 30.6.2011. pa do isplate

40,24 eura od dana 31.7.2011. pa do isplate

131,78 eura od dana 31.7.2011. pa do isplate

49,44 eura od dana 31.8.2011. pa do isplate

79,44 eura od dana 31.8.2011. pa do isplate

62,31 eura od dana 30.9.2011. pa do isplate

55,67 eura od dana 30.9.2011. pa do isplate

46,59 eura od dana 31.10.2011. pa do isplate

64,80 eura od dana 31.10.2011. pa do isplate

17,23 eura od dana 30.11.2011. pa do isplate

93,16 eura od dana 31.11.2011. pa do isplate

18,74 eura od dana 31.12.2011. pa do isplate

102,79 eura od dana 31.8.2011. pa do isplate

71,26 eura od dana 31.1.2012. pa do isplate

56,41 eura od dana 31.1.2012. pa do isplate

84,70 eura od dana 31.8.2012. pa do isplate

38,82 eura od dana 31.8.2012. pa do isplate

50,29 eura od dana 30.9.2012. pa do isplate

70,82 eura od dana 31.9.2012. pa do isplate

51,10 eura od dana 31.10.2012. pa do isplate

75,66 eura od dana 31.10.2012. pa do isplate

65,46 eura od dana 30.11.2012. pa do isplate

60,76 eura od dana 30.11.2012. pa do isplate

62,71 eura od dana 30.12.2012. pa do isplate

65,56 eura od dana 30.12.2012. pa do isplate

96,45 eura od dana 30.1.2013. pa do isplate

24,07 eura od dana 30.1.2013. pa do isplate

36,65 eura od dana 28.2.2013. pa do isplate

84,55 eura od dana 28.2.2013. pa do isplate

35,44 eura od dana 31.3.2013. pa do isplate

93,12 eura od dana 31.3.2013. pa do isplate

39,80 eura od dana 30.4.2013. pa do isplate

81,77 eura od dana 30.4.2013. pa do isplate

50,74 eura od dana 31.5.2013. pa do isplate

65,70 eura od dana 31.5.2013. pa do isplate

55,33 eura od dana 30.6.2013. pa do isplate

56,99 eura od dana 30.6.2013. pa do isplate

31,50 eura od dana 31.7.2013. pa do isplate

85,22 eura od dana 31.7. 2013. pa do isplate

117,74 eura od dana 31.8.2013. pa do isplate

44,13 eura od dana 30.9.2013. pa do isplate

73,12 eura od dana 30.9.2013. pa do isplate

39,71 eura od dana 31.10.2013. pa do isplate

83,24 eura od dana 31.10.2013. pa do isplate

31,18 eura od dana 30.11.2013. pa do isplate

29,73 eura od dana 30.11.2013. pa do isplate

66,39 eura od dana 30.11.2013. pa do isplate

33,36 eura od dana 31.12.2013. pa do isplate

63,71 eura od dana 31.12.2013. pa do isplate

24,44 eura od dana 31.12.2013. pa do isplate

72,20 eura od dana 31.1.2014. pa do isplate

101,36 eura od dana 28.2.2014. pa do isplate

4,26 eura od dana 28.2.2014. pa do isplate

103,91 eura od dana 30.3.2014. pa do isplate

103,15 eura od dana 30.4.2014. pa do isplate

101,67 eura od dana 31.5.2014. pa do isplate

102,77 eura od dana 30.6.2014. pa do isplate

105,92 eura od dana 31.7.2014. pa do isplate

108,19 eura od dana 31.8.2014. pa do isplate

107,09 eura od dana 30.9.2014. pa do isplate

110,48 eura od dana 31.10.2014. pa do isplate

112,32 eura od dana 30.11.2014. pa do isplate

111,76 eura od dana 31.12.2014. pa do isplate

112,26 eura od dana 31.1.2015. pa do isplate

110,14 eura od dana 28.2.2015. pa do isplate

2,13 eura od dana 28.2.2015. pa do isplate

112,26 eura od dana 31.3.2015. pa do isplate

108,25 eura od dana 30.4.2015. pa do isplate

4,02 eura od dana 30.4.2015. pa do isplate

112,27 eura od dana 31.5.2015. pa do isplate

112,27 eura od dana 30.6.2015. pa do isplate

105,31 eura od dana 31.7.2015. pa do isplate

6,95 eura od dana 31.7.2015. pa do isplate

112,26 eura od dana 31.8.2015. pa do isplate

a sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužiteljici PZ, [adresa] (prije Kolombera 21, Murine), OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 1.755,10 (tisućusedamstopedesetpet eura i deset centi) eura uvećan za zatezne kamate tekuće na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude 23. siječnja 2026., kao dana dospijeća, do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica podnesenom tužbom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od dana 05.07.2006. godine, i Aneksa ugovora o kreditu broj 356-84/2006, od dana 20.02.2012. godine, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koje tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke-tuženika odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke- tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te isplatu novčanog iznosa od 88.615,81 kuna / 11.761,34 eura uvećano za zatezne kamate po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti švicarskog franka. Tužiteljica u tužbi od bitnoga navodi da je s tuženikom dana 05.07.2006. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, na iznos kredita od 103.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita, te promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s odlukom tuženika. Tužiteljica u tužbi dalje od bitnoga navodi da je s tuženikom dana 20.02.2012. godine sklopila Aneks ugovora o kreditu broj 356-84/2006 temeljem kojeg je ugovoren moratorij na vraćanje kredita, te je člankom 1. i 2. aneksa utvrđena preostala glavnica kredita u valutnoj klauzuli CHF i promjenjiva kamatna stopa. Tužiteljica dalje navodi da je prihvatila izračun konverzije od strane tuženika, te je 10.12.2015. godine sklopila aneks ugovora temeljem kojega je izvršena konverzija iz osnovnog ugovora u CHF, te je umjesto valutne klauzule u CHF ugovorena valutna klauzula u EUR.

Tužiteljica u tužbi navodi kako je tuženik u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl.96. i čl.97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i tijekom njegovog izvršavanja, a kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost po čl.102. istog zakona.

Tužiteljica u tužbi navodi da je promjena kamatne stope neodrediva obveza temeljem Zakona o obveznim odnosima jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe po čl.269. do čl.272. navedenog zakona uzrokuje također ništetnost.

Tužiteljica u tužbi dalje navodi kako je tuženik u ugovor ugovorio i valutnu klauzulu u CHF (švicarskim francima) a ista je ugovorena iako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo što je protivno čl.96. i čl.97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i tijekom njegovog izvršavanja, a kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost po čl.102. istog zakona.

Tužiteljica se u tužbi poziva na pravomoćnu presudu donesenu u postupku koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i valutnu klauzulu potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koje presude obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što je slučaj u ovom predmetu.

Tužiteljica stoga potražuje od tuženika vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama jer je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim ugovornim odredbama preplatila svoju obvezu, pa joj je tuženik dužan vratiti iznose koje je primio temeljem ništetnih odredbi, te predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Početni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu glasio je na iznos od 88.615,81 kuna /

11.761,34 eura, međutim nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je svojim podneskom od 31.07.2025. godine (stranica 625- 630) specificirala tužbeni zahtjev u skladu s izvršenim vještačenjem na način da potražuje isplatu novčanog iznosa od 11.669,97 eura sa zateznom kamatom.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

Tuženik prvenstveno ističe nepostojanje pravnog interesa tužiteljice za podnošenje kondemnatorne tužbe navodeći pri tome da je provedbom konverzije tužiteljica već obeštećena za iznose koje potražuje tužbom jer navedeni iznosi odgovaraju upravo iznosu preplate utvrđenom u čl.2. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a tužiteljici su plaćene svote priznate na način da su iste iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu, slijedom čega je tužiteljica namirena sa svojim potraživanjem, te nema pravni interes za vođenjem ovog postupka.

Tuženik dalje ističe prigovor zastare tužiteljičinog potraživanja iz razloga jer tražbine za anuitete zastarijevaju za 3 godine po čl.226.st.2. ZOO-a od dospjelosti svakog pojedinog davanja, odnosno u slučaju stjecanja bez osnove tražbina zastarijeva za 5 godina koji teče od dana sklapanja ništetnog pravnog posla pri čemu se poziva na presudu Vrhovnog suda RH broj: Rev-x-183/11, od 16.10.2013. Kako je od dana sklapanja osnovnog ugovora proteklo više od 5 godina, tuženik smatra da je potraživanje tužiteljice zastarjelo pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik nadalje ističe kako je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/2015) na način da su tužiteljica i tuženik sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, te su navedenim Aneskom parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Tuženik dalje tvrdi kako ne postoji pravo tužiteljice na vraćanje iznosa plaćenih po osnovnom ugovoru o kreditu jer je osnovni ugovor u cijelosti zamijenjen novim ugovorom tj. Aneksom kojim su stranke stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužiteljica izvršila po osnovnom ugovoru.

Tuženik dalje ističe kako tužiteljica ničim ne dokazuje da bi sporne odredbe iz ugovora o kreditu bile ništetne, te smatra kako se tužiteljica nema pravo pozivati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača povodom tužbe udruge "Potrošač" pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12., te se pravomoćnost presuda donesenih u istom sporu ne odnosi na predmetni ugovor o kreditu, niti se utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u kolektivnom sporu automatski primjenjuje, niti znači da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne.

Tuženik ističe kako je prema Zakonu o obveznim odnosima u čl.22.st.1. izričito dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule, te isto nije protivno niti Ustavu RH, niti prisilnim propisima, niti moralu društva, pri čemu se poziva na Rješenje Ustavnog suda RH br. U-I-392/2011 i dr., od 13.12.2016., te navodi kako u odnosu na valutnu klauzulu nije dopušteno provoditi test poštenosti po čl.84. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora obzirom da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora, te je ista uočljiva, jasna i razumljiva radi čega je isključena od provedbe testa poštenosti, osim toga tuženik tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja bi dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te tvrdi da se o istoj pojedinačno pregovaralo.

Tuženik dalje tvrdi kako u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti po čl.84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, jer se radi o odredbi koja predstavlja predmet ugovora, ista je uočljiva, jasna i razumljiva, te je od strane službenika banke tužiteljici objašnjeno što znači valutna klauzula i koja je njezina svrha i cilj odnosno o valutnoj klauzuli se pojedinačno pregovaralo jer je tužiteljica imala izbora između više kreditnih proizvoda tuženika jer nije nužno morala uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imala mogućnost uzeti kredi s valutnom klauzulom u drugim valutama kao npr. EUR ili USD ili pak kredit u kunama bez ikakve valutne klauzule, te tuženik navodi kako odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Tuženik dalje tvrdi kako niti u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti po čl.84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, niti su ispunjeni uvjeti iz čl.81. isto zakona da bi se navedene odredbe mogla utvrditi ništetnima.

To iz razloga jer ugovaranje promjenjive kamatne stope nije zabranjeno sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom, kako je to propisano čl.26. Zakona o obveznim odnosima, a što ovdje nije slučaj. Nadalje, radi se o odredbi ugovora koja je uočljiva, jasna i razumljiva odnosno uočljiva jer je jasno vidljiva i istaknuta je u ugovoru, te se po veličini fonta ne razlikuje od ostalih ugovornih odredbi, jasna je jer je gramatički ispravno sastavljena i ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odnosno što su ugovorne stranke ugovorile temeljem iste odredbe, te je razumljiva jer ne sadrži nikakve pojmove koji bi bili dvojbeni odnosno jasno se razlikuje značenje riječi "promjenjiva" u odnosu na riječ "fiksna".

Tuženik dalje tvrdi kako se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se pojedinačno pregovaralo jer je tužiteljica mogla birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom, te je nakon razmatranja konačno odlučio sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom.

Tuženik dalje tvrdi kako ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika, te je kamatnu stopu mijenjao sukladno Zakonu o bankama kojom prilikom se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata pri čemu nije dolazilo do promjene marže tuženika. Tuženik navodi kako je 01.01.2011. godine propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, te je po istoj metodologiji postupao, a ne arbitrarno kako to tvrdi tužiteljica.

Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te smatra kako je pogrešno prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva vještačenjem uzeti da je uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postala fiksna budući da su ugovorne strane ugovorile njezinu promjenjivost.

Tuženik zaključno predlaže sudu da tužbeni zahtjev odbaci odnosno podredno da isti odbije kao neosnovan, te da se tužiteljicu obveže na naknadu troškova ovog postupka.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis, te su pročitane i druge sudske odluke Presuda i Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 2245/17-2, od 20.03.2018., Presuda Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 1172/18- 2, od 19.03.2019., Presuda Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 2868/18-2, od 12.02.2019.

5. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava: Ugovor o kreditu broj: 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 05.07.2006. (stranica 11-17), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.02.2016. (stranica 18-21), obavijest o promjenama kamatnih stopa (stranica 22 i 61), specifikacija uplata (stranica 23-27 i 62-63), otplatni plan (stranica 28-38), pregled prometa za klijenta u CHF (39-51), prihvat konverzije (stranica 52), izračun konverzije (53-55), pregled prometa za klijenta u EUR (56-60), sudske odluke (stranica 115-122, 152-201 i 215-277), brošure tuženika o stambenim kreditima (stranica 297-305), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 01.01.2011. (stranica 369-372), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 01.01.2014. (stranica 373-393), Opći uvjeti za poslovanje s građanima (stranica 407-412), izračun konverzije (stranica 420-421), obavijesti o parametrima i promjenama kamatne stope (stranica 422- 434), obavijest o provedenoj konverziji (stranica 435-436), Aneks uz ugovor o kreditu broj: 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 23.05.2016. (stranica 562-567), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića, dip. oec., od travnja 2025. (stranica 592-616).

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu kao stranku, te svjedoka- službenicu banke GZ.

7. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od dana 05.07.2006., i Aneksa ugovora o kreditu broj 356- 84/2006, od dana 20.02.2012. godine, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koje tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke-tuženika odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke- tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kondemnatorni zahtjev tužiteljice kojim traži da joj tuženik izvrši isplatu novčanog iznosa od 11.669,97 eura sa zateznom kamatom po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti švicarskog franka.

9. Između parničnih stranaka u postupku je utvrđeno kao nesporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 05.07.2006. na iznos od 103.000,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,88% godišnje,

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

10. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužiteljice;

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog dana 05.07.2006., i Aneksa ugovora o kreditu broj 356- 84/2006, od dana 20.02.2012. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i ništetnost istih odredbi koje su obuhvaćene Aneksom kojima je ugovoren moratorij;

- da li se tužiteljica može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.;

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li se o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka i o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, te da li je u odnosu na iste odredbe dopušteno provođenje testa poštenosti;

- da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,

- da li je nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja,

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva.

11. Vezano uz postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužiteljice za podizanje tužbe protiv tuženika sud nalazi kako je taj tuženikov prigovor neosnovan.

Zakon o parničnom postupku u čl.187. izričito propisuje da se pravni interes za podnošenje tužbe utvrđuje samo kod tužbe za utvrđenje, iz čega slijedi zaključak da se za isticanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva ne propisuje pravni interes kao pretpostavka za podnošenje takve tužbe, a kako podnesenom tužbom tužiteljica nakon utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi traži isplatu stečenog temeljem istih odredbi, radi se o kondemnatornoj tužbi kojom se tuženiku nalaže određena činidba, jer tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno povrat preplaćenih iznosa po ništetnim ugovornim odredbama, pa sud stoga smatra kako je neosnovan prigovor tuženika da u ovoj pravnoj stvari tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje tužbe.

12. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

13. Sud je stoga prvenstveno utvrđivao, kao prethodno pitanje, da li se tužiteljica može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od dana 05.07.2006., potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužiteljica u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od dana 05.07.2006. (stranica 11-17), sud utvrđuje da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila petotuženik, da je u članku 2. ugovora ugovoren iznos i namjena kredita odnosno da se radi o stambenom kreditu za kupovinu stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 103.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika za CHF, u članku 3. ugovora ugovorena je visina kamatne stope koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,88%, u članku 4. ugovora ugovoren je način otplate kredita da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, te da je dospijeće anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu, dok je u članku 6. ugovora ugovoreno je da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke.

15. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je kako je predmetni kredit iskorišten za kupnju stana kupnja stana u [adresa], radi se o stanu u kojem i danas živi i koji služi za stanovanje tužiteljice i njezine familije, isti stan se ne iznajmljuje i predstavlja njezinu jedinu nekretninu, a njezin iskaz potvrđen je iskazom svjedokinje službenice banke GZ koja je iskazala da se sjeća da je tužiteljica tražila stambeni kredit za stan.

16. Nadalje, tuženik, s druge strane, nije osporavao tužiteljici u status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.

Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije osporavao tužiteljici status potrošača, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

17. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušane tužiteljice i svjedokinje proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila stambeni kredit kojim je kupljen stan za stanovanje tužiteljice, u kojem stanu se nije obavljala nikakva gospodarska aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Stoga sud smatra kako je tužiteljica dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

19. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od dana 05.07.2006. (stranica 11-17), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.

20. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 05.07.2006. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

21. Podvodeći Ugovor o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od dana 05.07.2006. (stranica 11-17), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

22. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

23. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

27. Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužiteljica dokazala osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

28. Vezano uz spornu okolnost da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora o kreditu bila informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

29. Na takav zaključak prvenstveno upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora o kreditu odnosno da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, upućuje to što je na dnu svake stranice predmetnog ugovora istaknut naziv tvrtke tuženika i broj ugovora (tada još Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), slijedom čega sud zaključuje da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika.

30. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je na upit suda odgovorila kako nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu, te da joj je isti ugovor bio već unaprijed sastavljen i čekao ju je u poslovnici tuženika, a njezin iskaz potvrđen je iskazom svjedokinje službenice banke GZ koja je iskazala da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju predmetnog ugovora o kreditu, već je isti sastavljala pravna služba tuženika u Poreču, radilo se o "špranci" te se istim ugovorima nisu mijenjali zadani ugovori kredita već su se mijenjali samo promjenjive stavke kao što su ime klijenta, visina iznosa kredita kao i instrumenti osiguranja. .

31. Iz iskaza tužiteljice dalje proizlazi da je uzela kredit vezan za CHF jer je za isti bila kreditno sposobna, vezano uz kamatnu stopu navodi da je ista u prvom razdoblju bila fiksa, a zatim promjenjiva, međutim da joj u banci nisu rekli uslijed kojih uvjeta se kamatna stopa mijenja, dok vezano uz valutu CHF također od strane banke nisu bili nešto posebno informirani.

32. Svjedokinja službenica banke GZ navodi kako se zbog proteka vremena ne sjeća konkretnih detalja koji se odnose na razgovor s tužiteljicom, ali vezano uz kamatnu stopu klijentima je općenito davala informaciju da je kod stambenih kredita u jednom točno određenom početnom razdoblju kamatna stopa fiksna, a nakon toga promjenjiva, a vezano uz promjenu kamatne stope da se ista mijenja po odluci banke, te se ne sjeća da li sam tužiteljici nešto govorila o valuti CHF.

33. Nadalje, uvidom i čitanjem brošura tuženika o stambenim kreditima o stambenim kreditima (stranica 297-305) utvrđeno je kako tuženik u svojim brošurama koje je kao informaciju nudio klijentima vezano uz kamatnu stopu naveo informaciju da je kamatna stopa promjenjiva, međutim nigdje nije navedeno temeljem kojih kriterija će se vršiti promjena kamatnih stopa.

34. Isto tako uvidom i čitanjem Općih uvjeti za poslovanje s građanima (stranica 407- 412) utvrđeno je da se u istim uvjetima uopće na navode nikakve informacije vezane uz kamatne stope, a u Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 01.01.2011. (stranica 369-372), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 01.01.2014. (stranica 373-393), utvrđeno je da je tuženik tek 01.01.2011. godine prvi puta naveo vrste parametara koje se koriste za izračun kamatne stope, dok je predmetni ugovor s tužiteljicom zaključen ranije tj. 2006. godine, kada tuženik nije imao definirane parametre koji utječu na promjenu kamatne stope, tako da sud i tu dokaznu ispravu ocjenjuje nevažnim dokaznim sredstvom jer se iz iste ne mogu utvrditi nikakve bitne okolnosti koje se odnose na informiranost tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

35. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda nepostojanje propisa koji nalažu bankama, tako i tuženiku, da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u razdoblju otplate, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svojem nahođenju, čime nedvojbeno jednostrano mijenja i visinu obveze tužitelja, te je upravo u takvoj situaciji tuženik trebao primijeniti načelo savjesnosti i poštenja između ugovornih strana, kao korektiv nepostojanju zakonskih propisa kojima bi se odredili egzaktni parametri za promjenu visine kamatne stope.

36. Nadalje, po ocjeni ovog prvostupanjskog suda potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

37. Dovodeći izvedene dokaze u međusobnu povezanost sud utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od dana 05.07.2006. (stranica 11-17), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, te kako radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03).

38. Kao što je već navedeno sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, slijedom čega sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako u konkretnom slučaju tuženik, na kojemu je teret dokaza po članku 81. stavku 4. ZZP/03, nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

39. Nadalje, okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na svoje interne akte, kao što su Opći poslovni uvjeti i Odluka o naknadama, (članak 21. stavak 2. ugovora), ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima (vez obzira kako se zvali) niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

40. Tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule odnosno bez valutne klauzule, te izbor jedne od ponuđenih opcija prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika također ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već eventualno o unaprijed sastavljenim ponudama tuženika.

41. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužiteljica dokazala činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od dana 05.07.2006. (stranica 11-17), kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pozivanjem na odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine.

42. Vezano uz ništetnost ugovornih odredbi Aneksa ugovora o kreditu broj 356- 84/2006, od 20.02.2012. godine (stranica 18-21), kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sud je uvidom i čitanjem predmetnog Aneksa utvrdio da je tužiteljica tijekom otplate kredita koristila moratorij kojim je ugovoren poček (moratorij) otplate glavnice kredita od 31.01.20212. godine do 31.07.2012. godine odnosno na rok od 6 mjeseci.

43. Predmetni Aneks ugovora o kreditu broj 356-84/2006, od 20.02.2012. godine (stranica 18-21), je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zaključen unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika, slijedom čega se tužiteljica u tom dijelu može pozvati na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012.

44. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica, kao korisnik kredita koja su konvertirala kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako joj u konkretnom slučaju to pravo pripada.

45. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

46. Osim toga u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.

47. Uvidom i čitanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 23.05.2016. (stranica 562-567), kojim je provedena konverzija, sud je utvrdio da je predmetni Aneks zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine, te da se istim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

48. Iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, a na takav zaključak upućuje odredba članka 10. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti, koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnog Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

49. Sud stoga utvrđuje kako sklapanjem predmetnog Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 23.05.2016. (stranica 562-567), ugovorne stranke nisu obnovile (novacija) raniju obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, budući da se sukladno čl.146. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO/05) obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima, kao što je izričito i navedeno u istom aneksu, tako da sud smatra kako nije osnovana tuženikova tvrdnja da predmetni Aneks predstavlja novu pravnu osnovu.

50. Sud iz sadržaja predmetnog Aneksa (čl.2.st.1.) utvrđuje da se radi o sporazumu o provođenju radnje konverzije odnosno o načinu ispunjenja obveza iz glavnog ugovora sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama, te se odredbama Aneksa rješava pitanje otplate kredita iz glavnog ugovora tako da se otplata umjesto uz valutnu klauzulu u CHF veže uz valutnu klauzulu u eurima, da se umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora primjenjuje kamatna stopa koju tuženik, kao banka, primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu euro, te se mijenja i otplatni plan.

51. Međutim iz odredbi navedenog Aneksa ne proizlazi da se sklapanjem navedenog Aneksa riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti navedenih ugovornih odredaba iz glavnog ugovora.

52. Isto tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 – dalje: ZID ZPK), temeljem kojeg je provedena konverzija u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

53. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

Upravo suprotno, iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023 – dalje: ZPK), pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a što proizlazi iz odredbe čl.19.a istog zakona.

54. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

55. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

56. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17, koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

Iz navedene odluke proizlazi zaključak da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo bez obzira što je prema odredbama ZID ZPK potrošaču odnosno korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

57. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji odnosno Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356- 84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 23.05.2016. (stranica 562-567), tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju odnosno to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, kao što proizlazi i iz navedene presude Suda Europske unije C-452/18.

58. Tužitelj se, kao korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti s tuženikom, kao davateljem kredita, u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

Međutim u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita, pa tako niti tužitelj, zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

59. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao, ili potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako tužitelj, koji je kredit konvertirao, to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno.

60. Međutim prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, koje je na liniji stajališta Suda EU, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

61. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, te nema nikakve zakonske osnove da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

62. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.

63. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 08. travnja 2014. godine, i koji je u čl.41.st.1. propisao da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje da se potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, što uključuje i pravo na potpunu restituciju, a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

64. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije.

65. Točno je da je ZID ZPK u odredbama od čl.19.a do čl. 19.e predviđao da banke, pa tako i tuženik, moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, međutim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

66. Nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ZZ protiv Erste Bank Hungary Zrt, ovaaj prvostupanjski sud zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

67. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

68. Utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj, kao potrošač, nalazio da navedenih odredbi nije bilo odnosno u konkretnoj pravnoj stvari, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, tužitelj ostvaruje pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na sklopljeni dodatak ugovora.

69. Vezano uz spornu visinu tužbenog zahtjeva uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića, dip. oec., od travnja 2025. (stranica 592-616) vještak je utvrdio da je tužiteljica na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema Odlukama banke o promijeni kamatnih stopa u razdoblju otplate kredita od početka otplate do datuma provedbe konverzije preplatila ukupno 5.252,44 eura, a na ime tečajne razlike tužiteljica je ostvarila preplatu u iznosu od 6.417,53 eura, te da po utvrđenu vještaka tužena banka provedenim postupkom konverzije predmetnog kredita nije tužiteljici izvršila restituciju u cijelosti kako je to navedeno u pvom odlomku na str. 24 nalaza i mišljenja.

70. Ovaj prvostupanjski sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako tužiteljica stoga ima pravo na povrat razlike iznosa preplaćenih kamata, te pretplatu s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog osnovnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, i uplaćenog iznosa koji je tužiteljici, kao potrošaču, tuženik, kao banka, uračunao prilikom izračuna konverzije kredita, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužiteljice, slijedom čega sud zaključuje da tuženik prilikom konverzije nije obeštetio tužiteljicu.

71. Tužiteljica nije istaknula nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, dok je tuženik primjedbe na vještački nalaz i mišljenje istaknuo u svojem podnesku od 10. studenog 2025. godine (stranica 637-639) navodeći da osporava nalaz i mišljenje iz razloga što su sklopljenim Aneksom u cijelosti i retroaktivno izmijenjene navodno ništetne odredbe prvotno sklopljenog Ugovora o kreditu na temelju kojih tužiteljica zahtijeva isplatu zbog stjecanja bez osnove, kao i zbog razloga što stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu, već je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te se iznos eventualne preplate nikako ne može računati u odnosu na početnu kamatnu stopu kroz cijelo ugovorno razdoblje, te je vještak za izračun trebao uzeti promjenjivu kamatnu stopu koju je tuženik koristio za kunske kredite.

72. Primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak.

73. Vezano uz tuženikovu primjedbu da stoga što je je tužiteljica sklopila Aneks Ugovoru o kreditu i prihvatila konverziju slijedom čega joj je predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije, sud isti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

74. Naime, konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

75. Međutim, unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, slijedom čega sud zaključuje kako provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

To zapravo znači da je tužiteljica podmirila sve svoje obveze (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata koju je vještak utvrdio u iznosu od 5.252,44 eura na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema Odlukama banke o promijeni kamatnih stopa u razdoblju otplate kredita od početka otplate do datuma provedbe konverzije, te u iznosu od 6.417,53 eura na ime tečajne razlike.

76. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od dana 05.07.2006. (stranica 11-17), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).

Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 4,70% godišnje, budući da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama i jedino je suglasno ugovorena, slijedom čega je sud stava da se obračun preplate može izvršiti samo temeljem jedno poznate ugovorene kamatne stope od 3,88% iz čl.3. predmetnog ugovora

77. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi, u ukupnom iznosu od 11.669,97 eura, kao i zatezne kamate na taj iznos.

78. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare tužiteljičinog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao prvo sud smatra kako nije osnovna tuženikova tvrdnja da se u odnosu na potraživanje tužiteljice treba primijeniti trogodišnji zastarni rok sve u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima odnosno radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Nadalje, sud smatra kako nije osnovna niti tuženikova tvrdnja da zastarni rok od tri godine teče od dana kada je tužiteljica izvršila plaćanja pojedinog iznosa. Kao što je već navedeno obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana od 05.07.2006., na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona.

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/95, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

79. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P- 1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je uvidom u otisnuti štambilj utvrđeno da je tužiteljica tužbu podnio dana 04.06.2019. godine (preporučenom pošiljkom), što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužiteljice nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

80. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 05.07.2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine;

- da je istim ugovorom tužiteljici odobren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 103.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika za CHF, te ugovorena redovna kamatna stopa od 3,88% godišnje, koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupovina stana za osobne potrebe tužiteljice, uslijed čega se tužiteljica ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvala na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 05.07.2006. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 23.05.2016.;

- da tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF budući da da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti;

- da visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi ukupno iznosi 11.669,97 eura;

- da za novčano potraživanje tužiteljice nije nastupila zastara.

81. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.).

82. Obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljicom o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.324.st.1. ZOO/05, nalazi kako su u Ugovoru o kreditu broj 356-84/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 05.07.2006. godine, te u Aneksu ugovora o kreditu broj 356-84/2006, od dana 20.02.201, djelomično ništetene ugovorne odredbe u dijelu u kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke-tuženika odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke-tuženika, kao i u dijelu u kojemu je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

83. Isto tako, obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) nalazi kako tužiteljica provedenom konverzijom nije obeštećena uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužiteljice po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama iznosi 11.669,97 eura.

Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tuženi zahtjev iz točke I tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 11.669,97 eura koji je naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude..

84. Budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

85. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. u svezi s čl.155. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

86. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te je u Tbr.7.st.1. propisano da za vrijednost predmeta spora od 11.669,97 eura odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

87. Nadalje, obzirom da je tuženik izgubio parnicu isti je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe od 06.06.2019. u iznosu od 250,00 eura (100 bodova po Tbr.7. toč.1. uvećano za PDV od 25% po Tbr.42. Tarife),

- za sastav podneska od 31.07.2025. u iznosu od 250,00 eura (100 bodova po Tbr.8. toč.1. uvećano za PDV od 25% po Tbr.42. Tarife);

- za zastupanje na ročištu 27.01.2023. u iznosu od 250,00 eura (100 bodova po Tbr.9. toč.1. uvećano za PDV od 25% po Tbr.42. Tarife);

- za zastupanje na ročištu 26.04.2023. u iznosu od 250,00 eura (100 bodova po Tbr.9. toč.1. uvećano za PDV od 25% po Tbr.42. Tarife);

- za zastupanje na ročištu 21.11.2025. u iznosu od 250,00 eura (100 bodova po Tbr.9. toč.1. uvećano za PDV od 25% po Tbr.42. Tarife);

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 341,05 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je navedenim dokaznim sredstvom tužiteljica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 164,05 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021 – dalje: Uredba),

88. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

89. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 1.755,10 eura, slijedom čega je sud temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. ZPP-a odlučio kao pod točkom III izreke ove presude i naložio tuženiku da nadoknadi parnični trošak tužiteljici.

90. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

91. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. ZOO/05.

92. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 23. siječnja 2026.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.