Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-444/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice ADDIKO BANKE d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja – odvjetničku vježbenicu, te uz javnu objavu presude, 23. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 24.05.2007. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 28.05.2007. g. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod br. OV-9048/07,, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed…“.

II. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 220,30 EUR-a (dvjestodvadeseteura-tridesetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja kamata teče od dana 5. lipnja 2007. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju LD, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 245,30 EUR-a (dvjestočetrdesetpeteura-tridesetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 23. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi je tuženica pravni slijednik, Slavonske banke d.d. Osijek/ Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Nadalje, navodi da je dana 24. svibnja 2007. s prednikom tuženice sklopilo Ugovor o kreditu br. 5140030250-60010470458/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđenog dana 28. svibnja 2007. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem: OV-9048/07, prema kojem mu je tuženica, kao kreditor, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 25.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 15 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom, u članku 7. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“, nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženice implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Nadalje, tužitelj je naveo da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je prednica tuženice temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadajuću imovinsku korist, navedena je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.1. Tijekom postupka, podneskom od 31. ožujka 2025., tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev, tako da sada tužbeni zahtjev na način da je uz deklaratorni tužbeni zahtjev istaknuo i kondemnatorni tužbeni zahtjev. Nadalje, tužitelj je naveo da mu je tuženik dostavio potvrdu iz koje proizlazi da mu je prilikom isplate kredita dana 4. lipnja 2007. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.659,88 kn/220,30 EUR-a. Nadalje, tijekom postupka tužitelj je naveo da činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženica imala pri odobravanju odobravanju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu detrminirani visinom odobrenih kredita. Podredno, drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njegov teret. Isto tako, naveo je da prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba o kojoj nije mogao niti pregovarati sa tuženicom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu njega, kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Prema tome, budući da mu je kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi, rezultiralo je dovođenjem njega u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njegovu štetu. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, istaknuo je kako mu je upravo tuženica dostavila potvrdu o visini (neosnovano) naplaćene naknade, slijedom čega drži kako visina nije sporna, a tek opreza radi, ukoliko tuženica bude istu osporavala, predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Slijedom svega navedenoga, predložio je sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev te je potraživao i naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da osporava osnovu tužbenog zahtjeva, ističući da je naknada za obradu kredita naplaćena 4. lipnja 2007. u iznosu od 1.659,88 HRK i da je Ugovor o kreditu otplaćen u kolovozu 2022. Istaknula je i prigovor zastare te je osporavala status potrošača tužitelju. U članku 7. Ugovora, navela je, jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % jednokratno, stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Nadalje, tuženica je navela da je čl. 1022. st. 2. ZOO-a/05 propisano je da se Ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, te je istaknula da su troškovi obrade kredita uvjeti davanja kredita. Isto tako, tuženica je navela da je na temelju čl. 1022. st. 2. ZOO-a imala pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Isto tako, isticala je da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, navodeći kako je navedena odredba jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade i lako uočljiva

2.1. Tijekom postupka tuženica je navela da u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda iznesenih u dosadašnjem tijeku postupka, kao i kod istaknutih dokaznih prijedloga. Nadalje, navela je da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja na okolnost spoznaja i obavijesti koje je dobio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Nadalje, istaknula je da tužitelj samo paušalno navodi kako je ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te kako je tuženica nepošteno iskoristila situaciju na strani potrošača, a pritom tužitelj ne navodi nikakve dokaze kojima bi argumentirao svoje navode. Tuženica je istaknula kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 4. lipnja 2007. u iznosu od 1.659,88 HRK te da je tužitelj suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora, zbog čega se postavlja pitanje pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe.

3. Budući da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev prije nego je tužba dostavljena tuženiku na odgovor, u konkretnom slučaju nije potreban pristanak tuženika za preinaku tužbe a sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., i 155/23. u nastavku: ZPP).

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao pročitao Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list spisa 5-14), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27.2.2009. i Tt- 16/22619 od 11.7.2016. (list spisa 17-18), Potvrda banke (list spisa 21), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (list spisa 38), Odluka o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (list spisa 39-63) te je saslušao tužitelja.

4.1. Sud nije proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje iz razloga što se visina tužbenog zahtjeva može utvrditi uvidom u potvrdu banke (list spisa 21).

5. Na ročištu koje je održano 9. prosinca 2025. sud je sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 220,30 EUR-a/1.659,88kn, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut je samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, pa se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženice radi isplate iznosa od 220,30 EUR-a, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužitelj status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

9. Među strankama nije sporno da je tužitelj s da je dana 24. svibnja 2007. s prednikom tuženice sklopilo Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, a nije sporno niti da je tužitelj 4. lipnja 2007. platio predniku tuženice naknadu u iznosu od 1.659,88 kn.

10. Iz Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list spisa 5-14) proizlazi da su čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu tužitelj i prednik tuženice, između ostalog, ugovorili da se tužitelj obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.

11. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. i Tt- 16/22619 od 11. srpnja 2016. (list spisa 17-18), proizlazi da se Slavonska banka d.d. Osijek pripojila Hypo Alpe Adria Bank d.d., a iz rješenja posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. proizlazi da Hypo Alpe Adria bank d.d. upisuje promjenu tvrtke pod nazivom Addiko bank d.d.

12. Iz Potvrde banke (list spisa 21), da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni Ugovor o kreditu naplaćena dana 4. lipnja 2007. prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.659,88 kn, dok naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) nije naplaćena, kao i naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2007. sklopio Ugovor o kreditu s tuženicom radi renoviranja obiteljske kuće. Kada je došao u banku dočekao ga je već sastavljen Ugovor. Neke odredbe ugovora, kojih se sada ne može sjetiti, mu se nisu sviđale te je pitao može li ih promijeniti, ali su mu rekli da je takav ugovor i da se ne može promijeniti. Nisu mu djelatnici banke objasnili odredbu o ulaznoj naknadi, odnosno naknadu za obradu kredita. Tražio je pojašnjenja, a oni su mu rekli da je to takav kredit i da se to mora platiti, ako želi kredit. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije znao iznos naknade za obradu kredita, a pitao je djelatnike banke zašto istu mora platiti i što time plaća, a oni su mu rekli da je to takav ugovor i da to mora platiti jer je to tako u svim bankama. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. U banci mu nisu objasnili koja je svrha plaćanja naknade za obradu kredita, kao niti što čini trošak naknade za obradu kredita. Javni bilježnik ga nije upoznao sa odredbom o naknadi za obradu kredita. Pročitao je cijeli ugovor prije potpisivanja i tražio je pojašnjenja koja nije dobio. Iznos naknade u nominalnom iznosu prije potpisivanja Ugovora o kreditu mu nije predočen od strane djelatnika banke.

13.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, jasan i detaljan.

14. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženicom, iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d.

14.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženica je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimirna u ovoj pravnoj stvari.

15. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, isti o naknadi nije mogao pregovarati, a osim toga nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja navedene naknade. Navedena odredba o naknadi za obradu kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine. U vezi s navedenim potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati, odnosno da mu nije ponuđeno da pregovara. Prednik tuženice je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknada, te mu dati parametre za izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristalo na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

16. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije obaviješten o što čini naknadu za obradu kredita, pa tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe. Isto tako, tužitelj nije mogao shvatiti svrhu plaćanja navedene odredbe, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer o istoj nije bio obavješten pa nije mogao znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, a radi renoviranja kuće. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojoj je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, koji je sklopio kao fizička osoba bila potrošač.

20. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženica to nije dokazala. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, a nije mu niti ponuđena mogućnost da pregovara.

21. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da prednik tuženice nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno prednik tuženice nije pregovarao s tužiteljicem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je (predniik) tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije mogao niti pregovarati o istoj (jer mu nije niti rečeno da može pregovarati), ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe, bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno tužitelj nije obaviješten da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

23. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust prednika tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da je, između ostalog, i prednik tuženice povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

24. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod brojem 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

25. Dakle, s obzirom na to da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da prednica tuženice nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, budući da tužitelja djelatnik banke nije informirao da je dužan platiti navedenu naknadu, tužitelj nije mogao znati koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije obaviješten što čini naknadu za obradu kredita, pa tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe. Isto tako, tužitelj nije mogao shvatiti svrhu plaćanja navedene odredbe niti ekonomske posljedice za sebe, pa stoga je navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer o istoj nije bio obaviješten pa nije mogao znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

25.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 7.st.1. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

26. Budući da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem u je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za odobravanje kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovoren odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 4. lipnja 2007. u iznosu od 220,30 EUR-a.

27. Na iznos od 220,30 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je prednik tuženice bio nepošten pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženica je nepoštena jer je povrijedila interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 4. lipnja 2007. u iznosu od 220,30 EUR-a, a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

28. Nije osnovan tuženicin prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

29. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sukladno vrijednosti predmeta spora određenoj na ročištu održanom 9. prosinca 2025., odnosno vrijednost predmeta spora određena je sukladno visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva i to u iznosu od 220,30 EUR-a (a kako je to prethodno obrazloženo u toč. 5. obrazloženja ove presude). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 9. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 8. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 175,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a, iznosi 218,75 EUR-a.

1 0

Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a, a što sveukupno iznosi 245,30 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 23. siječnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

29.1. Tužitelju sud nije priznao naknadu troška sudske pristojbe na presudu jer ista u vrijeme odlučivanja nije dospjela, pa nije bila niti plaćena. Tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 27. ožujka 2025. – kojim je dostavio dokumentaciju i 31. ožujka 2025.- kojim je uredio tužbeni zahtjev, jer je navedeno mogao dostaviti uz tužbu, odnosno odmah u tužbi istaknuti i kondemnatorni tužbeni zahtjev.

30. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 23. siječnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženice