REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-33/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Tamari Došen kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 8. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 23. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.12. Ugovora o kreditu broj: 118-50-2219994 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.03.2004., a koja glasi:

„U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora.“

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu 118-50- 2219994 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.03.2004. koja propisuje iznos naknada, a koja glasi:

„3. /treće/ Naknada

Naknada: 0,80% (slovima: nula zarez osamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 9.2. Ugovora o kreditu broj 118- 50-2219994 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.03.2004. a koja glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužitelju SU, OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 260,67 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 02.04.2004. pa do konačne isplate po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužitelju SU, OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 456,33 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 30.06.2007. pa do konačne isplate i to za period do 31.12.2007. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka od 776,55 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu od 329,65 eura zahtjev odbija.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška nagrade punomoćniku za tri radnje odnosno 750,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 24. siječnja 2025. tužitelj navodi da je 26. ožujka 2004. zaključio s tuženikom ugovor o stambenom kreditu broj 118-50-2219994 u iznosu kunske protuvrijednosti 33.100,00 eura prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s otplatom u 300 mjesečnih anuiteta, da je tuženik sukladno odredbi čl. 3 zaračunao jednokratnu naknadu od 0,80% iznosa kredita i naplatio je prilikom prvog korištenja kredita iznosom od 260,67 eura dana 1. travnja 2004., da mu je prema odredbi čl. 9.2. ugovora koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“ zaračunao i naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 456,33 eura, da u vrijeme zaključenja ugovora nisu pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, da visina naknada nije bila određena ugovorom već jednostrano od strane tuženika, ugovorna odredba je netransparentna, unaprijed formulirana, tužitelju stvara teret, neravnotežu u pravima i obvezama stranke, zbog čega su ugovorne odredbe nepoštene i ništetne.

Zahtijeva utvrđenje ništavim odredbe 3. i 9.2. ugovora o kreditu te povrat plaćenih iznosa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Odgovorom od 26. ožujka 2025. tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača, osnovu tužbe smatrajući da su osporene ugovorne odredbe jasne i razumljive, usklađene s Direktivom 93/13 EEZ koja ne zahtjeva da potrošači znaju smisao ugovornih odredbi, već samo da o odredbama budu informirani, da naknade ne predstavljaju prekomjerni teret potrošaču niti su ekonomski neopravdane, da nisu zabranjene niti protivne prisilnim propisima, da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova jer bi utvrđivanje visine stvarne štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima s obzirom da tuženik na odobreni iznos kredita plaća kamatu svojim zajmodavcima i pokriva rizik promjene aktivne i pasivne kamatne stope, osporava nemogućnost pregovaranja o ugovornim odredbama, ističe prigovor zastare jer ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora. Predlaže odbijanje zahtjeva i naknadu troška sa sporednom tražbinom.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, potvrda banke od 7. veljače 2024. i saslušan tužitelj.

3.1. Ugovorom o kreditu broj 118-50-2219994 od 26. ožujka 2004. tužitelju je odobren stambeni kredit za kupnju, bez počeka, u protuvrijednosti 33.100,00 eura prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, čl. 3. propisan je iznos jednokratnih troškova obrade u iznosu od 0,80% kredita, a koji iznos se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita, čl. 9.2. propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

3.2. Prema potvrdi od 7. veljače 2024. tužitelju je 1. travnja 2002. naplaćena naknada za obradu kredita od 1.964,00 kune na način da je iznos odobrenog kredita umanjen, a prilikom prijevremene otplate kredita 29. lipnja 2007. naplaćena mu je naknada od 3.438,25 kuna sukladno tada važećim Općim aktima banke.

3.3. Tužitelj, po zvanju medicinski tehničar, iskazuje da je tražio kredit za stan, poslao upit tuženiku čiji je bio klijent i dobio papire o uvjetima kreditiranja i ostale koje je trebao potpisati, rečeno mu je da ih pročita, nije mogao pregovarati, mijenjati ih već ponuđeno prihvatiti ili ostaviti, rečeno mu je da je takva politika banke i da ono što piše u ugovoru mora platiti, nije mu rečeno zašto, odredbe ugovora mu nisu objašnjene, nije znao na što se odnosi ulazna i izlazna naknada, već da je riječ o postocima od ukupnog iznosa kredita.

4. Utvrđeno je :

- da je tužitelj s tuženikom 26. ožujka 2004. zaključio stambeni ugovor o kreditu kojim mu je odobren iznos od 33.100,00 eura prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, s rokom otplate od 300 mjeseca, u mjesečnim anuitetima prema tuženikovom planu otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika,

- da je ugovoreno da će se iznos jednokratnih troškova obrade od 0,80% iznosa kredita banka odbiti od odobrenog kredita prije njegove isplate,

- da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete tuženika,

- da su jednokratni troškovi od 0,80% iznosa kredita ili 1.964,00 kuna oduzeti od odobrenog iznosa kredita 1. travnja 2004.,

- da je 29. lipnja 2007. tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita od 3.438,25 kuna, sukladno važećim Općim aktima banke,

- da je ugovor o kreditu sastavio tuženik na svome standardnom obrascu,

5. Prema čl. 29. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine isti se ne primjenjuje na kredite sklopljene do tada osim u slučajevima iz čl. 2. kojim se između ostalih definiraju pojmovi:

„potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja“,

„ugovor o kreditu, u smislu ovoga Zakona, je ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka“ i

„potrošačko kreditiranje je pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu“.

6. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) bio je na snazi do 6. kolovoza 2007. od kada je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.) koji je izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013.) vrijedio do 8. travnja 2014. stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2014., 110/2015. i 14/2019.).

Članak 3. st.1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003,79/2007) definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), važećem u vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača mogla bi se smatrati nepoštenom odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu. U skladu s čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Postupanje u skladu s čl. 62. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača obavještavanjem potrošača nakon sklapanja ugovora o zajmu o svakoj promjeni godišnje kamatne stope ili bilo kojeg drugog troška, u razumnom roku nakon izvršene promjene nema utjecaj na ništavost ugovorne odredbe.

7. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca u pogledu pregovaračke snage i razine obaviještenosti, u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.

Članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može je učiniti bitnom činidbom. Sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba. (Presuda Suda Europske unije od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19)

8. Člancima 1021-1025 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.) uređen je ugovor o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Članak 1022. st.2. Zakona o obveznim odnosima određuje da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka i u slučaju insolventnosti korisnika čak i kad nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravne osobe ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davatelj kredita došao u bitno nepovoljniji položaj. Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, može kredit vratiti prije roka određenog za vraćanje ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, ali je u oba slučaja dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada je kredit trebalo vratiti prema ugovoru. Zakon o obveznim odnosima određuje sadržaj ugovora o kreditu na način da ugovor sadrži uvjete davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao na kojeg se primjenjuju temeljna načela obveznog prava načelo ravnopravnosti, dužnosti suradnje sudionika, načelo savjesnosti i poštenja.

9. Stranke mogu zaključiti sporazum o mjesnoj nadležnosti u smislu čl. 70. Zakona o parničnom postupku jer nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. Ugovor je sklopljen u Puli na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika, a članak 12. je unaprijed formulirana ugovorna odredba o kojoj stranke nisu pregovarale niti je tužitelj utjecao na njezin sadržaj. Budući da tuženik posluje u cijeloj državi, odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti na sud u sjedištu tuženika, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja bi, s obzirom na udaljenost, tužitelju izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju te se prema čl. 49., 51. i 55. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19.) koji važi u vrijeme podnošenja tužbe kao i čl. 96.,98. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007) koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora, smatra ništetnom.

10. Ugovorna odredba članaka 3. o jednokratnoj naplati naknade od 0,80% iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita te odredba čl. 9.2 kojom "korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor" kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, unijete su u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta, a po vjerovniku nametnuta obveza, koja nije predviđena Zakonom o obveznim odnosima koji isključivo kamatu smatra cijenom pozajmljenog novca, je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, stoga ništetne u skladu s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima. Prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

11. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike sa sjednice održane 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12. Ova tužba je podnesena 24. siječnja 2025. za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i isplatu jednokratnog troška obrade od 1.964,00 kuna ili 260,67 eura naplaćenog 1. travnja 2004. i naknade za prijevremenu otplatu kredita od 3.438,25 kuna ili 456,33 eura naplaćene 29. lipnja 2007.

Budući da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ne može nastupiti niti zastara za potraživanje iznosa čija visina je utvrđena uvidom u potvrdu banke od 7. veljače 2024. naplaćenih prema ništetnim ugovornim odredbama.

12.1. Sukladno čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH („Narodne novine“ br. 57/22. i 88/22.) izvršeno je preračunavanje novčanog iznosa primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro, navedenog u Odluci Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 85/22.).

13. Sporedno potraživanje, zatezna kamata teče od dospijeća, dana izvršene naplate do isplate, a određena je, do 31. prosinca 2007. sukladno čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91.,73/91.,111/93.,3/94., 7/96.,91/96.,112/99. i 88/01.) u visini utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 72/02., 153/04.), a počevši s 1. siječnjem 2008. godine u skladu s čl. 29. st. 1 i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.) u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, počevši od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši s 1. siječnjem 2023. po stopi nastaloj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počevši s 30. prosincem 2023. uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena.

14. Tužitelju je prema visini tužbenog zahtjeva od 717,00 eura priznat trošak pristojbe na tužbu i presudu od 26,55 eura, nagrade punomoćnici za sastav tužbe, podneska od 16. svibnja 2025., zastupanja na ročištu 16. rujna i 8. prosinca 2025. po 75 bodova ukupno 300 bodova, što primjenom Tbr. 46., 52.3, 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023.) iznosi 750,00 eura.

14.1. Tužitelju je dosuđen cjelokupni priznati trošak na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025) Sud je na zahtjev tužitelja u skladu s čl. 151. st.3. Zakona o parničnom postupku odredio plaćanje zatezne kamate na troškove postupka po stopi utvrđenoj čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018.,126/2021., 156/2022. 155/2023.)

14.2. Prema članku čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici.

U Puli 23. siječnja 2026.

S u d a c

Tamara Došen

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave odluke. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavna naredba:

1. punomoćnici tužitelja Tei Tončić, odvjetnici iz Pule

2. punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Rijeke