REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-1232/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja KR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9.12.2025. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, 23.1.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3207874325, sklopljenog dana 15.11.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 16.11.2006. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod br. OU283/1- 2006, u dijelu odredbe koji glasi: „ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju KR iz [adresa], OIB: 00267150140isplati iznos od 237,28 EUR (slovima: dvjestotridesetsedam eura i dvadesetosam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 21.11.2006. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju KR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 307,79 EUR (slovima: tristo sedam eura i sedamdeset devet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.1.2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je sa tuženikom dana 15.11.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3207874325, potvrđen dana 16.11.2006. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod br. OU-283/1-2006, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 25.968,49 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 2. st. 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 20.11.2006. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu 1.787,77 HRK, odnosno 237,28 eura. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga punomoćnik tužitelja predlaže donošenje presude kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva, kako deklaratornog, tako i kondernatornog tužbenog zahtjeva te osporava sve činjenične navode tužbe i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Navodi da tužitelj nije dokazao svoje potrošačko svojstvo. Prigovara naznačenoj visini predmeta spora. Smatra da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena pa niti ništetna, da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je izrijekom dopuštena pozitivnim propisima i da je transparentna. Konačno, naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 237,28 eura te predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz obvezivanje tužitelja da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u u potvrdu Zagrebačke banke od 17.7.2024. (list 5 spisa), uvidom u Ugovor o kreditu od 15.11.2006. (list 6-10 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu (list 47-102 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 21.10.2025. (list 113 spisa) i saslušanjem tužitelja na ročištu od 9.12.2025. (list 116-117 spisa).

4. Uvidom u u potvrdu Zagrebačke banke od 17.7.2024. godine (list 5 spisa), sud je utvrdio da je dana 20.11.2006. godine naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.787,77 HRK, a po kreditu broj 7103396446.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3207874325, broj kreditne partije:, 7103396446, potvrđen dana 16.11.2006. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašek iz Osijeka pod br. OU-283/1-2006 sud je utvrdio da je odredbom članka 2. st. 3. Ugovora propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

6. Na pripremnom ročištu održanom dana 21.10.2025. sud je odlučio o prigovoru tuženika te je vrijednost premeta spora utvrdio na iznos od 237,28 eura, jer je deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vreijednosti predmeta spora.

7. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 9.12.2025. punomoćnik tuženika je istakao da ne osporava da je ulazna naknada naplaćena u iznosu od 237,28 eura.

8. Saslušanjem tužitelja KR na ročištu održanom dana 9.12.2025. (list 116-117 spisa) sud je utvrdio da je isti 2006. godine odlučio kupiti novi automobil marke Renault, te je otišao u auto kuću u [adresa] da bi pogledao auto. Iz auto kuće su ga uputili u Zagrebačku banku radi sklapanja ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu je bio već unaprijed pripremljen. On je ugovor pročitao prije potpisivanja. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, mogao je ili prihvatiti ili ne prihvatiti ponuđeni ugovor. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti ishoditi neke izmjene. Djelatnik banke ništa mu nije rekao u svezi naknade za obradu kredita. Vjerojatno je tu naknadu platio. U to vrijeme je bio zaposlen na Belju u Širinama, imao je obitelj i to suprugu i kćer. Svi su u to vrijeme bili zaposleni, a imali su samo jedan auto i trebali su još jedan za njihove osobne potrebe i radi odlaska na posao. Tužitelj ističe da je već pred ovim sudom vodio parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te je postupak okončan u njegovu korist. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao OPG niti obrt, a nije bio niti član uprave poduzeća niti trgovačkog društva. Isti se ne sjeća da li mu je naknada za obradu kredita naplaćena odmah ili ustegnuta od kredita.

9. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svoje potrošačko svojstvo.

10. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

11. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

12. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

13. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

15. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, već mu je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna te je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 20.11.2006. u iznosu od 1.787,77 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 237,28 EUR. Sud je prilikom donošenja odluke imao u vidu i činjenicu da je tužitelj već vodio sudski postupak pred ovim sudom radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi po predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenim sa tuženikom te je sudski postupak okončan u njegovu korist. Stoga je odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

16. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH ( Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužitelju je naknada naplaćena 20.11.2006. godine, te je stoga sud dosudio zatezne kamate sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu počev od 21.11.2006. pa nadalje do isplate.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 28.1.2025. u iznosu od 50,00 eura, te troškove zastupanja na ročištima od 21.10.2025. i 9.12.2025. u pojedinačnom iznosu od 50,00 eura, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura ili ukupno 225,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 56,25 eura, troškove sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 eura i na presudu u istom iznosu a koje troškove je tužitelj dužan naknaditi, odnosno sveukupno 307,79 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 23.1.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Dostaviti:

1.Tužitelju putem punomoćnika

2.Tuženiku putem punomoćnika