Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1632/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja 1. ŠŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. VŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Odvjetničkom društvu Vukić i partneri, odvj. iz Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 4. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 23. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 8. 1. Ugovora o kreditu broj 5102073129 od 1. listopada 2004 u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke i čl. 8.2 ugovora o kreditu broj 5102073129 od 1. listopada 2004 koji glasi:

„Ugovorne stranke su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.“

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7 st 2 Ugovora o kreditu broj 5102073129 od 1. listopada 2004 koji glasi:

"povrat obveze iz ovog ugovora ( iznos kredita i pripadajuće kamate kamata za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugih eventualnih troškova) obračunat će se po srednjem tečaju banke za chf na dan odobrenja žiro račun banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja"

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320 da isplati tužitelju 1. ŠŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. VŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.837,30 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče 1. listopada 2015 pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 984,58 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:

- EUR 3,06 od 02.02.2005.pa do isplate,

- EUR 0,57 od 02.03.2005.pa do isplate,

- EUR 8,55 od 02.04.2005.pa do isplate,

- EUR 7,74 od 02.05.2005.pa do isplate,

- EUR 8,61 od 02.06.2005.pa do isplate,

- EUR 14,21 od 02.07.2005.pa do isplate,

- EUR 15,57 od 02.08.2005.pa do isplate,

- EUR 7,4 od 02.09.2005.pa do isplate,

- EUR 8,88 od 02.10.2005.pa do isplate,

- EUR 9,39 od 02.11.2005.pa do isplate,

- EUR 9,7 od 02.12.2005.pa do isplate,

- EUR 9,42 od 02.01.2006.pa do isplate,

- EUR 11,95 od 02.02.2006.pa do isplate,

- EUR 16,23 od 02.03.2006.pa do isplate,

- EUR 18,38 od 02.04.2006.pa do isplate,

- EUR 17,57 od 02.05.2006.pa do isplate,

- EUR 16,78 od 02.06.2006pa do isplate,

- EUR 18,34 od 02.07.2006.pa do isplate,

- EUR 18,83 od 02.08.2006.pa do isplate,

- EUR 16,08 od 02.09.2006.pa do isplate,

- EUR 16,98 od 02.10.2006.pa do isplate,

- EUR 16,82 od 02.11.2006.pa do isplate,

- EUR 18,1 od 02.12.2006.pa do isplate,

- EUR 21,73 od 02.01.2007.pa do isplate,

- EUR 24,16 od 02.02.2007.pa do isplate,

- EUR 23,03 od 02.03.2007.pa do isplate,

- EUR 23,69 od 02.04.2007.pa do isplate,

- EUR 29,87 od 02.05.2007pa do isplate,

- EUR 31,39 od 02.06.2007.pa do isplate,

- EUR 33,39 od 02.07.2007.pa do isplate,

- EUR 33,38 od 02.08.2007.pa do isplate,

- EUR 30,63 od 02.09.2007.pa do isplate,

- EUR 34,71 od 02.10.2007.pa do isplate,

- EUR 34,82 od 02.11.2007.pa do isplate,

- EUR 31,95 od 02.12.2007.pa do isplate,

- EUR 32,26 od 02.01.2008.pa do isplate,

- EUR 27,58 od 02.02.2008.pa do isplate,

- EUR 23,29 od 02.03.2008.pa do isplate,

- EUR 19,05 od 02.04.2008.pa do isplate,

- EUR 28,99 od 02.05.2008.pa do isplate,

- EUR 31,76 od 02.06.2008.pa do isplate,

- EUR 28,74 od 02.07.2008.pa do isplate,

- EUR 34,75 od 02.08.2008.pa do isplate,

- EUR 33,4 od 02.09.2008.pa do isplate,

- EUR 27,46 od 02.10.2008.pa do isplate,

- EUR 20,73 od 02.12.2008.pa do isplate,

- EUR 2,7 od 02.06.2009.pa do isplate,

- EUR 9,1 od 02.07.2009.pa do isplate,

- EUR 6,47 od 02.08.2009.pa do isplate,

- EUR 1,83 od 02.09.2009.pa do isplate,

- EUR 6,35 od 02.10.2009.pa do isplate,

- EUR 6,79 od 02.11.2009.pa do isplate,

- EUR 1,42 od 02.12.2009.pa do isplate,

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove razlike u depozitu u iznosu od 2.456,77 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2016. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope u iznosu od 1.449,44 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:

- EUR 73,68 od 02.02.2014.pa do isplate,

- EUR 73,56 od 02.03.2014pa do isplate,

- EUR 73,44 od 02.04.2014.pa do isplate,

- EUR 73,32 od 02.05.2014.pa do isplate,

- EUR 73,20 od 02.06.2014.pa do isplate,

- EUR 73,07 od 02.07.2014.pa do isplate,

- EUR 72,94 od 02.08.2014.pa do isplate,

- EUR 72,81 od 02.09.2014.pa do isplate,

- EUR 72,69 od 02.10.2014.pa do isplate,

- EUR 72,56 od 02.11.2014.pa do isplate,

- EUR 72,43 od 02.12.2014.pa do isplate,

- EUR 72,30 od 02.01.2015.pa do isplate,

- EUR 72,16 od 02.02.2015.pa do isplate,

- EUR 72,02 od 02.03.2015.pa do isplate,

- EUR 71,89 od 02.04.2015.pa do isplate,

- EUR 71,75 od 02.05.2015.pa do isplate,

- EUR 71,62 od 02.06.2015.pa do isplate,

- EUR 71,48 od 02.07.2015.pa do isplate,

- EUR 71,33 od 02.08.2015.pa do isplate,

- EUR 71,19 od 02.09.2015.pa do isplate,

VII. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.800,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.161,44 eura ( preko 2.837,30 do iznosa od 5.998,74 eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. listopada do isplate, kao i u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnom promjenjive kamatne stope u cijelosti, te zahtjev za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 7. lipnja 2019. navodi da je tužitelj kao korisnik kredita, zaključio s tuženikom Ugovora o kreditu broj 5102073129 od 1. listopada 2004 Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio tužitelju potrošački kredit u iznosu od 97.068,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, rok vraćanja 336 mjeseci. Kamatna stopa ugovorena je kao promjenjiva i iznosila je 4,990 % godišnje. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni niti egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena je nerazumljivo i netransparentno. Promjenjivu kamatnu stopu da je tuženik mijenjao jednostranom odlukom, a tako je to i utvrdio Visoki trgovački sud RH u presudi i rješenju od 13. srpnja 2014. posl.br. Pž-7129/13. Tuženik da nije pojedinačno pregovarao i utvrdio točne parametre i metodu izračuna koja utječe na odluku kreditora o promjeni stope prije i u vrijeme zaključenja ugovora, a što da je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik da je povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao korisnika kredita jer je koristio nepoštenu ugovornu odredbu pa da je dozvoljeno ucjenjivati njezinu poštenost. Ugovor o kreditu da je sklopljen kao tipski ugovor, o odredbama da se uopće nije pregovaralo, a potrošači nisu informirani o riziku vezanom uz valutnu klauzulu prije potpisa ugovora, pa tužitelj kao prosječni potrošači nisu mogli sagledati ekonomske posljedice koje proizlaze iz takve klauzule. Isto tako da nije razvidan niti objektivan kriterij promjene kamatne stope odlukom banke, podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a što sve čini takve ugovorne odredbe ništetnim sukladno čl. 270 ZOO-a, te su odredbe nepoštene i ništetne. Izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu od 8. veljače 2016. da je izvršena, ali tužitelj nije obeštećen za izvršenu pretplatu temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, pa traži isplatu razlike kamatne stope i valutne klauzule Predlaže da sud utvrdi ništetnom ugovorne odredbe pobliže opisano kao u točki I. II i VIII. izreke presude , a zbog ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke da sud obveže tuženika isplatiti tužitelju iznos od 28.884,59 kn, sve uz nadoknadu tužitelju parnični trošak postupka. Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Tužitelj da mora dokazati status potrošača. Valutna klauzula da je zakonom dopuštena klauzula. Ističe da je ugovor o kreditu solemniziran a tužitelj bio upoznat sa rizikom rasta tečaja chf u odnosu na kunu ali je takav rizik prihvatio. Potpisom ugovora stranke da su nedvojbeno izrazile volju u pogledu promjenjive kamatne stope, a ne može se zahtijevati isto kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa. Građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno su ušli u rizik promjene kamatne stope. Tuženik nije imao zakonske obveze definirati parametre promjenjivosti kamatne stope do izmjene ZPK iz 2013. Svi elementi koji su utjecali na cijenu kredita javno su dostupni i nisu proizvoljni već se stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima koji su izvan nadzora tuženika. Tužitelj nije imao pitanja niti ušao u pregovore ukoliko je imao dvojbi i nejasnoća. Sud Europske Unije da je u skladu sa Direktivom 93/13 EEZ koja predstavlja krovni akt Europske Unije na području zaštite potrošača (presuda CAMINO posl.br. C618/10) zauzeo stav da nacionalni sudovi nisu ovlašteni na intervenciju u sadržaj ugovornog odnosa već da je na nacionalnim zakonodavstvima da otklone obvezujući učinak nepoštenih odredbi za potrošače. Tužitelj da je skladu s praksom suda EU kao potrošač definiran kao dobro informirana, razumna, pažljiva i oprezna osoba, te se ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće nametnuti ugovor određenog sadržaja. U suprotnom ukoliko nije propitivao odredbe ugovora kao potrošač tužitelj da više ne uživa pravnu zaštitu sukl. odredba ZPK i ZZP jer proizlazilo bi da nije želio pregovarati o pojedinim odredbama. Tužitelj nije imao pitanja niti ušao u pregovore ukoliko je imao dvojbi i nejasnoća. Na tužitelju da je teret dokaza da su ugovorne odredbe ništetne kao i da se nije pregovaralo o svakom pojedinom ugovoru o kreditu. Ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzula jasna, uočljiva i razumljiva te je primio otplatni plan gdje je naznačeno da se anuiteti plaćaju po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Javni bilježnik da je dužan objasniti strankama smisao i posljedice posla, a i ispitati je nužno da li se tužitelj informirao o posljedicama valutne klauzule. Niti tuženik nije mogao znati osnove promjena valute a tužitelj da je imao utjecaj na sadržaj ugovora i stranke su pregovarale o navedenom jer tuženik uvijek nudi više opcija te se prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika odabere jedna od mogućih opcija. Nije se moglo predvidjeti povećanje vrijednosti chf. Osporava tijek zakonske zatezne kamate jer tuženik nije nepošten. Ističe i prigovor radi prijeboja ako sud utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli i to svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, kao i kada je kamata bila niža od početno ugovorene, jer postoje razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, a također i s osnove razlike u depozitu. Obzirom na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim je detaljno regulirano provođenje konverzije s njenim neupitnim učinkom na razrješenje parničnih postupaka u tijeku, u konkretnoj situaciji na tužitelju je teret dokaza na okolnost koje „preplaćene“ iznose tuženik i dalje duguje tužitelju i nakon sklopljene konverzije sukladno kogentnim odredbama zakona, obzirom da tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope i kasnije izmijenjenih kamatnih stopa, kao i uslijed promjene tečaja, a koji su tužitelju uračunati prilikom konverzije, nedvojbeno ne može opstati niti biti osnovan. Tužitelj da neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji su im zakonski dopušteni odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK/15), ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Ističe kako je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca koja predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu u kojem se drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, te je na taj način stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila su ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama. Od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Za odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu tužitelj nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra da te odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka s retroaktivnim učinkom kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Obveza tuženika da tužitelju ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, određena je prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor! Zaključno, usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK/15, bilo bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK/15, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda. Tuženik ističe kako ZID ZPK/15 vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. Budući da je Dodatak/Aneks o konverziji izuzet od ispitivanja nepoštenosti, a restitucija po osnovnom ugovoru ugrađena u mehanizam konverzije, pri čemu je do sklapanja aneksa došlo na temelju informiranog pristanka korisnika kredita, u slučaju konvertiranih kredita ne postoje više nikakva daljnja prava na restituciju s naslova djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 14. travnja 2025., odnosno na ročištu od 4. prosinca 2025. tužitelj je uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke dipl.oec. Dijane Tomljanović- Butković, sve pobliže opisano kao u točki III. i VIII. izreke ove presude, a tuženik podneskom od 10. travnja 2025. uredio prigovor radi prebijanja sve pobliže kao u točki V . VI i VII. izreke ove presude.

4. Imajući u vidu da je na sastanku građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VS RH pod brojem Su-IV-162/21 odlučeno među ostalim da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u chf dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, te da je tužitelj tužbeni zahtjev konačno uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, sud je dopustio preinaku tužbe.

5. Odredbom čl. 190 st. 2 ZPP-a propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a st. 2 da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je sud dopustio takvu preinaku tužbe i riješio kao u izreci rješenja, sukladno čl. 190. st. 3 ZPP-a.

6. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to ugovor o kreditu, Aneks br. 1 , otplatna tablica, pregled uplata po kreditu, nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković, kao i dopunu nalaza i mišljenja, te saslušanje tužitelja kao stranke i svjedoka PŠ.

7. Na temelju spisu priležeće dokumentacije i to Ugovora o kreditu broj Ugovora o kreditu broj 5102073129 od 1. listopada 2004. utvrđeno je

kako je tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u iznosu od 97.068,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, rok vraćanja 366 mjeseci, a kamatna stopa ugovorena je kao promjenjiva i iznosila je 4,990 % godišnje, a ugovorena je i valutna klauzula, a što među strankama nije ni sporno,

- da je 8. veljače 2016. zaključen Aneks br. 1 ugovora o kreditu radi usklađenja sa ZID ZPK kojim se utvrđuje nedospjela glavnica kredita u iznosu od 51.327,51 eura, a koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz čl. 9 tog Aneksa

- da ugovor jest konvertiran prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju u euro s danom 30. rujan 2015.

- radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem, na koji matematički izračun, po izvršenim pisanim očitovanjima i dopuni nalaza i mišljenja, niti tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi te ovaj sud isti prihvaća kao objektivan i u skladu s pravilima struke,

- da u nalazu i mišljenju vještak utvrđuje da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujan 2015.,

- da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 5.613,38 EUR (tab. 4, st. 9 i 10). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 984,58 EUR.. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 4.628,80 EUR.

- da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 1.553,33 EUR (tab. 3, st. 7 do 9). Manje plaćena kamata iznosi 1.449,44 EUR. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 103,89 EUR.

- da je konverzijom utvrđen manjak od 3.214,92 EUR po fiksnom tečaju konverzije

- U varijanti a vještak vrši prijeboj konverzije i preplate kamate i tečaja sa zateznom kamatom - s pozitivnim preplatama kamate i tečaja : zatezna kamata na više plaćenu kamatu 1.108,42 eura, zatezna kamata na pozitivne tečajne razlike 1.728,88 eura, više plaćena kamata 1.553,33 eura, pozitivne tečajne razlike 5.613,38 eura, ukupno 10.004,01 eura

- U varijanti b Prijeboj konverzije s neto preplatama kamate i tečaja : Zatezna kamata na neto plaćenu kamatu 100,22 eura, zatezna kamata na neto pretplatu tečajne 1.165,83 eura, neto plaćena kamata 103,89 eura, neto pretplata tečaja

4.628,80 eura, ukupno 5.998,74 eura

- zatezna kamata na preplatu kamate (više plaćenu kamatu) do konverzije 30. rujna 2015. iznosi 1.108,42 EUR (tab. 1, st. 3. dopunskog nalaza vještaka), a zatezna kamata na preplatu tečaja (pozitivne tečajne razlike) do konverzije 30. rujna 2015. iznosi 1.728,88 EUR (tab. 2, st. 3).

- da se pretplata u konverziji računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po chf kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, pa da se može utvrditi da su preplata kamate i tečaja uzete u obzir.

- da provedbom konverzije tužiteljeva obveza nije svedena na iznos prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi,

- da je čl. 9 Aneksa br. 1 ugovoreno da se početno utvrđen otplatni plan osnovnog ugovora u CHF zamjenjuje novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli EUR, a koji otplatni plan potpisnici prihvaćaju potpisom Aneksa br. 1

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelja kao potrošača i slabiju ugovornu stranu prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF time da iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da mu na rizike te mogućnost znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu nije ukazano te da tužitelj s obzirom na dane mu informacije nije mogao predvidjeti da će doći do znatnog povećavanja tečaja u odnosu na početni,

- da iz spisu priležećeg Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru,

8. Nije sporno da je

- u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P- 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama);

- u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH u odluci Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. te je u navedenom postupku pravomoćno utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

9. Iz nalaza i mišljenja vještaka u ovom postupku, kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručan, objektivan i u skladu s pravilima struke, utvrđeno je

- da iako se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata kamate i glavnice u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir,

- da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer konverzija po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnosti kamate i tečaja po kreditu u CHF, nego se u konverziji kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR.

10. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke iz osnovnog ugovora o kreditu, odnosno zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznose razlike više plaćene kamate i tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu do dana zaključenja Aneksa br. 1, u iznosu od 2.837,30 eura sve pobliže opisano kao u točki III. izreke presude, kako je to zatražio tužitelj konačno preciziranim zahtjevom, dok nije osnovan zahtjev tužitelja u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 3.161,44 eura s kamatom, kao i zahtjev za utvrđenje ništetnom promjenjive kamatne stope u cijelosti. Također, nije osnovan prigovor radi prijeboja koji ističe tuženik (kamata, valuta , depozit).

11. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

12. Iako je u konkretnom slučaju između stranka sklopljen Aneks kojim je izvršena konverzija tužiteljevog kredita iz CHF u kredit vezan uz valutu EUR, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013), tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu više plaćenih iznosa na ime ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu (kamata i valuta).

13. Ovo iz razloga jer je kogentnom odredbom čl. 327 ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba time da je odredbom čl. 328 ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi dok je prema odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora time da ništetnost neke odredbe ugovora kako je to propisano odredbom čl. 324 st. 1 ZOO-a ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. Kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te kako ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora, to tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu pretplate, i utvrđenje ništetnosti među strankama sklopljenog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope te u dijelu odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF unatoč činjenici što je sklopljen Aneks br. 1 ugovora o kreditu.

15. Iako je u konkretnom slučaju sporazumom stranaka izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR nakon stupanja na snagu ZIDZPK-a, isto nije od odlučnog značenja za tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari u dijelu kojem zahtjeva isplatu. Ovo iz razloga jer tužitelj po ocjeni ovoga suda time nije izgubio pravo zahtijevati utvrđenje bilo ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u ovom postupku, niti je izgubio pravo na potpunu restituciju u situaciji kao što je konkretna kada su dijelovi ugovora o kreditu sklopljenog između stranka ništetni, te kada sklopljenim Dodatkom potpuna restitucija nije provedena a pravo na koju restituciju tužitelju pripada temeljem odredi ZOO-a a sve kao posljedicu ništetnosti predmetnog Ugovora.

16. Ovo osobito kada se ima u vidu utvrđenje vještaka u ovom postupku da prilikom zaključenja Aneksa br. 1 ugovora o kreditu, provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorena valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope).

17. Pored toga, niti odredbe sklopljenog Aneksa br. 1 ugovora o kreditu ne spominju način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom CHF nepošteno te ništetno ugovarala promjenjivost kamatne stope te nepošteno i ništetno ugovarala valutna klauzule vezano uz valutu chf , kao što se ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi, a sve kao posljedicu nepoštenog postupanja tužene banke prilikom ugovaranja istih.

18. Stoga, unatoč tako provedenoj konverziji kojom je tužitelj samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na restituciju unatoč tome što je tužitelj sklopljenim Aneksom br. 1 ugovora o kreditu izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

19. Odredbom čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje ZPK) propisano je načelo konverzije kredita te je tom odredbom propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dok odredba čl. 19.c ZPK-a propisuje način izračuna konverzije kredita.

20. Iz iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da zbog obiteljskih odnosa jer su živjeli u jednoj kući odlučili su kupiti nekretninu stan u [adresa]. Odnosi su bili narušeni te su se informirali kod tuženika i odlučili se na kupnju stana a valuta chf im je ponuđena kao najisplativija i najpovoljnija od strane djelatnice banke Š. Navodi da zbog niskih plaća su jedino bili sposobni za tu valutu, imali su na sebi troje djece. Međutim nikada ne bi zaključili takav ugovor da su bili upozoreni na rizik zaključenja u toj valuti i da bi tečaj mogao toliko rasti. U tom stanu živjeli su od 2004. do 2019. a danas živi kćerka sa svojom obitelji. Stan se iznajmljivao od 2013. do 2018. jer je bilo nemoguće plaćati ratu, i to u turističke svrhe. Suprug je 2004. radio kao dostavljač a ona u Hrvatskoj pošti kao službenik. Skidalo se trajnim nalogom s njene plaće. U vrijeme zaključenja ugovora suprug i ona nisu bili vlasnici niti obrta niti pravne osobe. Banka je ponudila zaključenje ugovora o konverziji u valutu euru. Ona je pristala zaključiti taj aneks a još je morala i doplatiti neku razliku, nije bilo pretplate. U odnosu na kamatnu stopu bila je upoznata da je promjenjiva, da može rasti i sniziti se ali nisu joj objašnjeni kriteriji po kojima se mijenja već da može samo 1% narasti ili sniziti se. Još uvijek otplaćuju kredit u eurima. Na upit pun. tužitelja odgovara da joj nije objašnjen pojam valutne klauzule, a ona se kao ekonomski tehničar s tim pojmom nije susretala. Za vrijeme iznajmljivanja stana bili su kod roditelja u [adresa] i tako se snalazili, a ostatak godine su stanovali u stanu. Prilikom izračuna konverzija samo je dobila kovertu na kućnu adresu, nije mogla utjecati na iznose. Na upit pun. tuženika odgovara da je ugovor o kreditu pročitala te 2016., ali ta sitna slova nije. Pojam valutne klauzule nije razumjele u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a ne razumije ni danas. Nije pitala pojašnjenje pojma valutne klauzule službenicu koliko se sjeća. Primala je obavijesti o promjeni kamatne stope od banke uredno. Prije zaključenja ugovora odlazila je u banku i uz pomoć prijateljice koja ju je vozila i to nekoliko puta, a ne može se izjasniti točan broj.

21. U svom iskazu svjedok PŠ navodi kako nije bila nazočna zaključenju ugovora o kreditu i ne zna ništa vezano uz tijek pregovora i detaljima i o tome ne može svjedočiti. Navodi da joj je poznato da je stan kupljen jer su bili narušeni obiteljski odnosi te je majka uselila u taj stan 2004. i živjela u njemu do njenog povratka 2016. Navodi da u tom stanu živi ona sa svojim partnerom kćeri te da su dvije godine iznajmljivali, 2018. i 2019. jer su željeli stan preurediti. Također upoznata je i da je majka iznajmljivala taj stan međutim ne zna točno koje godine jer je bila na studiju u Rijeci. Na upit pun. tužitelja odgovara da je stan iznajmljivan kako bi majka mogla vraćati rate kredite. Na upit pun. tuženika gdje je živjela njezina majka za vrijeme dok se stan iznajmljivao odgovara u obiteljskoj kući s ocem u [adresa] u kojoj je nekad živjela baka, a roditelji majke žive u [adresa]. Radi se o obiteljskoj kući iz koje se majka odselila zbog narušenih obiteljskih odnosa. Ta obiteljska kuća se ne iznajmljuje.

22. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da pojam potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije.

23. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022, 59/2023) u st 4. st. 1. točka 21. ZZP/22) propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača ( Nn 96/03 , dalje ZZP/03-a) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

24. Upravo iz iskaza tužitelja kao stranke u ovom postupku, ovaj sud utvrđuje da je ugovor o kreditu kupljen u svrhu rješavanja stambenog pitanja, odnosno da je nekretnina kupljena sredstvima ugovora o kreditu. Dakle, proizlazi iz iskaza tužitelja da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu rješavanja stambenog pitanja, a ne radi obavljanja poslovne djelatnosti, već da je u navedenoj nekretnini tužiteljica stanovala s time da se ista iznajmljivala sam određeno vremensko razdoblje (2013. do 2018. kao turistički najam) jer je mjesečni anuitet bilo otegotno podmirivati, i to samo manji dio godine, kada bi tužiteljica živjela kod obitelji, roditelja ili supruga. Isto proizlazi i iz iskaza svjedoka PŠ koja potvrđuje da i danas živi u tom stanu sa svojom obitelji, i da namjera kupnje stana nije bila iznajmljivanje, već rješavanje stambenog pitanja. Utvrđeno je da se stan iznajmljivao samo u razdoblju od 2013. do 2018. u turističke svrhe, kako bi tužitelji stekli novčana sredstva jer je rata kredita porasla.

25. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je nekretninu koristila radi stambenog zbrinjavanja svoje obitelji, proizlazi da je ugovor o kreditu prije svega potrošačke naravi, te se po ocjeni ovog suda, tužitelj može smatrati potrošačem u smislu odredbe ZZP/03-a. Stoga se može u ovom postupku pozivati na presude donesene u postupcima po kolektivnoj tužbi.

Naime, status i pojam potrošača Sud EU određuje objektivno, što znači da ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže i funkcionalno, a to znači da se stranke trebaju promatrati s obzirom na njihovo svojstvo, odnosno njihovu funkciju, tako što treba ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije.

Pored toga, osoba, može imati više uloga tj. ista osoba može djelovati u svojstvu potrošača u okviru određenih poslova i u svojstvu proizvođača ili pružatelja u okviru nekih drugih, pa je stoga Sud EU "svrhu ugovora" uzeo kao kriterij za razgraničenje potrošačkog od trgovačkog ugovora.

Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je nekretnina bila iznajmljivana nekoliko mjeseci u godini i to šest godina, ali, osim što se iznajmljivala u određenom ograničenom razdoblju, koristila se i za boravak uže i šire obitelji, te valja istaknuti da se potrošački ugovor određuje kao onaj ugovor koji je sklopljen u svrhu zadovoljenja vlastitih individualnih potreba u smislu privatne potrošnje, a što se dakle odnosi ii na ovu nekretninu.

Stoga po ocjeni ovog suda tužitelj je dokazao da je zaključio potrošački ugovor, jer je njegova svrha, barem u pretežitom dijelu potrošačkog a ne trgovačkog odnosno profesionalnog karaktera.

Ukoliko bi se imalo u vidu da su sredstva kredita korištena i za stanovanje i za iznajmljivanje moglo bi se raditi o ugovoru o kreditu koji ima dvostruku svrhu; i potrošačku i poslovnu. U presudi V Sud EU je u izreci presudio kako nije potrošački ugovor onaj koji je namijenjen djelomično za privatnu, a djelomično za poslovnu svrhu, osim ako je profesionalna svrha zanemariva u ukupnom kontekstu ponude.

Imajući u vidu da u vrijeme kada je ugovor o kreditu zaključen tužitelj nije imao namjeru baviti se iznajmljivanjem, zatim da je otplata kredita vršena trajnim nalogom, opisane objektivne okolnosti upućuju sud na zaključak da se radilo o kreditu koji je imao i potrošačku i poslovnu svrhu, ali poslovnu svrhu ne u većem i pretežitom dijelu, dakle proizlazi iz činjenica koje iznosi tužitelj da je profesionalna svrha zanemariva, te se nije ostvarivala u pretežitom dijelu.

Stoga kako je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba, proizlazi da je u vrijeme zaključenja ugovora u sklapanju pravnog posla djelovao izvan okvira svoje trgovačke, odnosno profesionalne djelatnosti, pa stoga ovaj sud ocjenjuje da se radi o potrošačkom ugovoru.

26. U odnosu na visinu zahtjeva izveden je dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke dipl. oecc. Dijane Tomljanović-Butković, te je tužitelj uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka.

27. Na nalaz i mišljenja primjedbe nisu imali niti pun. tužitelja niti pun. tuženika (matematički dio), pa je sud nalaz prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan u skladu s pravilima struke.

28. Navedeni ugovor o kreditu zaključen je 2004. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja jesu li neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

29. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

31. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

32. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

33. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03). Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

34. Polazeći od stava izraženog u presudi Visokog trgovačkog suda RH od 16. srpnja 2014. pod posl.br. Pž-7129/2013-4 ovaj sud utvrđuje da se prije sklapanja ugovora o kreditu o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

35. Kako se o toj odredbi nije pregovaralo prije potpisivanja istog, a iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o tipskom standardnom ugovoru o kreditu te da se o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke nije pregovaralo, to tuženik nije dokazao da je jasno i razumljivo predočio tužitelju sve parametre prije zaključenja Ugovora o kreditu iz kojih bi bila razvidna formula po kojoj se kamatna stopa mijenja. Kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja kao stranke, tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjena kamatne stope sukladno odluci banke, niti je ista u situacijama kada su ugovori o kreditu bili vezani uz valutu CHF klijentima ukazivala na bilo kakve posebne rizike koje ta valuta nosi niti im je bilo što govorila po odnosu HNB a prema valuti CHF. Utvrđeno je i to da je među strankama zaključeni ugovor standardni, tipski ugovor sadržaj kojeg je unaprijed pripremljen od strane banke, kako to u konačnosti proizlazi iz iskaza tužitelja, a što je u konačnosti vidljivo i iz sadržaja Ugovora.

36. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne predstavlja dokaz činjenice da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pregovaralo te okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora.

37. Valja napomenuti da tuženik kao banka u ovom postupku nije dokazao, a teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da su u pogledu sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja valutne klauzule vezano uz valutu CHF okolnosti bile drugačije u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, kako u pogledu pregovaranja, tako i u pogledu informiranosti u ovom postupku tužitelja kao potrošača u pogledu valutne klauzule vezano uz valutu CHF.

38. Okolnost je li u vrijeme sklapanja spornog ugovora eventualno postojala mogućnost s tuženom bankom sklapanja i ugovora o kreditu vezano uz valutu EUR sama po sebi ne predstavlja okolnost temeljem koje se može zaključiti i koja dokazuje da su stranke o valutnoj klauzuli vezano u valutu CHF sadržanoj u spornom Ugovoru o kreditu pregovarale.

39. Ovo iz razloga jer je među strankama sporni Ugovor o kreditu, tipski ugovor koji je bio unaprijed sastavljen po tuženoj kao trgovcu te jačoj ugovornoj strani pri čemu ovaj sud u cijelosti prihvaća vjerodostojnim iskaz tužitelja obzirom da tuženik suprotno nije dokazao da tuženik vezano uz valutu CHF prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

40. Slijedom naprijed iznijetog tuženik nije dokazao da se je o odredbi među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je istim ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF pregovaralo te nije dokazao da je tuženik kao banka tj. kao trgovac te jača ugovorna strana, prije sklapanja Ugovora i u vrijeme sklapanja Ugovora kao trgovac, informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti teret kojih dokaza je ležao na istom.

41. Dakle, tuženik u ovom postupku, po ocjeni ovoga suda nije dokazao da su okolnosti glede sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu kako u pogledu pregovaranja tako i u pogledu informiranosti tužitelja kao potrošača bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Stoga je sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu i to odredba čl 8. st 1, ali samo u dijelu u kojem banka jednostrano vrši promjenu kamatne stope, kao i čl. 8. 2 kojom se kamatna stopa mijenja na način i u skladu s važećim odlukama banke, kao i odredba čl. 7 st 2 kojom je ugovorena valutna klauzula, te presudio kao u točki I. i II. izreke presude.

42. U odnosu pak na novčanu isplatu koju potražuje tužitelj u ovom postupku, a uvažavajući stav suda drugog stupnja izražen u odluci posl. br. Gž-731/25 od 17. travnja 2025 u kojem se ističe kako je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

43. Sud ukazuje kako ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju P1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP).

44. Ističe se i kako odredbe Dodatka Ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

45. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita.

46. Uvažavajući stav suda drugog stupnja kako tužiteljici jedino pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije ovaj sud je prihvatio zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtjeva isplatu zakonske zatezne kamate

47. Budući da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba uračunatih prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije.

48. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u oduci Vrhovnog suda RH od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 u kojoj se ukazuje da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

49. Stoga ovaj sud ocjenjuje kako tužiteljici pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana izvršene konverzije kako je to tužiteljica zatražila konačno uređenim tužbenim zahtjevom u iznosu od 2.837,30 eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom počevši od 1. listopada 2015 do isplate, sve pobliže opisano kao u točki III. izreke presude.

50. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice iz naprijed navedenih razloga, nije osnovan, slijedom čega je sud odbio zahtjev u preostalom dijelu za isplatom iznosa od 3.161,44 eura ( do zatraženog iznosa od 5.998,74 eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. listopada do isplate, slijedom čega je valjalo presuditi kao u točki VIII. izreke presude.

51. Konačno, tuženik po ocjeni ovog suda nema pravo niti na povrat iznosa od 2.456,77 eura koji se odnosi na razliku u iznosu depozita, kako je to izračunao vještak u nalazu i mišljenju, pa je valjalo odlučiti kao u točki V. izreke presude.

52. Ovo jer, kako to i navodi vještak uvijek se depozitom može zatvoriti isti iznos kredita u valuti i nebitno je koliko to iznosi u kunama, jer to nisu kune nego devize. Osim toga, oročeni depozit nije kupljen iz kuna, nego je isplaćen iz kredita u valuti. Obveza je depozit a imovina je taj isti iznos na računu banke koji je zadržan, odnosno nije isplaćen klijentu. Banka u slučaju potrebe uvijek sa 1 CHF depozita zatvara 1 CHF kredita, što nedvojbeno potvrđuje da se vrijednost depozita ne mijenja, pa tuženik nije oštećen uslijed promjena tečaja valute, odnosno tužitelj ukoliko smatra tuženik da je "profitirao", ne može se prihvatiti stav tuženika da bi imao pravo na povrat tog iznosa.

53. Isto tako, ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu ne povlači automatizmom i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u ugovoru o oročenom kunskom depozitu, jer je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u skladu s odredbom čl. 22. ZOO-a. Valutna klauzula mora biti ugovorena na valjan način, te se njome ne smiju vrijeđati prava potrošača.

54. Ugovor o oročenom kunskom depozitu sa valutnom klauzulom predstavlja ugovor o bankarskom novčanom pologu koji uređuju odredbe čl. 990. - 997. ZOO-a, s time da je odredbom čl. 990. st. 2. propisano da tim ugovorom banka stječe pravo raspolagati položenim novcem i dužna je vratiti ga prema uvjetima predviđenim u ugovoru. U skladu s pozitivnim propisima Republike Hrvatske prvenstveno odredbama ZOO-a, dopušteno je ugovarati u ugovorima o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom da se isplata depozita vrši u kunskoj protuvrijednosti obračunatom po srednjom tečaju banke na dan isplate, pa je tuženik kao banka i trgovac dužan poštovati ugovorom preuzete obveze, što podrazumijeva i izvršiti isplatu tužitelju kao deponentu u depozita u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kojom ugovornom odredbom su stranke vezane, te koja ugovorna odredba nije protivna prisilnim propisima pri čemu je ista jasna, razumljiva i određena i proizvodi sve valjane pravne učinke.

55. Zbog navedenog tuženik koji je izvršio isplatu tužitelju depozita sukladno sadržaju valjanog ugovora o oročenom kunskom depozitu temeljem tako izvršene isplate nema novčane tražbine prema tužitelju, niti isti može osnovano prema tužitelju kao deponentu stavljati u prijeboj iznos 2.456,77 eura u vidu iznosa tečajne razlike da je isplata depozita tužitelju vršena po tečaju kune u odnosu na CHF koji je važio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu . Obveza je tuženika sukladno sklopljenom ugovoru o depozitu bila izvršiti isplatu depozita po tečaju važećem na dan isplate što je konkretno i učinjeno.

56. Stoga po ocjeni ovog suda tuženik nema tražbinu prema tužitelju u visini od 2.456,77 eura pa je po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja predmetnog iznosa s tražbinom tužitelj kao neosnovan valjalo odbiti te odlučiti kao u točki V. izreke.

57. Tužitelj je potrošač, koji je dokazao ništetnost valutne klauzule u ugovoru o kreditu, u kojem je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu, pa ne može tuženik sada zahtijevati isplatu iznosa razlike oročenog depozita , iz istih razloga koje je sud naprijed naveo.

58. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a. Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tuženika između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu, kakav je bio predmetni Ugovor o kreditu, a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2014. to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma.

59. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 118 sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužitelju stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

60. Kako je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama postala pravomoćna 14. lipnja 2014. a vezano uz ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., a tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku postavio u tužbi podnijetoj ovome sudu ovome sudu 7. lipnja 2019. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

61. Konačno, valja ukazati da je obveza restitucije u slučaju ništetnosti propisana odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, pa se obveza restitucije ne može promatrati odvojeno od ništetnost.

62. Valja ukazati na stav Županijskog suda u Rijeci izražen u odluci posl.br. Gž-666/13, prema kojem zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ugovora koji je utvrđen ništetnim ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništavosti koji je bezvremenski. Tako Županijski sud u Rijeci ističe da "utvrđenje (apsolutne) ništavosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj.

63. Utvrđenje ništavim ugovora poduzima se , bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Ništavost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništavosti u ovom slučaju da je jednostrana restitucija u dvostrano obveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovor ništav, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem sugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništavosti razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništavosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja). Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja. Dakle, u slučaju ništavosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari."

64. Činjenica je da je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora bilo poznato, a kako je to i naznačeno u ugovoru da će se povrat obveza iz ugovora vršiti po srednjem tečaju banke za CHF te je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalih uslijed promjene tečaja, no ta činjenica sama po sebi ne predstavlja okolnost zbog kojih bi među strankama ugovorena valutna klauzula u CHF u konkretnom slučaju bila valjana. Ono što je odlučno u konkretnom slučaju je činjenica da je predmetni ugovor o kreditu za kupnju nekretnine sklopljen na duže vremensko razdoblje, a da tužena banka kako je to konačno i utvrđeno u postupku radi zaštite prava i interesa potrošača, prilikom sklapanja ugovora kao što je konkretni povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

65. Ovaj sud ocjenjuje da nije osnovan prigovor prijeboja koji u postupku ističe tuženik. U razdoblju u odnosu na koje tuženik ističe prigovor radi prijeboja, tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

66. Naime, ocjena je ovoga suda da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. minusa tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, a niti kamatu po stopi nižoj od početno ugovorene.

67. Unatoč tome što je tužitelj u tom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećem na dan korištenja kredita, i nižoj kamatnoj stopi, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelja niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju, pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju, to je po tuženiku istaknuti prigovor rad prebijanja, neosnovan.

68. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, i nižoj kamatnoj stopi od početno ugovorene, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, te odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranim odlukama banke, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, i nižoj kamatnoj stopi.

69. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

70. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

71. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

72. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 984,58 eura, odnosno 1.449,44 eura, valjalo je odlučiti kao u točki VI. i VII. izreke presude.

73. Po ocjeni ovog suda, ugovor o kreditu ne bi prerastao u ugovor sa fiksnom kamatom stopom, pa da tužitelj više ne uživa zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope koja važi za kredite sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Sud je usvojio zahtjev samo u dijelu u kojem je takva mogućnost jednostrane promjene kamatne stope prepuštena tuženiku (na štetu potrošača), jer se o tome nije pregovaralo, nema jasnih i razumljivih kriterija načina promjene stope, a osobito jer to uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Ovaj sud smatra da izračun visine tražbine tužitelja sukladno početno ugovorenoj kamatnoj stopi, ne znači da je kamata ugovorena kao fiksna, i da je sud intervenirao u ugovorni odnos stranaka. Kamatna stopa koja je ponuđena tužiteljici kao potrošaču od strane tuženika kao kreditora prilikom zaključenja ugovora o kreditu, je jasna i određena, prihvaćena od obije govorne strane. Sud u ovom postupku ocjenjuje ništetnim kasnije izmjene kamatne stope, i nije ovlašten intervenirati u ugovorni odnos stranaka na način da određuje kamatnu stopu u nekoj sasvim drugoj visini od one o kojoj stranke nisu međusobno pregovarale, i time zadire u sadržaj odredbi ugovora o kreditu. Stoga je stav suda, da je ispravno vještak utvrdio visinu tražbine u skladu s početno ugovorenom kamatnom stopom, te sud ne prihvaća prigovor tuženika u tom dijelu. Isto tako, u situaciji kada je vjerovnik samostalno ponudio potrošaču smanjenje kamatne stope, ocjena je ovog suda da time nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, pa da bi takva odluka o smanjenju kamatne stope bila ništetna.

74. Sud je odbio dio zahtjeva tužitelja u kojem zahtjeva utvrđenje ništetnim kamatne stope iz čl. 8.1 ugovora o kreditu u cijelosti, jer je ocjena suda da je tuženik povrijedio zakonske odredbe samo u dijelu u kojem je tuženiku dana mogućnost jednostrano mijenjati kamatnu stopu, kako je naprijed navedeno, ali nije ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u cijelosti, jer tužitelj u tužbi niti ne navodi razloge zbog kojih bi takva ugovorna odredba bila u cijelosti ništetna.

75. Stoga je valjalo i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja i presuditi kao u točki VIII. izreke presude.

76. Kako se po osnovi povrata stečenog bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, to je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisano kao u točki III. izreke ove presude sve pozivom na čl. 1115. ZOO-a.

77. Imajući u vidu da je tužitelj djelomično uspio u sporu sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja, zatim da se radi o sporu nastalom u postupku zaštite potrošača, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 100), tužitelju je sukladno čl. 154. st 5 ZPP-a priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na četiri ročišta u iznosu 200,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 20. travnja 2021., 23. travnja 2024.,14. travnja 2025, 15. srpanj 2025. u iznosu od 200,00 eura svaki (Tbr. 8. t. 1 Tarife), uvećano za pdv 25% (450,00 eura), a u cijelosti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 550,00 eura, odnosno ukupni parnični trošak u iznosu od 2.800,00 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki VII. izreke presude.

78. Sud je odmjerio tužitelju parnični trošak u cijelosti, sukladno odredbi čl. 154. st 5 ZPP-a, jer je tužitelj tek po provedenom financijskom vještačenju mogao urediti tužbeni zahtjev glede visine, a imajući u vidu legitimna očekivanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe. Naime, imajući u vidu (Europsku) Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), i to čl. 6 prema kojoj svaka stranka ima pravo na pristup sudu, da je tužitelj radi ostvarenja svojeg prava na novčanu naknadu od tuženika morao ustati tužbom pred sudom, da je tuženik tijekom postupka osporavao kako visinu, tako i osnovanost zahtjeva tužitelja, da je u vezi sa zahtjevom tužitelja održano četiri ročišta, i izveden dokaz financijskim vještačenjem, da u konačnici tuženik nije uspio sa istaknutim prigovorom radi prijeboja, ovaj sud ocjenjuje opravdanim trošak tužitelja kako je odmjeren ovom presudom. Kako bi ostvario svoj zahtjev, tužitelj je morao ustati tužbom, te su po ocjeni ovog suda opravdani troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, jer u protivnom ne bi došlo do donošenja obvezujuće sudske odluke. Kako tužitelj ima pravo i na nadoknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji troškovi su po stavu suda u cijelosti opravdani, po ocjeni ovog suda osnovan je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka u cijelosti, jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, slijedom čega je sud odlučio kao u točki VII. izreke presude.

79. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao previsoko postavljenim i budući podnesci nisu bili nužni za vođenje postupka, sud je odbio previsoko postavljen zahtjev tužitelja. Stoga je valjalo presuditi kao u točki VIII. izreke presude.

U Rijeci 23. siječnja 2026.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

Dna:

- pun. tužitelja 1 i 2

- pun. tuženika